Kako se nositi s gubitkom djeteta i što dalje 4

Drage moje
evo i mene napokon nazad...nedostajale ste mi jako, ali nisam imala pristup internetu a ni vremena, pa nisam uspjela pisati. NAs Patrick je prosli petak napunio osam mjeseci...Taj dan sam bila posebno tuzna, bez supruga na mojoj strani, bez mogucnosti otici na Patrickov grob...sve se skupilo i naravno pred pocinak suze su dosle na lice, osjecaj, opet onaj odvratni osjecaj praznine u srcu...u narucju...zamisljam opet, po stoti put kakav bi bio sada...I te noci se probudim (ni sama ne znam dal je san ili java bio) i osjecam da sam u nekoj drugoj prostoriji, jako je tamno, tiho...a kroz prozor ulazi neka cudna svjetlost i neka dva kvadrata koja na trenutke podsjecaju na krila andjela...Ja se osjecam skroz mirno, ne bojim se...samo razmisljam, Boze kako je moguce da ne vidim svoju kolegicu pored mene kako spava, ili ovu trecu osobu nazocnu u sobi...pa mi opet postane svejedno...gledam i dalje tu svjetlost, postaje sve jaca,a ja mirnija...i na trenutke pitam se, sto ako je to moj Andjeo dosao da me utjesi, da mi kaze da je tu...i zatvorim oci i zaspem...
Nedostaje mi :( uzasno mi nedostaje...stvari koje sam prije sa lakocom rjesavala, sada mi treba brdo snage i motivacije...cijeli zivot mi se jos cini kao zastao u tom trenutku. Toliko su misli na njeg prezentne, da ne mogu vjerovati da je proslo osam mjeseci...a ja jos na pocetku...ja jos lezim u bolnici, 05.02. je i slusam kako mi govore da je moj jedinac umro...kako mu nisu mogli pomoci...jos uvijek osjecam onu bespomocnost i zelju da si istovremeno iscupam svaku dlaku na glavi od bijesa, od tuge...Jos uvijek placem u njegovoj sobici..krevetic mi se sinoc cinio tako prazan...iako je isti kao i prije...I ideja da spremimo njegovu sobiicu mi se ucinila tako okrutna i nezamisliva...I shvatim kako ce tako boljeti cijeloga zivota i da je tesko krenuti naprijed...Ljubim vas puno i cuvajte mi se!

Tikice, veselim se zbog tebe :-D...samo hrabro, draga, vjerujem da ti On sada vraća "dug"...ljubim te i sretno - do samog kraja!

Patik moj, :love2:

falili su tvoji postići u ovo vrijeme kad nisi bila s nama...drago mi je da si nam se "vratila", iako ne volim što proživljavaš novu-staru bol, proživljavam sa svakom od vas iste strahove, tuge, borbe...sa drugima i sa sebi samom...
Vjerujem da ti se tvoj Anđelčić "obratio" u snu...htio te je utješiti, osjetio je tvoju bol i tugu, a Patik sigurno ne voli da je mama tužna...prekrasno, draga, imala si "izvantjelesni" susret sa svojim sinčićem... Koliko puta samo prije spavanja poželim da mi se moj dečko javi...makar u snu, samo da mi kaže da je dobro i da mu je lijepo na Onom tamo, nekom drugom mjestu...Iako, u to ne sumnjam, znam da mu Tamo ništa ne fali, da ima prijatelje s kojima se igra...zamišljam parkić sa šarenim cvijećem, toboganima, penjalicama, malim životinjicama i tamo mojeg Anđela sa drugim bebicama, kako se smiju, igraju, pjevaju...
Stvorim takvu sliku u glavi, pa mi barem na trenutak bude lakše...otimam se tužnim razmišljanjima i samo jednom sebičnom idejom "Hoću ga nazad!" :cry:

Drži se, draga...trebati će svima nama puno snage da nastavimo dalje...ali sve dok ovdje imamo jedna drugu da razgovaramo i onda kada mislimo da nas nitko više ne razumije, lakše ćemo zajednički svladati ove teške dane...Ljubim te! :*

poz drage moje ne pratim vas bas u zadnje vrijeme jer nemam pristup internetu,skroz sam ispala iz desavanja tu na forumu pa ne znam ni sta se sve desavalo dok me nije bilo ako stignem nadoknadit cu sve :-)
a ovu vijest moram i sa vama podjeliti TRUDNI smo 7 sedmica ajme kako sam sretna i vama svima zelim da sto prije dozivite isto :-*

Odlične vjesti Adal :-D tako mi je drago zbog tebe :*

Divno, adal! I samo budi sretna, neka se maleno kupa u tvojoj sreći. To mu (joj) je odlična podloga za rast.

Citiraj:

---

adal prvotno napisa

poz drage moje ne pratim vas bas u zadnje vrijeme jer nemam pristup internetu,skroz sam ispala iz desavanja tu na forumu pa ne znam ni sta se sve desavalo dok me nije bilo ako stignem nadoknadit cu sve :-)
a ovu vijest moram i sa vama podjeliti TRUDNI smo 7 sedmica ajme kako sam sretna i vama svima zelim da sto prije dozivite isto :-*

---

Adal ČESTITAM


tako me razveselila tvoja novost,želim ti urednu trudnoću, samo polako dan po dan....:-D:-D:-D
nadam se da ces se česce javljati....pusa

Adal, tikica cestitam!! Bravo!!

Sretna sam zbog vas!

Ja u glavi puuuno bolje, prepustila sam se dragom Bogu i mojim andjelima da mi posalju bebicu bas kad bude vrijeme. Veselim se svakom novom danu, sretna s muzicem i nasom princezom.

Citiraj:

---

adal prvotno napisa

poz drage moje ne pratim vas bas u zadnje vrijeme jer nemam pristup internetu,skroz sam ispala iz desavanja tu na forumu pa ne znam ni sta se sve desavalo dok me nije bilo ako stignem nadoknadit cu sve :-)
a ovu vijest moram i sa vama podjeliti TRUDNI smo 7 sedmica ajme kako sam sretna i vama svima zelim da sto prije dozivite isto :-*

---

drage curke sve koje ste trudne cestitam vas od srca i zelim da uzivate u svojoj novoj trudnoci. saljem punoooooo pozitivnih vibra i drzim fige svima od srca!

ljubim vas

Adal, cestitke na trudnoci! :-D Nek te Andjeli paze i maze i donesu ti na kraju jedno maleno cudo!! I svim ostalim trudnicama zelim lijepe i uredne trudnoce!

Evo kratko izvjesce i od nas-
Jucer sam popila svoju prvu tabletu folne ;) ne zato sto se pripremamo i zelimo raditi na bebici, vec zato sto mi je prosli put menga kasnila deset dana i ja pomislila da sam trudna, pa me prala griznja savjesti sto nisam vec pocela sa folnom a znam da nam se moze zalomiti! Mislim si i ako ne planiramo nece mi odmoci, svaka sitnica koja moze pridonijeti tomu da se moja beba ziva i zdrava rodi bit ce ucinjena s moje strane...A i skori put u Svetu Zemlju je tu, pa se bojim ako se misljenje u trenu oka promjeni, nek sam uzela barem jednu tablu folne, haha...

A sada malo o osjecajima...da li je ijedna od vas imala ovako nesto!? Pri pomisli na novu trudnocu, srce zatreperi, osmijeh na lice i ruka na trbuh, ali onda odmah dodju i sjecanja na mog Patricka i onda se rastuzim i prestanem se radovati...i sanjariti o novoj bebi...Sinoc nisam mogla dugo usniti, razmisljam kako ce biti na drugom porodu, zeljela bih opet normalno roditi, prvo dodju misli kako sam rodila zdravu bebu i daju mi ju na grudi, a onda pak dodju opet sjecanja kako su mi njega odmah odveli, da ga nisam niti vidjela...:( Jednostavno mi ne da taj dogadjaj radovati se buducnosti, a ja se bojim ako cijela trudnoca bude takva, da cu izluditi...ili jos gore kad bebica dodje, a ja nisam spremna i placem sto Patrick nije tu...

Planiram iducih dana pozvati babicu koja nas je pratila nakon sto je Patrick umro...imamo pravo i mogucnost na to, da nas jedna babica prati kroz pripreme i kroz novu trudnocu. Mozda najbolje da vidim sa njom...i po pitanju Patrickove sobice, koja je jos uvijek u istom stanju... I iskreno, drage moje, boli me srce kad pomislim da cemo nesto tamo maknuti. Nekako mislim bit ce bolje kad ostanem trudna to micati i preurediti, jer sada ce mi srce bas ostati prazno, bez njega i stvari pripremljenih za njeg...

Ajd drage moje, pomagajte, da ne izludim...ako koju pametnu znate :D
Ljubim vas puno i saljem puno zagrljaja!

Draga Patik

Drago mi je sto si pocela uzimati folnu....nikad neznas kakve Bog ima planove i kada bi te mogao iznenaditi sa jednim lijepim poklonom :) Jako su mi poznati osjecaji koje si opisala...naime meni se to stalno dogadja. Izmedju radosti i tuge je jako tanka granica. Prosli smo istu situaciju....niti ja svoju mrvicu nisam vidjela...osim na aparatima i to svega na tren. Sat vremena nakon toga su nam javili da je umrla. Nama nazalost nije pruzena prilika da zagrlimo svoje bebe i privijemo ih na prsa....ja nisam cula taj prvi plac niti zagrlila svog andjela kao niti ti. Moramo zivjeti sa tim i u nasa srca pustiti drugu djecicu koju cemo imati. Sigurna sam da ce nam se barem jos jednom u zivotu pruziti prilika da to dozivimo i da grlimo i ljubimo svoju djecu. Moras zivjeti i nadati se najboljem jer ti nista drugo ne preostaje. Nakon ovog iskustva skroz drugacije dozivljavam trudnice i trudnocu opcenito. Treba shvatiti da je svaki novi dan poklon i da moramo uzivati koliko god mozemo. U nedjelju na misi sam gledala jednu prekrasnu trudnicu. Busica joj se stalno mrdala jer se beba iznutra javljala. Pomislila sam si o Boze dragi ja sam bila u toj situaciji i to mi je nekako sve bilo normalno....sada umirem od zelje da mi se to opet dogodi i ako treba cijelu trudnocu bi lezala na krevetu i mazila busu tj. bebu :) Draga moja ja sam sigurna da ces biti najbolja mama na svijetu i da ce tvoja druga bebica biti okruzena sa puno ljubavi. Nemoj razmisljati crno...razmisljaj o novoj trudnoci jer nikada neznas kada te moze iznenaditi :) Nemoj da te uhvati ne spremnu...time tvoja ljubav prema patiku sigurno nece biti manja....imas puno ljubavi u sebi za dati a Patik ce uvijek biti tu. Druga beba ce imati bracu koja ce biti mali andjeo cuvar i koji ce paziti da sve bude uredu. Mislim da je super sto mozes pozvati babicu koja te vec poznaje i zna sve sto se dogodilo. AKo nista drugo biti ces postedjena toga da opet ispocetka ljudima sve objasnjavas kako, sto i kada se dogodilo itd. Uostalom ako si se toga vec sjetila znaci da ti je babica ostala u lijepom sjecanju bez obzira sto Patik vise nije sa vama. Ja sam odlucila da jednog dana kada nova beba dodje da cu ici u istu bolnicu kao i prije. Bez obzira sto je puno ljudi oko mene protiv toga....neznam zasto ali imam nekako povjerenje u te ljude. Ne krivim ih nizasto iako je puno stvari ostalo nerijeseno. Sto se sobice tice ostavi ju takva kakva je...kada dodje vrijeme odluciti ces sta ces. Nema tu nikakvog roka za pospremanje i rastavljanje. Kod mene soba i dalje ceka....haljinice su u ormaru, cipelice takodjer...nadam se da nece tako ostati dugo i da ce uskoro sobica dobiti svog stanara. Nekako ne vidim razlog zasto bi sve micala. Vrata su doduse uvijek zatvorena. Ne zelim to nista micati jer mi se to cini kao da zelim negirati to sve sto se dogodilo. Da, bila sam trudna i da dobila sam kcer i to je trebala biti njena soba...ali eto ona nije sa nama. Nitko tko to nije prosao ne moze shvatiti kako se osjecamo. Draga patik misli pozitivno i stavi osmijeh na lice. Dobre stvari te cekaju...budi vesela! Kada ides na put? Ne mogu se sjetiti jesi ti nesto spominjala 11 mjesec ili sam to pobrkala? Drz mi se i pisi kada stignes

ljubim te puno

http://velika-pisanica.hr/images/upl...%87e_thumb.jpg

15.10. Međunarodni dan sjećanja na malene anđele koji su prerano napustili svoje roditelje. Upalite svijećice za njih u 19h da im osvjetlimo put

Draga misekica,
hvala ti na ovom ogromnom postu :*
A zbilja su mi misle 100% zbrkane...sobicu bismo pospremili, jer smo mislili da bi bilo lijepo kad bi dosla druga beba da ponovno krenemo iz pocetka, sastavimo sobicu i simbolicno krenemo iz pocetka...jer je ovako jako tesko, sobica kao da ceka jos na svoog Patricka :( a on nikako da dodje...Da, sada krajem mjeseca preko Svisvetih idemo za Izrael, malo obnoviti energiju i pomiriti se u potpunosti sa Bogom...
Nadam se da cu, kako ti kazes, moci misliti pozitivno i otvoriti srce za jos jednu trudnocu i jos jednu bebu...sada mi se to cini jos jako tesko. Ti pises dosta pozitivno, lijepo je citati kako je jedna majka taj kriz sa tolikom ljubavlju primila...meni je to tesko...ja sam postala slabic i plasljivac od tada, i osjecam ogromnu tezinu sudbine na svojim plecima. Nadam se da ce postati laksa vremenom. Ima naravno i dobrih dana, ali odvratni su ovi drugi, teski i gorki dani koji ne daju misliti na buducnost i veseliti joj se i koji me uvijek vrate natrag. :(
Ne znam jesam nesto pobrkala, ali jeste vi odlucili ici dalje na novu trudnocu?
Ja bih isto voljela roditi u istoj bolnici, opet sa istim ljudima i opet prirodno. Hocu li moci i da li ce to biti uopce moguce, to cemo jos vidjeti ;) Do tada preostaje samo sanjati...

Latika, moj muzic je danas upalio svijecu za nase Andjele... nasa ce goriti cijeli dan :*

Draga Patik,

Kada sam prvi put dosla na ovaj forum napisala sam post i ti si na njega odgovorila prva ako se dobro sjecam. Rekla si i da vam je mali cetveronozni ljubimac unio puno srece u zivot :) Dala si mi utjehu i savjet kada mi je to najvise trebalo. Tvoj post i postovi drugih mama andjela su mi dali snage i natjerali me na razmisljanja o bolje sutra. Svu tu pozitivu o kojoj pricas sam nasla ovdje. Kada se to sve dogodilo mislila sam da cu umrijeti od tuge...iako moram ti priznati jos uvijek mi se to zna dogoditi. Ovim putem tebi i drugim mamama andjela zelim zahvaliti na svijetima i rijecima podrske koje su mi pruzile kada mi je to bilo najpotrebnije. Citajuci price drugih mama, njihova iskustva, stvari koje su prosle i koje su ih mucile na tom putu su mi olaksale prva fazu tugovanja i uopce suocavanja sa tim dogadjajem. Nisam planirala iz rodilista izaci praznih ruku a kamo li razmisljati o tome sto cu napisati na nadgrobnom aranzmanu svom andjelu...sve mi se cinilo kao u snu. Zahvaljujuci iskustvima drugih mama koje su tu pisale znala sam sta me ceka na tom dugom putu tuge. Ja sam zapravo jos uvijek na porodiljnom koji uskoro istjece. Koliko sam shvatila ti vec radis tako da si veliku stvar napravila...mene to tek ceka. Ceka me povratak na posao i suocavanje sa svakodnevnim problemima. Razmisljala sam da ostanem doma jos neko vrijeme, ali sam shvatila da to nece moju tugu uciniti manjom i da jednostavno moram ici raditi. Sto se tice druge bebe zelja je tu...neznam kada ce se to cudo dogoditi, ali nadam se uskoro. Nisam jos obavila zadnje pretrage pa kada doktor odobri nadam se da nece proci tako puno vremena do druge mrvice. Mi smo nasu srecicu dosta dugo cekali vec smo razmisljali i o mpo kada se dogodilo cudo. Mozda je i to jedan od razloga zasto sam bila jako ljuta na Boga i sve ostale jer nisam mogla naci razlog zasto mi ju je dao kada ju je odlucio odmah uzeti? odgovor na to pitanje necu dobiti nikada...ali vazno je da na Njega vise nisam ljuta. Nasla sam neku utjehu u vjeri iako se jos uvijek ponekad znam pitati zasto? Taj tuzan i nesretan dogadjaj je potresao ne samo nas vec i nase obitelji i prijatelje. Duboko nas je to pogodilo i dosta se tesko svi oporavljamo. Da mi je netko prije koju godinu rekao da ce mi se ovo dogoditi i da cu ovo prezivjeti...ne bi vjerovala...ali eto ocito vrijedi ona Bog ti da uvijek onoliko koliko mozes podnjeti. Jednostavno kada ti bude tesko dodji tu i napisi koje slovo. Sigurna sam da ce uvijek netko od mama biti tu i odgovoriti. Mislim da nam je zajedno ipak lakse tugovati. Uostalom lijepo je cuti druge mame andjela koje su uspjele ostvariti nove trudnoce i/ili vec postale mame. Lijepo je cuti da su ljudi uspjeli i da su sretni. Sve je moguce draga Patik prema tome glavu gore! Nadam se da ces se lijepo provesti na putovanju koje si dugo planirala. Necu ti jos zazeljeti sretan put jer mislim da cemo se jos cuti do tada.

cuvaj se ljubim te puno

adal želim ti školsku trudnoću!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Drage moje,

budući da je danas Dan sjećanja na naše anđelčiće, zapalila sam svjećicu maloprije za mog Ivana i vaše anđele, pa se isto tako odlučila odmah javiti ovdje na forum da vas sve pozdravim...
Vidim, raspisale ste se ovdje, drago mi je kad vidim vaše postiće...tek toliko da znam kako ste, čime se bavite, o čemu razmišljate...

Prvo, draga Adal, jako lijepa vijest...veselim se zbog tebe, uživaj u trudnoći i sve najbolje tebi i malom :heart: što kuca ispod tvojeg!

Patik, neki dan sam se i sama uhvatila u sličnom razmišljanju...od trenutka kada mi je ginekolog dao "zeleno svjetlo" i kad smo mm i ja počeli "raditi" na drugoj bebici, palo mi je na pamet...što ako se sad dogodi, prošle godine sam u 10. mjesecu ostala trudna sa mojim anđelčićem, kako ću podnijeti cijelu trudnoću, porod...strah od onoga što dolazi poslije...hoće li biti sve u redu...takva i slična pitanja su se vrtila po mojoj glavi.
Ali sam se odlučila prepustiti, znam da će strah djelomično uvijek biti prisutan, ipak želja je jača, kao i vjera u moga anđela...danas sam bila na groblju i zamolila ga da izmoli Njega da tati i mami podari uskoro drugu bebicu, svoga brata ili seku...i da ih čuva! Dok imam svog anđela iznad i pored sebe, neću se bojati... Jednostavno, umorna sam od silnog razmišljanja, kako...zašto...zbog čega...kako dalje...

Ljubim vas sve, drage moje i za kraj vam ostavljam jedan prekrasan link...ja sam se :cry:

http://youtu.be/T2APLVytIGU

...za sve nas, barem na trenutak mame...:heart:

Draga Athana

od srca ti zelim da uskoro dobijete drugu bebu. Nadam se sa necete morati dugo cekati i da ces uskoro drzati smotuljak u rukama.

Drage mame andjela i ja sam zapalila svijecu za nase andjele danas. Nadam se da se igraju skupa i da im je lijepo gore.

Puse

Hvala na podršci i lijepim željama, draga Mišekice :love2:

Također, i ja tebi želim od :heart: da dobiješ odgovore koji ti trebaju da nastaviš dalje...da se upišeš pod "trudilice" :-) i da, ako Bog da, sljedeće godine svaka od nas "cijeli svoj svijet zagrli objema rukama"... Ljubim te! :-*

Adal tako sam sretna zbog tebe. Sretno draga do kraja :klap:
Tikice :heart::heart:

Citiraj:

---

Athana prvotno napisa

Hvala na podršci i lijepim željama, draga Mišekice :love2:

Također, i ja tebi želim od :heart: da dobiješ odgovore koji ti trebaju da nastaviš dalje...da se upišeš pod "trudilice" :-) i da, ako Bog da, sljedeće godine svaka od nas "cijeli svoj svijet zagrli objema rukama"... Ljubim te! :-*

---

Draga Athana

u potpunosti potpisujem tvoj post. Nadam se da ce to tako biti;)

puno pusa

Draga misekice, drago mi je da ti nase piskaranje barem malo pomaze ;)
Onda cemo i dalje nastaviti! Nije uvijek lako naci prave rijeci, jer i sama znam kako rijeci mogu boljeti, ali se mi Mame Andjela najbolje razumijemo...
A sto se tice posla, ja sam ostala cijeli porodiljni doma, kod nas su to cetiri mjeseca i peti jos uzela bolovanje, jer mi je bilo prerano za ici na posao...I danas mi je jasno da je to bila najbolja odlika sto se toga tice...uzela sam si vremena koliko mi je bilo potrebno...jer na kraju, kad vec dodjes raditi, nitko te ne pita mozes li ili ce uzeti u obzir tvoje stanje, nego, jel, moras raditi punom parom...Kad sam vec pocela raditi bilo je dobro i godilo mi je, ali sam puno puta pomislila da sam dosla u onom stanju nakon tri-cetiri mjeseca, ne bi valjalo... Kako radim sa osobama sa posebnim potrebama, znali su oni i sami dosta mi rane otvarati, pitati za Patricka...neki dan jedan sticenik me pita da li mi Patrick nedostaje i da li sam tuzna sto je umro kao njegov tata...ja mu velim, pa jesam tuzna sam ponekad, a on mene zagrli i veli, ne budi tuzna, ja cu te zastititi :D Blesavo moje!

Sada tako nesto cuti mi je slatko i ne smeta mi, ali ne znam kako bi bilo da mi je to rekao dok su rane bile svjeze i da li bi me uopce upoznao ovakvu pravu, jer je on novi u grupi i upoznala sam ga tek poslije porodiljnog...Mozda ne bismo uopce uspjeli upostaviti ovakav odnos, obzirom da je jedan od "najzlocestijih" u grupi, a ja sam bila dosta osjetljiva, a on mali provokator...
Pa razmisli dobro, ne znam sto radis, da li je vrijeme da se vratis ili je bolje da si uzmes jos malo vremena, jer znam i slucaj mame koja je pozalila sto je krenula rano, jer su joj pitanja klijenata svaki put donosile suze na oci...

A sto se tice druge trudnoce...kazu da se najlakse zanese tik poslije poroda ;) cim se obave pretrage, pokusajte! Mozda ovaj put upali brze...Moja kumica je isto jako tesko zatrudnila sa prvom bebom i doktori joj rekli da za novu trudnocu ima samo 10% sanse..i nisu se stititli, kad dok je malecki imao cetiri mjeseca, zatrudnila sa curicom :D Eto tko zna, i kako ti kazes, glavu gore, pa nek bude kako ce biti! Ljubim te puno i da, cujemo se mi jos sigurno prije nego odletim :D

Draga Athana, super da si smogla snage za ici dalje...Zbilja se divim tvojoj hrabrosti, jer znam na kakvom sam ja dnu bila negdje tri mjeseca poslije Patrickove smrti...mene je bilo tesko izvuci gore...i jucer je opet bio jedan los dan gdje sam pomislila, Boze moj, moj zivot je postao cisto sranje, odnos sa muzem drukciji, ja drukcija, sve se promijenilo! Iako se trudimo, ali je tezak kamen stavljen na nasa ledja...
Puno puta sam cula od drugih parova , to nas je samo ojacalo, zblizilo...ne znam, nekad mi se cini da jednostavno nismo vise ono dvoje mladih i zaljubljenih...sada zivimo u nekom svom svijetu, mislimo puno na naseg Andjela, i te nam misli zaokupiraju sve...upravljaju nasim zivotomima...i kako se trznuti iz tog? Iz te monotonije? Uskoro ce zima i zimski praznici...odlucili smo ne slaviti Bozic u materijalnom smislu, povuci se negdje na planinu, u kolibu, i proslaviti zajedno...a opet se bojim da ce nas ta samoca ubiti, ako ja opet pocnem plakati i tugovati, sto nas prvi Bozic prolazi bez naseg sincica...I tako,sve se vrti u krug...Nekad ne nalazim izlaza...a tako bih voljela da opet budem ona stara, spremna pruziti i uzeti ljubav...

Drage moje, i kod nas su svijece jucer gorile...Iako svijeca gori svaki dan, jucer je posebno boljelo...jer sam znala, on nije jedini, ciji je odlazak jednu obitelj ucinio tuznim...ne place samo moje srce za njim, vec srca mnogih drugih majki...

I jos nesto za kraj....pisuci ovaj post, vidim da se jos dosta tuge krije u njemu...u biti u skoro svakom mom postu, ili mi se tako cini...mislim da cu uskoro morati napraviti REZ i nastaviti dalje...jer ako ovako nastavim dalje, bojim se da ce ova tuga prevladati potpuno mojim duhom...i promijeniti me do korijena...Nekad se bojim da ludim, a da to i sama ne primjetim...pa ako vi to isto osjetite, molim vas, upozorite me (ili je to normalno?), pa da trcim opet psihicu dok nisam skroz pukla! ;)

Eto ljubim vas i saljem veliki zagrljajj!

Patik ne, nisi luda... Meni je trebala godina dana da se odlučim ponovo na trudnoću. Prvo sam radila sve pretrage, oporavljala se i tako "kupovala" vrijeme jer me bilo strah. Kad su testovi pokazali da je sve u redu, onda mi je prehlada bila izgovor za NE taj mjesec, onda idući mjesec sam bila ful hepi jer nam se smjene nisu poklapale itd.... U emocijama sam bila imam dojam stabilnija nego ti (nemoj me krivo shvatiti), ja sam nekako uživala u poslu, ljudima i tako bježala OD tuge. Imam dojam da ti bježiš U tugu.... Još je rano za tebe. Nije ti još uvijek prirodno biti zadovoljna u sadašnjem trenutku, a to je zato jer je još rano. Nemoj se dati nagovoriti na nešto što ne želiš.I još nešto........imam osjećaj da misliš kako ćeš izdati Patrika ako ostaneš truda i rodiš i voliš drugo dijete. Nećeš ga izdati. Njega ćeš uvijek voljeti.
Tvoje vrijeme će doći kao što je došlo vrijeme nama tolikima koje smo mislile da nikad nećemo preboljeti. Ja sam dokaz. tikica je dokaz. boxica isto, adal......ima nas puno samo pogledaj potpise. Sve smo prošle to što ti sada prolaziš. Nisi sama. Uf tako bi te nekako htjela uvjeriti da će sve biti ok...
pusa!!!

Citiraj:

---

Nije ti još uvijek prirodno biti zadovoljna u sadašnjem trenutku, a to je zato jer je još rano.

---

Draga optimisticna, hvala ti puno sto si se javila. Kako je maleni? Ljubi ga jednom od mene :*
Ovo sto sam gore kvotala mi je zapelo u oko...i imas potpuno pravo. Nije mi prirodno vise smijati se, nije mi vise prirodno uzivati u zivotu...nije vise prirodno da ja budem ja, nego sam jos uvijek ona jadna zena koja je prije osam mjeseci ostala bez svog sina....i od tog osjecaja se ne mogu odmaknuti. Puno puta se uhvatim u mislima, kako ako mi nesto ne ide, ako nisam raspolozena, ako ne mogu ovo ono, uvijek pomislim, pa moj Patrick je umro, i ne mora biti bolje...al onda shvatim da je proslo osam mjeseci i da se vise tako ne bih trebala osjecati, vec lagano uzimati zivot u svoje ruke, a ne traziti izgovore tuzi ...Nadam se da ces skontati sto zelim reci, jer mi je ovo zbilja tesko objasniti!

A to da cu ga izdati, kad ponovno ostanem trudna...I tu imas pravo! iako to nikom nisam priznala, ali je tako...imam osjecaj da ce ga onda bas svi zaboraviti, jer je doslo novo dijete, a ja necu imati pravo vise plakati, jer imam drugo dijete i jel moram biti sretna i zadovoljna :( znam da zvuci glupo...I zbilja, pokusavam slijediti svoje emocije sto se tice nove trudnoce. Osjecam da se zelja lagabno budi ali i da ta glupa zbunjenost prevladava mnome, pa dok to ne rijesim, znam da nije prvi trenutak ;) I tako, kad dodje zuta minuta, ja vam pisem i dosadjujem :D
Pusaaa

Citiraj:

---

Patik_moj <3 prvotno napisa

Nije mi prirodno vise smijati se, nije mi vise prirodno uzivati u zivotu...nije vise prirodno da ja budem ja, nego sam jos uvijek ona jadna zena koja je prije osam mjeseci ostala bez svog sina....i od tog osjecaja se ne mogu odmaknuti. Puno puta se uhvatim u mislima, kako ako mi nesto ne ide, ako nisam raspolozena, ako ne mogu ovo ono, uvijek pomislim, pa moj Patrick je umro, i ne mora biti bolje...

---

Potpisala bih ovaj dio posta jer se i sama često tako osjećam...sve ono što sam ranije radila bez ikakvih problema, postalo je teško...čak i one obične kućanske obaveze, kao što su kuhanje, spremanje, sve mi mi teško pada...ponekad bi se najradije zavukla u krevet ispod pokrivača i ne bi otamo izlazila danima, kao da je sva energija "iscurila" iz mene... I ono što napravim, odradim polovično i na brzinu....

Vrlo je teško povratiti život u normalu i postaviti sve na svoje mjesto...

Htjela sam ti samo reći da nisi ti jedina, niti luda...poslije svega uhvatiti se "u koštac" sa običnim životnim situacijama, odrađivanjem svakodnevih obveza, odnos sa suprugom, povremena udaljenost...vjerujem da nisi ni svjesna koliko se često pronađem u tvojim postovima, ali postoji "ono nešto" što me ipak gura naprijed...da li je to u meni ostalo još onog starog optimizma ili nešto drugo...ne znam!
Mogu te samo ovako virtualno :love2: i reći "Razumijem te! Ali doista te razumijem.." :heart:

Citiraj:

---

sve ono što sam ranije radila bez ikakvih problema, postalo je teško...čak i one obične kućanske obaveze, kao što su kuhanje, spremanje, sve mi mi teško pada...ponekad bi se najradije zavukla u krevet ispod pokrivača i ne bi otamo izlazila danima, kao da je sva energija "iscurila" iz mene... I ono što napravim, odradim polovično i na brzinu....

---

Draga Athana, odlicno si ovo napisala...i sama se bas osjecam kao da je sva energija iscurila iz mene...Na poslu sam tek od sedmog mjeseca, ali vec osjecam zasicenje, a sa faxom se borim, i oni najmanji napori su za mene uzasno iscrpljujuci...
Prije bi mi obicno spremanje i ciscenje stana pricinjavalo takvu radost, a sada ga pocistim samo ako moram ...:( nazalost, sramotno, ali tako je...I ne znam sto bi pomoglo...osjecam se odvratno i nekorisno.
Samo kad se sjetim koliko sam prije u kuhinji eksperimentirala, uzivala u kuhanju i novim receptima, slaganju kolaca...a sada ako mm ne napravi kolac i ne pojedemo ga...Ne znam, cini mi se da se sve nekako naopako okrenulo i krenulo krivim putem. Umjesto da se oporavljam, ja tek sada uvidjam kako sam se promijenila i kako sam oslabila...I to je to sto me cini tuznom...

Drage moje Sve,čitam sve vaše postove i nalazim se u svakome od njih.Patik draga,jako je teško krenuti i ići dalje, svaki dan je zaista nova borba za zdrav razum i život kolko tolko normalan kao prije.U životu čovjek prođe sve i svašta i krene ispočetka nekako,ali nakon ovakve tragedije koju smo Mi prošle stvarno se moraš čupati iz ponora svaki dan i nalaziti neki smisao u svemu što imaš i što te okružuje.I meni je neopisivo teško odrađivati sve one poslove koje sam prije sa lakoćom obavljala kao npr.od običnog ustajanja iz kreveta pa sve do obaveza sa mojom dječicom.Neopisivo sam sretna što ih imam, ali nije istina da me manje boli jer već imam djecu i jer su uz mene,jer nekad se osjećam toliko zbrkanom i nesmijem plakati baš svaki put kad mi dođe da to oni ne gledaju.Puno puta mi dođe da odem nekamo sama na duže vrijeme i isplačem dušu,i vratim se bar slična onoj mami kakva sam bila.Ali znam da to tako neide i znam da ću se iz ovog crnila izvući sama i uz pomoć Vas drage mamice i da će biti bolje.Nisi luda draga moja,već su to sve osjećaji koje moramo proć i čim prije ih se riješiti i otvoriti novu stranicu i pružiti same sebi ono najbolje od života sa običnim sitnicama koje čine život ljepšim.To ne znači da ćemo iznevjerit svoje anđeleke već će biti ponosni na nas vidjevši nas ponovo sretne i nasmijane.A što se tiče nove trudnoće,ona će doći kada budeš spremna, i nećeš iznevjeriti svog najdražeg Patika jer i on vidi koliko patiš i koliko si tužna za njim,već će biti veliki smiješak na njegovom ličeku kada svoju mamicu ugleda sretnu zbog nove trudnoće i pazit će na svoju mamicu,braceka ili sekicu a možda i na svo troje.Puno,puno pusica i samo hrabro naprijed.Veliki :love2:

Citiraj:

---

hope123 prvotno napisa

Neopisivo sam sretna što ih imam, ali nije istina da me manje boli jer već imam djecu i jer su uz mene,jer nekad se osjećam toliko zbrkanom i nesmijem plakati baš svaki put kad mi dođe da to oni ne gledaju.Puno puta mi dođe da odem nekamo sama na duže vrijeme i isplačem dušu,i vratim se bar slična onoj mami kakva sam bila.

---

Hope, draga, sigurno da ni tebi nije lako nositi se sa gubitkom, bez obzira što imaš drugu dječicu pokraj sebe i normalno je da su ona tvoje najveće blago...Vjerujem da je teško kada se moraš nasmijati radi njih, a srce ti plače i suze same bježe, a moraš dignuti glavu i biti hrabra...
Razmišljala sam i ja kako bi bilo da već imam jedno-dvoje djece, pa da sam proživjela ovu tragediju, kako bi se nosila s tim...sigurno bi se radi ostale djece morala prije "postaviti na svoje noge", ona bi me vjerojatno gurala naprijed...a ovako kao da nemam "vidljiv" razlog zbog kojeg bi se održavala na površini...Kada bi se okrenila oko sebe, sigurna sam da postoji puno ljudi zbog kojih moram postati ona stara Ja (moji roditelji, mm, prijatelji), ali ja se dižem puževim korakom...a kad padam na dno, padam velikom brzinom...gotovo sam sigurna da nikad više ni neću biti ono što sam bila nekad, gubitak djeteta je velika tragedija koja je sigurno ostavila veliki trag na svakoj od nas...

I nemoj me, molim te, krivo shvatiti radi ovoga što sam napisala, ničim ne želim umanjiti tvoju bol...znam da je jednako teško izgubiti i prvo i treće ili jedanaesto dijete...ali ti želim reći da imaš VELIKI razlog da kreneš dalje, onako kako trenutno možeš, otprilike isto kao što ja "te razloge" tražim i nadam se novoj trudnoći...Jednostavno, svaka od nas mora polako, dan po dan, preživljavati, radi svoje sadašnje i buduće djece...

Također, svoju tugu rijetko više pokazujem i gutam suze kad mi je teško (a ne moram se skrivati od djece), nego se "skrivam" od supruga, roditelja, prijatelja i hvatam one trenutke samoće kad se mogu prepustiti... Gotovo više nitko ni ne pita kako se osjećam, više-manje su svi ostavili to u prošlosti, očekujući valjda i od mene da napravim isto...a to tako ne ide...zato sam najiskrenije zahvalna na ovom forumu, gdje postoje osobe koje me razumiju...

Sad sam dosta "prošarala" ovaj post, jer su mi i misli takve, pa možda pišem i ne povezujem sve kako bi trebala, pa mi oprostite na tome...

Sve vas :love2:

Athana draga,sve si dobro rekla i zaista nije lakše kad već imaš dječicu,več jednostavno nekako moraš funkcionirati zbog njih a duša ti se kida i sav si rastrgan.I ti imaš jako veliki razlog zbog kojeg moraš dalje a to je nova trudnoća i radost od samog početka kada vidiš jedan veliki + .Zamisli samo tu sreću i radost kada ti doktor kaže da si trudna i ponovo čuješ maleno srčeko kako kuca ispod tvoga.To i mene drži,i ja da mogu odma bi u novu trudnoću,ali pred menom su još neke pretrage koje moram obaviti i dovest svoje tijelo u red prije nove trudnoće.Nadam se da ću bar početkom slj.godine moć ostvarivati svoje planove.Jer iza mog anđeleka je ostala golema praznina i tuga koju bi htjela odagnati sa novom trudnoćom,iako, moj anđelek će uvijek ostati u mome srcu dok je i mene.Mislim na tebe i molim za Sve majke malenih:angel: Pusa

I da, zaista, više nitko ne pita kako smo,pa čak ni mm jer oni su ipak drukčiji od nas.Ne kažem da im nije teško ali nekako sve brže prebrode i krenu natrag u život,dok ćemo mi taj uteg vući dok god smo žive.Nitko,al zaista nitko nezna kako nam je,jer kad se i čini da smo malo bolje,kad se i nasmijemo u nekom društvu ljudi misle da nam je puno bolje,a neznaju da iznutra plačemo i trunemo.Zato se ni ja ne trudim više nikome pokazati kako mi je, kad zapravo ljudi jednostavno koda očekuju od tebe da ne žališ dugo jer to je sve život.Ma o ovome bi mogla pisati i pisati,i samo se iživcirati a nitko od takvih nije toga vrijedan.Glavno da mi ovdje imamo jedni druge i da se međusobno razumijemo i možemo izjadati kad god nam je teško.:love2:

7,5 mjeseci sam bila trudna i točno toliko je prošlo od najtužnijeg dana u mom životu. Ni mene nitko ništa ne pita i svi misle da se dobro oporavljam. Ljudi imaju svoje probleme i ne treba im zamjeriti. Mogu shvatiti da su muškarci nespretni u iskazivanju osjećaja i da ih neki naprosto ne znaju ni iskazati, ali ne mogu shvatiti da me bliska ženska osoba nikad nije upitala kako sam. Ni moji roditelji i braća ne spominju mog malenog ali se naljute ako odem na groblje a njih ne zovem - po tome znam da im je stalo.... čitajući vas vidim da je svugdje isto ili slično... ja sam odustala od nerviranja oko toga i ljubomorno čuvam svog malenog u svom srcu i svaki put kad ostanem sama govorim mu koliko mi fali - kad drugi misle da sam sama moje su misli s malim anđelom i te trenutke mi nitko i nikada neće oduzeti.

Drage moje,samo vas zelim jako zagrliti jer trenutno nemam vremena pisati vise!Tuzno je sto ova tema postoji i sto se na njoj redovno pise ali je dobro sto bar ovde mame andjela mogu otvoriti svoju ranjenu i cesto neshvacenu dusu.
Mene dugo nije bilo jer sam imala ozbiljnih zdravstvenih problema ali sad sam hvala Bogu dobro.Uzasan sam strah osetila za svoj zivot ali ne zbog mene vec zbog ova moja dva decka kojima trebam.S druge strane imam i devojcicu tamo preko duge ali ja sam zelela da zivim.Ne mogu da opisem taj grozan osecaj.Kao da treba da biram sa kim cu da budem a opet znam da to ne zavisi od mene .
Blizi se zima,Nova Godina i Bozicni praznici i ja vec s vremena na vreme vracam film kako sam se osecala,koliki mi je stomak bio,sta smo planirali,pricali,kupovali u isto vreme pre 4 godine.Neverovatno lep osecaj,uzivali smo u svakom danu,bila srecna svake sekunde te trudnoce a onda jeziv kraj te bajke.Razbijeni u param parcad.Jedva smo se skupili i zajedno krenuli dalje da bi danas bili tu gde jesmo-srecna porodica sa dva divna deteta...ali-nikad se ne zaboravlja,celog zivota se nosi taj krst izgubljenog deteta,ona je zauvek ususkana u mom srcu.moja lepa curica,moj andjeo,nas andjeo.Ne ocekujem da je drugi pomenu,i ne treba,to me vise ne ljuti i ne boli.Samo vidim da svi zacute kad cuju da ja imam dve godine porodiljskog odsustva zto sto sam rodila tri deteta.
Drage moje,molim se da vam Bog da sto vise snage da mozete nositi taj tezak teret koji imate na svojim ledjima.

Draga luna, drago mi je da ti je bolje...i vjeruj mi, strah morati preci preko duge ili na onu stranu, iako nas tamo nesto lijepo ceka, mogu potpuno razumjeti...I samu me puno puta pred spavanja obuzmu tako losi osjecaji- sto ako umrem nocas? Dal cu ga vidjeti tamo? Kako ce moj voljeni bez mene? Ne zelim ga ostaviti samog i tuznog, vec je dovoljno propatio zbog Patricka...i tako, boreci se protiv sna, jedino me mogu utjesiti ruke mog muzica, nikakva molitva, glazba, nista...samo on...

Ja sam ovih dana dobro...obuzele su me neke druge aktivnosti, brige, posao, fax. Spremamo se lagano na put u Svetu zemlju, nadam se da ce nam barem jedan tako turbulentan program uspjeti skrenuti misli sa nase tuge i da prozivimo opet pa barem par dana onu nasu srecu od prije, one nase njeznosti...Nasalimo se puno puta da cemo tamo napraviti bebicu :) Ja moram priznati se lakse suocavam sa tom recenicom, otkako pijem folnu...Osjecam da sam jedan korak blize ka novoj trudnoci, samo jos treba onaj jedan kljucni trenutak i tu je ;) Nece mozda biti ovaj mjesec, ne iduci, ali svejedno, moj duh je lagano spreman za to...

Uskoro ce, kao sto je luna pisala, bozicni blagdani! Sto preporucujete i kako se vi nosite sa tim danima? Mi smo kao i uvijek, svugdje pozvani i do sada smo samo jedan Bozic proveli doma i to imali punu kucu gostiju! Kako sada? Nekako se bojim provesti to vrijeme usamljena sa njim, a bojim se opet i ljudi i njihove djece, koja ce sretna skakutati oko bora i otvarati poklone...a moj Patrick to nece moci! Sto uciniti? Eto, ja opet trazim za savjet...Puno puta to cinim ovdje, volim cuti drukcija misljenja pa i ona malo kriticnija, koja znaju puno puta vratiti covjeka na pravi put...ali opet imam osjecaj da odlucim onako kako mislim da je nama najbolje...Pa drage moje, radujem se vasim postovima (samo "domacim" mamama Andjela, nadam se da novih nece biti) i saljem vam ogromnu pusu!

Što ti reći. Ja sam rodila anđelicu u novogodišnjoj noći. Ono kad gradonačelnici posjećuju prve bebe rođene u Novoj godini. Znam, i njima sam pokvarila taj posjet rađaoni, čekali su iduću bebu...
Tako da možeš zamisliti kako mi je bilo svake iduće Nove godine, uvijek sam pazila da nema vijesti na TV prvi dan, da se novine ne kupuju, ili bih isplakala dušu još i više.
Nemam ti savjet. Preživjela sam. I Božiće i Nove godine i sve. I ti ćeš. Da li će ti biti podnošljivo? Po tvojim postovima mislim da neće. Bar još neće. Ali, preživjet ćeš.
I ova tvoja nada u zadnjoj rečenici je, nažalost, neostvariva. Kolike nove mame anđela su tu od kad sam i ja....Srećom što odu one koje dobiju iduće dijete, vrati te to novo dijete u život, predivno te vrati. Pa, naiđeš samo tu i tamo, kad je koja godišnjica ili kad pomisliš da kome treba utjeha.

Tako je Beti3. Dođem, čitam, ponekad pomislim komentirati ili ne, javiti se ili ne...da li je meni mjesto više ovdje? kako te žene sad gledaju na mene? meni je lako sad pametovati i nekom reći "bit će ok". Beti ima pravo. Bit će teško ali preživit ćeš i te blagdane i tuđu djecu koja se vesele boru... Prošla i ja slično. Trebala sam isto rodit na Novu godinu tako da sam nikad dočekan termin provela u suzama dok se drugi vesele.

Citiraj:

---

kako te žene sad gledaju na mene? meni je lako sad pametovati i nekom reći "bit će ok".

---

Draga optimisticna, naravno da ti je mjesto tu, ukoliko i ti osjecas da je tako, jer ti iako si majka jednog zivuceg djeteta, ipak si jos uvijek Majka Andjela, i to ostaje za cijeli zivot. I na tvoje rijeci ne gledam kao na pametovanje, vec kao na mrve nade, koje drugima daju snagu i motivaciju za ne odustati...Ne znam kako je drugima, ali meni u svakom slucaju pomaze cuti iskustva i misljenje majki, koje to imaju velikim dijelom iza sebe. Kazem veliki dijelom, jer pretpostavljam da ova prica nikad nije svrsena, i da se covjek vise puta mora konfrontirati sa njom.

Citiraj:

---

Patik_moj <3 prvotno napisa

Uskoro ce, kao sto je luna pisala, bozicni blagdani! Sto preporucujete i kako se vi nosite sa tim danima? Mi smo kao i uvijek, svugdje pozvani i do sada smo samo jedan Bozic proveli doma i to imali punu kucu gostiju! Kako sada?

---

Sjećam se kako sam prošli Božić bila vesela...trebala sam odraditi još neka 3 dana do Nove godine i povući se na trudnički...mm i ja smo pravili planove kako će nam slijedeći Božić biti još radosniji jer ćemo biti bogatiji za jednog malog člana u našoj obitelji...razmišljali smo kako ćemo kititi bor, pa iako naša bebica neće biti dovoljno velika, sigurno će se veseliti šarenim svijećicama i kuglicama na boru...

I tako mi je nedavno palo na pamet kako se približila zima i Božićni blagdani...a sa zimom i naši neostvareni planovi...u jednom trenutku sam čak odlučila da ove godine neću ni kititi bor, ni ukrašavati kuću...ništa, baš kao da nemam potrebu ništa obilježavati jer nemam za koga...ipak, promijenila sam mišljenje... Za mene je Božić uvijek bio najveseliji blagdan u godini, ne želim "ubiti" u sebi duh tog posebnog dana...okitit ću bor svome anđelu, iako nije s nama, prisutan je u našim srcima, i neka svjetle šarene svijećice za njega, jer vjerujem da će on to znati...provesti ćemo taj dan obiteljski, kao i do sada...
Za Doček još nemamo planova...sami ili u najužem krugu naših dragih prijatelja, ispratit ćemo ovu tužnu 2012. u nadi da će nam Nova donijeti puno ljepše dane...

Citiraj:

---

Patik_moj <3 prvotno napisa

Draga optimisticna, naravno da ti je mjesto tu, ukoliko i ti osjecas da je tako, jer ti iako si majka jednog zivuceg djeteta, ipak si jos uvijek Majka Andjela, i to ostaje za cijeli zivot. I na tvoje rijeci ne gledam kao na pametovanje, vec kao na mrve nade, koje drugima daju snagu i motivaciju za ne odustati...Ne znam kako je drugima, ali meni u svakom slucaju pomaze cuti iskustva i misljenje majki, koje to imaju velikim dijelom iza sebe. Kazem veliki dijelom, jer pretpostavljam da ova prica nikad nije svrsena, i da se covjek vise puta mora konfrontirati sa njom.

---

Potpisujem u potpunosti ovaj post, draga Patik...

Osobno, meni svakako ulijeva veliku nadu svaki post koji napiše jedna od Majki Anđela iza kojih je neki duži vremenski period od njihovog gubitka...kojima rane više nisu tako svježe i misli na tragičan događaj tako prezentne...Iako, bol je uvijek bol, samo jedino s vremenom poprima drukčiji oblik i jasno je da ova priča nikada neće doživjeti svoj kraj...i da će se sigurno još puno puta "vraćati" dani koji su znatno teži od drugih kada će nam se povremeno činiti da se opet vraćamo na početak...

Jer najbolji dokaz da Majka ne zaboravlja i da srce ostaje ranjeno je taj što se svaka od nas, bez obzira na dane, mjesece ili godine koji su prošli, često, ponekad ili samo rijetko vrati na "ove stranice"...

E drage moje znam kako vam je. Meni je trmin bio na badnjak o tome kakvi su mi božićni nlagdani bili nemoram vam ni govoriti ,a da sve bude u elementu ja dobila mengu na božićno jutro onako kao dar ispod bora.Kako se Božić bliži tako mene hvata neka depresija

Drage moje,

vidim da dugo nitko ništa nije pisao...nadam se da ste mi dobro, pretpostavljam da su vas obaveze pritisnule, uostalom kao i mene ovih dana.
Jučer sam se vratila na posao i mogu vam reći da mi je to dosta teško palo...jedino što sad imam manje vremena razmišljati o svemu, ali sve nekako živi u meni, pa iako povremeno potisnem to u sebi i posao odrađujem onako kako trebam i moram, lomim se u sebi... Ne mogu se oteti razmišljanju kako sam trebala uživati kod kuće još punih 9 mjeseci sa svojim anđelom, provoditi s njim vrijeme i gledati ga kako raste...
Nažalost, to je sve samo moje maštanje i moja želja koja ne može biti ispunjenja...jedino se nadam da ću brzo ugledati toliko željeni +, iako sam prije par dana kada sam vidjela svoju najveću neprijateljicu M., ostala jako razočarana (jer sam ne znam zašto očekivala da će se "zalijepiti" iz prve), sama sebi rekla da moram smanjiti tu želju, ispuniti vrijeme nekim drugim aktivnostima...a bebica će doći onda kada On odluči da sam za nju spremna...možda srljam u nešto, nesvjesna svojih osjećaja..jer tuga za mojim Ivanom je još tako intezivna i jaka i možda se ne bi mogla posvetiti drugom djetetu onako kako bi ono to zaslužilo. Neću previše mudrovati vama sada o tome svemu, mogla bih ispisati cijelu stranicu...samo Želja je tu, u srcu...a ostalo baš kako Bog da!

Ljubim vas sve :love2:, pišite kad stignete, tek toliko da znam da ste dobro i kako provodite dane...

Draga Athana!Ja stvarno nisam duuugo ništa pisala,nekako mi je bilo lakše kad izbjegavam ove stranice.U tvom postu potpuno sam se našla i morala sam to napisati.Kao da sam ga ja sama pisala..Danas je točno 8mj.od kad sam izgubila svoju bebu..i mogu reći da sam sad relativno dobro ali kad sam bila tamo gdje si ti sada,4,mj.nakon gubitka,bila sam ,sad tek vidim,totalno izgubljena.Želim ti reći da te razumijem u potpunosti!I meni je teško palo to šta sam se morala vratiti na posao,nakon 3.mj.Sretna sam bila šta ću se maknuti od kuće i biti među ljudima ali mi se srce raspadalo kad bi samo pomislila zašto sam se zapravo vratila...zato što moje bebe nema...bojala sam se "suočiti"sa ljudima na poslu,bojala sam se pitanja..zato,znam točno kako ti je..Nažalost,nemogu ti reći ništa pametno,ali vjeruj mi molim te,jedino posao i to što si se vratila u "život"može ti pomoći..Naravno,bitne su i druge stvari ali kad te obaveze okupiraju,sve je drugačije.Razumijem te i šta se tiče želje za drugom bebicom...hmmmm,isto,isto tako sam i ja razmišljala ,odmah nakon gubitka sam htijela da ostanem opet trudna,nisam htijela čekati,nisam htijela slušati doktore kad su mi savjetovali da čekam,mrzila sam sve koji imaju djecu ili su trudni,samo sam htijela da sam i ja jedna od njih...Rekla sam,8.mj.je prošlo,i nisam još trudna,unatoč tome šta nisam slušala doktore i nismo koristili nikakvu zaštitu(a samo da napomenem prošlu trudnoću sam od prve ostala trudna)...plakala bi svaki mjesec kad bi mengu dobila,svaki put kao da mi se ponovo cijeli svijet srušio,ljuta sam i na Boga bila mada sam se Njemu skroz okrenula u ovoj situaciji..uglavnom,prolazila sam svašta,prolazim još uvijek,i dalje je želja neopisiva,to mi je smisao života ali sada malo drugačije razmišljam..Ne padam u depresiju kad dobim M,nekako sam se pomirila sa tim da moram ići korak po korak,da je tako najbolje..pustila sam Bogu neka me on vodi,i neka mi da dijete onda kad On smatra da treba..ne treba srljati u ništa..da sam ostala trudna odmah,sad bi se pojela živa jer onda nebi imala sve nalaze koje imam sada i nebi sigurno bila mirna u trudnoći.To mi je samo "znak"da sam trebala čekati..a i ta tuga i bol su poprimile u ovom periodu neki drugačiji oblik.sigurna sam da sam sad spremnija i smirenija za drugu bebicu nego prije 4mj..Želim ti na kraju reći,budi hrabra i strpljiva..vjeruj u Boga,On jedini zna šta je i u kojem trenutku najbolje za tebe..nemoj se opterećivati kada će druga bebica doći,sa time ćeš se samo mućiti..uživaj u stvarima koje voliš,da što manje operećuješ svoju glavicu sa tako teškim stvarima..ništa nije u našim rukama niti u našoj moći.Postoji netko tko brine za nas a mi mu trebamo vjerovati..tada će sve doći na svoje mjesto..Ljubim te draga!Hrabro!!

Citiraj:

---

mary1107 prvotno napisa

Draga Athana!Ja stvarno nisam duuugo ništa pisala,nekako mi je bilo lakše kad izbjegavam ove stranice.U tvom postu potpuno sam se našla i morala sam to napisati.Kao da sam ga ja sama pisala... mrzila sam sve koji imaju djecu ili su trudni,samo sam htijela da sam i ja jedna od njih...uživaj u stvarima koje voliš,da što manje operećuješ svoju glavicu sa tako teškim stvarima.. ništa nije u našim rukama niti u našoj moći.Postoji netko tko brine za nas a mi mu trebamo vjerovati..tada će sve doći na svoje mjesto..Ljubim te draga!Hrabro!!

---

Mary, draga...hvala ti puno na tvom ohrabrujećem postu, riječima podrške i što si se javila...vjeruj mi, postoje dani kada sam i sama nastojala zaobilaziti ove stranice, jer sam imala osjećaj da me nekad vraćaju na sam početak...ali nigdje nisam naišla na toliko razumijevanje kao ovdje i ponekad i sama teško sebi mogu objasniti sve što mi je u glavi i ono što osjećam, ali znam da ovdje postoje Majke, koje i kada ne pišu, jednako osjećaju i razumiju, i napisano i nedorečeno...

Posebno sam izdvojila ovih nekoliko par rečenica koje si napisala (iako bih u potpunosti potpisala tvoj post, jer prolazim upravo takav period), jer si se dotakla i mojih najcrnjih, vrlo ružnih razmišljanja...onog najgoreg osjećaja ljubomore svaki puta kad čujem da je neka poznanica ili kolegica trudna, da je rodila, da je dijete zdravo i da je sretna...Bože, doista ne želim nikome da osjeti bol gubitka koji smo doživjele, ali ne znam zašto se ta mala zavist svaki puta javi u meni...ne mogu se istinski radovati tuđoj sreći, osim Majkama i Trudnicama sa ovoga foruma, jer jedino s njima suosjećam i veseli me svaki + koji ovdje ugledam! Ponekad mislim da tu ljubomoru neću pobjediti u sebi do onoga dana kada budem imala svoje dijete u rukama...a to nikako ne želim, vrlo ružno se osjećam radi toga i ne želim razmišljati na takav način...

Ali vjerujem da će se sve jednom posložiti onako kako treba i baš kao što si rekla...postoji Netko tko se brine za nas...zato sam, baš kao i ti, odlučila sve staviti u Njegove ruke (temu koju si otvorila pročitala sam još onih dana kada sam se prijavila na ovaj forum, pa iako nisam tamo komentirala, prekrasno si napisala u najtežim trenucima da je On tvoja snaga)... Ono što nikako ne smijemo izgubiti je Vjera, pa iako moja do tada nije bila toliko velika, sad mi je srce puno...:heart:

Ljubim te, draga :love2: