To je ono kaj ja uvijek kazem. Postoje zajednicki poslovi i muski poslovi. To su oni poslovi koje ja radi svoje konstitucije ne mogu napraviti.Citiraj:
rahela prvotno napisa
Printable View
To je ono kaj ja uvijek kazem. Postoje zajednicki poslovi i muski poslovi. To su oni poslovi koje ja radi svoje konstitucije ne mogu napraviti.Citiraj:
rahela prvotno napisa
Pa kako je ovo fer? :lol: Mislim ne znam, ja ne bih htjela ni da postoje zajednički i ženski pa mi ne zvuči fer ni da postoje zajednički i muški.Citiraj:
KrisZg prvotno napisa
Kao što je kolegica forumašica napisala, u prosječnom gradskom domaćinstvu ono što se tradicionalno smatralo "muškim" poslovima uglavnom ne postoji.Citiraj:
Argente prvotno napisa
Naravno, postoje različiti uvjeti života, ne živimo svi isto.
Valjda je jasno da samo pisem na tragu onoga svi sve mozemo podjednako obavljat ako se potrudimo. Mislim, pisala bih vjerojatno isto da se nisam preselila na selo. S ovim zivotnim iskustvom mirno mogu reci ja ne mogu cijepat drva, vozit ni kuhat kao mm. Niti on moze s djecom vjezbat za natjecanja, vodit financije niti slagat neispeglanu robu kao ja. I mase sposobnosti su uvjetovane spolno, iskustveno i obrazovno. I na uzas svih uzasa, dok nisam radila ja nego on, sama sam podrazumijevala da cu ja vodi kucanstvo, a da ce njega docekat gotovo sve na gotovo kad dode kuce. I sad kad je on kuci, on isto tako vodi gotovo sve. A kad oboje radimo, a onda dijelimo brigu po afinitetima.
I ne razumijem kako je briga o djeci slozenija u gradu... Ja bih rekla da je briga slozenija u obitelji s vise djece ili s djecom s dijagnozom. Ili nesto s mojim selom opako ne valja, pa ne vidim kako je tu odgoj manje slozena stvar. A upis u srednju je puno stresniji tu, jer nema vise skola. Ili ta u obliznjem grafu ili spakiras 14 godisnje bice za dom u blizini zeljene skole.
Aj casa, nisam željela omalovažavati nikoga.
Moja djeca nikada ne divljaju dok smo u prirodi. Beton, zidovi, manjak djece na igralištu u centru na moju djecu djeluje frustrirajuće.
Već u petom razredu,u našem okruženju većina roditelja pokazuju visoku razinu stresa zbog uspjeha svoje djece.
Ja sam dijete sa sela.
Odgoj je uvijek složen.
Pa sigurno da je odgoj djece u gradunešto složeniji nego u malim mjestima. Kod gradske djece nema spontanih druženja nego je sve organizacija, pa su često osuđenina boravak kući ili na raznorazne aktivnosti jer nije neka fora ići po tuđim kućama da bi ti se djeca družila, a aktivnosti su jednina mjesta di su druženja izvediva. Jedino se ne slažem s ovim dijelom o osnovnoj i srednjoj šokli. To je u Zg puno jednostavnije.Citiraj:
cipelica prvotno napisa
Dobro opažanje! Zato se Huqskvarna (ona pila, ne gugla mi se kako se točno piše) u ZG-u reklamira "forama" - tipa kaže svekrva došla bi 2x tjedno, onda pila reže, uz natpis "treba znati prerezati". Oko Plivicama se ne reklamira tako, nego tipa dobra pila ta i ta - tamo valjda postoji potreba za stvarnim pilanjem i rezanjem. Geolokacijski marketing. Jer u ZG-u većini kućanstava zapravo ne treba actual pila. Al metaforička super dobro svudgje dođe :mrgreen:.Citiraj:
Mima prvotno napisa
ahahaha ja sam vidjela samo verziju s tatinim sinom koji hoće bemveja ili tako nešto, očito su to smatrali relevantnim za naš kraj (svekrva nema odakle dolazit, obično živi kat ispod ili vrata do)
Bas me zivo zanima je li itko ikad kupio pilu iz metaforickih razloga.:lool::lool:
Svekrva, tatin sin, susjed - sve je to po ZG-u. Oko plitvičkog kraja sam vidjela "bezfornu" reklamu. Moš' mislit kako bi tamo susjeda odrezao... tamo ti vjerojatno i susjed treba zapravo, a sveki živi ispod tebe ili kuća do, a ljudi ne letaju s kraja na kraj grada pa u to troše sat i pol na prva-druga, treća, ne koči, pa tako 40 min x2, pa je cijela dinamika obitelji drugačija pretpostavljam.Citiraj:
tangerina prvotno napisa
Il auto zbog žene na reklami. Il gumu. Il u Kafulandu jer iz ljubavi prema Hrvatskoj. Il lak za nokte jer je tako lijepo ispao na ovoj slici, il olovku za obrve jer su svi na slikama s pojačanim obrvama. Il modu koja se mijenja svake sezone - šuti, sad ćemo opet ramena pojačana kupovat možda. Svi smo mi konzjmenti marketinga. Tko više, tko manje osviješten.Citiraj:
Barbi prvotno napisa
Zapravo - iz razloga metaforičkih pila pišemo na forumu i kupujemo (self-help?) knjige :mrgreen:.
Slažem se. Sve nosi svoje izazove. Djeca su ili u gradu izložena raznim izazovima, ili rano odlaze u grad radi školovanja, pa su prepušteni sami sebi. Iskusila sam drugu opciju, a sad sa sinovima proživljavam prvu.Citiraj:
casa prvotno napisa
Ja sam gradsko dijete, moje prvo dijete je zavrsilo prva dva razreda u metropoli, a sad ide u obliznji grad u gimnaziju. I nikakve razlike u stresu ne vidim. Vidim razliku u organizaciji.. Dok su djeca mala, lakse je na selu. Kad su veca i idu na aktivnosti lakse je u gradu. U mom selu nema nekih aktuvnosti, i kad krenu znas da ne vozis ne dok ne budu spremni sami gradskim prijevozom vec dok sami ne provoze. I velika prednost je vrijeme koje gubis na prijevoz, ali ono vrijeme koje gubis, gubis do odrasle dobi. Ne osjecam se ja omalovazenom, vec je jednostavno neistina da je odgoj manje stresan na selu. Odgoj je manje stresan ako si u zenu ili ako te bas briga za skolu ili aktivnosti...
I motorke se ovdje ne reklamiraju, a svaka kuca ima jednu. Ovdje ni predizborna kampanja ne nudi svoje promidzbeno promisljeno veselje, ali veselja kampanje ima napretek.
I da, ovdje je ritam zivota smireniji, i place isto tako. Nema papilova po trgovinama, jer trgovina nema. Pa ti i treba manje novaca. Sve ima svoje prednosti i mane, i vidim ih. Al da je odgoj manje stresan ne vidim. Majka sam bila u gradu 8 godina i sad sam 9 godina na selu majka. To mi jednostavno ne stoji.
Mislim da su cure htjele reći da je u gradu problem tog razvoženja koje krade puno više vremena nego u manjim sredinama i da se možda djeca u metropoli nalaze češće u izazovnijim situacijama zbog dostupnosti svakakvih čudesa u gradu ( pa i u pogledu raznih ovisnosti).
Kuma mi živi u Zadru i već je ogromna razlika života obitelji kad se usporede Zg i Zd, a kamoli Zg i sela ili manje sredine.
Meni je predivno gledat koliko mirnijim životom žive oni dole. Da, vozi dijete na aktivnost,al za tren oka je tamo. S bajkom si brzo bilo gdje.
Uskoro će joj sin moć i sam grad.prijevozom.
Al kako reče casa, sve ima + i -.
Ja se isto ne bih složila da je u gradu teže odgajati dijete, a posebno ne radi razvoženja na aktivnosti, odnosno to ovisi prije svega o dječjim interesima i željama. U Zagrebu već po kvartovima ima solidan izbor aktivnosti, na primjer u mom kvartu, koji uopće nije bogat ponudom, ima i škola stranih jezika, i to ne jedna, i škola crtanja, i ispostava glazbene škole vrlo blizu, i dramska radionica, i nekolicina sportskih aktivnosti, tako da djeca ako odaberu neku od tih aktivnosti vrlo rano mogu na aktivnosti ići sama, ili ih roditelji mogu otpratiti i pješice, bez ikakvog razvoženja. Jasno, ako netko baš želi neku posebnu aktivnost ili baš određenu školu, onda je to druga priča, ali postoje i jednostavniji izbori. U svakom sučaju, mogućnosti su neusporedivo veće.
Isto tako baš i ne stoji da nema spontanih druženja u gradu, možda nema za djecu koja žive baš u samom centru, ali po kvartovima se djeca itekako spontano druže i idu van.
Ja svoju djecu vozim na aktivnosti u dva mjesta od mog, na 9 km udaljenosti gdje postoje cetiri linije u danu. Teoretski najstariji bi mogao biciklom po magistrali, ali to od 16 godine. Sva djeca koju poznajem iz zg, u dobi od 14 godina idu sama na aktivnosti. Tramvajem ili u kvartu.
I da manje vremena potrosim na voznju, ali nema nade da ce dogodine sami tramvajem. Zivot jest mirniji, i sve jest sporije, ukljucujuci i aktivnosti i doktora i izbor skola.
Ovisnosti ovdje ima vise nego u zg. I statisticki i iskustveno. Tjesi me to da se svi poznajemo, pa kad dijete pusi travu, saznas u roku mjesec dva... Kad dode do meta ili koke, ne saznas nista jer o tome svi ipak sute.
Iz moje perspektive odgoj je stvarno svugdje zeznuta stvar.
Ja sam odrasla u manjem gradu, i živjela sam u centru pa sam svuda bila brzo pješice. A moji prijatelji iz obližnjih mjesta, s vrlo rijetkim autobusnim linijama, su već u 7. i 8. razredu svuda išli na motorićima, i naravno da smo se svi vozikali s njima. Danas kad imam dijete koje ide u 7. razred sam u šoku kad se sjetim kako smo mi odrastali :lool: i ne mogu ga zamisliti da vozi motor. A tad nam je svima to bilo normalno i nikoga roditelji nisu nikamo razvažali.
sorry na offtopicu ali podsjetilo me ovo razvažanje po aktivnostima pa sam blago rečeno i dalje u šoku :lool:
Casa, sasvim nešto drugo sam htjela reći ali sad ne stignem pisati.
Ja opet ne vidim zašto djeca baš moraju imati neke vanškolske aktivnosti. Ja ih nisam imala. Jesam probala par sportova i folklor, dovoljno dugo da znam da nije za mene. Ni moja sestra nije imala aktivnosti.
Kod nas u gradu ima folklor, 4,5 sportova i cure i dečki, glazbena osnovna, škola jezika, škola plesa..... Što ja znam što sve ne. Mi smo grad s nekih 18 tisuća plus okolna sela.
Dakle ima ljudi, ima aktivnosti. I sve je na 10 min pješke. I što sad, je bi trebala reć da je kod mene super lako odgajat djecu jer ima dosta aktivnosti na koja djeca mogu ići, a ja neću potrošit 2 sata dnevno na razvozanje? To mi nema veze s ničim.
MM ček kaže da curama neće dati više od 1 aktivnosti da idu, nek se djeca igraju, nek budu djeca. On je sa sela na otoku (ispravak iz malog mista na otoku). Oni nisu ništa imali nego sebe i svoje selo za igru i trošenje vremena. Pa mislim da je imao bolje djetinjstvo bez svih tih dodataka nego bi imao s njima.
Inače se slažem s tim da lokacija nema veze s lakoćom odgoja, nego samo konkretna obitelj, konkretni roditelji i djeca i njohovi odnosi, stavovi, mogućnosti i u konačnici najvažnije zdravlje.
Samo je jedan mali problem u tome .... ne igraju se ...
Sve je manje djece zainteresirano za igru vani. ako odu, to je na sat-dva vremena i onda im dosadi (jer se ne znaju igrati).
Doma je u redu malo dosađivati se. Ali bez obveza, u nižim razredima oš kad nemaju toliko školskih obveza, ta dosada prijeđe u gledanje tv-a, igranje igrica... pa onda mi roditelji probjegnemo tome da ih pokušamo zainteresirati na neku drugu vrstu zabave.
i kad jednom krenu, ne može se na trening/glazbenu/tečaj jezika malo ići-pa malo ne ... Ako ideš, ako plaćaš, ako si dio grupe, imaš obveze i moraš ići.
Pa to onda pomnožiš s dvoje, troje djece...
Vozikanje jest faktor koji otežava obiteljsku dinamiku. Ne samo vezano za aktivnosti, da nema nijedne aktivnosti, roditelji utroše prosječno do 2.5 h na vožnju samo s posla na posao (svako dnevno po 1.20 h - 40 min vamo - 40 tamo najčešće, ako govorimo o ZG). Nužno su kraće s djecom, koja su prepuštena (bez strukture) sama sebi. Što najčešće znači virtualnom svijetu - čak i da izađu vani u park sjede i mobiteliraju. Odrastanje pred 40 god i sad ima druge izazove, i u gradu i u selu. Otegotna je okolnost za grad gubljenje vremena po vožnjama. S posla na posao, s aktivnosti na aktivnost - a aktivnosti su tu da im daju neku strukturu. Zato je život u Londonu sigurno kompliciraniji od života u Zagrebu, koji je kompliciraniji od života u Supetru itd. I proporcionalno pruža više mogućnosti. Život u Supetru se zakomplicira sa srednjom školom i eventualnim faksom pak. Drugi izazovi u druga životna doba. Konkretne obitelji žive u konkretnim (vanjskim) okolnostima.
Ina, odlično si sročila.
Mene je iznenadila nervoza velikog broja roditelja na roditeljskom sastanku u petom razredu.
Naravno da sve ovisi o obitelji ali htjela sam raći nešto drugo.
Pamtim, kad sam odrastala na selu kako smo mi djeca bili uključeni u puno poslova. Sukladno svojim sposobnostima. Jasno se je znalo da tata i brat rade fizički najteže poslove. Dok smo gledali naše roditelje kako svakodnevno rade i radeći s njima razvili smo mnoge sposobnosti koje su nam kasnije dobro došle u životu.
Živjelo se jako teško ali je takav život sam po sebi bio odgojan. Gledali smo i sudjelovali.
Danas, naša djeca ne vide što mi radimo na poslu. Kad MM ne bi sudjelovao u kućanstvu i brizi o djeci, naša djeca njega gotovo nikada ne bi vidjela da nešto radi. Jer eto, tu gdje živimo, niti se pilaju drva, niti ore, niti kopa, niti šiša trava..ništa od toga. Ok, vozi auto u praonicu i na registraciju. Žarulje i ja mijenjam..
A propos idealizirane slike života u manjim mjestima (a spominjete i otoke):
Dakle, bili smo tamo kod mojih preko praznika i razgovaram sa prijateljicom moje dobi koja imaju 3 djece.
Predrasuda broj 1 - da djeca svugdje idu sama i sve im je blizu i starci ne provedu pola popodneva u autu. Frisku figu. Jednoj je balet u 5 u drugom mjestu, prije toga kupi najmanjeg u jaslicama (koje takodjer nisu u nasem mjestu), onda idu po najstarijeg na nogomet (jer ne žive baš u centru pa ima diplit do doma uzbrdicoma cca 45 min). Ostale dane je u kombinaciji i osnovna glazbena skola i skola stranih jezika (da, sve imaju na otoku ali nije sve u blizini ni na ruku a autobusne linije su par puta dnevno). Njoj do posla autom ima cca pola sata, isto toliko o muzu (dakle, slicno kao i u gradu). Uglavnom radni tjedan joj je vise-manje isti kao i meni u ZG, ako nemas bake i dide koji voze i pomažu. Ona radi od 8 do 4. i, u mjestu u kojem se čini kao da je vrjieme stalo, radni tjedan joj proleti da se ni ne okrene. + od ovog mjeseca pripreme za sezonu + jesenske poljoprivredne aktivnosti (masline, mandarine i sl.). Nema predaha.
Predrasuda broj 2 - svi se igraju vani, zuje po mjestu sami i sl. Da, ljeti, kad im se skupi više vanjske ekipe i kad je plaža/more djir. Zimi, veli ona, nigdje nikoga - ako nisu u skoli ili na aktivnostima: SVI su na kompu i igricama.
Vikend im je "luda kuća" kad većinom odu u Split u kino, kazalište, igraonice, shoping i sl. Eto tako prolazi zima zaposlenim roditeljima u nasem malom mistu :-).
Tima je onda sličnije Zagrebu, nego ST-u. Samo se nadam da im ipak nešto prevaže da se ne odsele i da im je lijepo na otoku.Citiraj:
buba klara prvotno napisa
Naravno da im je lijepo :-).
Oboje su se nakon studija u Splitu i Zagrebu vratili na otok. Ovo razvažanje i sl. oni ne spominju kao problem, već im je to jednostavno način života kao i svima ostalima u gradu (da im je problem sjest u auto i da kukaju svakodnevno radi toga, ne bi ni upisivala djecu nigdje).
U velikom gradu je jednostavno sve dostupnije i ima više izbora. Od škola, aktivnosti, pa do puno važnijih stvari kao što su terapije za djecu, doktori i slično.
Dovoljno mi je da se sjetim žena koje su s malim bebama bile u bolnici na Goljaku da bi ih naučili vježbe, pa da budem vječno zahvalna što živim u Zagrebu.
(btw. živim u totalnom predgrađu, u dalekom kvartu, pa mi treba pola sata do posla; vozim se vlakom, pa isprobajte ako vam je zgodno.)
ovo je jedna od stvari koje stvarno čine razliku života na otoku i u većem graduCitiraj:
Mima prvotno napisa
Znači, dok su svi ok i zdravi, sve funkcionira, svega ima, svi sve stignu, svugdje se ide...nema razlike od grada... ALI ne daj Bože bolesti, terapija, bolnice, psihologa, logopeda... E, tad mozes pozdravit otok, nazalost.
Znam jednu obitelj iz naseg mjesta, koji su se radi djeteta koje je trebalo gotovo svakodnevne vježbe, terapije i sl. potpuno preselili u Split. Nije to bilo nešto tipa 2x tjedno, već puno intenzivniji tretmani i nakon kraceg vremena što su boravili kod rodbine i prijatelja, naizmjence, za stalno su svi preselili u grad. Iznajmili stan (ostavili kuću, polje, sve...) jer nisu imali izbora. Muž je nastavio putovati na posao na otok, a mama (ne radi) je sa djetetom po terapijama. Drugo dijete krenulo u školu u Split. Nije im bilo izvedivo sa otoka.
Pa čuj, MM-ovi roditelji su se još prije 40+ godina preselili iz malog mjesta u Zagreb zato da bi MM mogao ići u muzičku školu.
Naši boduli nisu tako ambiciozni, a nije da nije bilo talentirane djece :-).
Doduše, zadnjih dvadesetak godina imaju područni odjel glazbene škole iz Splita.
Kažem, stvarno im je sve dostupno i na otoku, što se aktivnosti tiče (svako mjesto ima nešto, pa biraju) ali kad je zdravstvena skrb u pitanju, e to je druga priča.
Boduli pa da nisu glazbeno talentirani :-) nema šanse.
ja imam osjećaj da dolje svi znaju i lijepo pjevaju.
Jasno :-).Citiraj:
Lili75 prvotno napisa
Ali nisu se (samo) radi nedostatka GŠ selili u grad. Sad kad je imaju, bogme je fino popunjena :-).
Nego, sad sam se sjetila kolegice sa faksa koja živi u Gorskom Kotaru, u jednom manjem gradiću. Takodjer ima 3 djece. Nedavno smo na jednoj obljetniciimale priliku dulje razgovarati. Priča o svojem danu i radnom tjednu. Puno putuje jer radi na dvije škole, u dva različita mjesta. Zatim mi je pricala kako joj je najstarija klinka još dodatno zakomplicirala život jer je oduševljena baletnim tečajem u još manjem mjestu u G. Kotaru. Svi je gledamo o čemu priča, kakav balet među vukovima i medvjedima, mjesto od 100 stanovnika. Veli ona: tamo se doselila starija gospodja iz Rusije, bivša balerina, iznajmila prostor u nekakvom društvenom domu i drži satove baleta :-). Uglavnom, vozi kćer tamo, redovito zametenim cestama, 3x tjedno, 45 min u njihovog gradića. Drugo dvoje idu u Ogulin u GŠ, takodjer ih voze, ona ili muž. Dakle, ko hoće i može, taj će natovarit aktivnosti i tamo gdje nema ničega :-).
I ja sam ta vrsta pacijentice.
Mislim da svatko od nas ima skroz razlicita ocekivanja od zivota i razlicitu mogucnost prilagodbe. Za prvi post, pitanje bi bilo :zeli li djevojka takav zivot koji joj udvarac predlaze? Jer preziviti se moze i s manje novaca. Kao sto se moze proziviti zivot bez ijedne slobodne aktivnosti.