cvijeta73 prvotno napisa
u stvari, ako je malo proširimo, i ako se ne nerviramo :mrgreen: nije loša ova tema. ni različita razmišljanja. to je život i svi imamo te neke situacije.
zanima me zašto tako misliš?
zašto ne bi dok su živi pomogli djeci, dok su djeca mlada, a ne kad i djeca budu u penziji, kad roditelji umru tek onda dobiju tu imovinu? pod uvjetom da je ima, naravno. ako je nema - mirna bosna, ništa se nema i ništa se ne dijeli.
ja mislim da ako se svi volimo i ako smo svi razumni da oko imovine treba hladne glave pričati.
recimo, ovo što beti piše da se odrekla u korist mame. (nisam je zato nazvala majkom terezom nego zato jer bi mirno prihvatila da roditelji nju zaobiđu, a sve ostave drugom bratu/sestri) - npr, meni ne bi na pamet tako nešto palo.
zašto?
pa zato što mi je normalno (bliska smo familija i svi se volimo) da mama dok je živa raspolaže sa svom svojom imovinom. ne treba biti ništa na nju prepisano da se zna da je njeno. dok je živa.
recimo, moja nona je prije nego što je umrla inzistirala na tome da napiše oporuku. i zvala nas svih kod nje doma da pročitamo što je napisala.
moram priznati da mi je prvi čas to bilo, ovako kao i tash, onako, malo čudno i nekako nelagodno. pričati o njenoj imovini s njom živom. prvo smo joj rekli da šta je njoj.
u stilu, šta ti je, mi se svi volimo i te priče, kakva imovina, hebeš imovinu. nije to bila neka ekstra imovina, da se razumijemo. al opet. stan, pola vikendice, neka zemljišta upitne vrijednosti, nešto ušteđevine...
sin (moj tata) joj je umro, nasljednici su dakle - njena kćer i djeca od sina - ja i sestra.
no, ona je inzistirala da se u oporuku uključi i moja mama. dakle, snaha. i sve je to svoje nekako podijelila.
nakon ostavinske, kad smo skužili da će mama trebati platiti porez na to, ona se odrekla u moju i sestrinu korist.
na papiru je sad naše, al i dalje je njeno.
plaća i trećinu režija :mrgreen:
hoću reći, mislim da je super napravila u stvari, koliko god mi nismo naviknuti na to. ovako se sve znalo, i nikakvih trzavici nije bilo kasnije između nas i moje tete, njene kćeri. možda ih i inače ne bi bilo, u super smo odnosima, al tko zna...