Ali, Ivana_014_, tu nije problem što vam tate sad nema, nego što mama nema autoritet jednak kao tata (bolje rečeno, prepustila je tati upravljanje).
Printable View
Ali, Ivana_014_, tu nije problem što vam tate sad nema, nego što mama nema autoritet jednak kao tata (bolje rečeno, prepustila je tati upravljanje).
Totalno.Quote:
Originally Posted by čokolada
Ili djeca nisu navikla na neku normalnu disciplinu vec samo na celicnu cizmu? Nemam pojma? Sto uopce djeca sa 11 i 14 godina imaju markirati. Totalno su premladi za tako nesto, osim ako nisu u nekom gadnim otporu ili problemima. To je meni za strucnu pomoc.
Doduše, često je u višečlanim obiteljima da disciplina slabi s najmlađima. Roditelji ostare i umore se od nadgledanja. A i svi titraju oko najmlađih.
XQuote:
Originally Posted by čokolada
i ovo što je sirius napisala o poštivanju sebe.
šta ja znam, meni moja djeca nikad nisu rekla neću.
ako ja kažem da nešto naprave, a oni u tom trenutku iz bilo kojeg razloga ne mogu, ne žele, blablablba,
slobodni su reći napravit ću to za 5 minuta, pola sata, dva sata,
jer sada radim nešto drugo, odmorio/la bih se... bilo što. oko svega se možemo dogovoriti.
ako smatram da se treba napraviti odmah, onda objasnim zašto bi se to moralo napraviti odmah
i oni to naprave.
stvar je i u stavu s moje strane, jednostavno nisam navikla ići đonom.
ako ti djeca nikad nisu rekla neću, stvar je malo i u njima :)
Ima dosta i u tome.Quote:
Originally Posted by čokolada
Podsjetilo me na ovo:Quote:
Originally Posted by ivana_014_
imam jednog kolegu na poslu, psiholog je po struci. Ide već par godina na psihoterapiju i nedavno mi je otkrio da tek sada shvaća da ima to nešto, taj neki osjećaj, ako je mama sretna, sve je dobro, ako mama nije sretna ništa neće biti dobro. Jako me ovo dotaklo. Naravno da nas djeca usrećuju i mi njh. Naravno da je ljepša atmosfera u kući ako su svi imali ok dan i ok su volje. ALI ne treba biti presudno. To da se stalno stalno stalno moje dijete ponaša na taj i taj način da bi mene usrećilo, udovoljilo mi kako bih ja bila zadovoljna i onda i kućna atmosfera ok...to mi je prestrašno, i pokušavam kćeri sve više i više i više pokazivati da je njeno ponašanje njena odgovornost, radi NJE i ljudi oko nje, a ne da bih ja ili njen tata bili sretni. A imala je problema u ponašanju, pred cca 3 godine, ispravilo se samo ne na temeljima toga 'jer su mama i tata tako rekli', nego na temeljima toga da se mora znati što je ispravno a što krivo, da se mora preuzimati odgovornost za svoje postupke.
naravno da je stvar i u njima, ali je stvar i u meni i kako sam ja posložila stvari.Quote:
Originally Posted by tangerina
da sam se ja drugačije ponašala prema njima, nego što jesam,
vrlo je vjerojatno da bi i oni bili drugačiji.
jer nisu moja djeca mirne bubice.
uostalom imamo mi još jedan pubertet za dovršit, vidjet ćemo kako će biti.
ja ću nastaviti ovako, pokazalo se uspješto,
imam odraslo, razumno, empatično, vrijedno dijete
što je meni najbitnije.
ma čisto, sjećam se svog čuđenja kad su mi djeca počela odgovarat sa neću, iskreno sam u čudu bila kako sad da reagiram
objasniš, a oni opet: neću
onda sam se vratila i na rečenicu koja mi je prije bila SF: nema neću, mamu se mora slušat
Moji ne kazu " necu" , ali kazu : " ne mogu" , " ne znam" , " zasto bas ja?!"...ili se prave da nisu culi , to je najcesece kod ovog starijeg.:mrgreen:
bolje neću nego evo sad ću (ili: budem)
ajme sad tek kužim da ti govoriš o manjoj djeci, ja o pubertetlijama.Quote:
Originally Posted by tangerina
naravno da je bilo neću, dok su bili manji.
je, o malima pričam :) a naravno devetogodišnjak je već evoluirao do tog goreg evo sad ćuQuote:
Originally Posted by Tashunica
i da se razumijemo, nije da nije bilo svađa i svega što ide uz pubertet,
mali još nije krenuo s tim, to tek čekam i brusim jezik :mrgreen:
:heart:Quote:
Originally Posted by Tashunica
često razmišljam što zapravo želim svojoj djeci, odnosno kuda bih htjela da moj (naš) odgoj vodi, ovo je otprilike to
osim ovih kompetencija koje spadaju u sferu emocionalne zrelosti, htjela bih da znaju kritički razmišljati i da ne uzimaju stvari zdravo za gotovo, što znači da ih potičem da propituju autoritet, pa čak i roditeljski autoritet
ne znam, svakako imam dojam da je generacija mojih roditelja puno više važnosti pridavala tom autoritativnom stilu odgoja, a meni se čini da se na taj način zavaraju vrata znatiželji, razmišljanju izvan okvira i zapravo da jedino što radimo je da učimo djecu da budu poslušna
istina :lool:Quote:
Originally Posted by Mima
čim dođe Godot :lool:
kakvi mali, takvi i veliki :mrgreen:
tash, imam isti princip ko ti: ako nećeš sad, može za 5 min ili pola sata. ili sat. postupno sam produljila rok na pola dana ili cijeli.
izderem se samo kad je hitno.
nekad sam sretna kad posluša iz prve, a nekada odnesem ja. lakše mi je samoj odnijet, nego da me dijete ne posluša :mrgreen:
je do roditelja, ali je i do djeteta, slažem se s tang.
a kad se sjetim onih tema prije 10, 12 godina, hahaha.. "moja sjedi i jede isključivo u sjedalici! - neće ona meni hodati uokolo i jesti!"
naravno da sam za sve to što lijepo hoće jesti i u miru, za stolom, što lijepo spava već od 8 - ja zaslužna! :D
kako smo ono rekli? rastu djeca i mi s njima! sve je to za naše dobro! :lool:
sjećam se kad je moj uposlio cijeli elipso, imao je blizu tri godine.Quote:
Originally Posted by AdioMare
došli mi kupit suđericu, a izašli sa vrištećim djetetom koje smo jedva izvukli iz veš mašine.
bio je kao da je vragu iz torbe ispao.
betty slažem se s tobom o ovom dijelu preispitivanja autoriteta i kritičkom razmišljanju.
ili : zašto baš ja ? zašto ne ona/on?:roll:Quote:
Originally Posted by Angie75
moja kaze : odmah (pa tako nekoliko puta)
ja dodam: ne odmah, nego sad!
a nademo se na sredini.
I kod nas je "odmah" zamijenilo ono antologijsko "evo sad ću" :mrgreen:Quote:
Originally Posted by seni
"Budem" nije nikad ni bilo u upotrebi jer sam valjda kod prvog pokušaja rekla da znam iz vlastitog iskustva što znači upotreba futura II u tom kontekstu :mrgreen: (bio je tad već dovoljno velik da shvati).
Sad najčešće kaže "da" ili "dobro" i ne napravi ništa :roll: ali ponekad se i iznenadim.
Kao roditelj tražim učinkovite načine korigiranja neprihvatljivih ponašanja. Nekad mi ide dobro, češće mi ne ide :)
Trenutno sam odabrala samo jednu frontu na kojoj se borim, ostalo nije tako bitno. Bitno je sačuvat živote, doslovno. Ali ja pišem o malom djetetu.
Što se tiče prihvatljivog i neprihvatljivog ponašanja roditelja, svi nekad poludimo, to je sigurno. Ali iz perspektive djeteta meni je bilo stoput draže da me netko trkne, pa i udari, nego da se izdere na mene i onda još nastavi malo zvocati. (Ne)učinkovitost je po meni podjednaka. Samo tko će uvijek imati mir za konstruktivnim razgovorom. Pogotovo kad treba gasit vatru.
Hoću reći - meni je barem jednako: "ponekad se derem" kao "ponekad trknem dijete" da prestane s nekom radnjom.
I neću prva baciti kamen, samo kažem, piše se "OK priznajem derem se, ali mi je udaranje uuuuuužasno."
Je li ti i sad prihvatljivije da te netko udari nego da se dere na tebe?
Jednako mi je.
Iskreno, ne vjerujem to uopće.
Ne moraš. Zašto bi. Ako ti je kulturološki prihvatljivo derat se, onda to jednako poimaš kao što su roditelji sedamdesetih poimali da nije drama kad te se malo udari. Dobro, oni su išli i korak dalje da je to čak i poželjno.Quote:
Originally Posted by Mima
Ja govorim iz svojih cipela, gdje mi je fizička bol nebitna, a psihički sam ponižena i kad se netko dere na mene i kad me udari.
Ne bih rekla da tako poimam, jer ne mislim da je deranje prihvatljivo, a kamoli poželjno. Ali ne poimam niti da je jednako kao udarac, jer nije. Udaranje je narušavanje tjelesnog integriteta i dostojanstva.
Kad je tebe zadnji puta netko udario pa d amožeš reći da je to jednako kao kad netko viče na tebe?
ni moji bas ne govore necu
ako i izleti, onako u cudu i iskrenoj zaprepastenosti zasto su oni odabrani za taj teski zadatak odnosenja smeca, npr.
ja samo kazem, o da, hoces
i bi tako, jer objasnim zasto nesto treba/mora, a na objasnjenja i mir jos uvijek reagiraju :)
ali zato ima toga da precuju, ili 'sad cu', ili 'evo samo da'... (popuni, ali najcesce je 'zavrsim level')
ili skrecu na onog drugog pa imamo zanimljive razgovore tipa
- t, ajde peri zube!
- a je li ih k opra'?
uf
na temu udaranja i deranja, jedna moja frendica je materi, tijekom govorancije nakon sto je dosta zakasnila kuci nakon tuluma, rekla - ajde molim te prestani vise govorit i opali mi trisku da mogu ic lec
mislim da je bilo i trcanja oko stola jer se pobojala da ce dobit i vise od triske :mrgreen:
Ja bih svog mozda pljusnula ponekad , ali ne mogu ga dohvatiti. Djeli nas 30+ cm razlike , a on umire od smjeha kad spomenem da bih ga jos mogla istuci.:mrgreen:
ja sam mama od monologa i repeticije :-P pa iznova i iznova ... ali ne mogu si pomoći ... kad me razljute mogu po istome drviti dooosta vremena
a djeca u u kategorji - evo, sad ću - nikada nije bilo neću
da barem kažu neću, onda bih znala na čemu sam, ovako to "evo,sad ću" može trajati (i obično i traje) dok ja ne dreknem
Ja i danas brojim do 3. Ne znam kako, ali pali :roll:.
Ima raznih vrsta deranja
Jedna je stvar obično deranje kao npr kad im sto puta kažeš pa ti prekipi pa zaurlaš
A drugo je ono kad se prelije bijes, ja to zovem da se pretvorim u strašnog zmaja, to mi se dogodilo tek mali broj puta, ali onaj osjećaj kad se prelije frustracija u nekakav bijes koji samo izlazi
Bome po izrazu lica svoje djece u takvoj situaciji rekla bih da je to vrlo blizu fizičkom nasilju
A onda poseban je nivo što u nekim obiteljima u tim urlanjima znaju bit potpuno normalni užasno uvredljivi I otrovni izrazi
ja mojoj. dobila sam i trisku i duplu bukvicu nakon toga :rolleyes:Quote:
Originally Posted by summer
Slazem se. Sto je najbolje mene kad je tako prelilo uopce nisam urlala, a mislim da sam pocinila vecu povredu nego kad ponekad posizim jer opet nije spremio tanjur za sobom.Quote:
Originally Posted by tangerina
Ipak fizicko nasilje stavljam u posebnu kategoriju bas radi povrede tjelesnog integriteta i poruke da je u redu tuci kad nam nesto ne odgovara ili kad je netko neposlusan.
Kod mene ima i neću i budem i sad ću. I lakše se nosim s druga dva.
E da neki dan netko nije na mene vikao, mogla bih ti odgovoriti da nitko ni ne viče na mene u odrasloj dobi, jer se prije toga isto ne sjecam da je od punoljetnosti netko na mene vikao. Govorim zapravo iz perspektive djeteta.Quote:
Originally Posted by Mima
Al slazem se da su razlike. Nije isto bijes i kontinuirano zvocanje, ili jak udarac nekim predmetom il kad te netko malo "trkne usput". Šamara se zbilja ne sjecam od roditelja. Dobila sam jednom u srednjoj od nekog decka samar. Svasta si ljudi dozvole. Taj je zivio neki holivudski stil.