Printable View
prilazem link , mozda nekome pomogne
http://www.alzheimers.org.uk/site/sc...documentID=161
mami su pocele halucinacije pocetkom godine ali doktorica je odmahivala na to da ce to nju proci i da je krvna slika super i da ce ziviti do stote. Tek prije tri cetri tjedna ju je poslala na CT mozga i na neurologiju Nalaz je bio katastrofa i prakticki su je otpisali tada i rekli da nema smisla da zauzima krevet u bolnici i da je smjestimo u dom
ovdje ima i webshop s raznim pomagalima za dementne osobe
http://shop.alzheimers.org.uk
Alzheimerova bolest je ogroman problem u nasem drustvu, ne znam kako je vani.
U samoj udruzi su mi rekli da veliki problem predstavlja primarna zastita koja ili nije dovoljno educirana za tu bolest ili odmahuje rukom.
Godinama sam sama odlazila maminoj doktorici tvrdeci da mama ima simptome te bolesti a ona je odmahivala rukom i govorila mi o starackoj zaboravljivosti.
Svima koji se susrecu s tom bolescu preporucila bih odlazak u Udrugu. Tamo sam dobila prve konkretne informacije, opisali su mi tijek bolesti, sadlusali me i pruzili utjehu.
Zeljka33 znam da ti je tesko, tesko je izgubiti roditelja a pogotovo od ovako grozne bolesti. Jedina utjeha ostaje u tome da se nije mucila duze nego sto je trebala.
Takav bolesnik ako dozivi sam kraj bolesti, zavrsi nepokretan, u pelenama i gubi mogucnost gutanja te ga se hrani na sondu. Iskreno, bojim se toga i ne zelim mojoj majci da to dozivi, a ni sebi da ju gledam takvu.
Mitovski, meni tata vec evo 8 godina od dijagnoze i jos je pokretan i uredno jede, a na bilo koja pitanja nevjerojatno se snalazi tako da opcenito odgovara ...Prije par dana pita ga sestra da tko mu je to dosao u susret, a on se okrene prema meni i kaze sestri: " a neka ti ona rece" i smije se...a sestra opet ga pita da ona hoce da joj on kaze...a on kaze da sam mu ja zena ( dosta slicim na mamu) i od srca se nasmije ( nisam ga davno vidila da tako se smije)...
Za razliku od tate , mama je imala drugu vrstu demencije ( gore sam stavila link) koja je po ucestalosti odmah nakon Alzheimerove, a zove se Vaskularna demencija i manifestira se kao niz "tihih" mozdanih udara. Razlika je sto su dosta ucestalije halucinacije i paranoje , te su bolesni na periode svjesni situacije i da nesto nije u redu s njima. Ja do sada nisam ni znala za ovu bolest, a otkrilo se tek kad je mama bila na CT mozga.
Definitivno se ne smiju zanemarivati simptomi i izjednacavanje sa starackom zaboravljivosti
Nedavno je mama rekla da bi htjela da umre da se naspava, jer je zadnjih mjeseci jako lose spavala zbog halucinacija i paranoja. Zadnjih mjesec dana su joj se prividjali svi njeni bliski pokojni roditelji, braca, sestre...
Sve mi je jos nestvarno i nastojim se zaokupiti djecom da ne mislim kako vise nikada necu svoju mamu vidjeti ni cuti....jos u petak se smijala i ljubila unuka...bas sam ih slikala...a zadnje sto mi je rekla kad sam odlazila je da ja i brat uredimo grobnicu...ko da je znala...
jel bila tad pod nekim lijekovima, moja mama nekih mjesec dana prije nego je umrla bila je pod nekim jakim lijekovima ( kojim ne znam) koji isto izazivaju halucinacije, ( došla i do kraja tunela , pa se vratila, jedno vrijeme bila u induciranoj komi), pričala je posle priče iz tog vremena, svašta se moglo čuti, do kraja života je bila prisebna,pred kraj na aparatima i nepokretna ( zbog srca i bubrega), eto prošlo je 5 godina od toga. dan prije svi smo bili kod nje, bila je baš nasmijana, pa kad mi je sestra idući dan javila da je umrla nisam vjerovala na prvu.Citiraj:
Zeljka33 prvotno napisa
i ja isto nisam vjerovala i jos mi je sve nestvarno
halucinacije i paranoja njoj su posljedica organskih promjena u mozgu, nije od lijekova
Ako ti je tako lakše, shvati te mamine halucinacije kao psihološku pripremu za nadolazeću smrt. Mama ti se namučila s gadnom bolešću i tome je sada kraj. Možda se u nekom kutku mozga koji je još funkcionirao samo prisjećala dragih osoba.Citiraj:
Zeljka33 prvotno napisa
Sjećaj je se kakva je bila prije bolesti. Hug!
sviđa mi seCitiraj:
dolega prvotno napisa
XXCitiraj:
Tashunica prvotno napisa
Željka moja iskrena sućut.
Na temu- nemam pojma što bi, ali mentalno zdravlje i naravno sve ostale okolnosti- bi mi bilo neki najbitniji moment kod odlučivanja.
MOja je sreća da ja teško mogu imati kombinaciju mala djeca i stari roditelji (budući da ni moja mama još nije u menopauzi, a djeca su mi već velika)- koja mi se čini jako zahtjevnom fizički i psihički.
Evo proslo je vec 4 mjeseca, a ne prodje dan da ne pomislim na mamu i da me stegne oko srca sto ne mogu da joj se pohvalim kako djeca napreduju i rastu, sto ne mogu da podijelim neke male ali bitne sitnice sa svojom mamom, sto se ne mogu pozaliti pa cak ni posvadjati oko neke nebitne stvari....praznina je ostala neka ....
Željka, :love2:
Željka :love2:
Upravo o tome i ja noćas razmišljam. Mojoj mami je na sutrašnji dan 22 godine da nas je iznenada napustila. Bol je još uvijek prisutna, jedino se privikneš da je to tako i živiš s tim. I nije mi toliko žao sebe što je nisam imala svih ovih godina jer imam živa sjećanja na 21 godinu koliko je bila uz mene nego mi je više žao moje i sestrine djece koja su ostala uskraćena za jednu takvu predivnu osobu koja bi im toliko toga pružila da je samo stigla. I postoji ta praznina koju nitko drugi ne može popuniti... ali život ide dalje...
Bodulica ❤️
Mene je majka rodila kada je imala 39. Od njene negdje 55 g sam u grču da će je uhvatiti neka bolest. Srce, rak, nešto. Znala sam sa 12 g histerično plakati ako se ne bi vratila iz grada u očekivanom vremenu. Toliko o tome.
Vidim da nije rijetkost da se roditelji odlučuju na dijete i sa 57 g. Kao u slučaju nedavno umrlog, nesretnog Ivana, 18 g, kojem otac ima 75 g, a majka (pretpostavljam da razlika od oca nije više od 10 g) je umrla prije tri mjeseca.
Iako nije moja briga kako si drugi ljudi urede živote, ne mogu da se ne zapitam, koliko je u redu prema samoj djeci, raditi ih sa 60 g?
Naravno, umiru i mlađi ljudi. Ubijaju se djeca i iz drugih razloga osim ne izlaženja na kraj s tugovanjem za preminulim roditeljem. Samo, da mi je s 18 g majka umrla to bi bilo sasvim drugačije od toga da mi umre sada kada više nemam taj osjećaj da tražim svoje mjesto u svijetu. S 18 g sam bila ni na nebu ni na zemlji. Srednja završena i nisam imala ideju što i kako će sve to dalje izgledati.
Komentari?
Zutaminuta, ovo je vrlo neugodno povezivanje i paušalno naklapanje da je uzrok tragedije ovog mladića u dobi oca i mogućoj dobi majke.
Komentar?
Tragedija ove obitelji, kao i tragedije svih ostalih obitelji, bez obzira koliko roditelji i djeca imali godina, ne bi se trebale eksploatirati na način na koji si ti upravo učinila.
Slobodna si to percipirati kao eksploatiranje, samo to bi značilo da sam namjerno iskrivila stvari kako bi pogodovale tezi koju pokušavam dokazati. A ta je da se djeca starijih roditelja puno prije susreću sa bolestima i poteškoćama koje prate starost, ili u krajnjem slučaju, smrću roditelja. Paušalno naklapanje ili ne, dečko se ubio tri mjeseca nakon smrti majke, koja se dugo borila sa bolešću. Prilično sam uvjerena, mada to ne znači puno, da do toga ne bi došlo da je bio samo pet godina stariji. Govorim iz svog iskustva i koliko bi me potresla smrt roditelja u trenutku životne prekretnice, kada više nisi dijete, ali ni odrasla osoba. Točno 18 g je vrijeme kada se mladi čovjek pita gdje je i što je, a sve s čime se ovaj mladić susretao jesu pitanje starosti i kraja života uz umiruću majku i oca u dubokoj starosti.
Samo primjer. Ali ako izostavimo taj primjer i dalje ostaje činjenica da sa 60 g dolaze pitanja o starosti, životu i smrti. To je nešto što nakon 60 g prati čovjeka uzastopno. Moja majka je prije dvije tri ili četiri g podijelila strah. No, to se čak ne mora izgovoriti.
Mislim da to što se dečko ubio nema veze s tim je li njegova majka bila bolesna ili ne, već s drugim stvarima u njegovom životu koje nije mogao riješiti.
Mene je mama rodila sa 21, a umrla kad mi je najviše trebala. Sva djeca na neki način očekuju da će njihovi roditelji živjeti vječno, ali to na žalost nije tako. Eto, nona koja ima 90 godina još je živa, a mame koja bi ove godine imala tek 66, više nema. To je život.
Sve ti je to relativno - ako si dijete mladih roditelja koji požive dugo, onda ćeš o njima trebati brinuti kad i sama nećeš biti fizički sposobna za to. Ta batina ima dva kraja. MM ima relativno malu djecu, a njega je mama isto rodila s 38, pa sad ima brigu na dvije strane (stari roditelji + djeca koja ga još uvijek trebaju) i nije to baš jednostavno, ali živi se. A opet - svaka obitelj je zasebna. Ne bi trebala izvlačiti zaključke na temelju jedne priče, kakva god ona bila.Citiraj:
zutaminuta prvotno napisa
Realno- svakome od nas može se dogoditi bolest u bilo kojoj dobi. I što sad?
Kad sam ja odlučila roditi drugo dijete (dobna razlika 14 mjeseci) bilo je puno ljudi koji su mi rekli da je to neodgovorno - ja stara - imala sam 38 i 39 kad su se rodili; djeca mala + mala dobna razlika, a isto se povlačio taj rizik od starosti i bolesti. A s druge srane, krsni kum moje djece (moj vršnjak) umro je od maligne bolesti u dobi od 43 godine. Ostala je njegova žena s dvoje djece osnovnoškolske dobi. Eto, imao je djecu "na vrijeme", nije čekao da ih ima "pod stare dane" (ružne li riječi) pa su opet ostali bez njega i njegova supruga bez muža + dodaj tome nekoliko godina teške bolesti. Imaš takvih priča koliko god hoćeš... Ta djeca su sada odrasla, imaju svoja zvanja, uspješni su. NIŠTA im ne može nadomjestiti gubitak oca u ranoj dobi, ali tako je ispalo.
Samo da ti kažem - ljudi koji se svjesno odlučuju na rodietljstvo u određenoj kasnijoj dobi i te kako se odgovorno ponašaju i prema sebi, jer to je u interesu njihove djece. Ali ne možeš uvijek birati. Nitko od nas to ne može.
Dečko iz priče trebao je potražiti pomoć na psihijatriji, ali čak ni to uvijek ne pomogne. Govorim na temelju uvida u životna iskustva bliskih ljudi.
PotpisujemCitiraj:
ljudi koji se svjesno odlučuju na roditeljstvo u određenoj kasnijoj dobi i te kako se odgovorno ponašaju i prema sebi, jer to je u interesu njihove djece. Ali ne možeš uvijek birati. Nitko od nas to ne može.
Po toj logici bi se jako mali broj ljudi uopće mogao odlučiti za dijete.
mozda su premladi, prebogati, presiromašni, rade previše, mozda imaju genetske predispozicije za neke bolesti, itd...
osim toga da bi neka pojava postala relevantna u društvenom smislu- sto da napravimo da neke tendencije spriječimo ili promjenimo - mora biti statistički gledano, toliko zastupljena, da na određeni način negativno utječe na društvu ili pojedinca.
ne čini mi se da su današnji problem ljudi (kojih je vrlo malo) koji jako, jako kasno dobijaju djecu.
A zašto pretpostavljaš ovo podebljano? Ja znam čak dve porodice u kojima je razlika u godinama majke i oca oko 35 godina :), dakle, majka je mogla jednako imati i 39-40 godina kada je umrla...Citiraj:
zutaminuta prvotno napisa
Što se tiče tvog straha od gubitka majke, očito se nije pojavio sam od sebe, nego neki uzrok postoji. Deca od 12 godina obično ne dobijaju sama od sebe ideju da su im majke (pre)stare.
Dakle, ili je taj strah kod tebe (ne)namerno potencirala sama tvoja majka iz bilo kojih razloga, ili neko drugi, to znaš ti, ali posledice su tu. Realno, ljudi od 55 godina i nisu tako stari niti toliko podložni bolestima koliko si ti možda tada zamišljala.
Mene je majka rodila sa 28, pa sam i ja uvek strepila kada se ona ne vrati iz grada kada bi trebalo- ne zato što sam mislila da je ona stara, nego zato što je moja majka bila vrlo komotna uvek sa svojim i tuđim vremenom i često je kršila dogovore - ostajala na poslu duže bez osećaja da bi trebalo nekome da javi da će kasniti jer postoji neko ko će se zabrinuti...Time je stvorila atmosferu nesigurnosti, a mobilni tada još nije postojao...
Ne znam, nemam generalizovano mišljenje o tome kada je čovek prestar za decu. Dobrim delom je tačna činjenica da su stariji roditelji odgovorni prema sebi zbog dece. Osim toga, stariji roditelji često iza sebe imaju sigurnije ekonomsko zaleđe nego mlađi, često su zreliji, odnosi sa drugim ljudima su se već jasno iskristalisali itd. (naravno, i ovo je paušalna generalizacija...).
Ja ovako kao zutina mama..pokusavam sa uskoro 39 ostati trudna...i mislim, ako nam kojim cudom uspije, da cu ja biti ta koja ce biti u grcu da li cu dovoljno dugo zivjeti, da me dijete ne izgubi prerano. Malo su me sad stresli zutini strahovi iz pozicije djeteta. :-(
Ne brini... To je i mene proganjalo ali kad su djeca napokon došla, brzo mi je prošlo ovih 16 godina.... i mogu ti reći da mi je zdravlje bolje sada nego prije 10 godina kad sambila kronično umorna i podložna svakoj virozi.Citiraj:
Uh-puh prvotno napisa
Imala dam sestričkina sina , klinac nepunih 29 kad se srušio, ostavio dete od nepune 2 godine, Smrt dođe kad dođe bez obzira jel si mlad ili star
Bit ce da se dobro pazis:-)
Ali hvala na utjesnim rijecima:-)
Ništa posebno, ali pazim na ono na što mogu utjecati, npr. vozim drugačije nego u mladosti, ne samo kad su dj3ca sa mnom nego i inače, odem na sistematski 1x godišnje i to je to. Vjerujem da tako rade svi roditelji, bez obzirana dob, neki su samo toga malo svjesniji. Držim fige da ostvariš roditeljstvo što prije, kao i svi koji to žele.Citiraj:
Uh-puh prvotno napisa