Da, i ja sam ovako shvatila.Citiraj:
betty blue prvotno napisa
Printable View
Da, i ja sam ovako shvatila.Citiraj:
betty blue prvotno napisa
Roditelj te je pokrao ili mlatnuo po ko zna koji put, i čuješ od struke ovo:
"ko što je sasa rekla, super je ako možeš to sve prihvatit tako kako je, postavljat granice, ne osjećat se svaki put uništeno..
ako ne možeš, i izlaz je opcija"?
pa mislim da struka nije odgovarala na konkretnu situaciju krađe ili udaranja, nego generalno.Citiraj:
pulinka prvotno napisa
Krađa i nasilje su kažnjiva djela i postoje i druge struke koje se bave tim pitanjem
Ako govorimo o emotivnom doživljaju sasvim sam sigurna da postoje ljudi koje ništa, baš ništa neće otjerati od roditelja, kao što postoje i oni koji su jedva dočekali da se maknu. I jedno i drugo i sve ono između je opcija, ali struka očito kaže da je od izbora puno važnije je li nam je taj izbor donio mir i možemo li se nositi sa svime što taj izbor nosi
nemaju svi iste granice
oprosti, pulinka, ovo je daleko preosjetljiva tema za pisanje po forumu pa nije jasno tko na što odgovara
moj se komentar odnosio na distinkciju u reakciji Tanči - casa, gdje se na neki način provlačilo da je jedna reakcija prava, a druga kriva
Jedan moj dugogodišnji i jako dobri prijatelj se odrekao jedine kćeri zato jer se udala za muslimana.
Dvanaest godina je šutnja trajala, a ja sam ga cijelo vrijeme gnjavila da nije u pravu.
Dvoje unučadi se rodilo u međuvremenu.
Prijatelj je jako imućan i zapošljava puno ljudi, osobito ljeti jer živi na moru.
I jada se on meni kako ne može naći sposobnog čovjeka da mu vodi poslove jer on više ne može.
Stisle ga godine i bolestan je.
Ja opet pilim po kćeri i zetu.
On neće ni čuti.
Sticajem okolnosti je zet lani ostao bez posla i ja sam to saznala.
Po stoti put govorim prijatelju isto:
Jedina kći, jedini unuci, za koga svo to bogatstvo, oni se muče u podstanarstvu, a ti sam ko duh u toj ogromnoj kućerini, trebaš pomoć, zet je bez posla, kakve veze ima vjera ?!???
I uspjela sam :-)
Nakon dvanaest godina su konačno zajedno.
Zet je preuzeo poslove i odlično mu ide.
Prijatelj prezadovoljan, uživa s unucima.
Vjeroispovjest više nikome nije važna.
Sent from my iPhone using Tapatalk
lijepo
Eto lepe priče.
Ja ću opet uopšteno. Mislim da u nekim pričama postoji samo jedna prava reakcija, a to je maknuti se od zlostavljačkih situacija koje potpadaju pod zakonsku regulativu. Koliko sam razumela, neke od napisanih priča su itekako blizu te kategorije ili u njoj. I mislim da tu nema mesta prebacivanju nedostatka brige o starim roditeljima, a krenulo se na tu temu.
Za ostale nijanse sive, slažem se da se može i ovako i onako.
Potpis.Citiraj:
pulinka prvotno napisa
Apsolutno to treba. Odnos s roditeljima je jedan od ključnih odnosa... u mojo glavi "prekid" znači i emotivno-razumno zaista uživljavanje s opcijom koju si odobrao. Isto tako i ostanak. Na ovom topicu brkamo struke. Pa se dio poziva na zakon (pravna struka), dio na psihologiju - jatriju (druga vrst struke).Citiraj:
tangerina prvotno napisa
Pocela sam pisat, pa sam obrisala jer sam shvatila da mi se ne nadmece mojom nedacom. Svasta sam shvatila na ovom topicu, i ucvrstila neke svoje stavove. I da mi drago da sam danas u pogledu oca tu gdje jesam i da sam prestala romanticarski sanjat da ce me nazvat da cestita Bozic, da pita kako sam ili mi djeca, i da me to ne povreduje nanovo. Zao mi je sto nisam izrasla u empaticniju zenu i nadam se da hocu.
Ali zasto prava reakcija (odmicanje/potpuni prekid odnosa/stogd) mora biti vezana uz zlostavljacke situacije koje potpadaju pod zakonsku regulativu? Mozda je nesto "samo" izuzetno karakterno, totalno nepodudaranje, totalni kaos kad su zajedno. Zasto ne bi bila jednako prava reakcija odmaknuti se od toga - zauvijek, privremeno, fizicki, a mozda ipak samo mentalno. Kako god.
Ok je rastati se, izgleda da je to (uglavnom) drustveno prihvatljivo vecini. Znaci kad te iznevjeri odabrani partner (iz ovog ili onog razloga ili na ovaj ili onaj nacin), s njim mozemo prekinuti odnose. S onima s kojima smo slucajno zavrsili u zajednici, s njima moramo biti zauvijek. To mi je totalni apsurd.
Otici/udaljiti se, ovako ili onako, nikako nije lako i vjerujem da nikad nije prvo sto ce nekome pasti na pamet, kako god bilo.
Eto, meni kao rastavljenici je potpuno jasno zasto je drugacije prekinut odnos s muzem nego djecom ili roditeljima. Iako ni s partnerom ne prekidas u potpunosti ako ste imali djece... Stacu, kad sam sva tako drustveno prihvatljiva...
casa, nasmeja me s konstatacijom o tvojoj 'drustvenoj prihvatljivosti.' :D
ja sam dete emocionalno potpuno nedostupne majke (meni, sestra i ona imaju zivahan odnos) ali s obzirom da sam i ja majka, znam koliko je taj odnos roditelj-dete kompleksan i intenzivan (cak i u odsustvu interakcije), tako da mi je fakat nezamislivo ovo sto se desilo anemoni... saljem hugs.
to što je tebi Beti to teško i zamisliti, ne znači da ne smije drugačijeCitiraj:
Beti3 prvotno napisa
I može i smije, dapače, ponekad je to nažalost jedini mogući način da se ne urušiš do kraja.
da ali ljudi se ponekad MORAJU maknuti, ne zbog nekog vraćanja računa i osveteCitiraj:
casa prvotno napisa
nego zbog toga jer više ne mogu ostati u odnosu koji ih uništava
koji se reflektira možda i na njihov brak i djecu
i mogu i dalje gajiti osjećaje za otrovnog roditelja, mislim da uvijek u dubini duše ostane jedan komadić kojim želiš da te roditelj voli
ne mislim da je tu riječ o toj "milo za drago"
samo žele skrpati krhotine samih sebe i nastaviti dalje bez svakodnevnih slomova
meni je tvoja gesta u redu jer si ti s njom mirna
isto kao što mi je Tančina u redu, jer je i ona mirna s tim
nema pravila ni šablone
ali je ok. znati da se imaš pravo maknuti ako drugačije ne možeš preživjeti...
Flopice, super si to rekla.
XCitiraj:
ina33 prvotno napisa
Uostalom, linkali smo gore onu knjigu o otrovnim roditeljima više puta.
Nezdravi obiteljski odnosi ne mogu se svesti samo na fizičko nasilje.
True that, ALI... sto duze razmisljam o temi (tj. sto sam starija i imam vise i svog i posrednog iskustva) vidim da se cesto razviju otrovni odnosi iz zaista najboljih namera, tj. da je roditelj cesto potpuno nesvestan da 'truje' dete. U tom slucaju se slazem s casom, a tako i zivim. Vidim da (otrovni roditelji) ne mogu niti su ikad mogli drugacije (bolje?), sad su stariji, ali i ja sam, i smatram da je najbolje ostaviti taj nivo naseg odnosa po strani, a voditi se ipak onim do cega nam je generalno vise stalo (meni je trenutno recimo vise stalo da primerom pokazem deci kako razmisljam o temi odnosa, starenja, tolerancije). Mislim da je i pokretacica teme na tom tragu cim zeli koliko toliko da iskomunicira s svojima.Citiraj:
Peterlin prvotno napisa
Koren ovog razmisljanja u mom slucaju je posmatranju svoje dece. Toliko su razliciti i toliko drugacije dozivljavaju svet (i nas kao roditelje u njemu) da ne vidim nikakav garant da ce se negde nece razviti dovoljno trenja da ih vise ili manje 'otrujem' iako to ni u najludjoj nocnoj mori to ne bih pozelela.
kli_kli, skroz mi je jasno o čemu pišeš, potpisujem uzduž i poprijeko.
Eto, kli kli, hvala. To je bio otprilike i moj point. Uz to da se tako moze gledat stvari i kad su krimeni roditelja mozebitno i objektivno dokazljivi.
kli, kli, to je sve divno i krasno, no pljackanje sestre od strane brata/rodbine, uzimanje novaca, iskoristavanje jamca, govorenje djetetu da ga ne volis, tjeranje od kuce, izostavljanje djeteta iz nasljedstva, itd..itd..(a uopce sad ne idem u ona grozna zlostavljanja) nisu nikakve "neobjektivne" stvari, koje bi potpadale pod "drukcije dozivljavanje svijeta i roditelja od strane djece".
slazem se sa tang, sasom i ostalima, da je svatko od nas drukcije bazdaren, pa shodno tome su nam granice trpljenje/tolerancije razlicite. te da je bitno da pronades onaj modus u kojem mozes sacuvati sebe.
no osim tih subjektivnih levela, postoji i odredena "objektivnost" koja takoder igra odredenu ulogu. ono sto recimo ja nosim kao modrice na dusi (cini mi se da je i cokolada o tome pisala), je jedna druga kategorija nego ono o cemu su pisale tang, anemona..i druge cure. cini mi se vise nego kontrapdroduktivno pokusavati zanjekati da nije isto kad roditelj frkce nosom i daje ti na znanje da bas nije sretan tvojim izborom posla, faksa, prijatelja, partnera...itd,
ili kad te izmlati ko vola u kupusu (a dijete si), zatvori u kucu, izbaci iz kuce, ne zeli vidjeti svju djecu, unuke, zlostavlja na razne nacine...
ovaj topik od anomene nije krenuo u smjeru zucnije rasprave, jer smo razglabali koliko su roditelji svjesni ili nesvjesni svojih postupaka, nego zato sto su neke forumasice krenule iscudavati nad postupcima drugih
forumasica koje svojim roditeljima ne zele vise dozvoliti da ih na bilo koji nacin zlostavljaju, odnosno doticne forumasice osudivati, jer, zna se :krv nije voda i obitelj je sveta...itd
ja sam u odnosu na sve te "svetinje" na liniji Ine.
a sto se tice ljubavi, ne da vjerujem, nego znam da svi roditelji ne vole svoju djecu bezuvjetnom ljubavi - (necu opce spominjati crne kronioke, knjige napisane od psihijatara, psihologa,(procitajte vrlo su interesantne) svaki covjek kod zdravih ociju, oko sebe vidi svakodnevno sve i svasta (naravno i puno lijepih stvari), a nadam se da smo i procitali nesto lektire, te pogledali koji film od bergmana, chabrola, brace coen...itd)
inace, nemam nikakvih problema sa razlicitim nacinima kako se ljudi nose sa disfunkcionalnoscu vlastite obitelji, da li trpe, da li se urusavaju, da li potezu granice, prekidaju kontakte...sve je to za ljude, te svatko bira kako misli da mu je najbolje i kako moze.
no nimalo mi se ne svida, kada krenu sa svojim kakti etickih visina, uzvikivati:
ah zar moze drugacije?
roditelji su roditelji!!!!
ne moze mirno spavati onaj koji prekine kontakt s vrlom majkom, koja te napr. izbaci iz kuce.
a siroti brat od forumasice koji krade, laze, ne vraca posudeni novac, kupuje tudim novcem auto jedan za drugim..itd... je zapravo siroti, osjetljivi covjek, kojem treba pomoci. a nasa zla forumasica bi umjesto da tu kuka, zapravo trebala raditi 4 posla, te zapravo biti sretna da cijeli svoj zivot moze financirati svog sirotog, sirotog brata.
inace terminologija "otrovnih roditelja" je jasna, te se ne bavi ljudima koji ce u svom roditeljstvu napraviti manje ili vece greske. bavi se ljudima koji svoju djecu savim jasno i pri zdravoj svijesti unistavaju. a sa njima i sve sljedece generacije.
ne znam kli kli da li si knjigu procitala ili ne, ako nisi, preporucila bih ti je.
al kli_kli ne negira otrovne odnose, dapače. niti piše išta na račun forumašica koje su prekinule neke obiteljske odnose.
i ja vidim u svojoj okolini neke odnose koji bi se trebali prekinuti, a ne prekidaju se jer "obitelj". istovremeno mi je jasno to o čemu ona govori.
Može. Ali treba li?Citiraj:
casa prvotno napisa
Jer ako ćemo da žmurimo na sve i svašta na šta zakon inače ne bi žmurio, onda zbogom zakone jer svi smo mi sa nekim u nekakvom rodu pa nam treba štošta progledati kroz rođačke prste... Možda nijansirati zakon, pa da dalji rođak sme da odnese npr. jabuke iz naše bašte, prvi rođak može i stilske stolice, eee, a brat i roditelji, ma, što je naše to je i njihovo, razume se...
Naravno, tom logikom nema potrebe za sigurnim kućama, domovima za decu, usvojiteljima i ostalim nepotrebnim socijalnim službama i organizacijama. Jer roditelju se ionako sve treba oprostiti -ako ga preživiš, tj.
Hm, kad bolje razmislim, pa dobar deo društva oko mene već funkcioniše na tim principima... Gomila ljudi je iznad zakona, a porodično nasilje u punom zamahu... Zapravo, što se ja bunim kad imam obezbeđena dva buduća roba da ugnjetavam kad mi bude dosadno u starosti, samo se bojim da nisam počela na vreme da im umove profilišem u tom smeru, pih...
Ni ja ne citam isto, vec kao marta.
A i svo prekidanje i neprekidanje odnosa je opet neka siva zona. Cak je moguce (sorry sto te izvlacim imenom, casa, ali dobar je primjer) da je casa prekinula odnos s ocem puno "bolje" nego sto je to moja mama napravila s bratom (jedinim zivim clanom obitelji, osim nas djece i sadasnjeg muza). Ona ga ne vidja, ne razgovara s njim, udaljila se fizicki i telefonski izmedju ostalog da zastiti svoju imovinu, odnosno ono sto je od nje ostalo. Ali nije ni miljama blizu ovog sto pise casa. Ili Tanci. Uzasno joj je tesko jer joj je to, na kraju krajeva, brat. Njoj bi sigurno bilo bolje da moze postici neki drugi zen, sa ili bez bratovog fizickog prisustva u zivotu.
S druge strane, mene boli njonja sto ga vise ne vidim ni ne cujem. Mada, na mene je utjecao puno vise posredno, nego neposredno, jer sam ga odrezala vrlo brzo sto se financija tice, a ocean je odrezao ostalo. Malo po malo i nema ga vise u mom zivotu. I sve je fajn. Jedino si ponekad mislim da je steta sto njegovo dvoje djece ne igraju nikakvu ulogu u nasim zivotima, no to se mozda moze ispraviti u buducnosti (taman ce zakoraciti u godine kad mogu sasvim samostalno razvijati ili razarati kontakte s bilo kim). Ne znaci da su i oni otrov poput njihovih roditelja.
Ja ne razumijem opet kako ste me to citale da ste shvatile da ja mislim da bi trebalo financirati, uzimam za primjer, nekog rasipnog brata. Ja sam pisala o tome da je meni normalno ne financirat rasipnika i ostat s njim u kontaktu. I oprostit mu neplaceni kredit, ili bar otpustit. Postavit svoje granice i pokusat razvijat odnos u nekom drugacijem smjeru prihvativsi da ta osoba ne moze biti ono sto bismo voljeli da bude. I da, naravno, ne vole svi roditelji ni djeca jedni druge bezuvjetno, ali da takva ljubav ne mora biti dvosmjerna. Ako te brat vidi kao hodajucu banku, zatvoris kesu i zovnes ga na rucak. Ne objasnjavas zasto ne bi mogao posuditi ili dati, vec samo kazes ne mogu.
Jednostavno prihvatis kakva je tko osoba uz to sto ti je srodnik. Kao dijete dok si u toj obitelji, tesko je vidjeti ljude u cjelini. Kad odes, imas vlastitu obitelj, pa mi se cini mnogo laksim vidjeti roditelje i bracu kao ljude. I ako s takvima nikad nigdje ne bi ni dosao u doticaj, sa bas tima jesi, i dijelis dvadesetak godina zivota. I ti si takav danas jer si i s njima bio.
I, seni, kako sam vec rekla ja nisam pisala iz etickih visina, vec iz nemogucnosti empatije i jasno sam se ispricala. I opet se ispricavam. Iskreno.
Fascinantno mi je kako empatija za "crnu ovcu" može da nadraste i preraste preko njegovih objektivnih kažnjivih dela u toj meri da ga se vidi kao žrtvu ako ga porodica odbaci, ali onoga ko je ta dela trpeo niiiz godina, ne vidimo empatično kao žrtvu, jer bože moj, taj neko je imao slobodnu volju pa što je dopustio da bude ugnjetavan (primetiću da je i crna ovca imala slobodnu volju da ne čini to što je činila...). Kako se sve to sebi objasni u logičan sistem?
I moram reći da je tvoj tok misli o rešavanju rasipnog brata udžbenički primer "kako reći ne mirne savesti", osim male sitnice - svi odrasli ljudi umeju toga da se dosete, i - to ne funkcioniše tako u stvarnom svetu.
"Rasipni brat" o kome se na temi pisalo nije nikog doveo u situaciju da mu se može reći NE - jer je sve uradio bez znanja drugih, ne znam da li si uočila. Neka rodbina koju znam u RL je nakon što je dobila NE prekinula svaki bliski kontakt sa onim ko ga je odbio, iako ga je taj zvao posle i na ručkove i na rođendane, itd, itd. Nema koristi- nema ni odnosa, prosto.
Nije moguće uvek rodbinu i prihvatiti i sebe zaštititi i održati kontakt. Jer ako je rodbina npr. ogrezli narkoman ili alkoholičar sa jedinom misli u glavi koliko će od koga novca izvući, onda tu nema ručkova i druženja i prihvatanja.
Ja zaista ne verujem da ti nikad takve slučajeve nisi srela u životu, makar u vidu nečije porodične uspomene, da je svaki trud rodbine bio uzaludan i protraćen. Ili i to objašnjavaš time da se nisu dovoljno trudili?
Kako je onom lošem uvek neko drugi kriv, a onim dobrim nikad nije oprošteno što im kapaciteti nisu beskonačni?
Pulinka, ako druga strana prekine kontakt, ja bih ga pokusala odrzati.
A ako je brat narkoman, alkoholicar ili kockar ja biha ga svim silama pokusavala navest na lijecenje.
I ne mislim niti sam igdje pisala da su ta braca jadna, vec da su u problemu. Ne bih voljela o konkretnom bratu jer mi se cini bezveznima rastezat neciji osobni odnos s bratom.
Nije ljubazno od tebe što automatski pretpostavljaš da drugi nisu radili isto što i ti, godinama i više puta.Citiraj:
casa prvotno napisa
Jer su drugi sa svojom porodicom možda proveli 50-60 godina, pa napravili rez nakon toga.
I ti odbijaš mogućnost da druga strana odbija sve kontakte - a ja upravo vidim takve primere u RL. Ne može postojati "odnos" ako ga druga strana neće.
I šta bi se desilo ako tog u problemu ne navedeš na rešenje? A on ti pljačka po kući i preti tvojoj porodici?
Ne bih ni ja o konkretnom bratu, nego ti uporno ne komentarišeš situacije gde je jasno da nema dogovora i razgovora. Ako bilo čiji brat oštećuje rodbinu bez znanja rodbine, kakvog tu dogovora, razgovora i postavljanja granica može biti osim zakonskih granica? Hoćemo doći do toga da ćeš napisati je žrtva kriva što nije ugradila alarm u kola, sigurnosnu bravu u kuću a decu naučila osnovama samoodbrane?
Necemo. I u pravu si. Da mi otac krade, tuce djecu, pozvala bih policiju i posjecivala ga u zatvoru i donijela mu narance. Sad, davno sam napisala da dopustam da cu za dvadeset godina osjecat drugacije. Al mi se to jednostavno cini malo vjerojatnim. A s ocem sam stvarno dozivjela neke situacije koje opisujes.... I proslo je od njih dosta godina.
Meni se čini da je vrlo jasna distinkcija između casinih stavova i postupanja te "žrtva je kriva", "muči i trpi" i sličnih stavova. Meni je to jedan jako zdrav stav, i mislim da je primjenjiv na puno više situacija nego što su mnogi spremni priznati.
Usput, ne vidim zašto i casa nije vrijedna empatije? Zato što je nadišla teške probleme svog odrastanja, umjesto da je zapela u gorčini?
Mislim da bismo svi trebali stat na loptu u stilu live and let live..uz live and let leave :). Ova 'tuca' je pocela od nezamislivo! sve gore i gore! i 'strasno'!, pa pozivanja na zakon (to su standarni argumenti, vec u RL dozivljeni), pa je onda krenuo red onih koji se odmakli od otrova, pa ispravno je ono, ne ovo, ja sam moralna vertikala, a ti ne. Al, drugaciji smo. Dok se god ne gadjamo s grozno, nezamislivo, strasno..dobro je. Nema super ispravne reakcije primjenjive za sve.
Ina, u pravu si...
Idemo vratiti loptu na centar.
Vjerujem da ima obitelji u kojima se dogodi "odricanje" iliti prekid komunikacije na neko vrijeme, pa i dulje vrijeme, a onda s vremenom ljudi to prerastu (kao iz priče koju je napisala Tanči). Nadam se toplo da će se i Anemoni to dogoditi, da će njezini roditelji s vremenom prerasti važnost koju pridaju onome što će selo reći i da će sve sjesti na svoje mjesto. To obično tako bude... Znam iz vlastite obitelji situacije kad su ljudi prekidali komunikaciju iz kojekakvih banalnih razloga, nisu razgovarali mjesecima i godinama, a kasnije se sve to nekako zaboravilo i zagladilo.
casa, sve ok. ne bih da to sad ide u smjeru nekih osobnih prepucavanja. ja razumijem potpuno tvoj nacin u odnosu na tvoju obitelj.Citiraj:
casa prvotno napisa
ono sto ja zelim reci, pokusati cu sad zaista sazeti:
ja sam na liniji onoga sto je sasa negdje na pocetku napisala:
"Naravno da je najbolje kad ljudi iz tegobnih obitelji prorade traume, prihvate svoju primarnu obitelj takva kakva je, vide ju jasno, postavljaju savrsene granice, zreli su i brane se humorom, ali to bas nije realno. Bez puno godina psihoterapije:mrgreen:."
no nacin prihvacanja primarne obitelji je vrlo razlicit, ovisi objektivnim i subjektivnim faktorima, te je u rasponu, od raznih vrsta kontakata i konflikata, do potpunog odsustva kontakta. i to je to.
jer ti moses biti u kontaktu/posjet/telefoniranje...i jednom dnevno/tjedno/mjesecno/godisnje na nacin da jasno postavis granice i ne dopustas povredu tvog osobnog prostora, te da si sasvim miran sam sa sobom bez gorcine i osjecaja da si izdan/iskoristen/zlostavljan.
a mozes i sve to raditi, jer mislis da moras/ne mozes drugacije, a svi osjecaji gorcine, uzasa i ostalog (cak i ako postavis granice svog osobnog integriteta) su naprosto tu, samo ih drugi ljudi ne vide/ili vide.
isto tako mozes ne biti u kontaktu, na nacin da si sasvim miran sam sa sobom, prihvacas da su roditelji takvi kakvi su...
kao sto mozes i bez kontakta i dalje biti u stanju gorcine, uzasa i ostalog.
a ti nacini ovise ne samo o nacinu svakog covjeka, nego i o objektivnim okolnostima: ako te npr. obitelj izbaci iz kuce i prekine svaki kontakt s tobom i tvojom djecom, partnerom, jer ona/ona npr. ima kriva krvna zrnca, dakle, fizicke ti zalupi vrata, ne dize telefon...itd, tada najvjerojatnioje je prekid kontakta jedan vrlo ocekivajuca posljedica.
i naravno da je jedanm od nacinja prihvacanja primarne obitelji da i njen clan sam zatvori vrata za sobom, s motom "ne okreci se sine".
a to vrijedi po meni ne samo za primarne obitelji, nego i za siru obitelj, kao i za druge bliske odnose.
pa da budem jos jasnija:
da li ce netko posjecivati oca/brata/sina u zatvoru i donosti im narance, slati narance po nekom drugom, ili ni posjecivati, ni nuditi narance je po meni u domeni aktera price.
a ne promatraca sa strane, niti besposlenih baba i dida u selu.
mislim da sam u onom postu od jucer zabunom stavila tang umjesto tanci, i naravno ispricavam se za pravopisne greske! (zanijekati i slicno)
Ko kaže da casa nije vredna empatije (nisam sigurna da bi je ona zahtevala, doduše :)?Citiraj:
vertex prvotno napisa
Ako sam se drznula da diskutujem sa njom njen nedostatak empatije ka nečemu, to znači da njene stavove ne razumem a želim da ih razumem, ne da ne poštujem njena osećanja ka njenoj porodici.
I ne bih ulazila ni ja kao ni ona u takmičenje koliko od toga je iskustvo moje ili ljudi sa kojima vrlo blisko delim život i koliko čega pišem iz prve ruke a koliko kao posmatrač tuđih priča.
Mislim da je casin stav vrlo zdrav i ispravan za nju i njenu porodicu ako su sve to zaista problemi odrastanja i ako se sve to kako sama kaže desilo vrlo davno. I ostalo u prošlosti. Ljudi i odnosi se mogu menjati sa vremenom, zašto da ne.
Ali mislim slično kao i "ostavljači", da je svima dopušteno da se maknu od nekoga ko je trajno i godinama štetan po njih. I da ne zaslužuju ni kritiku ni moralnu pridiku, pa čak ni ako prosipaju svoju gorčinu.
Ja sam napravila samo mentalni odmak onako kako je Kaae napisala, nisam ni sa kim u svađi, nema neprijatnih i teških scena u porodici, uradiću sve da pomognem rodbini ako mogu i ne ugrožava meni i mojoj porodici opstanak, viđamo se redovno i sve ružno je u prošlosti. Ali i moje emocije su većim delom tamo. I eto, ne bih volela takav odnos sa svojom decom.
Sa druge strane, gledam osobu koju jako volim kako godinama živi kao casa i ne odustaje ni na koji način od svoje porodice. I gledam kako godinama udara u zid nekomunikacije, neemocija, nema odgovora, ništa. Nema koristi - nema odnosa. I stalno se preispituje šta to još nije uradila, i šta još treba da uradi, i u čemu greši, i kako da zaštiti sebe i održi odnose...
Iskreno se nadam da će Anemonina majka prevazići svoje sadašnje ponašanje, i da će se odnosi izgladiti što pre. I ne mislim da kontakt treba prekidati.
Ali mislim da postoji neka granica, za svakog čoveka naravno različita, do koje treba sebe davati, izlagati i ulagati. A nakon toga treba sebe zaštititi.
slazem se s pulinkom
i seni, sasom, tang, ...