Ma ne bi se ni ja sjetila da mi ne stoji pod nosom
 |
|||
|
|
|||
Ma ne bi se ni ja sjetila da mi ne stoji pod nosom
Gledala Marigold iz 2011. Dobar mi je. Ovaj drugi novi jos nisam.
Drugi dio filma je igrao do nedavno u kinima
Posljednje uređivanje od annie84 : 03.06.2015. at 07:39
cvijeta73 prvotno napisa
pa to je stvar odluke. nitko ih ne tjera u aziju. a vjerojatno ti koji odu u aziju baš i nisu previše bliski sa svojom djecom i unucima. pretpostavljam. ja ne bih. al ja ni sad ne bih otišla živjeti sa svojom obitelji ni u italiju jer bi mi falile mama i sestra. Ja bih za svoju htjela da bude građanka svijeta, a, ironijom života, neće se htjet iselit iz stana... niti u susjedni kvart pa nam neće preostat drugo nego da mi šibnemo u Indiju
.
Hvala curke, na preporuci za knjigu i film.
Posljednje uređivanje od ina33 : 03.06.2015. at 10:23
A kad vidim one dalmatinske kuće, najčešće trokatnice, koje su stari radili u nadi di bi dolje trebali biti mama i tata, na prvom katu jedan sin+njegovi, na trećem drugi sin plus njegovi (a kćeri bi trebale u takve trokatnice od muževa svojih)... stegne me u grlu (ne zbog tuge starijih, nego "kugle oko noge" mladih)
Mene ulovi klaustrofobija u višegeneracijskim domaćinstvima, iako mi je kao djetetu bilo super kad bi nam se na moru prikrpali i baka i djed
pa ljetovanje s roditeljima ima puno dobrih strana. pogotovo u bodulima gdje ti je kuća na 2 m od mora, a klinci su još neplivači. kako mm nije uglavnom imao godišnji preko ljeta nego bi uspio dolaziti tek za koji vikend tata mi je bio od velike pomoći. uglavnom je on kuhao, a ja sam pazila na djecu jer ih nisi smio ostaviti ni sekunde same od straha da ne upadnu u more. jednom je mlađa upala s 2 godine i to točno pred didivim očima tako da ju je on odmah i izvadio. to je bilo zadnji put da se dida okupao
istekao mi edit.
sad je situacija obrnuta. tata ima 85 godina i iako je još uvijek dosta vitalan i kako sam već pisala ima brdo svojih zanimacija, ja sam preuzela brigu za njega. u smislu da ima skuhano, oprano, da mu odlazim po ljekove i pratim ga po liječnicima ako zatreba jer jako slabo čuje. živi s nama i iako mi nekad to bude tlaka druge opcije ne vidim. za dom definitivno nije, a opet nije ni za skroz samostalan život. par puta je skoro zapalio kuću jer stavi nešto podgrijati, ode za komp i zaboravi. samo radi njega smo nabavili mikrovalnu i indukcijsku ploču da smo sigurniji da neće biti neke nezgode. za sada nam je uglavnom dobro ovako, samo me strah da ne zalegne :/
u srijedu sam bila u posjet mami i super je bila, a u petak je bila zbunjena i nije znala ni gdje je i imala je prividjenja, preko vikenda se pogorsale halucinacije i nije se mogla vise ni kretati sama. Jucer su je odveli u bolnicu na kontrolu kod neurologa i stanje je bilo progresivno te da joj terapiju treba pojacati duplo. Nakon bolnice smo je smjestili u isti dom gdje je i tata jucer popodne. Jutros je za vrijeme fizikalne terapije dobila napadaj i preminula :'(
Zeljka, moje saucesce.
Ajme Zeljka,kao da te znam kroz ovu temu.
Moja sucut.
Zeljka33 primi moju iskrenu sućut!
Moja iskrena sućut, drži se...napravila si sve što je bilo u tvojoj moći...
moja sućut zeljka
Zeljka, iskreno mi je zao
Željka, grlim.
Moja sućut tebi i tvojoj obitelji.
zeljka, iskrena sucut. sve ste napravili najbolje sto ste mogli i znali
zeljka, iskrena sućut tebi i tvojoj obotelji
Zeljka, sucut tebi i tvojoj obitelji.
Iskrena sucut tebi i obitelji Zeljka
Moja sucut, Zeljka.
Zeljka, zao mi je...
Moja iskrena sućut, drži se...napravila si sve što je bilo u tvojoj moći
Posljednje uređivanje od jelena.O : 11.06.2015. at 07:55
Zeljka, sucut tebi i tvojoj obitelji.
Potpisujem, moja sućut!
Moja sućut
Ne grizi se, sve si učinila.
Moja sućut
Moja iskrena sućut...
Zeljka iskrena sucut
hvala vam svima na podrsci
prilazem link , mozda nekome pomogne
http://www.alzheimers.org.uk/site/sc...documentID=161
mami su pocele halucinacije pocetkom godine ali doktorica je odmahivala na to da ce to nju proci i da je krvna slika super i da ce ziviti do stote. Tek prije tri cetri tjedna ju je poslala na CT mozga i na neurologiju Nalaz je bio katastrofa i prakticki su je otpisali tada i rekli da nema smisla da zauzima krevet u bolnici i da je smjestimo u dom
ovdje ima i webshop s raznim pomagalima za dementne osobe
http://shop.alzheimers.org.uk
Alzheimerova bolest je ogroman problem u nasem drustvu, ne znam kako je vani.
U samoj udruzi su mi rekli da veliki problem predstavlja primarna zastita koja ili nije dovoljno educirana za tu bolest ili odmahuje rukom.
Godinama sam sama odlazila maminoj doktorici tvrdeci da mama ima simptome te bolesti a ona je odmahivala rukom i govorila mi o starackoj zaboravljivosti.
Svima koji se susrecu s tom bolescu preporucila bih odlazak u Udrugu. Tamo sam dobila prve konkretne informacije, opisali su mi tijek bolesti, sadlusali me i pruzili utjehu.
Zeljka33 znam da ti je tesko, tesko je izgubiti roditelja a pogotovo od ovako grozne bolesti. Jedina utjeha ostaje u tome da se nije mucila duze nego sto je trebala.
Takav bolesnik ako dozivi sam kraj bolesti, zavrsi nepokretan, u pelenama i gubi mogucnost gutanja te ga se hrani na sondu. Iskreno, bojim se toga i ne zelim mojoj majci da to dozivi, a ni sebi da ju gledam takvu.
Mitovski, meni tata vec evo 8 godina od dijagnoze i jos je pokretan i uredno jede, a na bilo koja pitanja nevjerojatno se snalazi tako da opcenito odgovara ...Prije par dana pita ga sestra da tko mu je to dosao u susret, a on se okrene prema meni i kaze sestri: " a neka ti ona rece" i smije se...a sestra opet ga pita da ona hoce da joj on kaze...a on kaze da sam mu ja zena ( dosta slicim na mamu) i od srca se nasmije ( nisam ga davno vidila da tako se smije)...
Za razliku od tate , mama je imala drugu vrstu demencije ( gore sam stavila link) koja je po ucestalosti odmah nakon Alzheimerove, a zove se Vaskularna demencija i manifestira se kao niz "tihih" mozdanih udara. Razlika je sto su dosta ucestalije halucinacije i paranoje , te su bolesni na periode svjesni situacije i da nesto nije u redu s njima. Ja do sada nisam ni znala za ovu bolest, a otkrilo se tek kad je mama bila na CT mozga.
Definitivno se ne smiju zanemarivati simptomi i izjednacavanje sa starackom zaboravljivosti
Nedavno je mama rekla da bi htjela da umre da se naspava, jer je zadnjih mjeseci jako lose spavala zbog halucinacija i paranoja. Zadnjih mjesec dana su joj se prividjali svi njeni bliski pokojni roditelji, braca, sestre...
Sve mi je jos nestvarno i nastojim se zaokupiti djecom da ne mislim kako vise nikada necu svoju mamu vidjeti ni cuti....jos u petak se smijala i ljubila unuka...bas sam ih slikala...a zadnje sto mi je rekla kad sam odlazila je da ja i brat uredimo grobnicu...ko da je znala...
jel bila tad pod nekim lijekovima, moja mama nekih mjesec dana prije nego je umrla bila je pod nekim jakim lijekovima ( kojim ne znam) koji isto izazivaju halucinacije, ( došla i do kraja tunela , pa se vratila, jedno vrijeme bila u induciranoj komi), pričala je posle priče iz tog vremena, svašta se moglo čuti, do kraja života je bila prisebna,pred kraj na aparatima i nepokretna ( zbog srca i bubrega), eto prošlo je 5 godina od toga. dan prije svi smo bili kod nje, bila je baš nasmijana, pa kad mi je sestra idući dan javila da je umrla nisam vjerovala na prvu.
i ja isto nisam vjerovala i jos mi je sve nestvarno
halucinacije i paranoja njoj su posljedica organskih promjena u mozgu, nije od lijekova
Ako ti je tako lakše, shvati te mamine halucinacije kao psihološku pripremu za nadolazeću smrt. Mama ti se namučila s gadnom bolešću i tome je sada kraj. Možda se u nekom kutku mozga koji je još funkcionirao samo prisjećala dragih osoba.
Sjećaj je se kakva je bila prije bolesti. Hug!
sviđa mi se
XX
Željka moja iskrena sućut.
Na temu- nemam pojma što bi, ali mentalno zdravlje i naravno sve ostale okolnosti- bi mi bilo neki najbitniji moment kod odlučivanja.
MOja je sreća da ja teško mogu imati kombinaciju mala djeca i stari roditelji (budući da ni moja mama još nije u menopauzi, a djeca su mi već velika)- koja mi se čini jako zahtjevnom fizički i psihički.
Evo proslo je vec 4 mjeseca, a ne prodje dan da ne pomislim na mamu i da me stegne oko srca sto ne mogu da joj se pohvalim kako djeca napreduju i rastu, sto ne mogu da podijelim neke male ali bitne sitnice sa svojom mamom, sto se ne mogu pozaliti pa cak ni posvadjati oko neke nebitne stvari....praznina je ostala neka ....
Željka,
Željka
Upravo o tome i ja noćas razmišljam. Mojoj mami je na sutrašnji dan 22 godine da nas je iznenada napustila. Bol je još uvijek prisutna, jedino se privikneš da je to tako i živiš s tim. I nije mi toliko žao sebe što je nisam imala svih ovih godina jer imam živa sjećanja na 21 godinu koliko je bila uz mene nego mi je više žao moje i sestrine djece koja su ostala uskraćena za jednu takvu predivnu osobu koja bi im toliko toga pružila da je samo stigla. I postoji ta praznina koju nitko drugi ne može popuniti... ali život ide dalje...
Bodulica ❤️
Mene je majka rodila kada je imala 39. Od njene negdje 55 g sam u grču da će je uhvatiti neka bolest. Srce, rak, nešto. Znala sam sa 12 g histerično plakati ako se ne bi vratila iz grada u očekivanom vremenu. Toliko o tome.
Vidim da nije rijetkost da se roditelji odlučuju na dijete i sa 57 g. Kao u slučaju nedavno umrlog, nesretnog Ivana, 18 g, kojem otac ima 75 g, a majka (pretpostavljam da razlika od oca nije više od 10 g) je umrla prije tri mjeseca.
Iako nije moja briga kako si drugi ljudi urede živote, ne mogu da se ne zapitam, koliko je u redu prema samoj djeci, raditi ih sa 60 g?
Naravno, umiru i mlađi ljudi. Ubijaju se djeca i iz drugih razloga osim ne izlaženja na kraj s tugovanjem za preminulim roditeljem. Samo, da mi je s 18 g majka umrla to bi bilo sasvim drugačije od toga da mi umre sada kada više nemam taj osjećaj da tražim svoje mjesto u svijetu. S 18 g sam bila ni na nebu ni na zemlji. Srednja završena i nisam imala ideju što i kako će sve to dalje izgledati.
Komentari?
Zutaminuta, ovo je vrlo neugodno povezivanje i paušalno naklapanje da je uzrok tragedije ovog mladića u dobi oca i mogućoj dobi majke.
Komentar?
Tragedija ove obitelji, kao i tragedije svih ostalih obitelji, bez obzira koliko roditelji i djeca imali godina, ne bi se trebale eksploatirati na način na koji si ti upravo učinila.
Slobodna si to percipirati kao eksploatiranje, samo to bi značilo da sam namjerno iskrivila stvari kako bi pogodovale tezi koju pokušavam dokazati. A ta je da se djeca starijih roditelja puno prije susreću sa bolestima i poteškoćama koje prate starost, ili u krajnjem slučaju, smrću roditelja. Paušalno naklapanje ili ne, dečko se ubio tri mjeseca nakon smrti majke, koja se dugo borila sa bolešću. Prilično sam uvjerena, mada to ne znači puno, da do toga ne bi došlo da je bio samo pet godina stariji. Govorim iz svog iskustva i koliko bi me potresla smrt roditelja u trenutku životne prekretnice, kada više nisi dijete, ali ni odrasla osoba. Točno 18 g je vrijeme kada se mladi čovjek pita gdje je i što je, a sve s čime se ovaj mladić susretao jesu pitanje starosti i kraja života uz umiruću majku i oca u dubokoj starosti.
Samo primjer. Ali ako izostavimo taj primjer i dalje ostaje činjenica da sa 60 g dolaze pitanja o starosti, životu i smrti. To je nešto što nakon 60 g prati čovjeka uzastopno. Moja majka je prije dvije tri ili četiri g podijelila strah. No, to se čak ne mora izgovoriti.
Mislim da to što se dečko ubio nema veze s tim je li njegova majka bila bolesna ili ne, već s drugim stvarima u njegovom životu koje nije mogao riješiti.
Mene je mama rodila sa 21, a umrla kad mi je najviše trebala. Sva djeca na neki način očekuju da će njihovi roditelji živjeti vječno, ali to na žalost nije tako. Eto, nona koja ima 90 godina još je živa, a mame koja bi ove godine imala tek 66, više nema. To je život.
Sve ti je to relativno - ako si dijete mladih roditelja koji požive dugo, onda ćeš o njima trebati brinuti kad i sama nećeš biti fizički sposobna za to. Ta batina ima dva kraja. MM ima relativno malu djecu, a njega je mama isto rodila s 38, pa sad ima brigu na dvije strane (stari roditelji + djeca koja ga još uvijek trebaju) i nije to baš jednostavno, ali živi se. A opet - svaka obitelj je zasebna. Ne bi trebala izvlačiti zaključke na temelju jedne priče, kakva god ona bila.
Realno- svakome od nas može se dogoditi bolest u bilo kojoj dobi. I što sad?
Kad sam ja odlučila roditi drugo dijete (dobna razlika 14 mjeseci) bilo je puno ljudi koji su mi rekli da je to neodgovorno - ja stara - imala sam 38 i 39 kad su se rodili; djeca mala + mala dobna razlika, a isto se povlačio taj rizik od starosti i bolesti. A s druge srane, krsni kum moje djece (moj vršnjak) umro je od maligne bolesti u dobi od 43 godine. Ostala je njegova žena s dvoje djece osnovnoškolske dobi. Eto, imao je djecu "na vrijeme", nije čekao da ih ima "pod stare dane" (ružne li riječi) pa su opet ostali bez njega i njegova supruga bez muža + dodaj tome nekoliko godina teške bolesti. Imaš takvih priča koliko god hoćeš... Ta djeca su sada odrasla, imaju svoja zvanja, uspješni su. NIŠTA im ne može nadomjestiti gubitak oca u ranoj dobi, ali tako je ispalo.
Samo da ti kažem - ljudi koji se svjesno odlučuju na rodietljstvo u određenoj kasnijoj dobi i te kako se odgovorno ponašaju i prema sebi, jer to je u interesu njihove djece. Ali ne možeš uvijek birati. Nitko od nas to ne može.
Dečko iz priče trebao je potražiti pomoć na psihijatriji, ali čak ni to uvijek ne pomogne. Govorim na temelju uvida u životna iskustva bliskih ljudi.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 18.04.2016. at 08:53
Potpisujemljudi koji se svjesno odlučuju na roditeljstvo u određenoj kasnijoj dobi i te kako se odgovorno ponašaju i prema sebi, jer to je u interesu njihove djece. Ali ne možeš uvijek birati. Nitko od nas to ne može.
Posljednje uređivanje od Diana72 : 18.04.2016. at 08:57
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom