Citiraj:
Je li Crkva iznevjerila Bibliju?
Kako već dulje vrijeme čitam Bibliju, mnoga mi saznanja iz Biblije nisu jasna. Naime, drugačije učimo u crkvi i slavimo određene blagdane, a drugačije piše u Bibliji.
Kao prvo, mi katolici slavimo Mariju Isusovu majku, Bogorodicu, kao Majku Božju, ali u Bibliji nigdje ne piše da je rodila Boga nego da je rodila sina Isusa Krista. Također sam našla u kazalu poznatih imena da piše za Mariju Isusova Majka, a ne piše da je Majka Božja.
15. kolovoza slavimo Marijino uznesenje na nebo i to slušamo na misi u propovijedi da je uznesena tijelom i dušom na nebo, a znamo da na nebu nema tjelesnih bića – to također nigdje ne piše u Bibliji.
Mi katolici se molimo Majci Božjoj za razne pomoći da nam isprosi kod Boga, a u Bibliji, u Evanđelju po Ivanu (14,6) piše: »Ja sam Put, Istina i Život. Nitko ne dolazi Ocu osim po meni.« Također ne nalazim da je Isus svoju Majku posebno štovao i izdvajao od drugih žena. U Kani Galilejskoj na svadbi, kad nestane vina (Ivan 2,4) opet je zove: »Ženo«, kao i u Ivan 19,25-27. Nije mi jasno ni ono što piše u Bibliji za njegovu braću i sestre (Matej 13, 55-56, kao i Marko 3,31-35 i 6,3).
Ana iz Zagreba
Dobro ste učinili što ste se javili svojim pismom, premda ste odgovore na svoja pitanja i nejasnoće mogli dobiti i od svakoga svećenika. Vaše pismo izvrsno je svjedočanstvo kako je potrebna priprava za samostalno čitanje Biblije odnosno kako je potrebno imati određeno predznanje da bi Biblija kao knjiga Božje objave bila ispravno shvaćena te da bi čitanje Biblije moglo pridonijeti produbljivanju osobne vjere. U Katoličkoj Crkvi postoji upravo zbog toga drevna odredba da crkveni izdavači Bibliju nikada ne izdaju bez popratnoga komentara, jer se opravdano može pretpostaviti da će ozbiljni i dobronamjerni čitatelj u njima naći orijentaciju da mu čitanje bude što korisnije.
Poteškoće koje ste naveli u svom pismu imate jer Vam, čini se, najprije nije jasno da sva Božja objava nije sadržana u Bibliji nego u Svetoj predaji ili Tradiciji i Bibliji zajedno. Sveta predaja u Starom zavjetu obuhvaćala je, osim onoga što je bilo zapisano u Zakonu, i sve ono što je donosio život izabranog naroda – Izraela, povijesna zapamćenja i običaje. Povijesna zapamćenja obuhvaćala su u Starom zavjetu, a tako je i u svoj ljudskoj povijesti, i vjerovanja koja su postojala u narodu, iskustva susreta ili drugovanja s Bogom, oblike molitava, načine uređenja svagdanjega života, obrede i slično. Tako je iz koljena na koljeno prenošeno i ono što su ljudi na temelju Božje objave, čak u ime Božje pozitivno propisali. Ti pozitivni propisi izricani su u duhu kulturnih obilježja toga dijela svijeta, a ipak su značili i prihvaćanje onoga što je Bog objavio po prorocima, mudracima a što su zaduženi za štovanje osobito njegovali. Ta predaja upravo je davala Izraelu poseban identitet i jamčila duhovnost koja je bila neprekinuta sve do Novoga zavjeta.
U toj cjelokupnoj predaji dio je Sveta predaja, tj. ostavština ranijih naraštaja, bilo prenesena usmeno bilo pismeno, a sadrži Božju objavu. Sveta predaja ima svoju izvornost upravo u Božjoj objavi, a udružuje u sebi temeljne vječne i neopozive elemente kao i neprestano nadopunjavanje. Tako je u povijesti izabranog naroda bilo zadano jednoboštvo, nauk o savezu s Bogom, bogoštovlje kao i običaji potekli od praotaca, Mojsijev zakon i slično. A predaja se razvijala pojavkom svakoga novog Božjeg izaslanika koji je dopunjavao djelo svojih prethodnika primjereno potrebama njegovih povijesnih prilika.
Sveta predaja prenošena je i različitim oblicima usmene i pismene književnosti koji su bili uobičajeni u ondašnjemu istočnom kulturnom krugu. No biblijska književnost, koja je također prošla svoj put od usmene do pismene, osim što se služi općim književnim rodovima, ima i svoje izvorne rodove, izraze, slike prilagođene poruci koju želi prenijeti. Zato čitatelj Biblije za razumijevanje njezinih poruka ne smije uvijek biblijske tekstove shvaćati doslovno jer su te poruke često izrečene posebnim biblijskim književnim izražajnim sredstvima.
Biblija je, dakle, dio te Svete predaje te je ispravno shvaćena samo onda kad se razumijeva iz cjeline te predaje. Stoga je tumačenje biblijskih čitanja koje se čuje na euharistijskim slavljima upravo u službi toga cjelovitog prenošenja Božje objave i cjelovitoga razumijevanja biblijskih poruka. A po tom naviještanju, kao i po vjeri svih sadašnjih vjernika i po liturgijskoj i opće vjerničkoj praksi, ta Sveta predaja živi i danas.
Premda u Bibliji nigdje doslovno ne piše: »Isus je Bog«, Biblija i te kako svjedoči da Isus jest pravi Bog i pravi čovjek. Zar Biblija ne smatra da je Isus Bog kad na primjer, kako piše evanđelist Luka, anđeo Gabrijel naviješta Mariji da će roditi Isusa koji će se zvati »Sin Svevišnjega« te da će njeno čedo biti »sveto, Sin Božji«?! Budući da je Isus pravi Bog, onda je i njegova majka – Majka Božja ili Bogorodica. Isus je jedini spasitelj ljudi i po njemu se spašavaju svi bez obzira na to kojoj vjeri pripadali. Svojim sudjelovanjem u Isusovoj žrtvi života Marija je postala i suotkupiteljica – to ne znači da bi ona koga spašavala mimo Isusa, nego upravo zajedno s Isusom. Da je Marija uspješna zagovornica, pokazala je još za ovozemaljskoga života – upravo na svadbi u Kani Galilejskoj gdje je Isus na njezinu riječ spasio mladence od sramote, a tako može Isus uslišiti i druge Marijine zagovore, pa je posve opravdano utjecati se i Mariji molitvom i žrtvom.
Isus kao najbolji čovjek, koji je ikad hodao kuglom zemaljskom, nije mogao ne poštivati svoju majku, a što ju je u Kani Galilejskoj oslovio: »Ženo«, ne znači da je nije posebno poštivao. Koliko mu je bila važna, pokazao je najbolje kad je s križa svoju Majku povjerio upravo onom učeniku kojega je najviše ljubio. U Izraelu se pojam »braća i sestre« nije shvaćao tako usko kao u našoj civilizaciji, nego je označavao i širu rodbinu - dakle i bratiće i sestrične.
Nema nikakvih poteškoća da Marija bude u nebu i – tijelom. Ta i Isus je imao tijelo nakon što je uskrsnuo: Zar Toma nije opipao njegove rane na rukama i u boku? Zar nije čak i jeo? No Isusovo tijelo bilo je »uskrsnulo tijelo« te je mogao prolaziti i kroz zatvorena vrata. Tako je Marijino tijelo na nebu »uskrsnulo tijelo«, a i mi vjerujemo da ćemo po suđenom danu imati također uskrsnulo tijelo.
Citiraj:
P. Duda, započnimo naš razgovor blagdanskom temom. Naime, 15. kolovoza svake godine u Katoličkoj Crkvi slavi se Velika Gospa. Koji je sadržaj ove svetkovine čiji je puni naziv Uznesenje BDM na nebo?
Svetkovina Velike Gospe ili Uznesenja Blažene Djevice Marije tijelom i dušom na nebo, koju Crkva štuje od davnina, prepuna je pouka i poruka cjelokupnom kršćanskom otajstvu. Trebalo bi najprije potanko izložiti svaku riječ ove prve rečenice. No, zaustavimo se samo na tome što to znači 'cjelokupno kršćansko otajstvo”? Zašto govorimo o otajstvu, a ne o tajni? Moglo bi se reći da su ta dva pojma sinonimi. No, ako pod tajnom razumijemo nešto što nam nije otkriveno, onda je svakako u otajstvu rečeno nešto više. Otajstvo uključuje događaj, događajnost. Želimo time istaknuti da se sav kršćanski život - i život svakoga kršćanina i svih kršćana zajedno - događa 'u Kristu Isusu", kako oko sto šezdeset puta ističe sv. Pavao. Štoviše, danas - nakon Drugoga vatikanskog sabora - možemo reći i više. U Konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu 'Gaudium et spes” br. 22 pri kraju piše: 'Bog svim ljudima, i onima koji nisu još čuli o Kristu ili su o njemu krivo ili tek djelomično bili poučeni, a žive po svom najboljem uvjerenju, daje Duha Svetoga te se spašavaju, u Kristu Isusu i po Kristu Isusu, svi ljudi koji su već konačno spašeni ili će se još do Sudnjega dana spasiti. I evo! U taj život 'u Kristu Isusu” ulazi Marija. Ona je majka Isusova i majka svih kršćana. Upravo u svečanom predslovIju Mise Uznesenja pjevamo da je to Uznesenje Marije tijelom i dušom u nebo 'početak i slika budućeg savršenstva Crkve". A Crkva - i to putnička Crkva - to smo svi mi na zemlji koji vjerujemo u Krista Isusa i u njegov cjelokupni spasiteljski plan što se ostvaruje u našem životu. Dakako, svi mi, ali strukturirani u otajstvu Crkve, kao što molimo u Misnom kanonu: u zajednici s papom našim Benediktom i biskupom našim, itd. I eto, Marija, koja je već cijela - i tijelom i dušom - uznesena na nebo, već je u punini ostvaren početak nebeskog savršenstva. Ona je kao takva i 'putokaz sigurne nade i utjehe tvome putničkome narodu'. Nije Ona put, Ona je putokaz. Put je Isus Krist, kao što je i rekao: 'Ja sam Put, Istina i Život" (Iv 14,6). Marija je pak putokaz, prema riječi Isusovoj što se čita uoči Svetkovine, u Evanđelju bdijenja. To je najkraće evanđelje u cijeloj crkvenoj godini. Isusa hvali neka žene iz naroda: "Blažena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao!' A On će: 'Još blaženiji oni koji slušaju Božju riječ i čuvaju je' (Lk 11,27-28). Tu će misao razviti sv. Augustin u svom govoru koji se čita na Prikazanje Marijino u hramu 21. studenog: 'Prema tim riječima Isusovim i Marija je blažena: ona je čula Božju riječ i čuvala je. Više je pameću čuvala istinu, nego utrobom tijelo. Krist - istina, Krist - tijelo; Krist istina o Marijinu duhu, Krist tijelo u Marijinoj utrobi. Više je što je u pameti, nego što je nošeno u utrobi.
Što znače one riječi da je Marija 'tijelom i dušom uznesena na nebo'?
Naše Vjerovanje, ono koje u svakoj nedjeljno Misi ispovijedamo, završava najznačajnijom istinom za naš svagdanji život. U onom, recimo tako, 'kraćem' Vjerovanju, molimo: 'Vjerujem… u uskrsnuće tijela i život vječni', u misnom Vjerovanju: '… i iščekujemo uskrsnuće mrtvih i život budućega vijeka.' Čovjek, svaki čovjek koji živi na zemlji, od Boga je stvoren da tako živi, kako bi nakon smrti - koja je, dakle, privremena - zaslužio novi život u vječnosti. U taj vječni život ljudi ulaze dušom odmah nakon smrti, jer duša ne može umrijeti. Ali tijelo svakoga čovjeka će biti pod kaznom smrti do Sudnjega dana, kada će svi ljudi uskrsnuti; dobri 'na uskrsnuće života', a oni koji su do kraja života bili zli ljudi 'na uskrsnuće osude' (Iv 5,29). To će biti konačna sreća blaženika na nebu, kamo je već - uskrsla i tijelom - ušla Blažena Djevica Marija.
Odakle za tu veliku istinu naše vjere u Marijino Uznesenje naziv Velika Gospa?
Veleblagdan Marijina Uznesenja dušom i tijelom u nebo ne smijemo promatrati samo kao Marijin blagdan. Taj se blagdan slavi u krugu cijele crkvene godine. Ona spada među naše najveće svetkovine i značajno, vrlo značajno zrači u sav kršćaninov život. Marijin je život sav paralelan sa životom Isusa Krista. Tako treba biti i naš kršćanski život. Eno, život Isusa Krista kao čovjeka počinje na blagdan Navještenja 25. ožujka. Tada je i Marija uvučena u sam Isusov blagdan Navještenja. Primila je anđelovu 'obavijest' da će se iz nje roditi Spasitelj svijeta. Nakon toga slijedi Isusov rođendan, Božić, devet mjeseci poslije Navještenja, 25. prosinca. U Marijinu životu imamo najprije 8. prosinca blagdan njezina Bezgrješnog Začeća u krilu svete Ane iz zagrljaja s njezinim mužem svetim Joakimom. Nakon toga, za devet mjeseci, 8. rujna imamo Marijin rođendan, Malu Gospu. Život Isusov na zemlji završava Velikim Petkom u koji je uključena i Marija pod križem, što se posebno slavi na Dan sedam žalosti Majke Božje 15. rujna. A Isusov Uskrs i Uzašašće Marija, nakon svoga iskustva života s prvom Crkvom, doživljava kao svoje Uznesenje.
Recimo usput i malu, ali vrlo osjetljivu razliku. Isus je uzašao na nebo, kao Sin Božji i kao čovjek, uzašao je ili svojom vlastitom snagom ili snagom Očevom da od sada u krilu Presvetoga Trojstva upravlja svijetom i jedan čovjek, sjedinjen s osobom Sina Božjega. Marija je pak uznesena čistom ljubavlju svoga Sina.
U istočnoj Crkvi se taj blagdan od najstarijih vremena zove Usnuće BDM. Isus je rekao, kad je pozvan kćeri Jairovoj nad kojom narikača plače: 'Djevojka nije umrla, nego spava" (Mt 9,24). Stoga se u ranom kršćanstvu groblja i zovu spavaonice, pohrvaćeno cimiteriji, odakle potječe i čakavski izraz smetir. Inače, već više od tisuću godina latinski je naziv za ovaj blagdan Assumptio - Uznesenje. No, u nas se taj blagdan zove Velika Gospa. Taj naslov, vele, potječe od oko 1000. godine, od sv. Stjepana, ugarskoga kralja. Mala Gospa - Marijin rođendan, Velika Gospa - blagdan Uznesene. Imamo i krajevne nazive, čakavski Vela Maša, kajkavski Velika Meša. To su tipični izrazi. Usred ljeta, prigodom velikih skupova vjernika, održane su svečane Mise na otvorenom. Pripazimo samo, to znači da se Marijina svetkovina slavi zajedno s najvećim Isusovim misterijem, sa Svetom Misom: čitanjem Svetoga pisma, velikom proslavom Kristove nazočnosti pod prilikama kruha i vina i pričešću koja počinje pjevanjem Očenaša. I na kraju, kad svećenik pjeva: 'Idite u miru', on zapravo tom velikom narodu Božjem veli, kako se i pjevalo po starom zagrebačkom obredu: 'Pođite, blagoslovljeni, u ime Isusovo na put spasenja!'
U blagdan Marijina Uznesenja na nebo neizbrisivo se upisao papa Pio XI. kada je 1950. godine na Sve Svete proglasio ovu dogmu. Sjećate li te toga događaja i koje je njegovo značenje?
Sjećam se živo toga dana. Visjeli smo uz radio, u ono vrijeme bio je to mali radioprijamnik. I slušali smo tu doista 'veliku Misu' usred koje je Papa proglasio člankom vjere da je Marija tijelom i dušom uznesena u nebesku slavu. Taj je nauk vjere i do tada, do 1950. godine, spadao u otajstva Bogom objavljena ili, kako se obično kaže, 'de difine divina - po božanskoj vjeri'. No, odsada to spada u otajstva koja su objavljena 'de fide divina et catholica', spada u svečano proglašena otajstva Crkve. Odmah nakon svečanog proglašenja Pio XII. je zlatnim perom potpisao svoju dogmatsku povelju: 'Ja, Pio, biskup Katoličke Crkve, službeno potvrđujući potpisah.' Vidio sam to pero u Vatikanskom muzeju.
Trebalo bi češće pročitati 'Dobri Pastir' iz 1951. godine (br. 1-2., str. 6-29.). Tu naš veliki teolog o. Rufin Šilić donosi prijevod enciklike Pija XII. Predarežljivi Bog, s vrlo razrađenim komentarom. Za vaše čitatelje ističem samo završne Šilićeve riječi: 'U sto godina jedanput se čovjek digne do one visine koja ga ovlašćuje da stavi ja pod ovakav jedan dokument koji se nazivlje dogmatskom poveljom. Ove riječi predstavljaju i umjetninu u svom pravcu pa zato, kad se deseti ili petnaesti put čitaju, istom onda djeluju jedinstvenošću u tolikoj raznovrsnosti. Zato bi ne samo katolik, nego i svaki čovjek umjetnik trebao, kad dočita do kraja, početi opet od početka, da osjeti ljudski ponos i uživa u veličini i ljepoti ove tvorevine ljudskog duha.'
A Pio XII. je odmah potom, kad je proglasio ovu dogmu, održao svečani govor u kojemu ističe što će ova dogma značiti za kršćanski život: "Tolikim nespokojnim i potištenim dušama… ponizna i neznatna djevojčica iz Nazareta, koja je sada u nebeskoj slavi, otvorit će široke vidike. Ona će im dati snage da shvate za kakvo je uzvišeno poslanje i djela pozvana Ona koja je pripravno poslušala riječ Gospodnju, kad je od njega izabrana da postane majkom utjelovljene Riječi. A vi, koji ste našem srcu na poseban način blizi, za koje nas mori briga danju i noću, nad kojima strepimo svakog časa; vi, siromasi, bolesnici, izbjeglice, sužnji, prognanici, nezaposleni, beskućnici, vi svakovrsni patnici iz svakoga kraja; vi kojima zemaljski boravak donosi samo suze i oskudicu, kolikogod se napori činili da vam se pomogne - podignite pogled svoj prema onoj koja je prije vas prošla stazom siromaštva, prezira progonstva, boli: prema onoj čija je duša podno križa probodena mačem, a sada nepomućeno upire oko u vječnu svjetlost. Ne ćemo nikada prestati napominjati da je od svih drugih najznačajnija činjenica da smo svi sinovi jedne iste majke Marije, koja je živa na nebesima, koja kao nova Eva i majka svih živih povezuje čitavo otajstveno Tijelo Kristovo u jedno jedinstvo i koja hoće sve ljude privesti istini i milosti svoga božanskog Sina."
Hrvatski narod od davnina štuje BDM. Što to znači za našu vjeru u Isusa Krista, njezina Sina?
Čitajući mariologije i mnogobrojne rasprave o BDM, vidimo da su mnogi katolički narodi vezani uz Mariju. Primjerice, Francuzi su uz nju vezani i prije ukazanja u Lourdesu, Poljaci uz svoju Gospu u Częstochowi, Meksikanci uz BDM Guadalupsku i dr. Stoga možemo reći da, po štovanju BDM, pripadamo u velike narode. Preko nje bolje shvaćamo njezina Sina Isusa Krista i dublje razumijemo Presveto Trojstvo, ali smo povezani i sa svima, osobito s onima koji u našem narodu trpe. I u slavnim i u teškim vremenima bili smo vezani uz Mariju. Od Trsata, Solina, Biskupije, preko Marije Bistrice, Sinja do Remeta… Imamo na stotine svetišta i prošteništa posvećenih Mariji, i na različite blagdane ta su mjesta prepuna hodočasnika koji slave misterij Kristov i misterij svoj, misterij trpljenja, nade i utjehe. I svoj život drže kao stvorenost za dva rođenja. Prvo je rođenje za ovozemaljski život koji može biti težak, do najtežih krajnosti. Potom slijedi smrt kao jedan privremeni trenutak i rođenje za nebo, za vječnost koju možemo kušati već i na ovoj zemlji, a u konačnici kad prijeđemo onkraj svijeta.
http://www.katolicki-tjednik.com/vijest.asp?n_UID=328
Citiraj:
Kao prvo želim istaći da Bog ljubi čovjeka ali mrzi grijeh.Bog jednako ljubi katolike i protestante, jer u Boga nema pristranosti.
Podjele na vjerskoj,nacionalnoj,socijalnoj i nekim drugim strukturama načinio je pali čovjek.
Svi oni koji su nanovorođeni kršćani su braća jer imaju jednog oca, onog na nebu.
Pritom smatram da nanovorođeni kršćani nisu samo iz jedne denominacije već ima iskrenih tražitelja Boga u svim denoiminacijama.
A sada o temi.
Dajem jedan primjer kako se donose dogme u RKC i to na primjeru uznesenja Marije.
Razmotrimo jednu dogmatsku definiciju o Marijinom uznesenju donesenu 1950 godine.
Papa Pio je poslao pismo svim biskupima na svijetu u kojem je pisao o uznesenju Marije:
".... Želimo znati, štovana braćo, smatrate li vi, budući učeni i razboriti, da se tjelesno uzeće Bezgrešne Djevice Marije može predložiti i definirati kao dogma vjere. .." Deiparae Virginis Mariae
Ovo nije bio tek običan poziv biskupima da izraze svoje mišljenje, već početak formalnog kolegijalnog procesa razvoja rimokatoličke doktrine.Papa je želio znati smatraju li biskupi prikladnim da se vjerovanje u Marijino uznesenje proglasi zvaničnom dogmom rimokatoličke vjere, u koju bi svi katolici morali vjerovati.Poricanje zvanično definirana crkvenog vjerovanja znači otpadanje od vjere.
Da bi mogli odgovoriti na papino pitanje, biskupi su prvo morali utvrditi izvor vjerovanja u Marijino uznesenje.Jeli to bila puka legenda u koju je povjerovala tek nekolicina pobožnih katolika?Ili se to vjerovanje ipak nalazilo u pokladu vjere, objavi predanoj od apostola?Crkva bi to učenje mogla proglasiti dogmom tek ukoliko bi ovo drugo bilo točno.Stoga su biskupi ispitali oba kanala po kojima im je apostolska vjera predana, to jest Bibliju i Predaju.
Prvo su pogledali Bibliju, gdje nisu našli nikakvo jasno učenje o Marijinoj smrti, ukopu, uskrsnuću i uznesenju.
Potom su biskupi pogledali Predaju.Je li Marijino uznesenje bilo sadržano u pokladu vjere prenesenom u nepisanim oblicima?
Na to je već bilo malo teže odgovoriti.Naime, Predaja prebiva u životu Katoličke crkve.Ona prenosi objavu u vidu " stvari i riječi" i to nepisanih riječi, što znači da biskupi nisu mogli jednostavno uzeti popis vjerovanja i običaja koji se nalaze u Predaji i provjeriti nalazi li se Marijino uznesenje tamo.Ne, morali su istražiti katoličku vjeru u onom obliku u kojem su je živjeli pape, biskupi i vjernici.Te tri skupine ljudi smatraju organima ili sredstvima kroz koje se Predaja izražava i opisuje.Stoga je traženje potpore vjerovanju u Marijino uznesenje obuhvatilo sedam područja.
1.dogmatske dekrete Učiteljstva
2.vjeroispovjesti Crkve
3.učenje crkvenih otaca
4.učenje crkvenih doktora
5.jedinstveno učenje biskupa
6.općeprihvaćena crkvena praksa
7.zajedničko shvaćanje vjernih
Što su papa i biskupi otkrili?
Papa Pio XII je u dokumentu Munificentissimus Deus , kojim se Marijino uznesenje konačno definiralo kao dogma, razmotrio nalaze biskupa.Razultati istraživanja mogu se sažeti ovako:
Jeli Marijino uznesenje dio dogmatskog učenje Učiteljstva?
Jasno, odgovor je negativan.RKC uči da su svečani biskupski proglasi izrečeni na ekumenskim saborima nezabludivi i obvezujući za sve katolike.Međutim, ni na jednom od prvih 20 ekumenskih sabora koje katolička crkva priznaje nije rečeno da je Marija uznesena na nebo, niti je ijedan papa dogmatski iznio tu doktrinu.Ovo je primjer nečega što Crkva naziva Izvanredno učiteljstvo.Dakle u tome je razdoblju sudbina doktrine o uznesenju bila nesigurna.
Jeli vjerovanje u Marijino uznesenje izraženo u bilo kojem vjeroispovjedanju Katoličke crkve?
Dvije vjeroispovjesti koje RKC posebno priznaje jesu Apostolsko vjerovanje o Nicejsko-carigradsko vjerovanje.Ni u jednom se ne spominje uznesenje Marije, a isto je i sa ostalim prihvaćenim vjerovanjima rane crkve.
Nalazi li se Marijino uznesenje u učenju crkvenih Otaca?
RKC priznaje 88 crkvenih Otaca.Većina su biskupi, desetorica su bili pape, a ima među njima i opata,svećenika,redovnika i apologeta.Svi su živjeli u prvih osam stoljeća i većinu ih je Crkva kanonizirala kao svece.Među njima se nalaze Klement Rimski, Polikarp,Ignacije,Irenej,Tertulijan,Origen,Euzebij e Cezarejski,Benedikt, papa Leon Veliki i papa Inocent I.Što su crkveni oci rekli o uznesenju Marije?Vrlo je značajno da su potporu za učenje o Mariji biskupi našli kod samo dvojice otaca.Obojica su živjela u VII st. Germanije Carigradski i Ivan Damašćanski.
Međutim činjenica da se u spisima ostalih 86 crkvenih Otaca nije našla nikakva potpora vjerovanju u Marijino uznesenje nije ni najmanje razuvjerila papu niti druge biskupe.
Što su crkveni doktori rekli o Marijinom uznesenju?Među spisima velikih doktora papa i biskupi nisu našli nikakvu potporu za tu doktrinu, a isto tako ni manji doktori.
Nalazi li se uznesenje Marijino u jednoglasnom učenju biskupa?
Crkva smatra da je zajednićka vjera biskupa izražena ovim uobičajenim načinom poučavanja, nepogrešivi vodić katoličke vjere.
Glavni cilj pisma koje je papa Pio razaslao 1946 bio je doći do biskupskog glasa u sklopu redovitog učiteljstva.Postavio im je dva pitanja:
"Smatrate li vi da se tjelesno uznesenje Bezgrešne Djevice Marije može predložiti i definirati kao dogma vjere, i da li je to, uz vaše želje, želja i vašeg svečenstva i pastve?"
Biskupi su vrlo jasno odgovorili :"Jednoglasno i potvrđeno na oba pitanja"
Da ne duljim ...papa je pri donošenju ove odluke bio svjestan da Biblija veoma jasno uči da je zbog grijeha Bog rekao Adamu i njegovom potomstvu: "....prah si, u prah ćeš se i vratiti" .
No unatoč tome papa je zaključio " da je Bogu bilo milo izuzeti Blaženu Djevicu Mariju od toga općeg pravila".
Proces proglašenja Marijina uznesenja dogmom pokazuje nam tri važne stvari.
Prvo, katoličke definicije koje Predaju izjednačavaju s usmenim učenjem, apostola nisu točne.Npr. na Drugom vatikanskom saboru je rečeno da je Predaja objava koju su apostoli prenosili "usmenim propovjedanjem,primjerima i ustanovama", a u prilogu tome navodi se Pavlova uputa Solunjanima:
" Prema tome braćo, budite postojani i držite predaje koje ste od nas primili, bilo usmeno, bilo pismeno! "
Dobro je rekao prorok Jeremija o svećenicima koji poućavaju na svoju ruku.
Jeremija 5,30-31
30) Strahote i grozote zbivaju se u ovoj zemlji: (31) proroci laž proriču, a svećenici poućavaju na svoju ruku. A mojem narodu to omilje! Al' što ćete raditi na kraju?
