Odgađanje trudnoće - ima li vas još?

Po prvi put se javljam na ovoj temi i skidam kapu svima vama koji se odlucite na trudnoce iako puno faktora ne stima. Prva trudnoca je i kod nas bila takva...puno briga, posebno na poslu. Radim sa osobama sa posebnim potrebama i suocavala sam se svakodnevno sa napadima sticenika, tako da sam se bojala ostati trudna, da ne bih zbog tog izgubila bebu. Suprug studirao, ja tek upisala drugi fax koji mi je u zemlji u kojoj sam nekih cetiri godine prijeko potreban, no, ipak se odlucimo za bebicu...I tako savrsena trudnoca, radila do kraja, uzela si dva tjedna pred termin, dala jos jedan ispit, zakljucila semestar i uzivala u posljednjim trenucima sa svojim deckicem...da, bili su zbilja posljednji...nas Patrick je ubrzo nakon poroda otisao k andjelima...Proslo je 7,5 mj. Radujem se svakom mjesecu jer me udaljava od tog datuma ali i priblizava njegovom prvom rodjendanu, kojeg cu nazalost provesti bez njeg.
Evo, tata ce uskoro diplomirati, meni isto ide bez problema, ali strah od nove trudnoce, od faxa, od poslodavca, ovog onog je tu...Ne znam kako se odvaziti na to i prepustiti sve sudbini. Mnogi mi preporucuju da se ne stitim, ali ja se bojim uci nespremna u to...Mislim si , ako ovoliko intenzivno razmisljam o tom, vjerojatno je i sada odluka jako blizu, a nekako ne mogu zamisliti da cu odluciti jos cekati, jer znam da cu se svaki dan pitati i ubijati dok cekam...
Ta razmisljanja me izludjuju, molim Boga da mi da malo mira dusi, da ne mislim toliko na trudnocu...prije par dana sam cula da mi je tesko odluciti se na novu trudnocu zato sto nisam pustila svog Andjela da odleti...i moguce je, jer me uspomena na njeg jos jako boli. Ali kako to uciniti? Valjda ce vrijeme pokazati svoje i nadam se da ce mi barem malo lakse biti, i da ce kaos u srcu manji biti, kad budem spremna za to...
Oprostite ako pisem na vasem podforumu, ipak ja dolazim od strane onih "tuznih i imaginarnih" mama, iako sam eto sve to prosla, samo bez svoje bebe...Pusa svima
I da, jos nesto, da li ste vi imale problema sa svojim poslodavcima?...Naime, mene moja sefica kao pita:"Jel da, sada sigurno necete 2-3 godine pokusavati?" I sto da joj kazem na to...SIgurna sam da je htjela reci, imala si cetiri mjeseca porodiljnog i jos mjesec bolovanja, sad je vrijeme da malo radis :(
Ajd pokusajte me navesti na pravi put, da se malo maknem od ovoh svog unutarnjeg kaosa ;)

Pozdrav,malo podižem temu. Ima li ovdje još odgađalica? čitala sam svih 5 strana i nisam puno pametnija... Srce kaže jedno,razum drugo,kao borba anđela i vraga,samo još neznam tko je tko...

suncicasun uvijek je tako..bar sam ja govorila neću još, a onda sam se "razboljela" i tada smo mm i ja počeli raditi na bebi..a sada neće..život neće kad ti hoćeš.

Bok cure i draga vucice
Ja cu samo reci da mi je zao sto nismo odmah pokusali imati dijete (iako stvarno nismo imali adekvatne uvjete), mozda bi prije saznala s cim se borimo. Ne mogu reci da nam nije lijepo u dvoje i super se slazemo al fali taj mali smotuljak... Jako to potiskujem pred drugima, odnosno ne dajem do znanja da mi je tesko da se ne sazaljevaju nada mnom, coolericu glumim a srce mi puca, a i njemu...
Nadamo se i dalje...

draga ljubilice i ja pokušavam biti coolerica, a nekad se raspadam..zato ljudi, ne razmišljajte puno, pravite djecu, ako ih želite, ako su ona smisao vašeg života..uvijek će biti da nije sad vrijeme, i nikad kraja..

Suprug i ja smo neko vrijeme odgađali djecu (tad još nismo bili vjenčani, ali smo živjeli skupa). Smatrali smo neodgovornim donositi dijete na svijet kad nismo imali ne znam kakve uvjete - nesigurni poslovi, podstanari, bez auta... Nije da se ne može bez toga, ali oboje smo manje-više tako odrasli i srce nas je boljelo pri pomisli da tako moramo odgajati dijete.

Onda sam se počela družiti s jednom curom koja je godinama u MPO postupcima i ne uspijeva ostati trudna... pa sam upoznala drugu koja ima jedno dijete, ali već godinama ne može imati drugo... pa sam upoznala jednu koja je čekala "savršeni trenutak" i kad je taj trenutak došao, ostala je trudna i vrlo brzo izgubila bebu. :( Te su me priče jako pogodile i pomislila sam: "Ma tko mi garantira da ću uopće moći imati djece?? Ako sad izgubim 5 godina na čekanje savršenih uvjeta, to je izgubljenih 5 godina pokušavanja, ako nešto nije u redu..."

Tad smo muž i ja (sada vjenčani :mrgreen:) revidirali situaciju i zaključili da nije loše pokušati pa neka bude kako mora biti. Pokušavali smo 6 mjeseci. Ne moram ni govoriti kolika me panika već počela loviti (ZNAM da 6 mjeseci nije ništa, ali kad se radi o tebi, statistika ne vrijedi...). Bilo mi je straaaašno kad bi me poznanici, prijatelji, članovi obitelji pitali jesam li trudna. Kao da mi samoj nije bilo dovoljno užasno što nisam bila. :gaah:
Uspjeli smo baš iz tog 6. pokušaja i nismo mogli biti sretniji. Beba samo što nije. :) I danas bude trenutaka kad se zapitam je li to stvarno bila racionalna odluka. No, znam da ćemo se snaći. Bit će nekako. Bitno da naš smotuljak dođe. :zaljubljen:

Evo i mene opet ovdje. Bila sam neki dan u city centru i jebu vjerovali,u pola sata sam vidjela barem 20 trudnica... Kao da imam radar za njih. Prijateljica je prije Božića javila da je trudna,ali je nažalost izgubila bebu. Bile smo zajedno trudne u prošloj t. I sad mi se čini da su sve one već krenue da drugo dijete,neke su već i rodile,samo sam ja zapela negdje.
Ali sta se može kad je strah čovjekov najveći neprijatelj.
Ja se tješim sa onom " čovjek snuje,Bog određuje" valjda ce najbolje ispasti...

evo i ja dosla ovdje s dvojbom,kod mene je situacija takva da sam ja sva u tome bi nebi,i samo o tome razmisljam i ti u zadnje vrijeme me jakoo puca,ugl decko i ja samo zajedno oko 5 godina ,on 23 ja 24 uskoro 25,i ja bi bas sad ,i on isto i zelja je tolko jaka da se i nekad zezamo pa ako bude bude ;)ali ja radim na odredeno i to dosta ok posao i cekam taj divni ugovor na neodredeno,on jos studira sljed god zavrsava ,i sta sad ,kako dali sad ili ne ,posao ili beba?makar mi je to ogavno ,naravno da srce kaze beba ,a glava..financije su znaci upitne ,dobro je sto ja imam svoj stan u kuci roditelja i on ima stan u kojoj je samo on i baka(znaci nijedan nije podstanar)da znaci ni ne zivimo opce jos zajedno(naravno i to je u planu) ...., zatim imamo auto ,on bi se naravno zaposlio bar preko servisa il tako nesto,imamo njegove i moje starce i jos dosta ljudi oko sebe,ugl ceka se zbog posla i njegovog faxa,jel to u redu ili ne imam milijun pitanja u glavi,da mi bar neko dode i onak kimne glavom i kaze u redu je mozes poceti raditi na svojoj bebici:)i jel me netko moze dati ikakav savjet ,il bar neki glas razuma il nesto ,bila bi jako zahvalna:*

sunshine88 dobrodosla! mm i ja smo odgadjali trudnocu upravo iz tih razloga koji tebe muce - prvo diploma (kad smo diplomirali smo se vjencali), a zatim ugovor na neodredjeno (kad smo to sredili, krenuli smo s pokusavanjem). iz danasnje perspektive borbe s neplodnoscu, mogli smo pokusati i puno ranije :-) mene osobno je mucilo kak cu naci posao nakon sto rodim, imala sam osjecaj da trudnoca + porodiljni traju milijardu godina i da ce svi natjecaji pobjec dok ja budem to obavljala. s druge strane, sad imam posao na neodredjeno, ali ne u struci u kojoj bih jako voljela raditi, tako da, zapravo i dalje trazim posao - ali ostvarenje trudnoce je na prvom mjestu. ono na sto se nikad ne bih odlucila je trudnoca prije nego s nekim probam zajednicki zivot, s brakom, ili bez njega. sretno!

Surova stvarnost je da trudnoća ( tih prekrasnih 9 mjeseci ) i porodiljni prolete dok se ne okreneš.
I onda se godine samo nizaju,jedna za drugom dok ne trepneš. Kao da sam jučer rodila drugo,a već ima skoro 3.5...
Sve odgađaš,nije još vrijeme,a onda shvatiš koliko je ( puno) godina prošlo.
Slažem se sa bubekicom,prvo živite neko vrijeme skupa,da vidite kako " dišete" jer je oooogromna razlika biti cura i dečko i živjeti zajedno.

hvala na savjetima,i mislila sam da cete se na to osvrnut najprije al to je sad najmanji problem,jel skoro pa i da zivimo zajedno,jos malo pa i budemo,i znam da je on pravi i samo to zelim s njim,al kolko jos cekat, meni je dosta stalno cekanje neceg, ili da se poslozi nekaj dobro,ja sam jako nestrpljiva i ja bi to sve odma.A i brak da se razumije odma ,ja bi tek nakon bebe tako da i bebica bude uz nas,znaci vaznije mi to sto imam i kog imam nego nekakav papir i slavlje.

Citiraj:

---

sunshine88 prvotno napisa

imam milijun pitanja u glavi,da mi bar neko dode i onak kimne glavom i kaze u redu je mozes poceti raditi na svojoj bebici:)i jel me netko moze dati ikakav savjet ,il bar neki glas razuma il nesto ,bila bi jako zahvalna:*

---

Ako krenete putem planiranja vjenčanja imat ćete veliku podršku u planiranju bebice barem na jednoj strani, od zaručničkog tečaja nadalje, to je ono što ja mogu reći iz svojeg iskustva. MM je bio student, ja slobodni umjetnik, stanova nismo imali, ali smo imali podršku tamo gdje nam je bilo najvažnije i sad imamo dvoje velike djece i to što imamo stan pod ogromnim kreditom nam nije ništa olakšalo ili otežalo u razmišljanjima u odnosu na tada. To je naravno samo moje iskustvo, ali kad si napisala da ti treba kimanje glavom, sjetila sam se kako smo mi to jedva dočekali na zaručničkom,jer svi drugi su bili zabrinuti i ne baš puni podrške.

sunshine88 Ovo će sad biti moje mišljenje - u lijepoj našoj financijski rijetko tko može biti spreman za bebu jer novac nikad ne žulja, već samo nedostaje. I da ste oboje zaposleni, sigurno biste imali neke druge financijske izdatke..nešto se uvijek nađe. I ja bih ti isto radije preporučila da pokušate prvo uopće živjeti zajedno, da vidite kako funkcionirate, jer ne bi vjerovala koliko suživot promjeni neke stvari (možda na bolje, ali možda i na gore). Ne daj Bože da vam se ovo "gore" desi jer su financije u tom pogledu zanemariva stvar. "MM" i ja nismo u braku, tj. jesmo u onom "divljem", ali znamo kako funkcioniramo zajedno i znamo da hoćemo bebu. A vjenčanje - e upravo zbog financija se ne želimo oženit jer nam nitko ne garantira da će nam uspjeti iz ovih "HZZO" pokušaja - možda ćemo morati masno platiti negdje drugdje. Ruku na srce, uvijek stignemo potpisati kod matičara ako nećemo imati novaca za normalniju svadbu. Trenutno nam je beba NO1.

Evo, da vam se i ja pridružim. Vjerojatno ćete misliti da sam neka čudakinja jer imam već troje prekrasne dječice, 4 trudnoće iza sebe. Jaaako želim još jednog bebaća, ni sama ne znam zašto. MM samo radi u našoj firmi, imamo kredit za stan... Ja nikako da nađem posao. A imam 35 g i nekako mislim da mi je zadnji čas. Mislim da ako nađem posao, tek onda ga neću htjeti dovesti u pitanje odlaskom na porodiljni. Ma ja sam već odlučila udahnuti i skočiti. Ali MM nije tako hrabar. I nikako da ga nagovorim. Puno frendica mi je ostalo trudno "slučajno", "desilo im se. Pa se i ja nadam svaki mjesec da će nam se desiti, ali ništa. :(

I ja se slažem s curama u vezi zajedničkog života..to svakako prije treba da se vidi mogu li dvoje ljudi zajedno funkcionirati.

hvala svima i hvala muma jel upravo iz istog razloga ni ja nebi svadbu jel bas tako stignem do maticara a i nije mi to vec bitno ,znamo kako zajedno funkcioniramo i upravo zbog toga znam da je to to, i znam s kim to sve zelim jel da nije tako nebi se uopce usudila ni pomislit na djecu. Prije 2 godine smo bili cak zajedno u stanu(kao proba)oko pol god.- i super je funkcioniralo ,znam da mislite da to nije dosta ali nama je ,sve znamo i sve zelimo zajedno.Evo nesto se razvija iz posla ,to mi je za sad jako bitno i to cekam,imam osjecaj ko da mi je to zadnja prilika jel ak u ovom ne uspijem necu vise nigdje dobit za stalno..u nasem ljepom danasnjem dobu..

Vidim da je zamrla tema pa da se i ja pridružim...
Evo i mi smo čekalice ! :-)
Stalno čitam po forumu i priključujem se sličnim temama da dobijem što više informacija koje bi mi pomogle u odluci..
Naime mi čekamo-odgađamo drugo dijete od kad je naše prvo napunilo 4 godine a sad ima 7 !
Prije njene 4-te godine nisam ni pomišljala na drugo dijete, kao ovo mi je sasvim dovoljno..
Onda se pomalo situacija počela mijenjati pa sam počela pomišljati na drugo ali to nije očito bilo dovoljno jako kada sam još uvijek na jednom djetetu! E sada kada je ona puno veća i samostalnija kada mi je sve oko nje zapravo mačji kašalj e sad me počela kopkati želja za drugim ali onako jako!

I nedavno mi je naj frendica rodila i sva sam se raspekmezila ali svejedno sam još odlučila pričekati...
I sada čitam vaše postove i zbilja sama sebe pitam; što više čekaš?!
I ni sama ne znam odgovor na to pitanje jer koči me neki neobičan strah..kao ; kako ću ja to opet? hoći li drugo voljeti kao prvo? hoćemo li M i ja imati vremena za sebe?
Ali i uz sva ta pitanja na koja nemam odgovor opet tinja želja u meni....
Prije par godina su me mučile financije...tad ni M nije imao neki posao. Sada on ima posao a ja radim od kuće (dadiljam) i živimo u svom stanu ali u kući sa njegovima.. i nije da smo sada puni novaca ali imamo najosnovnije i još malo...
A tu je i naša L koja silno želi brata ili seku....
I sada ne znam do kada ću čekati ja se nadam da neću još 2-3godine, jer sad imam 28 i mislim da mi je krajnje vrijeme za još jedno....

Razlika između mene i brata je 15 godina.. Moji su mene dobili sa 20 i nešto godina i kako su bili mladi tako su se dogovorili pričekati još nekoliko godina.. Nakon tih nekoliko godina su krenuli pokušavati i nisu uspjeli. Na kraju su odustali i pomirili se da će imati samo jedno dijete pa ih je nakon puno godina iznenadio moj sada još uvijek mali brat :) Bila sam dugo jedinica i uvijek mi je malo falio braco ili seka, ali da me sada pitate, onaj trenutak kada sam ja već bila velika a on je došao i ta ljubav koja se rodila među nama je nezamjenjiva, a da je razlika manja vjerojatno bi se tukli i svađali. Ovako on ne samo da uči od mame i tate, nego uči i od sestre , a za igru će dobiti malog nećaka kad već nema svog bracu :)

Aha da, poanta priče- nemojte čekati :mrgreen:

Citiraj:

---

Apsu prvotno napisa

Razlika između mene i brata je 15 godina.. Moji su mene dobili sa 20 i nešto godina i kako su bili mladi tako su se dogovorili pričekati još nekoliko godina.. Nakon tih nekoliko godina su krenuli pokušavati i nisu uspjeli. Na kraju su odustali i pomirili se da će imati samo jedno dijete pa ih je nakon puno godina iznenadio moj sada još uvijek mali brat :) Bila sam dugo jedinica i uvijek mi je malo falio braco ili seka, ali da me sada pitate, onaj trenutak kada sam ja već bila velika a on je došao i ta ljubav koja se rodila među nama je nezamjenjiva, a da je razlika manja vjerojatno bi se tukli i svađali. Ovako on ne samo da uči od mame i tate, nego uči i od sestre , a za igru će dobiti malog nećaka kad već nema svog bracu

Aha da, poanta priče- nemojte čekati :mrgreen:

---

Sada je i mene pomalo strah što ako nam ne krene iz prve ! :-o
Ali hvala tvoje priča me nadahnula! :heart:
Još malo da skupim pozitivnih vibri i to je to ! :mrgreen:

Da se i ja malo ukljucim...upravo me ova tema muci vec duze. Htjela bi drugo dijete, ali mi je brak u komi i kako vrijeme prolazi, sve mi se vise cini da ne necemo " zakitat". I onda sam toliko ljuta na MM jer je velikom vecinom on unistio nas odnos. I sad Imam 36 god...vec godinama vegetiram u nekvalitetnom braku, cekam da se trgne....i iskreno...krivim ga sto mi tako- reci on kroji zivot po tom pitanju. Pretpostavljam i da cu mu s vremenom sve vise zamjerati..a pogotovo ako L. jednog dana bude zeljela sestru ili brata. A ako slucajno ostanemo zajedno, onda zasigurno u mnogim drugim situacijama tokom vremena. Kopka me da unatoc svemu idem na drugo, pa makar ostala sama s njima, ali financijski bi to bilo previse riskantno. psihicki isto izazov svoje vrste...pa si onda mislim da bolje da budem normalna majka jednog djeteta, nego losa tj. poluluda majka svoje djece. I tako prolazi vrijeme....( usput, MM bi pravio drugo bez primisli, kao da je sve u najboljem. redu)

Nemoj.
Ulozi u brak prvo ( idite obiteljskom terapeutu) , pa vidi da li vidis buducnost sa muzem i jos djece , ili ne.

Sirius, kaj je najbolje ili najironicnije, duboko sam uvjerena da bi stvar bila rijesena da odemo i to relativno brzo, al mister nece. Klasika...psiholozi su njemu apsolutno beskorisni ljudi. Probat cu skupit snage i zivaca pa probat opet predlozit.

Citiraj:

---

Uh-puh prvotno napisa

Sirius, kaj je najbolje ili najironicnije, duboko sam uvjerena da bi stvar bila rijesena da odemo i to relativno brzo, al mister nece. Klasika...psiholozi su njemu apsolutno beskorisni ljudi. Probat cu skupit snage i zivaca pa probat opet predlozit.

---

Nemoj predlagati. Nadi nekog , naruci vas i uvjetuj da idete jer to TEBI treba.

Naravno, ne doslovno samo tebi. Ali postavi stvari tako.

Haha, nece mi vjerovati, a bas tako dobar glumac nisam da mu odglumatam: ej, znas, je da sam uvijek tvrdila da je problem u tebi, ali evo sada change of mind, sad mislim da sa ipak ja nenormalna, pa ajmo:)))))

Gledaj, nikad nije problem u samo jednoj osobi ( osim ako nije rijec o braku gdje je u pitanju neka teska patologija).
Treba dvoje za brak.

UH-PUH to i meni nekad prođe kroz glavu...imam za sada dobar brak ali nikad ne znaš...i onda za sada imamo jedno dijete ali kada se znamo posvađati (ili kako on kaže, ja se svađam on to mrzi) dođe mi u glavu ma šta ću ja njemu još jedno dijete roditi?! Ili ako rodim pa se rastanemo a ja sama sa dvoje djece u ovoj svjetskoj krizi !
Inače u mojoj obitelji svi su razvedeni,posvađani i tako dalje, tako da i inače baš nemam neko povjerenje u ljude..ali onda nam bude lijepo bude sve kako treba i onda kažem pa zašto ne? Jedan je život, budem li tako razmišljala neću ga nikad proživjeti nego će mi proći u pitanjima i sumnjama....

uh-puh, ovo što si napisala da bi on odmah radio drugo dijete meni ne zvuči kao muškarac koji bi želio otići, to je i dalje neki dokaz ljubavi i želja da se stanje popravi.. pa bi možda to mogla iskoristiti ne kao oružje, nego kao početak jednog ozbiljnog razgovora s njim.. Ono, odrasli smo, možemo poraditi na djetetu ali bi prvo trebali poraditi na sebi kako bi dijete bilo istinski sretno i imalo dobre roditelje, bla bla

Citiraj:

---

neodlucna. prvotno napisa

UH-PUH to i meni nekad prođe kroz glavu...imam za sada dobar brak ali nikad ne znaš...i onda za sada imamo jedno dijete ali kada se znamo posvađati (ili kako on kaže, ja se svađam on to mrzi) dođe mi u glavu ma šta ću ja njemu još jedno dijete roditi?! Ili ako rodim pa se rastanemo a ja sama sa dvoje djece u ovoj svjetskoj krizi !
Inače u mojoj obitelji svi su razvedeni,posvađani i tako dalje, tako da i inače baš nemam neko povjerenje u ljude..ali onda nam bude lijepo bude sve kako treba i onda kažem pa zašto ne? Jedan je život, budem li tako razmišljala neću ga nikad proživjeti nego će mi proći u pitanjima i sumnjama....

---

A ti nevideno pretjerujes. :)
mislim , moze meni sutra cigla na glavu pasti pa ce mi djeca ostati bez matere.
Nema ti garancije za nista u zivotu, ali postoje stvari na koje se moze utjecati i na one na koje se ne moze.
Poboljsanje braka je jedna od onih na koje se moze, ako ima volje.
Nije brak bajka " zivjeli su sretno dalje do kraja zivota" , nego odnos koji treba ulaganje.

Citiraj:

---

sirius prvotno napisa

A ti nevideno pretjerujes. :)mislim , moze meni sutra cigla na glavu pasti pa ce mi djeca ostati bez matere.
Nema ti garancije za nista u zivotu, ali postoje stvari na koje se moze utjecati i na one na koje se ne moze.
Poboljsanje braka je jedna od onih na koje se moze, ako ima volje.
Nije brak bajka " zivjeli su sretno dalje do kraja zivota" , nego odnos koji treba ulaganje.

---

To i ja znam a da vidiš kako je biti u mojoj glavi sa mojim mislima! :o
Jednostavno je riječ koju ja baš i ne poznajem ! :D

Citiraj:

---

Apsu prvotno napisa

uh-puh, ovo što si napisala da bi on odmah radio drugo dijete meni ne zvuči kao muškarac koji bi želio otići, to je i dalje neki dokaz ljubavi i želja da se stanje popravi.. pa bi možda to mogla iskoristiti ne kao oružje, nego kao početak jednog ozbiljnog razgovora s njim.. Ono, odrasli smo, možemo poraditi na djetetu ali bi prvo trebali poraditi na sebi kako bi dijete bilo istinski sretno i imalo dobre roditelje, bla bla

---

Ni jedno od nas se ne zeli rastati:), a ja vise od sume ne vidim drvo. Nije tesko popraviti nas odnos, trebalo bi samo puno vise postovanja i puno manje egoizma s njegove strane. Vise od toga nije....a mozda i je...samo sam se ja izgubila....bracni savjetnik bi bio idealno rijesenje, samo da dodje do toga:).

Ja vam želim svu sreću da probleme što prije riješite..jer kada gledam po sebi, ništa me ne može izbaciti iz takta i stvoriti mi nervozu i tjeskobu kao kada imam probleme sa mužem! Dok smo on i ja u dobrim odnosima sve mi ide od ruke a kada se dogode svađe (naravno malo žešće) onda mi je sve u rasulu...
Tako da što prije kod savjetnika ili probaj naći metodu koju možeš sama probati kod kuće! Jer osoba koja sa tobom želi još jedno dijete sigurno nije osoba koja bježi od tebe, bar se meni čini ovako sa strane koja slušam! :)

Citiraj:

---

neodlucna. prvotno napisa

Ja vam želim svu sreću da probleme što prije riješite..jer kada gledam po sebi, ništa me ne može izbaciti iz takta i stvoriti mi nervozu i tjeskobu kao kada imam probleme sa mužem! Dok smo on i ja u dobrim odnosima sve mi ide od ruke a kada se dogode svađe (naravno malo žešće) onda mi je sve u rasulu...
Tako da što prije kod savjetnika ili probaj naći metodu koju možeš sama probati kod kuće! Jer osoba koja sa tobom želi još jedno dijete sigurno nije osoba koja bježi od tebe, bar se meni čini ovako sa strane koja slušam! :)

---

On od mene ne bjezi kao od majke, kuharice, peracice vesa, pekacice kruha i sl.:-) Al se okrece od mene kao osobe sa potrebama, zeljama, osjecajima koje je lako povrijetiti i sl. I bas kako kazes, lose faze kostaju jako puno energije i zivaca...Osim toga, vrijeme zescih svadja je iza nas, jer vec je sve receno sto se ima za reci, sad je dovoljno par recenica ili kraca rasprava o nekoj temi...al ovo je vec OT, pardoncek.

Jutro, cure! Evo da i ja dam doprinos ovoj temi. MM i ja mo odgađali 2. bebu sve dok Ema nije imala 1 g. i 10 mj. Zapravo, ja nisam bila spremna. Jedva sam se uspjela srediti s jednom bebom, pohvatati sve konce, dojenje, kuća... Uglavnom, to me mučilo. Nikad me nije bilo strah poroda i opet bih proživjela onu bol. Brinula sam se: došla je beba - što sad?! E i mjesecima, mjesecima mi nije bilo ni na kraj pamet 2. dijete. I onda sam mi je nešto škljocnulo u glavi i sad je hoću, eto već 8-9 mjeseci! Ali se ne prima nikako. Ema je došla iz 2. pokušaja, ali njezinoj sestri ili bratu treba očito duže vremena da skuži put do nas. :)

Kako 2. beba ne dolazi dugo, rekla sam MM da ćemo na 3. odmah! Jer godine idu, a očito se ne rpima dovoljno brzo.

Luda sam što sam odgađala toliko dugo! Ali što ću kad psihički nisam bila spremna. Što se tiče financija, jedno dijete je kao ni jedno, gdje ima za dvoje ima i za treće. Uostalom, Bog će providjeti za nas sve što nam treba! Samo se treba otvoriti novom životum začeću. Pročitala sam jednu prelijepu rečenicu: čovjek je čovjek od začeća. (fascinantno mi je što srce počne kucati kad je plod mali-velik svega 13 mm! šest tjedana!)

Citiraj:

---

Sreća_83 prvotno napisa

Jutro, cure! Evo da i ja dam doprinos ovoj temi. MM i ja mo odgađali 2. bebu sve dok Ema nije imala 1 g. i 10 mj. Zapravo, ja nisam bila spremna. Jedva sam se uspjela srediti s jednom bebom, pohvatati sve konce, dojenje, kuća... Uglavnom, to me mučilo. Nikad me nije bilo strah poroda i opet bih proživjela onu bol. Brinula sam se: došla je beba - što sad?! E i mjesecima, mjesecima mi nije bilo ni na kraj pamet 2. dijete. I onda sam mi je nešto škljocnulo u glavi i sad je hoću, eto već 8-9 mjeseci! Ali se ne prima nikako. Ema je došla iz 2. pokušaja, ali njezinoj sestri ili bratu treba očito duže vremena da skuži put do nas. :)

Kako 2. beba ne dolazi dugo, rekla sam MM da ćemo na 3. odmah! Jer godine idu, a očito se ne rpima dovoljno brzo.

Luda sam što sam odgađala toliko dugo! Ali što ću kad psihički nisam bila spremna. Što se tiče financija, jedno dijete je kao ni jedno, gdje ima za dvoje ima i za treće. Uostalom, Bog će providjeti za nas sve što nam treba! Samo se treba otvoriti novom životum začeću. Pročitala sam jednu prelijepu rečenicu: čovjek je čovjek od začeća. (fascinantno mi je što srce počne kucati kad je plod mali-velik svega 13 mm! šest tjedana!)

---

Ovo boldano se meni dogodilo...samo što je kod mene želja za drugim djetetom došla tek kada je naša kćer imala 5 godina! I od onda mi odgađamo a ona sada ima punih 7 !!! :-o
I zato sam došla tu da malo vidim da li se to događa i drugima i da se usput malo utješim i da dobijem hrabrosti... :yes:

I nisam baš sigurna da je jedno dijete što se tiče financija kao ni jedno...od kad je krenula u školu stalno joj nešto treba. Te bilježnice,olovke pa idu na izlet! Pa još i marenda! Kada je bila mala puno robice smo dobili, dobijemo i sada a da nismo ne znam kako bi,jer kad kreneš treba joj ovo pa ono, isto tako treba i mužu i i meni. A kad kreneš u dučan, roba od djeteta košta kao i naša ! Tako da ja sam uštedjela samo jer smo dosta robe dobili zahvaljujući mojim prijateljicama!

Citiraj:

---

Sreća_83 prvotno napisa

Jutro, cure! Evo da i ja dam doprinos ovoj temi. MM i ja mo odgađali 2. bebu sve dok Ema nije imala 1 g. i 10 mj. Zapravo, ja nisam bila spremna. Jedva sam se uspjela srediti s jednom bebom, pohvatati sve konce, dojenje, kuća... Uglavnom, to me mučilo. Nikad me nije bilo strah poroda i opet bih proživjela onu bol. Brinula sam se: došla je beba - što sad?! E i mjesecima, mjesecima mi nije bilo ni na kraj pamet 2. dijete. I onda sam mi je nešto škljocnulo u glavi i sad je hoću, eto već 8-9 mjeseci! Ali se ne prima nikako. Ema je došla iz 2. pokušaja, ali njezinoj sestri ili bratu treba očito duže vremena da skuži put do nas. :)

Kako 2. beba ne dolazi dugo, rekla sam MM da ćemo na 3. odmah! Jer godine idu, a očito se ne rpima dovoljno brzo.

Luda sam što sam odgađala toliko dugo! Ali što ću kad psihički nisam bila spremna. Što se tiče financija, jedno dijete je kao ni jedno, gdje ima za dvoje ima i za treće. Uostalom, Bog će providjeti za nas sve što nam treba! Samo se treba otvoriti novom životum začeću. Pročitala sam jednu prelijepu rečenicu: čovjek je čovjek od začeća. (fascinantno mi je što srce počne kucati kad je plod mali-velik svega 13 mm! šest tjedana!)

---

Srećo, što ti tu toga napisa'!! Može tebi biti fascinantno što srce počne kucati sa šest tjedana embrionalnog razvitka, no to jednostavno NIJE točno. Srce počinje kucati ranije. Prve kontrakcije srca se javljaju već 23. dan razvoja, a kardiovaskularne stanice se pojavljuju već 18. dan. To što mi vidimo te otkucaje tek sa punih 6 tjedana trudnoće, stvar je samo tehnike.
Kao mama 3 (troje) djece mogu ti reći da što se tiče financija, nikako nije isto imati jedno ili dvoje ili troje, ni što se tiče količine posla, ni što se tiče njihovih različitih potreba koje sve mora mama riješiti, ni što se tiče količine prostora u kući...Nije isto. Ni međusobni odnos ni količina vremena na samo mame i tate nije ista.
Željela sam djecu, obožavam ih, oni su mi na prvom mjestu, ali...da je lako imati troje-nije. I svaka mama koja odlučuje ići na još jedno dijete mora znati da se količina obaveza ne udvostručuje, nego udesetorostručuje, tako nekako.

Moraš STVARNO željeti još jedno dijete, pa još jedno, tako silno željeti da sav onaj posao koji te čeka prihvatiš kao blagoslov. Nikad ne bih nikome rekla da nema više djece, ali da dobro razmisli, e, to bih rekla.

Beti, pa dobro, stvar je tehnike. Prihvaćam. Poštujem tvoje mišljenje, stajalište i ISKUSTVO.

Imam prijateljicu koja ima 4 djece i kod nje je sve toliko jednostavno da vjerujem da može biti jednostavno. Ima i takvih mama i tata - pored 4 djece, sve OK.

Citiraj:

---

Beti3 prvotno napisa

Srećo, što ti tu toga napisa'!! Može tebi biti fascinantno što srce počne kucati sa šest tjedana embrionalnog razvitka, no to jednostavno NIJE točno. Srce počinje kucati ranije. Prve kontrakcije srca se javljaju već 23. dan razvoja, a kardiovaskularne stanice se pojavljuju već 18. dan. To što mi vidimo te otkucaje tek sa punih 6 tjedana trudnoće, stvar je samo tehnike.
Kao mama 3 (troje) djece mogu ti reći da što se tiče financija, nikako nije isto imati jedno ili dvoje ili troje, ni što se tiče količine posla, ni što se tiče njihovih različitih potreba koje sve mora mama riješiti, ni što se tiče količine prostora u kući...Nije isto. Ni međusobni odnos ni količina vremena na samo mame i tate nije ista.
Željela sam djecu, obožavam ih, oni su mi na prvom mjestu, ali...da je lako imati troje-nije. I svaka mama koja odlučuje ići na još jedno dijete mora znati da se količina obaveza ne udvostručuje, nego udesetorostručuje, tako nekako.

Moraš STVARNO željeti još jedno dijete, pa još jedno, tako silno željeti da sav onaj posao koji te čeka prihvatiš kao blagoslov. Nikad ne bih nikome rekla da nema više djece, ali da dobro razmisli, e, to bih rekla.

---

Potpis na sve!

Citiraj:

---

Sreća_83 prvotno napisa

Beti, pa dobro, stvar je tehnike. Prihvaćam. Poštujem tvoje mišljenje, stajalište i ISKUSTVO.

Imam prijateljicu koja ima 4 djece i kod nje je sve toliko jednostavno da vjerujem da može biti jednostavno. Ima i takvih mama i tata - pored 4 djece, sve OK.

---

Vjeruj mi i kod mene je sve jednostavno, da jednostavnije ne može biti, ali...ne pitaj koliko je u svemu tome moje fizičke i psihičke snage. Sreća je što je biti mama troje djece meni najvažnije u životu i nije mi muka, ali nije lako. I kad je sve OK, i kad nijedno dijete nije bilo u bolnici i kad su mama i tata zdravi i kad imaju gdje živjeti i s čim živjeti...

Ali divno ih je gledati, ta bića koja si stvorila, koja rastu i prerastu te, divno je uživati svaki dan u njihovoj igri, u tome kako razvijaju znanje, u bezbroj svakodnevnih sitnica i velikih stvari, u ponosu što su tvoji. Taj lijepi dio itekako prevladava.
Ponavljam, može biti jednostavno, ali nije lako, no opet ovisi o tome kakva je tko osoba i koliko traži od sebe i od djece i od muža. I od života općenito.