Postavljanje granica kad je dijete 'tvrd orah'?

Nela,evo napisat ću ti konkretno što smo mm i ja napravili:
Sjeli smo, nisam mu ništa kljucala, majkemi :mrgreen: i dogovorili smo što nam je najbitnije da se riješi: udaranje, griženje, psovanje. I dogovorili smo se da ga nakon takvog ponašanja stavimo 4 minute na stolicu. Koliko god puta se on dignuo sa stolice. toliko puta sam ga vratila. I to nam je bila zabava cijeli jutro, valjda sam ga 100 puta vratila sigurno.
Moram priznati da se ponašanje promijenilo na bolje u roku od tri dana. Ovo naravno ne koristim za gluposti tipa nisi pospremio sobu ili oprao ruke.

Probaj, ništa ne kišta. Možda upali, možda ne.

Eh, ljutnja...Njome nam je obilježeno cijelo djetinjstvo, od prvog dana pa sve do cca 6 godina.

Moj stav prema ljutnji je da je prije svega treba osvijestiti (da dijete zna što se događa u njemu), nikako ignorirati ni negirati. Nikako nisam za napucavanje jastuka t lopte i slično, mislim da nije dobro ljutnju ispoljiti pokretom (neću reći da podsjeća na agresiju, ali ljutnja raste kad uključimo fizičku komponentu). To je osjećaj koji bi trebalo riješiti iznutra (dugo sam imala problema s potisnutom ljutnjom, pa otprilike znam što govorim).
Puno nam je pomogla i slikovnica Kada se ljutim, ali tek s 5,5 godina.


Casa, mom perfekcionistu i ljutku strašno je pomoglo odrastanje, valjda će i tvome. Kakav je emocionalno, otvoren ili zatvoren? Otkad radimo na tom planu puno puno je bolje.

Citiraj:

---

mitovski prvotno napisa

Pocetkom 6. Mjeseca sam zvala kod Tanje Sever jer sam bila na rubu snaga i zivaca i trebam da mi netko da ili savjet kako s njom ili kako sama sa sobom ili da mi kaze da je to takvo dijete pa da se ja pomirim s time ali su mi rekli da im je guzva i da su godisnji pa da se javim u 9. mjesecu.
Kod nas su granice cvrsto postavljene i nema pregovaranja oko bitnih stvari ali bez obzira na to i na sve tehnike koje znam svaki puta ja nju moram odvuci na npr pranje ruku dok se ona baca, urla i vice neeeeemoooojjj ( hvala bogu na susjedima s razumjevanjem).
Ne znam dali da napisem da se ne ureknem ali zadnja 4 dana je promjena na bolje i onda tek vidim koja je razlika i koliko je lakse s takvim djetetom.
Ovakve promjene na bolje nam se inace dogadaju i to tako da par mjeseci bude nemoguca i onda onda dode razdoblje od cca 2 tjedna nekada i vise kad je s njom puno lakse. E, kad dode takvo razdoblje primjetili smo da nam odjednom kao preko noci dijete postane odraslije i vidi se njen ogroman napredak ali izgleda doslovno kao preko noci, ono ujutro se probudi i prica kao godinu dana starije dijete i onda je jedno kratko vrijeme mir kao dosegla je neku razinu i sad je mirna i onda opet krene. Dali je netko primjetio ovako nesto?

---

O mitovski, sve isto :mrgreen:

Došlo je do tog stupnja da sam znala ocijeniti hoće li imati psihički skok, hoće li narasti ili će se razboljeti.

Citiraj:

---

mitovski prvotno napisa

Ovakve promjene na bolje nam se inace dogadaju i to tako da par mjeseci bude nemoguca i onda onda dode razdoblje od cca 2 tjedna nekada i vise kad je s njom puno lakse. E, kad dode takvo razdoblje primjetili smo da nam odjednom kao preko noci dijete postane odraslije i vidi se njen ogroman napredak ali izgleda doslovno kao preko noci, ono ujutro se probudi i prica kao godinu dana starije dijete i onda je jedno kratko vrijeme mir kao dosegla je neku razinu i sad je mirna i onda opet krene. Dali je netko primjetio ovako nesto?

---

Jesam ja mitovski kod svoje curke. Kad već dostižemo točku vrenja onda znam, aha još jedan skok u razvoju, još mrvicu, dan, dva nakon toga i drugo dijete, opet lijepo surađuje, sve pita da li smije, hoće pomoći utd..

Citiraj:

---

šafran prvotno napisa

Jesam ja mitovski kod svoje curke. Kad već dostižemo točku vrenja onda znam, aha još jedan skok u razvoju, još mrvicu, dan, dva nakon toga i drugo dijete, opet lijepo surađuje, sve pita da li smije, hoće pomoći utd..

---

Točno to, kad dođe do krajnjih granica, kad misliš da ćeš puknuti jer je postalo neizdrživo, ujutro se probudi drugo dijete, zrelije, naprednije i suradljivije. Baš uživamo ovih par dana i nadamo se da će potrajati što duže :), nevjerojatno koliko je lakše tako živjeti i koliko sam opuštenija i odmornija.

Citiraj:

---

casa prvotno napisa

Samo se javljam s novom odlukom: kad prođe ova sezona ja ću se potrudit ili na uputnicu ili privatno pronaći nekog kvalitetnog neuropedijatra ili možda probati obaviti dijagnostiku na erf-u u nadi da ja pretjerujem i da je dijete uistinu bez ikakvog poremećaja, osim s posebnim karakterom. Što je stariji, meni se tako nekako čini da ima dosta stvarno pretjeranih reakcija, da inzistira na nekom svojem redu i onda mi se opet javljaju sumnje na nešto iz autističnog spektra... Ima li netko kakvu preporuku, za nekog stručnog, ozbiljnog, tko neće na osnovi toga da dijete natprosječno dobro govori, priča priče, ima razvijen vokabular, ostvaruje kontakt očima, socijalno funkcionira dobro, odmah odmahnut glavom...

---

Onaj tko ti na temelju ovakvih karakteristika djeteta zaključi da dijete ima autizam, nije ni stručan ni ozbiljan. Come on, ne možeš naručivati dijagnoze od stručnjaka, ili tražiti svijećom nekoga tko će ti reći ono što želiš čuti :mrgreen: Odi kod nekog dobrog psihologa, iznesi što te muči i vidi što će ti reći :love2:

Citiraj:

---

Charlie prvotno napisa

Rehab, sve je njezin teritorij. Moje vrijeme, moja paznja, bake i dede, igracke su samo dio price ali da, i igracke, i soba...i ja od pocetka imam stav da je dolazak sekice nesto normalno, lijepo, dobrodoslo, bilo nas je troje a sad smo cetiri i ona to sve lijepo prihvaca, kao i moju pricu da ce joj sekica uvijek biti prijateljica i bliska cijeli zivot (ja imam seku s kojom se puno druzimo pa joj je taj primjer dan zato). Ona u principu daje svoje igracke ali onda joj dodje zuta minuta pa sve uzima, govori "morate prvo mene pitati" itd. Ja nisam rekla da su to sad zajednicke igracke, jer su bile njene i kako da joj to sad uskratim...mozda sam tu pogrijesila ali moj osjecaj je da to ne bi bilo dobro za nju. Mi smo malenoj dali igracke koje sam davno pospremila jer ih je velika prerasla (3g je razlika), a sad bi se bas igrala s njima. I pocela je tepati makar nikad nismo s njom tepali. Kad malena cvili, cvili i ona. Kad malena doji ili ju uspavljujem - bas me tad i ona treba. Malena ne smije nosit rozo jer samo ona smije bit lijepa (a roza je kraj svijeta :)
Dosta toga ja odmah srezem, za igracke sam rekla da ako ne posudi seki svoje koje je prerasla da cu seki kupit sve duplo i potrosit novce koji bi inace bili za drugo; isto i za robicu - seka nosi naslijedjeno od nje, a mogu joj kupit i sve novo da nije roza i sta onda? Na to dobro reagira jer joj je pojam novca poznat, spara si kovanice i tako to.
Taman je oko 3. godine postala manje zahtjevna i suradljivija, i sad zna bit divno, zrelo, cudesno dijete ali zna biti bome i zahtjevna, cijedi me do zadnjeg, dok ne puknem pa viknem. Preko ljeta smo puno same pa ni tatina odsutnost ne pomaze...

---

Evo jedna dobra vježba. Zamisli da živiš u trošnoj prostorijici od 20 kvadrata s njih dvije, da imaš samo jednu igračku, 2 para obleke za obje i nemaš novca da kupiš nešto drugo. Bi li onda brinula o nečijem teritoriju i o tome čija je ta jedna igračka ? Ne bi, rekla bi : djeco igračka je samo jedna, igrajte se s njom i podijelite je kako znate i umijete. Bi li u takvoj situaciji i dalje brinula da svaka dobiva dovoljno tvog vremena, ljubavi i pažnje ? Bi, to se ne bi promijenilo. Dakle, usredotoči se na ono što je bitno - da starija i dalje dobiva barem malo vremena s tobom 1 na 1, pažnju i ljubav, a oko ostalog neka se navikne na novu situaciju. A znaš kako TBF kaže, najbolje stvari na svijetu su džabe :)

Nisam stigla sve napisati od malog gerilca. Meni se nikako ne čini dobro to što dopuštaš starijoj da određuje što će malena nositi, što joj dopuštaš da te ometa dok uspavljuješ malenu i sl. Time joj daješ pravo da se postavlja iznad seke, umjesto da kažeš npr : idemo sve tri obući roze majice, pa ćemo biti tri lijepe princeze i sl. To su sve normalne reakcije na pridošlicu, ali na tebi je da potičeš zajedništvo, ravnopravnost i prihvatljive reakcije, a odmah srežeš u korijenu neprihvatljive reakcije. Znam kako ti je, i ja sam rodila svog mlađeg ljeti kada tate nema po čitave dane, i shvatila sam da moram tako reagirati ako nam želim uštediti muke i natezanja u novoj situaciji.

Citiraj:

---

rehab prvotno napisa

Evo jedna dobra vježba. Zamisli da živiš u trošnoj prostorijici od 20 kvadrata s njih dvije, da imaš samo jednu igračku, 2 para obleke za obje i nemaš novca da kupiš nešto drugo. Bi li onda brinula o nečijem teritoriju i o tome čija je ta jedna igračka ? Ne bi, rekla bi : djeco igračka je samo jedna, igrajte se s njom i podijelite je kako znate i umijete. Bi li u takvoj situaciji i dalje brinula da svaka dobiva dovoljno tvog vremena, ljubavi i pažnje ? Bi, to se ne bi promijenilo. Dakle, usredotoči se na ono što je bitno - da starija i dalje dobiva barem malo vremena s tobom 1 na 1, pažnju i ljubav, a oko ostalog neka se navikne na novu situaciju. A znaš kako TBF kaže, najbolje stvari na svijetu su džabe :)

---

E ovo je izvrsno, ma izvrsno, sijeti se djece u africi, opet ja sa Afrikom :mrgreen: Ali zbilja, mi ovdje na zapadu razmaženci :mrgreen: Kad se nađem stjerana u kut i ja posežem za ovakvim postavkama i da vidiš kako stvari promjene perspektivu, za čas:-)

Mitovski uživaj! :-) I kod nas je trenutno primirje, pa se odmah lakše diše.

Ako dijete zna, ali zbilja zna, osjeća da ga voliš, a osjeća sigurno, neće mu ništa biti vjeruj mi ako joj malo suziš njen teritorij :-)

I moja je počela vikati moje, pa moje, moja soba, moj krevet, moja igračka, moja kremica, pa sam krenula s pričom, a jel, a od kuda su došle te igračke, od kuda je došla ta tvoja soba, pa taj tvoj krevet, ta kremica, e bejbi moja to je sve naše i mamino i tatino i bracino, a mama i tata vole tebe i bracu najviše na svijetu, mi smo naša mala obitelj i unutar naše male obitelji se volimo, ljubimo i dijelimo i tako svaki dan ko pokvarena ploča i evo prvi rezultati su se počeli pokazivati, sad najednom je poečal naglašavati mama ovo je moje I MOG BRACE! i mamino i tatino.

I još nečega sam se sjetila, kad se braco rodio intezivno je počela navlačiti na sebe njegove stvari, bilo je smješno jer ona je već velika, ali pustila sam joj. Radi to tu i tamo još. Raspremi mi, odnosno bolje reči razbaca sve njegove stvari, pa onda navlači njgove bodiće, čarape, jučer je čak i jedne kratke hlačice od brace navukla, pa onda hoće spavati u tome i jesti, pa zmaže, pa onda nemam što braci obuči, jer braco raste ko iz vode pa smo svako malo u deficitu sa robicom, ali pustim je, pustim joj to sve jer vidim da joj to pomaže, olakšava valjda da se nosi sa konkurencijom na svoj način.

Počela je isto glumiti bebu i vikati mama ja sam beba, daj me nosi, daj me hrani, daj mi flašicu, ne to stalno, ali onako na refule, pa onda to pretovrim u igru, ona se izgušta, valjda dobije tu neku potvrdu ili što li već i sve ok dalje, vidim da sve bolje reagira na bracu, kao starija seka, jučer je teta u vrtiću rekla da se počela jako zaštitnički ponašati prema jasličkim klincima, odmah gore na katu imaju i jaslice.

Opet ja :mrgreen:

E da i počela je prije neki dan uzimati neku od igračaka i nosati kao bebu i sad počeli smo s dohranom i hranim ja maloga i stalno govorim mužu stalno imaj na um mora piti vode, stalno mu treba nuditi i dođeona do mene sa tom svojom patkicom i kaže, mama beba mora papati, ja reko dobro nahrani je, ona veli ne ovu istu kašicu koju papa braco i ništa prinesem ja toj patkici žlčicu na kljun, a ona odmah, mama ali i flašciu, brzo, beba je žedna, i ništa prinesem ja i flašicu s vodom toj patkici, nema sve mora biti autentično i tako, vidim da joj to paše, da je onda zadovoljna. Nisam joj rekla, joj nemoj mila sada, vidiš da hranim bracu, budemo se poslije igrali, u tim situacijama je pustim, ne košta puno odvojiti malo vremena. Ali kad braco ide spavati, onda sam je od prvog dana učila i objašnjavala da je i ona bila beba i da je trebala svoj mir i tišinukad je išla spavati, pa to sad i ona ponavlja, i ja sam bila beba i ja sam morala spvati i ja sam morala nositi pelene, i ja sam plakala, i mene si nosila itd...

Rehab i ostale, hvala, bas mi treba uvid sa strane u sve, osjecam da sam se zapetljala...obje su dugo cekana i tesko dobivena djeca, vrlo vjerojatno se to osjeti u mom (nasem) odnosu prema njima - kad pomislim da ih lako nije moglo ni biti, a pomislim cesto, odmah sam mekana... Ja se trudim dati starijoj 1 na 1 kad god mogu ali bilo je puno lakse dok je seka bila manja i vise spavala tijekom dana. Sad je prohodala i ziva je opasnost. Baka i tata i svi koji mi pomognu se bolje snalaze sa starijom jer im je lakse, pa se ja bavim bebom. Vjerojatno bi to mogli promijeniti, sad kad beba vise nije tako mala i ovisna o cici. Mozda je stvarno u tome caka.
A za materijalno, moja cura se jako veze za stvari, i to vjerojatno nije dobro i iz toga proizlazi i ta posesivnost. Ne moraju to bit vrijedne stvari, kamencic, plasticna zlicica, reklamna kemijska, ali i igracke - svasta ona cuva i emotivno se veze.

Charlie isto je i kod moje, sitnice, uglavnom nešto što je novo, što tek dobije, nađe, izabere, neku sitnicu i emotivno se vežei odna samo to neko vrijeme nosa sa sobom i strašno na to pazi. To je valjda ta neka faza. Take stvarčice ne inzisitiram da pošto poto dijeli sa bracom, neke od njih braco ni nesmije dobiti, pa kažem nemoj da to dohvati braco, to ne smije staviti u usta. Pa je već sama počela kužiti i naglašavati, aha to braco ne msije uusta to smije ili me pita, mama može ovo dobiti braco i tako.

Ali joj stalo ponavljam priču o našem zajedništvu i dijelenju, i vidim da sve bolje i bolje sjeda.

Citiraj:

---

Charlie prvotno napisa

Rehab i ostale, hvala, bas mi treba uvid sa strane u sve, osjecam da sam se zapetljala...obje su dugo cekana i tesko dobivena djeca, vrlo vjerojatno se to osjeti u mom (nasem) odnosu prema njima - kad pomislim da ih lako nije moglo ni biti, a pomislim cesto, odmah sam mekana... Ja se trudim dati starijoj 1 na 1 kad god mogu ali bilo je puno lakse dok je seka bila manja i vise spavala tijekom dana. Sad je prohodala i ziva je opasnost. Baka i tata i svi koji mi pomognu se bolje snalaze sa starijom jer im je lakse, pa se ja bavim bebom. Vjerojatno bi to mogli promijeniti, sad kad beba vise nije tako mala i ovisna o cici. Mozda je stvarno u tome caka.
A za materijalno, moja cura se jako veze za stvari, i to vjerojatno nije dobro i iz toga proizlazi i ta posesivnost. Ne moraju to bit vrijedne stvari, kamencic, plasticna zlicica, reklamna kemijska, ali i igracke - svasta ona cuva i emotivno se veze.

---

Razumijem te Charlie, svi mi osjećamo grižnju savjesti i nastojima se dati svima jednako, a često ne ide. Sad kad je mlađi počeo puzati i više razumijevati, izmišljam razne zajedničke igre u kojima sve troje možemo zajedno uživati. Natječemo se u puzanju, stavim ih oboje na pijesak (to podrazumijeva užasnu prljavštinu - pijesak u kosama, a kose su im duge, u pelenama, po odjeći...), ubacim ih zajedno u kadu da se bućkaju, igramo se skrivača, idemo zajedno u šetnju... Kad god mogu uhvatiti vremena da se posvetim samo jednom, učinim to. Sve to iziskuje puno truda i vremena, ali sada se njihov odnos već počeo brzinski razvijati. Grle se i smiju kad se ugledaju, sami se zaigraju, stariji se s nevjerojatnom lakoćom spušta na njegovu razinu, itd. Samo polako, bez podmićivanja da bi ugasila ljubomoru starije, bez prijetnji koje nećeš ostvariti (tipa da ćeš kupiti duplo više igračaka i robe mlađoj), zauzmi čvrst stav da su ravnopravne u svemu, da se pravila za zajedničko funkcioniranje moraju poštovati (npr. da starija mora biti tiho dok mlađa ne zaspe) i sigurna sam da će rezultati brzo doći :love2:

Hvala na idejama! Probat cemo tako, plus angazirati vise druge oko bebe koja je do sad iskljucivo bila moja. Zajednicka igra kod nas pali samo neko vrijeme jer starija zeli i da joj citam i da zajedno pisemo, rezuckamo, pa malenoj dam isto olovku u ruke (btw mislim da starija nije primila olovku do 18mj a ova malicka odavno), ali spusti se i ona na sekin nivo pa puzi i valja se s njom ali to zna prerasti u grubost i divljanje jer ona MORA bit prva u puzanju, u svemu...ali dobro, malo po malo. Vidim da velikoj fali drustvo vrsnjaka ili starije djece, nisam mislila da ce se to ikad desiti ali fali joj i njen vrtic; po cijele dane je s nama i bebom i bebom sestricnom, sreca je kad nadjemo nekog na plazi za igru.
A za igracke, ne bih ja malenoj kupila duplo igracaka :) nego tocno jednako sve sto ima starija, pa bi imale sve duplo. I u trenutcima ocaja nisam daleko od toga da to i napravim - iako znam sad mirne glave da nije pedagoski i da ne bih nista time rijesila - samo da prestane cvilez s jedne i druge strane...uh. Ali evo danas je divan dan kad su od jutra obje nasmijane, same smo nas tri, nitko se ne svadja i zivot je lijep

Lol Charlie, pa jesi li poludjela :lol: Za te novce odi u shopping, kino ili na masažu, a njih ostavi da se glođu oko jedne lutke :mrgreen: A što se tiče duplih igračaka kao rješenja za svađe, moji su se nedavno u pijesku natezali oko jednih plavih grablji. Još jedne, iste takve, plave grablje stajale su kraj njih, ali jok, oni hoće baš tu :roll: Da je riječ o jednoj kriški kruha za dvoje gladne djece, bila bih zabrinuta. Ne tiče me se hoće li im jedne plave grablje ostaviti doživotne ožiljke na duši :mrgreen: Neka se raspodijele kako znaju i umiju. Relax, pobrini se da su im osnovne potrebe zadovoljene i da osjećaju tvoju ljubav, a ovi dodatni bonusi (igračke, soba, roba) ne trebaju uvijek biti omogućeni na pladnju kako se kome sprdne.

Citiraj:

---

mitovski prvotno napisa

Točno to, kad dođe do krajnjih granica, kad misliš da ćeš puknuti jer je postalo neizdrživo, ujutro se probudi drugo dijete, zrelije, naprednije i suradljivije. Baš uživamo ovih par dana i nadamo se da će potrajati što duže :), nevjerojatno koliko je lakše tako živjeti i koliko sam opuštenija i odmornija.

---

Evo, točno tako je i kod nas, kad već pucamo po šavovima i smišljamo kako i što da napravimo, ona se probudi onakva ivna, pametna, spremna na suradnju, pomoć, kompromis, ma savršeno predivna kakva je dok nije u ludoj fazi.

Citiraj:

---

trampolina prvotno napisa

Nela,evo napisat ću ti konkretno što smo mm i ja napravili:
Sjeli smo, nisam mu ništa kljucala, majkemi :mrgreen: i dogovorili smo što nam je najbitnije da se riješi: udaranje, griženje, psovanje. I dogovorili smo se da ga nakon takvog ponašanja stavimo 4 minute na stolicu. Koliko god puta se on dignuo sa stolice. toliko puta sam ga vratila. I to nam je bila zabava cijeli jutro, valjda sam ga 100 puta vratila sigurno.
Moram priznati da se ponašanje promijenilo na bolje u roku od tri dana. Ovo naravno ne koristim za gluposti tipa nisi pospremio sobu ili oprao ruke.

Probaj, ništa ne kišta. Možda upali, možda ne.

Eh, ljutnja...Njome nam je obilježeno cijelo djetinjstvo, od prvog dana pa sve do cca 6 godina.

Moj stav prema ljutnji je da je prije svega treba osvijestiti (da dijete zna što se događa u njemu), nikako ignorirati ni negirati. Nikako nisam za napucavanje jastuka t lopte i slično, mislim da nije dobro ljutnju ispoljiti pokretom (neću reći da podsjeća na agresiju, ali ljutnja raste kad uključimo fizičku komponentu). To je osjećaj koji bi trebalo riješiti iznutra (dugo sam imala problema s potisnutom ljutnjom, pa otprilike znam što govorim).
Puno nam je pomogla i slikovnica Kada se ljutim, ali tek s 5,5 godina.


Casa, mom perfekcionistu i ljutku strašno je pomoglo odrastanje, valjda će i tvome. Kakav je emocionalno, otvoren ili zatvoren? Otkad radimo na tom planu puno puno je bolje.

---

Kaznu sa stolicom provode u vrtiću (ona je tamo divna i dobra i nikad nije dobila nikakav oblik kazne), ali često to spominje. Mi imamo kaznu, tj. smirivanje na jednoj velikoj mekanoj kravici na koju ode uglavnom bez problema, uglavnom odradi kaznu i kad je ova faza o kojoj pričam nakon šta kazna završi ona nastavlja dalje sa svojom šizom, ali možda je to premekana i preudobna "kazna" pa ćemo pokušati.
I da, morati ću obaviti tisućiti razgovor na temu s MM, jer istina je da se pomalo razilazimo u odgojnom stilu, iako je ovaj cilj potpuno zajednički.

Slažem se sa tobom o pogledu na ljutnju i ne želim da ju usmjerava na fizički ili agresivan način, ne želim ignorirati, negirati, nismo nikada ni pokušali na taj način, samo tražim neki efikasan način. Slikovnica bi kod nas čak mogla upaliti jer je mala pravi frik za slikovnice, tako smo i nonu savladali.

Citiraj:

---

šafran prvotno napisa

I još nečega sam se sjetila, kad se braco rodio intezivno je počela navlačiti na sebe njegove stvari, bilo je smješno jer ona je već velika, ali pustila sam joj. Radi to tu i tamo još. Raspremi mi, odnosno bolje reči razbaca sve njegove stvari, pa onda navlači njgove bodiće, čarape, jučer je čak i jedne kratke hlačice od brace navukla, pa onda hoće spavati u tome i jesti, pa zmaže, pa onda nemam što braci obuči, jer braco raste ko iz vode pa smo svako malo u deficitu sa robicom, ali pustim je, pustim joj to sve jer vidim da joj to pomaže, olakšava valjda da se nosi sa konkurencijom na svoj način.

Počela je isto glumiti bebu i vikati mama ja sam beba, daj me nosi, daj me hrani, daj mi flašicu, ne to stalno, ali onako na refule, pa onda to pretovrim u igru, ona se izgušta, valjda dobije tu neku potvrdu ili što li već i sve ok dalje, vidim da sve bolje reagira na bracu, kao starija seka, jučer je teta u vrtiću rekla da se počela jako zaštitnički ponašati prema jasličkim klincima, odmah gore na katu imaju i jaslice.

---

Ovo i moja radi, ali najbolja stvar šta njoj čak pašu neke sekine stvari, jer je mršava i tanka pa se čak i zamijene za robu koji dan. Zvuči nevjerovatno, ne bi ni ja vjerovala da ne vidim. I ona ima jako nježan i zaštitnički stil prema maloj djeci, prema našoj seki uglavnom, ali prema nekima nepoznatima u prolazu prenježno i fantastično pristupa, onda ljudi misle "blago ovoj ženi", a onda dođemo doma i mala se pretvori u ljuto čudovište ili kako ona kaže (inače je bubamara) a onda se pretvori u bubamaru s mačevima u ustima. :lol:

rehab, super mi je tvoj stil. :) Neke dane i ja funkcioniram tako s lakoćom i stvari su mi super posložene u glavi i u praksi, najčešće je to dok smo nas tri same i dok nema "pomagača" koji zapravo jako često samo unose pomutnju s nekom instant kaktipomoći, pa me poslije ostave s posljedicama. (sveki :))

Rehab i ja samo kimam glavom dok te citam ;)
Ovo zadnje sto si rekla me posebno nekad tjera da se zapitam, stvarno ispada da im je sve na pladnju servirano, meni je zao uskracivati im ono sto ne moram...a vidim da ne bu dobro. Bolje da si ja odem na masazu i malo se pocastim :)

Citiraj:

---

Charlie prvotno napisa

Rehab i ja samo kimam glavom dok te citam ;)
Ovo zadnje sto si rekla me posebno nekad tjera da se zapitam, stvarno ispada da im je sve na pladnju servirano, meni je zao uskracivati im ono sto ne moram...a vidim da ne bu dobro. Bolje da si ja odem na masazu i malo se pocastim :)

---

Tako je i kod nas. Baš sve na pladnju servirano, iako ja za svoju E stvarno mogu reći da nije materijalno zahtjevno dijete. Ona traži čokoladno mlijeko ili naljepnice, pa joj možda i zbog toga baš sve nastojimo i više dati. Npr. za rođendan smo joj poklonili trampolin (1800 kn), jer jako voli skakati, puna je energije i to je jedan od najboljih načina i za preusmjeravanje ljutnje koji smo za sada skužili, ali nije ga nikada tražila, nego kada se naljuti, onda kaže da se ljuti i na trampolin i da će ga baciti u smeće, što u meni onda izaziva osjećaj ljutnje i tuge zbog njene nezahvalnosti, iako sam svjesna da nije niti tražila niti shvaća, niti bi trebala biti zahvalna....
MOžda bi stvarno jedna masaža za mamu ponekad više pomogla nego neke druge stvari koje pokušavamo. :)

Citiraj:

---

nela08 prvotno napisa

Tako je i kod nas. Baš sve na pladnju servirano, iako ja za svoju E stvarno mogu reći da nije materijalno zahtjevno dijete. Ona traži čokoladno mlijeko ili naljepnice, pa joj možda i zbog toga baš sve nastojimo i više dati. Npr. za rođendan smo joj poklonili trampolin (1800 kn), jer jako voli skakati, puna je energije i to je jedan od najboljih načina i za preusmjeravanje ljutnje koji smo za sada skužili, ali nije ga nikada tražila, nego kada se naljuti, onda kaže da se ljuti i na trampolin i da će ga baciti u smeće, što u meni onda izaziva osjećaj ljutnje i tuge zbog njene nezahvalnosti, iako sam svjesna da nije niti tražila niti shvaća, niti bi trebala biti zahvalna....
MOžda bi stvarno jedna masaža za mamu ponekad više pomogla nego neke druge stvari koje pokušavamo. :)

---

Ne slažem se s tobom, ja mislim da bi ona trebala biti zahvalna, kao što je većina ljudi zahvalna i razdragana kada dobije nešto super za poklon. Meni je ovo trenutno problem br.1 koji nastojim riješiti. S mužem sam već o tome razgovarala, a pripremam i jedan odrješit razgovor s didama i bakama. Ni moj nije zahvalan, niti je ičega željan, niti se ičemu veseli, naprosto zato što dobije apsolutno sve što poželi. Ne treba niti izgovoriti rečenicu do kraja, bake i dide već trče u trgovinu (a počesto i tata). Soba mu se pretvara u skladište igračaka, a ja se toga naprosto užasavam. Sjećam se svog veselja kad sam dobila prvu barbiku, prve martensice, prvu glazbenu liniju... I sve sam to čuvala i cijenila, jer sam morala to zaslužiti dobrim ponašanjem i ocjenama (a i roditelji su vjerojatno čekali povoljan financijski trenutak :mrgreen: ) Mom gerilcu je naprosto svejedno jesu li mu igračke ovdje ili ondje, hoće li se nešto potrgati, i slično. Neki dan sam čak došla na ideju da sve skupim u vreće za smeće i odnesem u dom za nezbrinutu djecu, a njemu da ostavim samo nekoliko igračaka s kojima se uvijek igra i koje stvarno voli. Stvarno mi to nije problem, niti mi je problem uskratiti mu bilo što što mu nije nužno potrebno, ali nisam jedini faktor odlučivanja u njegovom životu, i najčešće to ispadne tako da sam ja stroga vještica koja vodi računa o higijeni, zdravoj prehrani i pravilima ponašanja, a ostali su tu za životne radosti i veselje :roll:

Rehab, totalno te kužim, pozdrav od još jedne vještice.
Ali, ono što znaš i sama je da će to kad-tad doći na svoje.
Mene to drži kad me uhvati malodušje jer mi se čini da samo ja zabranjujem, kažnjavam i slično.
Uostalom, bake i dede jesu tu baš zato da udovoljavaju hirovima, tako ćemo i mi s našom unučadi :).
Tate su nerješiv problem.

Ja se slazem s ovim, roditelji su tu da odgajaju a bake i dede da samo maze. Moja mama mi cak kaze, ti joj reci da se ja ne zamjerim :) Ja samo ne dam da me bojkotiraju u vaznim stvarima, a za drugo im gledam kroz prste, kod njih su granice mekse. Ako dozvole da im se popne na glavu, brzo i sami vide da nece ici.

Citiraj:

---

rehab prvotno napisa

Ne slažem se s tobom, ja mislim da bi ona trebala biti zahvalna, kao što je većina ljudi zahvalna i razdragana kada dobije nešto super za poklon. Meni je ovo trenutno problem br.1 koji nastojim riješiti. S mužem sam već o tome razgovarala, a pripremam i jedan odrješit razgovor s didama i bakama. Ni moj nije zahvalan, niti je ičega željan, niti se ičemu veseli, naprosto zato što dobije apsolutno sve što poželi. Ne treba niti izgovoriti rečenicu do kraja, bake i dide već trče u trgovinu (a počesto i tata). Soba mu se pretvara u skladište igračaka, a ja se toga naprosto užasavam. Sjećam se svog veselja kad sam dobila prvu barbiku, prve martensice, prvu glazbenu liniju... I sve sam to čuvala i cijenila, jer sam morala to zaslužiti dobrim ponašanjem i ocjenama (a i roditelji su vjerojatno čekali povoljan financijski trenutak ) Mom gerilcu je naprosto svejedno jesu li mu igračke ovdje ili ondje, hoće li se nešto potrgati, i slično. Neki dan sam čak došla na ideju da sve skupim u vreće za smeće i odnesem u dom za nezbrinutu djecu, a njemu da ostavim samo nekoliko igračaka s kojima se uvijek igra i koje stvarno voli. Stvarno mi to nije problem, niti mi je problem uskratiti mu bilo što što mu nije nužno potrebno, ali nisam jedini faktor odlučivanja u njegovom životu, i najčešće to ispadne tako da sam ja stroga vještica koja vodi računa o higijeni, zdravoj prehrani i pravilima ponašanja, a ostali su tu za životne radosti i veselje :roll:

---

E pa vidiš tako je i kod mene ja sam "stroga vještica koja vodi računa o higijeni, zdravoj prehrani i pravilima ponašanja, a ostali su tu za životne radosti i veselje :roll:"nje, i to također često izaziva ljutnju kod moje E i definitivno je to jedna od stvari koju moramo popraviti MM i ja, a o bakama da ne pričam jer do pred 4,5 mjeseca E je bila jedino dijete u široj familiji s muževe strane, a s moje strane imam još nećakinju koja ima 8 godina tako da su ju razmazili sa nevjerojatnom količinom svega, pa od tuda i dolazi taj njezin stav koji izgleda kao nezahvalnost.Evo, npr. ovo sa trampolinom, obožava skakati i kad dođe lunapark u grad, a to je jednom godišnje moli da ju vodimo na skakanje i skače dok god hoćemo platiti, pa je tako i došla ideja o kupnji trampolina da dijete skače svaki dan. Međutim, i dalje je apsolutni užitak otići u lunapark na manji i lošiji trampolin od onog kojeg ima doma. :) Da se razumijemo, razveseli nju kad nešta dobije neko vrijeme, kratko, čak se i zahvali najčešće sama bez poticanja, ali onda zaboravi na nove igračke u masi koja je zaista prevelika pa stalno radimo selekciju čisto da se uvede neki red.....vjerujem da je taj dio većini poznat kako to ide. :)

Šta se mene tiče, ja se isto jako dobro sjećam kad sam dobila prvu pravu Barbiku (od ukupno dvije) i koliko sam ju čekala i bila i sretna i zahvalna na njoj....Moja curka ih ima 7, a čak ih ni ne voli, uopće ne voli lutke, ali ih je dobila od raznih prijatelja, baka jer to valjda curica treba imati....i onda nije zahvalna na njima, nego se naljuti i kaže da će ih baciti u smeće jer ih nije ni htjela....pa to zvuči jako ružno, neodgojeno, nezahvalno, a ustvari dok to ovako pišem i čitam čini mi se da je problem van nje u okolini i da ću i ja obavljati razgovore s ekipom koja kupuje svašta nepotrebnog, a sve mi se čini da nju stvari baš i opterećuju i baš se jako lijepo zaigra s jednom lopaticom, kamenčićima i lišćem u parku ili na moru sa čašicom od jogurta i vodom. Dijete je puno ideja i mašte, samo eto i dalje mi ostaje problem kako se ponijeti prema njoj dok dođe u tu fazu kad ona nije ona i kad ne možemo zaustaviti ljutnju cijeli dan....:-(

Mi smo jednom vodili stariju u dobi od 2,7g na jedno daleko putovanje, a ona bila njurgava i ono, stalno nezadovoljna (nije da ne podnosi avion, leti od kad je bila beba i voli i dobro podnosi), ja sam na povratku to pricala mami i zalila se kako joj se ne moze ugoditi, a ona kaze, ma kaj ti to njoj znaci, njoj bi bilo zabavnije da ste se doma igrali snjeguljice. I imala je pravo. Za neke stvari djeca ne mogu i ne trebaju bit zahvalna, jer jos ne razumiju. Ili im nije bitno. Mi smo ionako isli na put pa iskreno najvise zbog sebe jer se nama islo. Mozda se slicno moze reci i za igracke koje nisu trazili ni jako zeljeli...kao sto mi veliki nismo zahvalni npr. na pomoci koju nismo trazili s topica o sekrvama i sl. ;) Ali ostaje cinjenica da i mi, kao i drugi, vidim, danas kad su igracke dostupne i ne preskupe, kupujemo djeci puno previse stvari...

I naravno da nisu onda sretni i zahvalni za jednu barbi kao ja nekad, kad je to bio pojam. Danas je inflacija igracka dovela do toga da se tesko nadje neki bas dugorocni predmet zelje, barem mojoj curici.

E s tim se slažem. :)

Citiraj:

---

rehab prvotno napisa

Onaj tko ti na temelju ovakvih karakteristika djeteta zaključi da dijete ima autizam, nije ni stručan ni ozbiljan. Come on, ne možeš naručivati dijagnoze od stručnjaka, ili tražiti svijećom nekoga tko će ti reći ono što želiš čuti :mrgreen: Odi kod nekog dobrog psihologa, iznesi što te muči i vidi što će ti reći :love2:

---

Stvarno, nije da ja svijećom tražim dijagnozu.... I sama sam rekla da ja mislim da je zdrav, ali da me kopka jer ponekad reagira kao prijatelljicin sin koji ima tu dijagnozu... Oprezna sam prema stručnjacima otkako se on s 8 mjeseci nije prevrtao s trbuha na leđa ni obrnuto, što sam na svakom mjesečnom pregledu naglašavala našoj pedijatrici, a koja je cijelo vrijeme ( od pregleda s mjesec dana kad sam joj rekla da odiže glavicu od podloge ležeći portbuške mnogo slabije nego starija dva brata) odmahivala da je to jer je debel. I ondakad smo s 8 i po mjeseci napokon stigli do fizioterapetkinje, gospođa koja ga je pregledala me pitala doslovno. Mama, pa gdje ste bili dosada?? I tad smo mjesec dana vježbali 5 puta dnevno,a on je urlao i uspjeli smo. Počeo se prevrtati, uskoro je i propuzao i s 11 i po prohodao... Ja sam se dok bi on neutješno plakao za i poslije vježbanja uvijek pitala... jesmo li to mogli izbjeć da smo ranije krenuli na vježbe, možda bi i manje plakao i ja se toliko manje brinula da sam ranije pedijatrici rekla: Ne zanima me što vi mislite, ja vidim da je to razvoj koji kasni po svim mogućim tablicama i dajte mi uputnicu sad...

Što se zahvalnosti tiče, nemamo nekih problema. Mislim da se to uči, bar danas kad nemaju nekih dugo neispunjenih želja, primjerom... I stvarno ne mislim da mi djeca imaju previše igračaka, jer mi nemamo previše novaca, i jer kupujem samo ono što osim što oni žele ja procjenim da im i treba. Otkako sam sama osvjestila razliku između želja i potreba puno mi je lakše reći Ne.

Ovo nezadovoljstvo gomilom igračaka i nepotrebnih stvari je bilo i kod nas, ali smo ipak stali tome na kraj.

Mama i tata kupuju igračke za rođendan, a za sve. drugo-štede. I moram priznati, jako paze na te igračke. A da ne govorim o dobrobiti zbrajanja i oduzimanja :mrgreen:

To rade već skoro godinu dana, znači od kad su imali 4 i 5.5 godina.