tamara 1981:love2:
Printable View
tamara 1981:love2:
ne bi se složila, bar tako nije kod meneCitiraj:
Storma prvotno napisa
ja sam svjesna zašto sam takva kakva jesam
zašto imam nedostatak samopouzdanja
zašto se uvijek ustručavam
zašto mislim da ću nekome smetati
zašto uživam u osami i zapravo mi je svako druženje pomalo teret
zašto se ne želim zamjeriti, ne želim sukobe, uvijek popuštam.....
ne nalazim opravdanja za svoje promašaje i propuste u nekim stvarima koje su mi se događale u djetinjstvu
znam da sam odrasla i stav "pustite mene, ja sam mića" ne igra sa 40 godina
ali kada se treba izboriti za sebe, kada se treba postaviti onda izranjaju kosturi iz ormara
Evo, ja se prepoznajem u intenzivnom osjećaju straha i gubitku kontrole te strahu od uništenja.Citiraj:
tanjads prvotno napisa
Moram li posjetiti nekoga stručnijeg ili mogu to nadvladati sama kroz svijest o svemu i samokontroli?
Draga Tamara1981, meni je također bilo užasno neugodno zbog gro stvari koje je moja majka radila pa sam tajila kao dijete i lagala prijateljicama koje su mi se rugale.Citiraj:
tamara1981 prvotno napisa
Sram je grozan osjećaj posebice kad si mali i nezaštićen, nesiguran, igrao bi se s djecom, a oni stalno nešto zapitkuju.
I drago mi je da si oprostila ocu jer sam i ja majci, stvarno je to prekrasan osjećaj vlastitog oslobođenja.:love2:
No dobro, ja sam imala veliku, okruglu glavu i bila ravna kao šperploča. I mršava.Citiraj:
zasad skulirana prvotno napisa
Zvali su me Kvisko, a kad sam prolazila pokraj dečkiju pjevali su mi "Ne dirajte mi ravnicu..." I tako po cijele dane.
Sva sreća pa smo se preselili u Zgb. kad sam bila 8. razred, jer, koliko god mi je bilo teško ostaviti prijatelje toliko sam bila sretna jer dolazim u novu sredinu gdje neću biti poznata kao "Kvisko", Lollipop i Daska.
Super je tema, Trina, teško je čitati neke postove, cure :love2:
Ja imam hrpu trauma i boljki, al sam puno toga već riješila i skinula teret koji me pritiskao, sad sam puno sretnija i mirnija i lakše dišem, al to suočavanje nije bilo lako.
xCitiraj:
Storma prvotno napisa
Iako razumijem o čemu pričaju alex i eris jer sam se i sama tako osijećala kad bi pričala o nekim svojim traumama sa ljudima u koje bi imala povjerenja, i danas se nekad znam osijećat ko da tlačim sa svojim istresanjem problema i kasnije me ulovi grižnja savjesti ako se izjadam :oops: čini mi se da ljudi imaju i većih problema od slušanja mojih "gluposti" pa nekad rađe šutim i ne govorim. :škartoc:
No, općenito mislim da je dobro radit na tome što nas muči, a jedan od načina je i razgovor o problemima koji nas muče.
Na Svimbino pitanje, meni je definitivno draže ovo stanje osviještenosti, razumijem kako se Anemona osijeća jer taj put rasterećivanja zaista može bit težak i ponekad mi se i samoj činilo da bi bilo možda lakše da nekih stvari nisam ni svjesna, al sam i u tom procesu osijećala i sad nakon vremenskog odmaka znam da je bolje znati jer nam to daje mogućnosti da se lakše nosimo sa traumama i da ih što manje prouzročimo drugima.
Ifigenija, što bi rekla sebi malenoj u toj situaciji traume? Meni pomaže jedna vježba koju izvodim kad se osjetim ugrožena i sjetim nečeg ružnog iz djetinjstva, zamislim sebe, malu uplašenu, tužnu djevojčicu i kako sam se tada osjećala, i onda zamislim sebe ovako veliku kako tješim tu malu djevojčicu i govorim si stvari koje sam tada htjela čuti, a nisam ih dobila, i to mi uvijek pomogne, bolje se osijećam.
Npr. u meni duboko se zbog svega što mi se događalo razvio užasan strah da me nitko ne voli i da nikom nisam važna :škartoc: koji se pojavi i u ovoj odrasloj dobi, i sama se iznenadim koliko često se pojavi, pa mi pomaže ova vježba, naravno onda kad budem svjesna da je taj strah izronio iz dubine duše.
U pravu si, a ljudi će to i sami shvatiti čitajući ovo... Mislim da je seni negdje na početku napisala da se o pravim traumama ne govori ili teško progovara i to je točno. Ovo je zapravo zbirka ružnih uspomena koje imaju zajedničku osobinu - pripadaju prošlosti i tamo ih treba ostaviti.Citiraj:
tanjads prvotno napisa
S druge strane, dobro je da su ljudi našli način kako će ovdje istresti pijesak iz cipela i mirno krenuti dalje.
Ovo je metoda koja je jako dobro opisana u knjizi "Izliječite svoju samoću"Citiraj:
zhabica prvotno napisa
To i mene zanima. Al sve mi vise djeluje da je ovo prvo odgovor.Citiraj:
mayato prvotno napisa
Netko može nadvladati sam, netko ne može.Citiraj:
Jadranka prvotno napisa
Moja teorija je da se večina toga može nadvladati tako da to riješiš sam, ali treba jako puno vremena, sa stručnom osobom je lakše, jer te na neki način vodi.
Ja mislim da se neke stvari ne nadvladaju već ih prihvatiš ka0 di0 sv0je pr0šl0sti...najg0ri di0 je št0 ne znaš kada će t0 l0še izr0niti iz p0dsvijesti,jer 0kidač m0že biti bil0 št0.
i ja sam dijete otrovnih roditelja:psiholog:
procitala knjigu i krecem u napad na demone svojeg djetinjstva :voodoo:
preporucam od srca
I ja tako mislim.Citiraj:
Anemona prvotno napisa
Sa stručnjakom je brže i nekako lakše kad imaš osobu koja te zaista sluša, a i posao joj je da ti pomogne.
stvar je u tome da stručnjak zna boldati ono što je ključno iz mnoštva informacija i iz individue zna prepoznati koji je toj osobi prihvatljiv način da se suoči s problemom. Iako će i stručnjak pitat nas same, što bi učinio, on će nas to pitat u ključnom trenutku jadanja, kad je taman vrijemeCitiraj:
mayato prvotno napisa
a i dobro dođe da te netko malo hvali:mrgreen:
Ja sam nakon gubitka sestre pomoc potrazila kod strucnjaka. Dok sam ja pokusavala ogolit dusu i pricala o tragicnom zivotu ona je nezainteresirano piskarala, u jednom trenutku joj je zazvonio telefon na koji se ona javila. Bila sam sokirana i nakon toga sam procijedila jos recenicu dvije i otisla doma. Nije ni svaki strucnjak- strucnjak.
grozno:( Koja glupača
disciplina, i ja bih se skupila isti čas ća.. nažalost, u svakoj struci ima.. svakakvih.
XCitiraj:
tangerina prvotno napisa
Trauma iz djetinjstva imam napretek o kojim ne bi htjela sada pisati.Citiraj:
Trina prvotno napisa
Traga jesu ostavile na meni, ali mislim da sam iz svega na kraju izvukla korist, kako god to zvučalo. Ukratko rečeno, sve dobro i lijepo što mi se u životu izdogađalo nikad nisam uzimala zdravo za gotovo, već bila svjesna činjenica koliko sam sretna i uživala u tome.
Često isplivaju na površinu i samo me podsjete da moja djeca to nikad neće morati proživljavati.
Nikad ih nisam koristila za nekakvo pranje odgovornosti sa sebe iliti izlike.
Meni je bilo zanimljivo čuti mišljenje osobe koja je imala užasno traumatičan život (traume baš po tanjinom opisu).
Na pitanje kako se nosi time, odgovorila je da je naviknuta da se stalno događaju sranja i kad se opet dogodi novo da ju to uopće ne iznenadi. Spremna je.
Svakom je neko zlo najgore, i najteze, ali ako ti znas da ima jos itekako gorih stvari (i jos si ih prosla), to ti daje izuzetnu snagu. Mad Max8-)
Jos jedna pozitivna stvar koja izade iz toga je da postanes svjesnija koliko je zivot krhak, koliko je sve osjetljivo, i sto je uistinu vazno.
Ja na taj način gledam moju kćer i njezinu nožicu prošaranu šavovima od 4 operacije, kraće i spigano stopalo, i teška srca svaki put je uvjeravam da ona ne bi mogla hodati u balerinkama sa uzorkom leoparda koje si silno želi... i svaki put u sebi ponavljam "hvala Bogu pa je operabilno, zdrava je u glavi, moglo bi biti neizljećivo...".
Nije uvijek lako pronaći snagu i optimizam u sebi koje moram prenijeti na nju kad god me pita u suzama zašto se baš njoj to moralo dogoditi.
Mislim si, "hoće li biti traumatizirana zbog svoje noge?", obzirom da je obilježena za cijeli život. Iskreno nadam se da će za koju godinu biti dostupna neka ultra genijalna oeracija koja će joj moći rekonstruirati stopalo. I naravno da ćemo si je moći priuštiti...
meni je nekako ovako. jedino bi htjela reći da bez obzira na tu spremnost, nisam nimalo pesimistična, ne očekujem sr...Citiraj:
Anemona prvotno napisa
Ne znam što je tvojoj kćeri, ali ja sam isto imala 4 operacije na nogama u tinejdžerskoj dobi. Jako me to pogodilo, čak ne na prvu, nego kad su me djeca počela zezati zbog ožiljka s glupim rečenicama "kako možeš s takvom nogom nositi suknju"? Imam na jednoj nozi 30 cm veliki ožiljak i fali mi komad mišića, a na drugoj još 10 m. Mislila sam da me svi gledaju... Ali mogu ti reći da me brzo prošlo. Kad te prođu tinejdžerske frustracije i nesigurnosti, prihvatiš sebe i shvatiš da ima ljudi kojima je puno gore. Da je bilo grozno je, ali zato me danas teško nešto može izbaciti iz takta što se tiče izgleda i samopouzdanja, jednostavno sam ga nabildala.Citiraj:
mamasch prvotno napisa
Samo joj jačaj samopouzdanje i sve će bit ok kad prođu te krizne godine :love2:
Rivendell, hvala na toplim riječima. Curka je rođena sa equinovarusom (jako deformirano stopalo) i od 4.mjeseca pa do 3.godine života imala je 4 operacije, i čeka ju još barem jedna, vjerojatno iduće ljeto. Do sada se dobro nosi sa cijelom pričom, mad aje imalča kratku fazu gdje je želejla strgnuti ožiljke i plakala je i molila me da ih maknem sa njene noge. Pa je onda jedno vrijeme čupkala sve moguće krastice, ranice, kožice oko noktiju na rukama i usnicama, jedva su joj zacjeljivale, hodala je sva u ranicama. Ne znam da li bih to povezala sa operacijama... zasada se to čupkanje smirilo, nadam se da je neće više uhvatiti u takvom intenzitetu. Rekla bih da ima visoko samopouzdanje jer je inače jako slatka i draga curica, tko god je upozna govori joj kako je lijepa bez obzira znaju li za nogu (dakle spontano joj hofiraju). Super čita i piše, druželjubiva je i vesela, skakuće i trči i nitko ne bi rekao da ima spigano stopalo. Malo joj teže ide vožnja romobila, pokušava i rolati, jedino mi je koma što uporno žica balerinke (i kupit ću joj jedne za po doma... ).
Zna da će imati barem još jednu operaciju, i mislim da je to prihvatila, barem koliko može to sve percipirati sa svojih 7 godina, i objasnila sam joj da ako će joj ožiljci smetati kada naraste može otići kod plastičnog kirurga da joj ih što više skine, ali samo ako ona to bude željela.
Tako sam ja patila za štiklama... Za svim mogućim sportovima jer smijem jedino plivati i voziti biciklu, ali navikneš se. Jedino se umoriš od ispitivana "a šta ti je bilo?"Citiraj:
mamasch prvotno napisa
Ne bih te htjela obeshrabriti, ali ožiljci se teško skidaju, posebno s nogu jer se rez zbog hodanja opet raširi, lakše bi bilo da je na drugom mjestu. Najbolje što se može učiniti je zagladiti ga, ako je ispupčen (mesnat), ako je ravan, bolje ne dirati... Ionako s vremenom na suncu izblijedi i jedva se vidi. Ali tko zna, dok ona naraste možda bude lasera i ostalih sofisticiranih tehnika i u nas.
Pa kupi joj ih. Za grad.Citiraj:
mamasch prvotno napisa
Ako ona uporno žica, znači da njoj ne bi bio problem da ih nosi. Čini mi se da je to tebi problem... Bojim se da joj tako - i ne želeći, nesvjesno - prenosiš poruku koju joj upravo ne želiš prenijeti.
Možda griješim, ali ovo mi upada u oči. Pogled iz drugog kuta...
uz sve navedeno, omoguci joj da upozna ljude koji se sa slicnim poteskocama dobro nose. u nekim periodima ce je bolje razumijeti od tebe (pubertet) a usput ce steci znanje kako se nositi sa svim tim;)
Mozda curka iz medicinskih razloga ne moze nositi balerinke, mozda cipela treba biti visoka... Nisam stekla dojam da bi joj mamasch branila balerinke samo zbog izgleda.
mendula, s jedne strane si u pravu, da, ja jako brinem ali iz čisto tehničkih i vjerujem opravdanih razloga. Kada je bosa, hodn hoda po vanjskom rubu stopala jer joj je tako spigano stopalo, i naibja taj rub već neko vrijeme da joj je nastala crvena kvrga. Pri pregledu njezinog ortopeda dogovorili smo 5. operaciju (na žalost ne stignemo je napraviti prije slijedećeg ljeta) između ostaloga i zato što postoji opasnost da od tog nepravilnog hodanja i nabijanja noge napravi još veću štetu na samim kostima stopala.
kada ponekda obuče niske cipelice, u njima hoda izrazito nepravilno, noga joj se izvrće i mislim da se opravdano bojim da bi u igri i jurcanju (ako je u tome pustim u vrtić) mogla izvrnuti gležanj, a iskreno mislim daje sasvim dovoljno što ima prirođeni deformitet, ne moramo još i vraga izazivati, barem ne dok ne obavimo 5., do sada najopsežniju operaciju.
Zato bih joj kupila cipke po njenoj želji samo za šetnju sa roditeljima, i za igru po doma, kada je možemo kontrolirati i pripaziti na moguće opasnosti.
Razumijem, shvaćam :love2:.
Od rođenja nosi cipele izrađene po mjeri, od čega je desna (za bolesnu nogu) kraća gotovo 1,5 cm. Uvijek ih radimo u istoj postolarskoj radnji, gdje joj daju mogućnost da si sama izabere dizajn i ukrase i to ju silno veseli. I papuče radimo po mjeri. Svega nekoliko puta sam joj kupila "kupovne" cipele, u koje smo umetali ortopedske uloške, home-made uloške od vate za prste, ma snalazili smo se, samo zato da ju razveselimo i da ima ono što imaju i druge curice. Moja curka je nevjerojatno pametna i mudra i nije se s njome problem dogovoriti, strpljiva je neizmjerno.
Prošlo ljeto na moru je upoznala tetu koja je zbog prometne nesreće sva izbrazdana ožiljcima, oko joj je ozlijeđeno i nema jednu potkoljenicu. Moja djeca su samo na početku pitala zašto teta nema nogu, objasnili smo im, i dalje je sve bilo u najboljem redu. Jedino je moj sinek jednog dana, ležeću kraj tete na stijenju, pitao:"Čuj, znaš da ti je bolje da nemaš nogu?". Ona pita:"A zašto?" On veli: "Pa da su ti odrezali ruku, kako bi jela???"
To je samo jedna epizoda. Najranije djetinjstvo odrastali su uz djevojčicu jedne naše poznate osobe, koje je ozbiljno bolesna, i koja je uz veliku ljubav i trud svojih roditelja, ali i svih nas susjeda, bila non-stop uključena u susjedske roštilje, šetnje, dječje igre i druženja. Moja djeca su od najranije dobi jako empatična, i na to sam izuzetno ponosna, tako da su i deformiteti, invalidnosti ili ne-lijep izgled njima prilično irelevantni u trenutku kontakta sa nekime.
mendula, :pivo:
Mamasch, MM je u ratu postao invalid. Svjestan je da je živi samo spletom srećnih okolnosti, jer povreda je bila užasna. Potpuno mu je uništena lijeva noga, i lijevo stopalo, ostala je samo kost, skoro pa bez mišića, presvučena kožom koja je navučena na cijelu nogu plastičnim operacijama. Koljeno je ogromno, kao oteknuto i tadi samo 40%, stopalo je totalno deformisano, oteknuto, i podložno upalama, prsti na toj nozi su nepokretni, oteknuti, i mora ih se paziti. Upoznali smo se dok je on hodao sa štakama, kasnije je još jednom operisan, i sada vidno hramlje, ali hoda bez pomagala. Lijeva noga je kraća 5cm. Ne podnosi ortopodske cipelu, jer je dugo bio kraće noge, pa se kuk polako spustio i prilagodio hramljanju.
I ima traume, mrzi ići na more, ne nosi bermude, ne ide u šetnje po gradu, jer ja kraj njega prava zdrava, a on jedva hoda(ovo on misli tako) i sve slične gluposti. iako su plaže pune ljudi sa nedostacima, iako skoro čitava njegova generacija ima neko ranjavanje, iako ja nikada ne komentarišem ništa, ipak je to tako. Ali, uvijek kaže, da mu nisam ja ovakva vesela, puno samopuzdanja, otvorena, bez kompleksa, da bi njemu sigurno bilo puno gore.
eris :love2: za tebe i supruga
:love2: za princezu pjevačicu, i njeno, što sretnije djetinjstvo!
mamasch i eris :heart::heart::heart:
mamasch, eris :love2:
Lijepi pozdrav!
U pokušaju rješavanja svojih problema naletjela sam na ovaj forum.
Dakle,imam dvoje djece od kojih je jedno s poteškoćama u razvoju i dobila sam ponudu da idem na psihološke razgovore.Odavno sam se pomirila s tim da imam dijete s poteškoćama i mislim da se dobro s tim nosim.Ali mi se kroz cijeli život vuku strahovi koji me blokiraju s vremena na vrijeme.Npr. kad mi muž kasni s posla i igrom slučaja čujem hitnu kako prolazi automatski uzimam mob. i zovem ga, po noći se budim i gledam dali mi djeca dišu bez obzira što su već školarci, da ne pričam da se bojim nekih smrtonosnih bolesti i da ne duljim cijelo sam vrijeme u nekom grču.Sve sam to prepisivala tome da dok je mama bila trudna sa mnom njena mama je umrla i da je to od šoka,rat i sve sl. što smo svi mi prošli.
Ali me psih. ponukala da porazgovaram sa svojim starijim sestrama da što se značajno događalo u djetinjstvu,mislila sam da sam imala djetinjstvo kao i svi drugi,klasično.
Ali tek nakon razgovora sa sestrom sam se počela prisjećati,da je mama govorila da ako ne budemo dobri da će ona otići i da se neće vratiti,kad smo ju naljutili znala je leći i mi ju zovemo a ona se pravi da je umrla i da ako negdje odemo npr. kod tete da će ona umrijeti i sl. stvari.
Mislim da sam za sada dovoljno napisala i zanima me vaše mišljenje o tome.
Pozdrav