Psihoterapija i dozivljaj iste u drustvu

Zuta, mislim da se primarno zele pravno zastititi - ona da on ne polaze nikakva prava, on da nije nista duzan. Zapravo, pitala sam se jel to gamo.uopce zakonito, a njihov prvi impuls je - ugovor. Kod nas vjer ne bi bilo. Al jedan kriticar modernih trendova (ne znam vise tko, jel harrari il neko drugi) govore o legalizaciji i psihijatrizaciji americkog drustva, pri cemu bi cijeli svijet trebao gledat ameriku jer ona je i buducnost drugih razvijenih zemalja. Klijentela koju ona opisuje, i.ona sama, su bogati i obrazovani kalifornijski wasp-ovci.

Citiraj:

---

tangerina prvotno napisa

prijatelj je prijatelj, a psihoterapeut je psihoterapeut

možeš imati najbolje prijatelje na svijetu, ali oni neće znati što da rade s time što si npr. stalno anksiozan u mjeri da ti to jako otežava život
ne znaju ti pomoći kako da se riješiš učestalih napada panike itd itd
a prije svega, to je odnos koji bi trebao biti ravnopravan i prijatelji neće biti voljni redovito samo i isključivo slušati tebe i tvoje probleme
druga stvar je da ljudi mogu biti divni prijatelji, ali obično komuniciraju na drugačiji način, i prijateljica na kavi će ti reći "slušaj ti trebaš reći/napraviti to i to", i neće imati strpljenja niti vještine da te vodi do toga da sama dođeš do nekog svog odgovora
to su jednostavno dvije potpuno različite dinamike, čak i kad su ti prijateljice psihoterapeuti (čak i kad su obje)

---

X

meni je psihoterapija puno pomogla da skužim srž svog problema,
zašto sam anksiozna, zašto sam fizički bolesna.
pila sam i AD godinu dana, bez problema se skinula s njega i bila dobro.
išla sam tu i tamo, da pročistim psihu i proluftam mozak.

na žalost sad sam opet tu, dolazi vrijeme vađenja markera, UZV, magneta,
nuspojave na lijekove s kojima se ne nosim dobro i psihoterapija je u punom jeku.

ne zanima me što itko drugi misli o tome što idem psihijatru, ne vičem o tome okolo,
ali ni ne krijem. ako me netko pita, otvoreno pričam.
ako vidim da nekome treba, ponudim pomoć, preporučim ustanovu i psihijatre ili psihologe.

a što se tiče stigme oko AD, ja sam imala priliku čuti od liječnika preporuku da ih ne pijem,
da je to zlo, blablabla... što onda očekivati od običnog čovjeka, laika?!

Super tema!
Zasada samo ćirim, jer sam u totalnoj gužvi...:-)

Kaj mislite, bude njoj trebala?
https://slobodnadalmacija.hr/vijesti...qlrsauhzd59vWE

Citiraj:

---

zutaminuta prvotno napisa

Jer ne žele razviti osjećaje jedan za drugog.

---

S ovim si puno rekla...
I previše.
Pitanje emocija i njihovih ekspresija pa i potiskivanja u našim životima je iznimno važno.
Tu si dodala još i "ne žele"...
Apsolutno po meni slučaj za dobru psihoterapiju 8-).

Čitam napreskokce, oprostite, u gužvi sam, ali tema je baš zanimljiva...

A zašto forka?
Zar nemaš kolegu za kojeg možeš zamisliti da uzmeš i upotrijebiš njegov genetički materijal za začetak djeteta, ali ne i njega kao romantičnog partnera u životu?

Citiraj:

---

zutaminuta prvotno napisa

A zašto forka?
Zar nemaš kolegu za kojeg možeš zamisliti da uzmeš i upotrijebiš njegov genetički materijal za začetak djeteta, ali ne i njega kao romantičnog partnera u životu?

---

Natjerala si me da o kolegama razmišljam na dosad neuobičajeni način :lol:, ali definitivno ne, nemam 8-)

Znači svaki od tvojih kolega je potencijalni romantični partner? :lool:

Citiraj:

---

zutaminuta prvotno napisa

Znači svaki od tvojih kolega je potencijalni romantični partner? :lool:

---

Ma ne, nikako, kakav je to zaključak? :-o

Nemam vremena čitati sve što ste napisale pa ne znam jeli možda spomenuto...Ali do lijekova je puno lakše doći nego do psihoterapije. Lijekovi su dostupni i kod dr opće prakse (antidepresivi) i besplatni su, a psihoterapija je skupa i teško dostupna. Znam puno ljudi koji se bore sa svim i svačim i sve više se o tome priča u društvu. Većina njih uzima antidepresive a na psihoterapiji ili nisu bili nikad ili su bili jednom pa odustali zbog novaca. Neki su se ohrabrili tražiti pomoć pa su čekali termin predugo i odustali. Ovdje ne pričam o psihijatrijskim slučajevima nego o ljudima koji su se našli pred zidom zbog životnih problema

Osim toga, kod nas nema organizirane ni osnovne pomoći za krizna stanja. Npr ljudi se u svom aranžmanu moraju organizirati za nekakvu pomoć kod ekstremnih situacija (traume zbog bolesti ili smrti itd), a često nemaju ni snage ni vremena, novaca, a nekad ni volje za takve stvari. A pomoć im očigledno treba. Vani npr roditelji djece koja se liječe od malignih bolesti imaju obiteljske terapije tijekom i nakon liječenja, imaju na izbor vrstu terapije (individualnu, grupnu..), ne moraju sebe dovesti do stanja očaja da bi završili na psihijatriji od straha ili tuge. Dok god smo mi na takvom nivou nemamo što pričati o odnosu prema psihoterapiji, farmakoterapiji, odnosu okoline prema psihološkim poremećajim, a da ne pričam o psijijatrijskim dijagnozama. U Hrvatskoj je situacija takva da se ljudi nemaju kome obratiti ni kad u obitelji imaju agresivnog bolesnika jer službe smiju reagirati tek kad nekome nešto konretno napravi.
Na depresiju se gleda ko na sindrom dokonih ljudi, na anksioznost kao na dosadu pojedinaca koji izmišljaju probleme. Kako mislite da će ljudi gledati na psihoterapiju? To je hobi bogatih s viškom vremena.

Citiraj:

---

Trina prvotno napisa

U Hrvatskoj je situacija takva da se ljudi nemaju kome obratiti ni kad u obitelji imaju agresivnog bolesnika jer službe smiju reagirati tek kad nekome nešto konretno napravi.

---

Dok citam o slucaju s Malog Losinja zazvonila mi je ova recenica, evo, sad se dogodilo nesto konkretno, cura nije imala srece. Vjer. nitko nece ispast kriv, nego...krivi smo svi mi, krivo je more, kriv je 'sustav'. Ne, zapravo ce kriva bit ova zena ex, ona je 'obitelj', ona je trebala skrbit, il mama i tata s kojima nije u kontaktu godinama :/. Nazalost, koji put zbog necijeg tudjeg prava (sam mora zatrazit lijecenje, a to je kvaka22 cesto jer mali btoj ga trazi), strada netko drugi :(.

Piise da se obracala dr opce prakse i policiji i da je navodila da je opasan i molila za pomoc :/. Mozda joj je receno da se obrati tek ako nju il nekog napadne pa ce onda moc postupat, al ljudi ne zele bit zive mete, maknu se.

A argument da je psihicka bolest ista kao i bilo koja druga, npr. rak, dijabetes itd, pa se ocekuje da se obitelj skrbi, jer su sigurmo svi drugi koji su sluzbeni postupali po ps-u i u okvirima svojih humano definiranih ovlasti, a cemu stigma, osim toga to je tako rijetko (sto to npr znaci mami izbodene cure)..ja, kao netko tko je to prosao u puno blazoj formi, stvarno ne razumijem. Koga tu lazemo tim narativom...

Ja idem na psihoterapiju, muž i ja idemo na bračnu terapiju, a najmlađa na terapiju igrom od nedavno.

Mislim da bi svatko trebao raditi na sebi i da bi svi bili sretniji i da bi svijet bio bolje mjesto.

Ali da, stigma postoji. I drago mi je ako odem na bolovanje radi F da to poslodavac ne vidi.

Žena mi objašnjava da je treća osoba zlo i sve najgore zbog toga što ide psihijatru, pa joj velim "I vi idete psihijatru.", a ona objesi usta i stisne očima kao da je pojela govno.

Dakle, što reći nekom takvom tko sam prima pomoć i osuđuje druge? Ili treba snać snage i prešutjeti da ne ispadne da se s tim "Ideš psihiću." nabacujemo kao s uvredama "Kravo.", jer tako ispada. Ideš psihiću = aha, eto, loš si. Ali je bilo jače od mene daj joj izbijem taj otrov iz usta kojim je oplela po nedužnoj osobi. Hoće li shvatiti išta? Neće.

žuta totalno je nebitna.

Dosadna sam već s tim, al to je istina. Nije rekla ama bas ništa o toj osobi nego o svojoj malenkosti. Nek si joj odbrusila, šta te briga.

Psihohigijena je iznimno važna, u kojem god obliku. Treba radit na sebi i pazit na sebe i svoje psihičko zdravlje. Psihoterapiju mogu jedino objeručke podržat i čestitat osobi koja je odlučila poraditi na svojim problemima, nesigurnostima, dvojbama...
Takvih primjera bi trebalo biti puno više, kao inspiracija svima koji se još uvijek ne usude otići kod psihologa iz kojeg god razloga, a htjeli bi.

Citiraj:

---

zutaminuta prvotno napisa

Žena mi objašnjava da je treća osoba zlo i sve najgore zbog toga što ide psihijatru, pa joj velim "I vi idete psihijatru.", a ona objesi usta i stisne očima kao da je pojela govno.

Dakle, što reći nekom takvom tko sam prima pomoć i osuđuje druge? Ili treba snać snage i prešutjeti da ne ispadne da se s tim "Ideš psihiću." nabacujemo kao s uvredama "Kravo.", jer tako ispada. Ideš psihiću = aha, eto, loš si. Ali je bilo jače od mene daj joj izbijem taj otrov iz usta kojim je oplela po nedužnoj osobi. Hoće li shvatiti išta? Neće.

---

Pa ima puno ljudi koji se tako odnose prema svakoj vrsti bolesti, ne isključivo psihičkim problemima. Nema tu puno pomoći. Sramota je biti neodgovoran, a ne biti bolestan. Traženje pomoći je odgovorno ponašanje.

Ne možemo na brzinu razbiti tu stigmu. Mislim da treba proći nekoliko generacija da ljudi to prestanu skrivati i tako sami sebi omoguće poboljšanja. Da bi se problem počeo rješavati, prvo treba priznati da postoji. To nije ograničeno samo na psihičko zdravlje, a čak ni samo na zdravlje... Na primjer, kroz generacije - tko zna koliko je žena umrlo od raznih vrsta bolesti samo zato što su se sramile otići ginekologu... Bome, nije to rijetkost ni danas. A psihičko zdravlje je nešto što se izvana ne vidi. Ljudi izgledaju zdravo, iako nisu zdravi. Eh, sad... Nemam ti nikakav pametan savjet. To je misionarski zahtjevan posao - promijeniti mišljenje drugih ljudi... Nema tu puno pomaka. Gle - Andrija Štampar se prije 100 godina počeo baviti time, kad je definirao što je to zdravlje: https://hr.wikipedia.org/wiki/Andrija_%C5%A0tampar

Sad mi reci gdje smo danas.... eh....

Nisam sve čitala, jer mi je tema prezanimljiva i osobna.
Išla sam na psihoterapiju kod krasne gospođe koja mi je pomogla da si pomognem. Nisam ništa pila, ali da mi je propisala bila bih jer moj dosadašnji uvid jest da oni koji su uistinu funkcionalni piju kad im se kaže da piju. Možda je površan, ali dalje od toga nakon 27 godina bliskog kontakta s teže psihički oboljelim nisam uspjela doći. Razina motivacije za pravljenjem mi je obrnuto proporcionalna razini oboljenja.
Inače, stav pojedinaca mi zna biti zastrašujući. Jedan me ravnatelj koji je iz privatnih kanala znao za bolest majke pitao hoću li moći raditi s djecom... Većina sažalijeva oboljele i rodbinu s nekog vlastitog samoupravnog položaja zdrave osobe. Takvu vrstu sažalijeva ju ne vidim u karcinomu, ali vidim kod ovisnosti. Dio ljudi ima i nekakav normalan stav prihvaćanja, s u nekom postotku dozom strahopoštovanja prema okolini oboljelog koja se s tim nosi te pritom ne prima socijalnu pomoć i ne maltretira bolesnika.
I da, dobiti opomenu jer si nekog pozvao na psihoterapiju (iako nemam pojma na kojoj se to temi i čime izazvano ponudilo) mi je prešutno se složiti s time da je psihoterapija u kartonu znak manjkavosti pacijenta. To mi je potpuno neprihvatljivo. To mi je za opomenu.
A sad idem čitati...

Nisam sve čitala, jer mi je tema prezanimljiva i osobna.
Išla sam na psihoterapiju kod krasne gospođe koja mi je pomogla da si pomognem. Nisam ništa pila, ali da mi je propisala bila bih jer moj dosadašnji uvid jest da oni koji su uistinu funkcionalni piju kad im se kaže da piju. Možda je površan, ali dalje od toga nakon 27 godina bliskog kontakta s teže psihički oboljelim nisam uspjela doći. Razina motivacije za ozdravljenjem mi je obrnuto proporcionalna razini oboljenja.
Inače, stav pojedinaca mi zna biti zastrašujući. Jedan me ravnatelj koji je iz privatnih kanala znao za bolest majke pitao hoću li moći raditi s djecom... Većina sažalijeva oboljele i rodbinu s nekog vlastitog samoispravnog položaja zdrave osobe. Takvu vrstu sažalijeva ju ne vidim u karcinomu, ali vidim kod ovisnosti. Dio ljudi ima i nekakav normalan stav prihvaćanja, s u nekom postotku dozom strahopoštovanja prema okolini oboljelog koja se s tim nosi te pritom ne prima socijalnu pomoć i ne maltretira bolesnika.
I da, dobiti opomenu jer si nekog pozvao na psihoterapiju (iako nemam pojma na kojoj se to temi i čime izazvano ponudilo) mi je prešutno se složiti s time da je psihoterapija u kartonu znak manjkavosti pacijenta. To mi je potpuno neprihvatljivo. To mi je za opomenu.
A sad idem čitati...

I dodala bih NAJVAŽNIJE i molim Sasu da kad bude u prilici pomogne promijeniti sustav i praksu: zvati svu djecu psihički oboljelih na psihoterapiju, kao što cijepimo djecu ovisno o alergijama.
I naravno i među psihijatrima kao i u drugim strukama ima morona. Nisu većina, ali većina ima problem manjka uvida u svakodnevni život. Slala bih ljude na specijalizaciji da moraju skupiti 200 sati boravka u obitelji oboljelog. Ili više.
I ako ide taj neki projekt i može se prijaviti, molim Sasu da mi pošalje pp.

Ne samo djecu psihicki oboljelih, vec i djecu koja opcenito imaju bolest u obitelji.

Odnosno, psiholozi, psihijatri, skolski psiholozi (tu su u prici i socijalni radnici, ali mislim da to nije tako u HR)... svi bi trebali biti sastavni dio zdravstvene skrbi svake osobe, od rodjenja nadalje. Naravno da ne treba svaka osoba rutinski na obradu, kao sto ne ide niti na obradu kod drugih specijalista, ali stvarno bi bilo vazno prihvacanje cinjenice da je posjet pedijatru, gastroenterologu i psihijatru jednaka cast i hvala, kao i jednaka "sramota", odnosno da problemi iz mentalnog spektra nisu nista drugaciji od artritisa koljena, visokog kolesterola, uraslog nokta ili upale slijepog crijeva, koja dodje brzo i niotkuda i zahtijeva hitnu lijecnicku pomoc.

Oprosti, ali duboko vjerujem da su djeca psihički bolesnih ispred svih ostalih kategorija.
Htjela sam još napisati da se iskreno divim ljudima koji u hrvatskim psihijatrijama savjesno rade svoj posao. I nadam se da će uskoro czss imati ovlasti uvida u kartone i obrnuto. Ono, da će ta socijalna inkluzije zaživio na razini da za prijavu zbog nasilja u obitelji djelatnik czss odmah dobije i karton bolesnika. Ne da zove na razgovor bez da zna da se netko liječi samo 23 godine u glavnom gradu. Tu na selu se tome ne nadam još bar dvadeset godina.

I sasa ima pravo. Psihofarmatici su stvarno napredovali u slučaju shizofrenije, samo i dalje ne uspijevaju obrisati bolest. Možda i bolje, jer bolesni često ne bi ni imali osobnost bez nje.

Citiraj:

---

casa prvotno napisa

Oprosti, ali duboko vjerujem da su djeca psihički bolesnih ispred svih ostalih kategorija.

---

Ako mislis na potencijalnu nasljednost, naravno. No ako je rijec "samo" o kompleksnoj, nepovoljnoj situaciji i okruzenju, onda bi sva djeca trebala imati jednak prioritet. Zivjeti s kronicno bolesnim clanom obitelji ostavlja posljedice na obitelj (pogotovo djecu) neovisno o dijagnozi.

Caso, kućo, nedostajala si mi! Samo sam te došla pozdraviti :-D.

Hvala bubilo! Ne znam kako mi je promakla ova tema, a škicnem forum tu i tamo, ali nekako me život melje pa manje pišem.

Žao mi je to čuti. Nadam se da će brzo proći.
(Iako, kad malo bolje razmislim, sve nas melje ovih dana i mjeseci ;))
A ja obrnuto, kad me melje, ne mogu spavati, pa sam onda i više ovdje, a i ovdje mi je uvijek opušteno.

Jednom sam zbog prevelikog stresa išla kod psihijatra i bila sam jako razočarana. Očekivala sam razgovor u kojem će ona nekim svojim metodama razriješiti ili barem rasvijetliti moj problem, dati mi smjernice za neke mentalne vježbe, ponašanja, što god, ali ništa od toga se nije dogodilo. Na kraju nekog površnog razgovora ( a meni se nije problem otvoriti i pričati o tome što me muči),predložila mi je anksiolitik koji nisam uzela nikad. Ne zbog stigme, nego zbog toga jer mislim da je površno odrađen posao i da se često oslanjanju na tablete (kao što se površni doktori oslanjaju na antibiotike). Vjerujem da se i depresija i anksioznost mogu (ako su blažeg oblika) riješiti bez upotrebe lijekova, ali tu treba i dobra stručna osoba. Nekako ne vjerujem da se ljudi boje stigme. Mislim da onaj koji se boji stigme nikad niti ne ode do psihijatra ili psihoterapeuta. A dilanje lijekova kreće već od dr-a opće prakse. Moja bivša doktorica opće prakse me doslovno0 nagovarala da će mi ona pripisati antidepresiv i anksiolitik, što nikako nisam htjela. Tako da moguće da i dokori opće prakse moguće stopiraju odlazak na neku psihoterapiju čim mogu uvaliti neki lijek (kako uopće mogu oni pripisivati to, nije mi jasno:/)

Jesi možda razmišljala da umjesto psihijatru pokušaš sa psihologom/psihoterapijom? Možda je to nešto što bi bolje odgovaralo tvojim problemima?

Psihijatar ordinira lijekom
Psiholog razgovorom

Kad se nakon cijele ove teme dodje do ovakvog krajnjeg zakljucka, jedino sto covjek moze zakljuciti jest da je dzabe krecio:mrgreen:

opća slika u društvu je da se nakon posjeta psihijatru produži u ljekarnu ...

na psihijatrima je da mijenjaju tu sliku o metodama kojima se služe za pomoć i liječenje pacijenata

Pa evo zato i kazem dzabe se krecilo. Na ovoj temi sam dala sve od sebe da ljudima priblizim kako sustav izgleda, koje su mu dobre i lose strane, sto je stigma i kako se manifestira. Na kraju se upravo jedna stetna i stigmatizirajuca predrasuda- da psihijatri ne rade psihoterapiju- ponovila kao zakljucak.


Sent from my iPhone using Tapatalk

sasa, evo meni npr. uopce nije zakljucak, nego samo necije iskustvo

Ma u pravu si Summer. Referirala sam se na Jelenu O, no zapravo bespotrebno.


Sent from my iPhone using Tapatalk

Citiraj:

---

summer prvotno napisa

sasa, evo meni npr. uopce nije zakljucak, nego samo necije iskustvo

---

i meni
iako od desetak ljudi koje znam a koji idu na psihoterapiju, svi su na lijekovima
unatoč tome ne zaključujem da je to pravilo

Nije predrasuda, nego moje vlastito iskustvo. Voljela bih da je bilo drugačije, ali nije.

Citiraj:

---

Bubilo Bubich prvotno napisa

Jesi možda razmišljala da umjesto psihijatru pokušaš sa psihologom/psihoterapijom? Možda je to nešto što bi bolje odgovaralo tvojim problemima?

---

Da, na kraju sam išla privatno kod psihoterapeuta par puta.