Kako se nositi s gubitkom djeteta i što dalje 4

[Athana]

Evo i mene, drage moje...

Nisam se javljala nekoliko dana iako vas redovito čitam i mislim na vas... Više nego obično, izgubljena u posljednje vrijeme između zdravog razuma i svojih emocija, teško slažem riječi...misli jednostavno takvom brzinom prolaze kroz moju glavu da ih ni sama ne uspijevam "pohvatati"...

kako je to moguce da su sve bebe vec rodjene, samo moj Patrick nije smio zivjeti, samo moj muzic i ja nismo smjeli osjetiti radost zivota s njim...

Prošli vikend smo mm i ja bili na jednom dječjem rođendanu (inače, sina moje drage prijateljice), skupilo se društvo, svi veseli...a u meni praznina...sjetila sam se kako smo posljedni put pričali da će društvo uskoro biti bogatije za jednog malog člana...a njega nema...
Dvije poznanice već u visokom stupnju trudnoće maze svoje trbuščiće i smješkaju se, a ja im zavidim...one će biti uskoro majke...grliti i ljubiti svoju dječicu...a naše su ostale prazne...

Šetam gradom i gledam majke koje guraju kolica...a onda skrenem pogled jer ne mogu vidjeti bebu...sve tako prokleto podsjeća na moje zlato, a on nije tu...

Sada to pišem i kao da se to meni ne događa,kao da ću se probudit iz najružnijeg sna i reći si "o hvala ti Bože sve to ipak nije istina." Ali nažalost to nije tako.

...i nažalost, nikako da se probudim iz ovog ružnog sna...i kad se nasmijem, kao da nemam pravo na to...i kad uđem u neku životnu kolotečinu (vratim se nekim starim nedovršenim razgovorima, događajima), kao da ni na to nemam pravo...još se moram povući u svoju samoću i preboljeti sve...pustiti mojem Anđelu da raširi krila...

Ljubim vas sve, drage moje...do čitanja!

[nina70]

Drage mame anđela, ne stignem od posla svakoj posebno zahvaliti na lijepim i utješnim riječima. Da, nažalost najbolje tješimo i razumijemo jedna drugu. Život se svima nastavio, a nama, bez obzira što dani lete, kao da je stao.

Ne znam da li sam spremna ali sam se odlučila na novu trudnoću tako da krećemo u akciju.
Šaljem svima veliki zagrljaj i da što prije pronađemo svoj mir i smognemo hrabrosti da pustimo naše male anđeliće...

[Athana]

Ne znam da li sam spremna ali sam se odlučila na novu trudnoću tako da krećemo u akciju.

Sigurno jesi, draga Nina, ako ste se odlučili "krenuti" na drugo dijete... Želja je prvi znak da si spremna... Ja ti od svega srca želim da što prije ugledaš jedan plusić, koji će vratiti radost u vaš život! Samo hrabro, imaš Gore svoga Anđela koji će se pobrinuti da uskoro držiš svoj smotuljak u rukama... Ljubim te!

[misekica2011]

Draga nina70

samo hrabro naprijed. Od srca ti drzim fige i zelim da sto prije docekas svoj plusic! Sretno i neka ti sve ide po planu.

Pusa

[misekica2011]

Draga Athana

Znam kako se osjecas. Jos je malo vremena proslo i to je sasvim normalno. Iako nas je sve zadesila tragedija nas zivot ide dalje. Tesko se sa tim pomiriti jer je ipak ostala praznina. Dogadjaju nam se dogadjaji koje smo pomno planirale dok smo bile trudne, a jedan clan u tim dogadjajima nedostaje. Sve se cini kao neki ruzan san. Isto kako neke rijeke nestaju, prestaju, uljevaju se u drugu I postaju druga rijeka opet ulazecu u neku drugu..... tako su i nasi andjeli usli u nas zivot i postali dio nas zauvijek, iako fizicki nisu sa nama. Oni su dosli na kratko i nas zivot skroz promjenili. Nasi andjeli su bas nas odabrali da im budemo mame...sigurno su za to imali dobar razlog. Imas se pravo smijati i biti sretna jer je zivot jednostavno prekratak. Uzmi si vremena koliko trebas, ali znaj da nasi andjeli ne zele da smo tuzni. Znam da je to tesko jer i sama vodim tu borbu, ali trudi se koliko mozes. Sigurna sam da nas sve ceka bolja buducnost i da cemo jednog dana kada budemo spremne napokon gurale kolica. Tada ce se nasi snovi ostvariti

Pusa

[Patik_moj <3]

Evo drage moje, da se i ja javim na kratko, jer moram za par minuta na fax...Krstenje je bilo i proslo...i bilo je teze nego sto sam ocekivala. Dani su mi prolazili sa teskim kamenom na srcu i gorcinom na licu...bilo je tesko prekrivati to zbog roditelja bebe koja ce se krstiti i sudjelovati u pripremama za taj veliki dan svakog roditelja koji se odluci na to...plakala sam i kad nisu suze bile na licu...iskreno, mislila sam da cu uspjeti to sve nekako proci i da ce biti lakse, a evo sada nakon sto se sve zavrsilo, stoji samo praznina...puno misli, puno novih ideja...puno puteva, a ne znam koji je pravi...Sestra me moli da krenem na novu trudnocu, ja obecam...ali potajno mislim, ma nema sanse, nisam spremna...nisam kako su gore neki napisali, pustila svoga andjela da odleti...Zelja nije tu i stoga se bojim poci na novu trudnocu...
Nadam se da cu stici jos malo vise pisati ovih dana jer vidim da ste vi bile vrijedne Saljem vam veliku pusu!

[Athana]

Mišekice moja, nemam ti što drugo za reći, osim , hvala ti na tvojoj podršci (iako i sama u svojoj tuzi, nesebično pružaš nama ostalima riječi podrške i utjehe). Ljubim te, mila...

Daj mi recite kako ste se vi odlucile dalje ici? JA sam postala totalni slabic i bojim se svega...Pomozite, ja ne znam vise kako dalje...

Citiram, draga, sa druge teme...
Patik moj, nisi totalni slabić (jer nijedan slabić ne bi prošao kroz ovo što mi ovdje prolazimo, a zadržao zdravi razum, moje ste majke HEROJI, već sam nekoliko puta napisala, moji uzori i moja podrška u ovim teškim trenucima)...samo si povremeno dopuštaš trenutke slabosti, kao i svaka od nas, vjerujem, kada nas tuga nadjača, pa se ponekad izgubimo...ali bitno je da ponovno isplivamo na površinu i ne dozvoljavamo same sebi da potonemo...

Mila, možda bi se jednostavno trebala prepustiti, neka On odluči kako će i šta biti...dozvoli da ti pruži novu priliku za majčinstvo! Ako je odlučio uzeti tvog dječaka k sebi, možda te sad želi nagraditi, ne ograničavaj Ga! Previše razmišljanja i strah koji se u nama skuplja ne vodi nigdje...nekad trebamo pustiti stvari da idu svojim tokom, onako kako je određeno...

[nina70]

Drage Athana i Misekica2011 hvala na potpori. Pod velikim sam stresom (i na poslu i doma) ali trudim se i držim ga pod kontrolom. Kad počnem pucat po šavovima onda duboko udahnem i kažem si: gusko, ne živciraj se oko gluposti (posla) - sve je to prolazno i nebitno....i odmah se oslobodim stresa. Više si ne želim dozvoliti živciranje oko posla ili materijalnih stvari (samo da to još dopre do moje podsvjesti

Draga Patik, daj si vremena. Već sam sto puta rekla da vjerovatno ne bih ni ja srljala u novu trudnoću da mi ne otkucava biološki sat. Nisam ni ja pustila svog anđela a već bih drugu bebu. Željela bih ga pustiti jer je teško podnjeti toliku patnju. Svaka ima neku svoju priču u pozadini koja utječe na naše odluke. Ti si se tako hrabro držala na početku pa je moguće da nadoknađuješ zatomljenu tugu. Slično je kod mene, toliko mi je bilo naporno na poslu zadnjih mjeseci da nisam stigla pomisliti na ništa osim posla. Međutim, kad ostanem sama nastane užas. Kad god sam besposlena misli krenu. Teško je, naročito što se nitko oko nas ne zna nositi s našom nesrećom. Sve je to ljudski i ako si same ne pomognemo neće nam nitko. Ja sam jučer popodne više od sat vremena tulila, a par sati kasnije sam se već smijala gledajući neki film. Mislim da će mi tako biti još dugo dugo. Vjerovatno sve imamo užasne oscilacije raspoloženja; kod mene to izgleda kao da stalno imam PMS. Samo da ja dobijem novu šansu i biti će mi malo lakše, u suprotnom ne znam kako ću dalje. Pusa svima...

[Patik_moj <3]

Drage moje, vidim da ne pisete posljednjih dana, pa se nadam da ste mi dobro. Ja se evo uskoro spremam na poslovni put, nece me biti tjedan dana, pa da vam se javim i zazelim sve najbolje dok se ne vratim. Mom suprugu i meni je malo bolje. Malo manje stresa sa svih strana i uzivanje i obaveze sa nasim cetveronoznim ljubimcem su dobar lijek. I konacna odluka da necemo raditi na bebi do iduce veljace su veliko olaksanje. Bila sam glupa sto sam dala da pojedini ljudi uticu na mene svojim pricama, kako ce mi biti lakse kad rodim drugo i kako ne smijem vise cekati. Bio je to ogroman kaos, znate i same, pisala sam...
Ali otkako smo nas dvoje sjeli i porazgovarali o tome, odlucili smo da je jos uvijek prerano i da su rane jos svjeze. Odlucili smo isto razmontirati na pola djecju sobicu, posebno krevetic i komodicu za presvlacenje i kad dodje druga beba simbolicno smontirati, jer mislim da bi mi jako tesko bilo poloziti jednu bebicu tamo, gdje moj Patrick niti jednom zaplakao nije.
Eto, toliko o nama. Drago mi je da sam se i sama malo smirila i shvatila sto zelim i sto trebam, jer nekad je uzasno tesko slusati sam sebe...
Ljubim vas sve

[misekica2011]

Draga Patik

Drago mi je da ti je bolje i da si iskreno razgovarala sa svojim dragim o novoj trudnoci i svemu sto te muci. Sigurna sam da ti je to bilo jedno veliko olaksanje. Vas dvoje jedini znate kako se stvarno osjecate i sto je za vas najbolje. Nemoj se opterecivati sa drugima i biti pod pritiskom. Svatko ima svoj zivot i svoj izbor i tako im objasni kada te opet budu savjetovali da sto prije ostanes trudna. Ljudi nisu prosli to sto smo mi kao mame andjela pa vjerujem da nas niti nemogu u potpunosti razumjeti. Cesto nam u dobroj namjeri nesto kazu ili savjetuju i da mogu najradje bi ih u tom trenutku polila sa hladnom vodom kada cujem hrpu nekih gluposti tipa mladi ste imati cete jos djece itd. Mislim da nam nikada u zivotu nece biti lakse...biti ce nam samo malo bolje jer ce vrijeme uciniti svoje. Tezina i tuga ce uvijek biti oko nas i mi jednostavno moramo nauciti kako se nositi sa tim. Nadam se da ce nam buducnost svima biti ljepsa!

Drage cure da li je netko citao knjigu andjeli u mojoj kosi? Ja sam sada pocela i cini mi se prekrasna...preporucam.

pusa svim mamama andjela!

[Patik_moj <3]

Imas potpuno pravo, misekice...ma da, najradije kantu hladne vode s ledom i kojom zabom unutra :D al dobro, dok god ja dodjem na to sto ja zelim a ne odlucim se onako kako mi drugi savjetuju, dobro je...
Knjigu nisam citala, mada sam i ja cula da je dobra, mozda ju danas cak kupim. Jel bi mi napisala samo tko je autor/autorica knjige? Ljubim puno i saljem veliki zagrljaj

[Athana]

Drage moje, javljam se na kratko da vas sve i

Nisam dugo pisala, bila sam kratka s vremenom, a i mm je bio na godišnjem, pa smo iskoristili ovo vrijeme da ga provedemo skupa, tako da sam rijetko sjedila za laptopom.
Neki dan sam prigodno obilježila i svoj ulazak u 30-e, kao neko prijelomno razdoblje moga života, sa toliko pozitive u sebi i pogledu na život...i sa jednom, jedinom, najvećom "željicom"...da će svi oni sljedeći biti puno veseliji, a naša obitelj mnogobrojnija za nekoliko malenih članova...i zauvijek u našim mislima i srcu naš

Patik moj, drago mi je da si i ti pronašla svoj mir i vjerujem da ti je nakon razgovora sa tvojim mužem sigurno lakše, barem u tom dijelu kad ste odredili neke svoje ciljeve, definirali svoje želje i uskladili se u tome... Na kraju, okolina je najmanje važna, bitno je ono što vas dvoje želite i čemu težite u svom životu...a s nadom i vjerom sigurno ni rezultati neće izostati. Ljubim te!

Iako sam se u posljednje vrijeme dosta okrenila svojoj staroj ljubavi - čitanju knjiga...i pročitala dosta dobrih naslova (koji su mi i sami pomogli da nekako prevladam ovo teško razdoblje i drugim očima pogledam svijet oko sebe), nikako da dođem do par onih koji me doista zanimaju...jer kad god dođem u knjižnicu, te knjige su već na posudbi...Osim "Anđeli u mojoj kosi", čula sam još i za "Stepenice do neba", "Anđeli će samo zaspati" i "Koliba", koje svakako prvom prilikom kada budu dostupne moram pročitati...i preporučujem ih i vama!

Toliko za sada od mene, sve vas grlim i pozdravljam, do skorog tipkanja...budite mi dobro!

[misekica2011]

Imas potpuno pravo, misekice...ma da, najradije kantu hladne vode s ledom i kojom zabom unutra :D al dobro, dok god ja dodjem na to sto ja zelim a ne odlucim se onako kako mi drugi savjetuju, dobro je...
Knjigu nisam citala, mada sam i ja cula da je dobra, mozda ju danas cak kupim. Jel bi mi napisala samo tko je autor/autorica knjige? Ljubim puno i saljem veliki zagrljaj

Draga Patik

Autorica knjige Andjeli u mojoj kosi je Lorne Byrne. Navodno da ima jos jednu odlicnu knjigu koju je napisala. Kada saznam naslov javim.

puse svima

[misekica2011]

Draga Athana

Zelim ti sve najbolje povodom tvog rodjendana sa malim zakasnjenje iako mislim da za dobre zelje nikad nije kasno. Drago mi je da pozitivno mislis i da se dobro osjecas. Drzim ti fige da ti se sve tvoje zelje ostvare sto brze

ljubim

[hope123]

Draga Athana,najljepše želje i da ti se ostvari sve što si želiš!Neka ti 30-a bude najljepša,da te za 31-u grle malene ručice oko vrata.Eto i meni je sutra 29,i točno 2mj otkako sam ostala bez svoje bebice.Neznam kako ću to izdurat,ali moram kao i ti misliti samo pozitivno i vjerovati da će ta biti ljepša nego predhodna.Neka nam je svima sa srećom.Ljubim vas sve.PUSA

[Athana]

Draga Hope,

ne želim da ti se ostvare sve želje jer više nećeš željati...ne želim da ti se ostvare svi snovi, jer više nećeš sanjati! Želim da ti se ostvari onoliko želja i snova koliko ti je potrebno da budeš sretna!!! Sretan 29-ti rođendan, puno zdravlja, ljubavi i mir u duši, neka ti svaka sljedeća godina buda ljepša i sretnija...od

Također, zahvaljujem na lijepim željama i iskreno se nadam da ću 31. proslaviti sa svojom bebicom u rukama!

Draga Mišekice, od veliko HVALA!!! Kako si mi ti, draga?

Ljubim vas...

[misekica2011]

Draga moja

drzim se ovisi kako koji dan ali trudim se. Tesko mi je kada idem doktoru, a u cekaoni puno veselih trudnica,kada vidim mame kako guraju kolica,igraju se sa svojom djecicom itd. ali to je normalno i tako mora biti. Sve mi je jos jako nestvarno. Ponekad se probudim i pitam se da li je to bila stvarnost ili sam sanjala. Ljudi kada me vide iznenade se kako se dobro drzim sa obzirom da nije proslo puno vremena. Neznam sta mi je gore kada lupe takvu glupost ili pak kada preko nekoga cujem da me netko drugi zeli nazvati pa nije siguran da li moze i da li da zove. Definitivno sada vjerujem u onu: u nevolji se pravi prijatelji poznaju. Puno sam bolje nego prije jer sam dobila odgovore na neka pitanja koja su me dugo mucila. USkoro se vracam na posao. Nadam se da cu uspjeti izdrzati taj stres koji me ceka. Sada vrijeme kratim putovanjima u dvoje i mogu samo reci da je super promjeniti mjesto,okolinu,drustvo itd. I malo se maknuti od svega. Slobodno vrijeme dijelim sa muzem,obitelji i prijateljima...misli ponekad ipak odlutaju ali trudim se.zapravo kada razmislim dosta razmisljam o buducnosti i svom malom savrsenom svijetu. Nadam se da cemo sve uskoro biti sretnije.

Drzite se sve i budite hrabre!

ljubim vas sve i cujemo se uskoro

[Athana]

Draga moja

drzim se ovisi kako koji dan ali trudim se...Ljudi kada me vide iznenade se kako se dobro drzim sa obzirom da nije proslo puno vremena. Neznam sta mi je gore kada lupe takvu glupost

Potpuno te razumijem, draga...meni osobno isto jako ide na živce kad mi ljudi kažu kako se dobro držim ili da dobro izgledam...vjerujem da ne misle ništa loše time, možda mi pokušavaju dati i kompliment (samo za doista drage prijatelje sam sigurna kako se samo dive mojoj hrabrosti), ali kad to čujem od nekih "prolaznika", kao da me ubodu tim svojim riječima...pa zar misle da mi nije teško, da ne osjećam još uvijek ogromnu tugu u svom srcu koja će uvijek tu biti i prisutna, ali ne mogu se samo "zavući" u kuću i izolirati od daljnjeg života...a ljudi kao da to ne shvaćaju! Ali iskreno, nemam im potrebu to ni objašnjavati...samo oni moji pravi prijatelji znaju kako mi je i svakako, vi ovdje koje se svakim danom borite s istim osjećajima... Nekako, za druge me nije ni briga...

[malaluce]

Draga misekica2011, druga knjiga Lorne zove se "Stube prema nebu",procitala sam i nju i "Andjeli u mojoj kosi"prekrasne. Slijedecu koju zelim procitati je "Koliba".
Evo cure, jucer sam konacno cula dobru vijest,a to da su mi nalazi prekocepcijske obrade svi uredu,nema bakterija,nema trombofilije,tako da polako al sigurno mogu krenuti u akciju,a mom andjelcicu se blizi 6mj. I jako mi fali.
Pusa svima i cujemo se!

[tikica78]

bok cure.. čitam vas i želim vas jako jako zagrliti..
nisam vam se dugo javila..ali evo da vam malo dam krila.. ja sam sada 22 tjedan trudnoće, nosim prekrasnu curicu s desne strane i dječaka s lijeve.. pomalo lupkaju i javljaju se ..
ovaj osjećaj je nezamjenjiv..i pomalo moja bol zacjeljuje.. termin mi je taman negdje krajem siječnja a nekako osjećam da će sudbina učiniti da to bude 24. na taj dan sam izgubila svoja dva anđela prošla.. Bog mi je uzeo ali Bog mi je i vratio sreću evo istom mjerom.. iako sam stalno u strahu od svega srce se ne predaje ..
i znam da nas čuvaju moja dva anđela..
želim vam svima drage moje da skupite snagu za dalje jednom ..

[Patik_moj <3]

Drage moje
evo i mene napokon nazad...nedostajale ste mi jako, ali nisam imala pristup internetu a ni vremena, pa nisam uspjela pisati. NAs Patrick je prosli petak napunio osam mjeseci...Taj dan sam bila posebno tuzna, bez supruga na mojoj strani, bez mogucnosti otici na Patrickov grob...sve se skupilo i naravno pred pocinak suze su dosle na lice, osjecaj, opet onaj odvratni osjecaj praznine u srcu...u narucju...zamisljam opet, po stoti put kakav bi bio sada...I te noci se probudim (ni sama ne znam dal je san ili java bio) i osjecam da sam u nekoj drugoj prostoriji, jako je tamno, tiho...a kroz prozor ulazi neka cudna svjetlost i neka dva kvadrata koja na trenutke podsjecaju na krila andjela...Ja se osjecam skroz mirno, ne bojim se...samo razmisljam, Boze kako je moguce da ne vidim svoju kolegicu pored mene kako spava, ili ovu trecu osobu nazocnu u sobi...pa mi opet postane svejedno...gledam i dalje tu svjetlost, postaje sve jaca,a ja mirnija...i na trenutke pitam se, sto ako je to moj Andjeo dosao da me utjesi, da mi kaze da je tu...i zatvorim oci i zaspem...
Nedostaje mi uzasno mi nedostaje...stvari koje sam prije sa lakocom rjesavala, sada mi treba brdo snage i motivacije...cijeli zivot mi se jos cini kao zastao u tom trenutku. Toliko su misli na njeg prezentne, da ne mogu vjerovati da je proslo osam mjeseci...a ja jos na pocetku...ja jos lezim u bolnici, 05.02. je i slusam kako mi govore da je moj jedinac umro...kako mu nisu mogli pomoci...jos uvijek osjecam onu bespomocnost i zelju da si istovremeno iscupam svaku dlaku na glavi od bijesa, od tuge...Jos uvijek placem u njegovoj sobici..krevetic mi se sinoc cinio tako prazan...iako je isti kao i prije...I ideja da spremimo njegovu sobiicu mi se ucinila tako okrutna i nezamisliva...I shvatim kako ce tako boljeti cijeloga zivota i da je tesko krenuti naprijed...Ljubim vas puno i cuvajte mi se!

[Athana]

Tikice, veselim se zbog tebe ...samo hrabro, draga, vjerujem da ti On sada vraća "dug"...ljubim te i sretno - do samog kraja!

Patik moj,

falili su tvoji postići u ovo vrijeme kad nisi bila s nama...drago mi je da si nam se "vratila", iako ne volim što proživljavaš novu-staru bol, proživljavam sa svakom od vas iste strahove, tuge, borbe...sa drugima i sa sebi samom...
Vjerujem da ti se tvoj Anđelčić "obratio" u snu...htio te je utješiti, osjetio je tvoju bol i tugu, a Patik sigurno ne voli da je mama tužna...prekrasno, draga, imala si "izvantjelesni" susret sa svojim sinčićem... Koliko puta samo prije spavanja poželim da mi se moj dečko javi...makar u snu, samo da mi kaže da je dobro i da mu je lijepo na Onom tamo, nekom drugom mjestu...Iako, u to ne sumnjam, znam da mu Tamo ništa ne fali, da ima prijatelje s kojima se igra...zamišljam parkić sa šarenim cvijećem, toboganima, penjalicama, malim životinjicama i tamo mojeg Anđela sa drugim bebicama, kako se smiju, igraju, pjevaju...
Stvorim takvu sliku u glavi, pa mi barem na trenutak bude lakše...otimam se tužnim razmišljanjima i samo jednom sebičnom idejom "Hoću ga nazad!"

Drži se, draga...trebati će svima nama puno snage da nastavimo dalje...ali sve dok ovdje imamo jedna drugu da razgovaramo i onda kada mislimo da nas nitko više ne razumije, lakše ćemo zajednički svladati ove teške dane...Ljubim te!

[adal]

poz drage moje ne pratim vas bas u zadnje vrijeme jer nemam pristup internetu,skroz sam ispala iz desavanja tu na forumu pa ne znam ni sta se sve desavalo dok me nije bilo ako stignem nadoknadit cu sve
a ovu vijest moram i sa vama podjeliti TRUDNI smo 7 sedmica ajme kako sam sretna i vama svima zelim da sto prije dozivite isto

[marija1411]

Odlične vjesti Adal tako mi je drago zbog tebe

[Beti3]

Divno, adal! I samo budi sretna, neka se maleno kupa u tvojoj sreći. To mu (joj) je odlična podloga za rast.

[latika]

poz drage moje ne pratim vas bas u zadnje vrijeme jer nemam pristup internetu,skroz sam ispala iz desavanja tu na forumu pa ne znam ni sta se sve desavalo dok me nije bilo ako stignem nadoknadit cu sve
a ovu vijest moram i sa vama podjeliti TRUDNI smo 7 sedmica ajme kako sam sretna i vama svima zelim da sto prije dozivite isto

Adal ČESTITAM


tako me razveselila tvoja novost,želim ti urednu trudnoću, samo polako dan po dan....
nadam se da ces se česce javljati....pusa

[twin]

Adal, tikica cestitam!! Bravo!!

Sretna sam zbog vas!

Ja u glavi puuuno bolje, prepustila sam se dragom Bogu i mojim andjelima da mi posalju bebicu bas kad bude vrijeme. Veselim se svakom novom danu, sretna s muzicem i nasom princezom.

[misekica2011]

poz drage moje ne pratim vas bas u zadnje vrijeme jer nemam pristup internetu,skroz sam ispala iz desavanja tu na forumu pa ne znam ni sta se sve desavalo dok me nije bilo ako stignem nadoknadit cu sve
a ovu vijest moram i sa vama podjeliti TRUDNI smo 7 sedmica ajme kako sam sretna i vama svima zelim da sto prije dozivite isto

drage curke sve koje ste trudne cestitam vas od srca i zelim da uzivate u svojoj novoj trudnoci. saljem punoooooo pozitivnih vibra i drzim fige svima od srca!

ljubim vas

[Patik_moj <3]

Adal, cestitke na trudnoci! Nek te Andjeli paze i maze i donesu ti na kraju jedno maleno cudo!! I svim ostalim trudnicama zelim lijepe i uredne trudnoce!

Evo kratko izvjesce i od nas-
Jucer sam popila svoju prvu tabletu folne ne zato sto se pripremamo i zelimo raditi na bebici, vec zato sto mi je prosli put menga kasnila deset dana i ja pomislila da sam trudna, pa me prala griznja savjesti sto nisam vec pocela sa folnom a znam da nam se moze zalomiti! Mislim si i ako ne planiramo nece mi odmoci, svaka sitnica koja moze pridonijeti tomu da se moja beba ziva i zdrava rodi bit ce ucinjena s moje strane...A i skori put u Svetu Zemlju je tu, pa se bojim ako se misljenje u trenu oka promjeni, nek sam uzela barem jednu tablu folne, haha...

A sada malo o osjecajima...da li je ijedna od vas imala ovako nesto!? Pri pomisli na novu trudnocu, srce zatreperi, osmijeh na lice i ruka na trbuh, ali onda odmah dodju i sjecanja na mog Patricka i onda se rastuzim i prestanem se radovati...i sanjariti o novoj bebi...Sinoc nisam mogla dugo usniti, razmisljam kako ce biti na drugom porodu, zeljela bih opet normalno roditi, prvo dodju misli kako sam rodila zdravu bebu i daju mi ju na grudi, a onda pak dodju opet sjecanja kako su mi njega odmah odveli, da ga nisam niti vidjela... Jednostavno mi ne da taj dogadjaj radovati se buducnosti, a ja se bojim ako cijela trudnoca bude takva, da cu izluditi...ili jos gore kad bebica dodje, a ja nisam spremna i placem sto Patrick nije tu...

Planiram iducih dana pozvati babicu koja nas je pratila nakon sto je Patrick umro...imamo pravo i mogucnost na to, da nas jedna babica prati kroz pripreme i kroz novu trudnocu. Mozda najbolje da vidim sa njom...i po pitanju Patrickove sobice, koja je jos uvijek u istom stanju... I iskreno, drage moje, boli me srce kad pomislim da cemo nesto tamo maknuti. Nekako mislim bit ce bolje kad ostanem trudna to micati i preurediti, jer sada ce mi srce bas ostati prazno, bez njega i stvari pripremljenih za njeg...

Ajd drage moje, pomagajte, da ne izludim...ako koju pametnu znate :D
Ljubim vas puno i saljem puno zagrljaja!

[misekica2011]

Draga Patik

Drago mi je sto si pocela uzimati folnu....nikad neznas kakve Bog ima planove i kada bi te mogao iznenaditi sa jednim lijepim poklonom Jako su mi poznati osjecaji koje si opisala...naime meni se to stalno dogadja. Izmedju radosti i tuge je jako tanka granica. Prosli smo istu situaciju....niti ja svoju mrvicu nisam vidjela...osim na aparatima i to svega na tren. Sat vremena nakon toga su nam javili da je umrla. Nama nazalost nije pruzena prilika da zagrlimo svoje bebe i privijemo ih na prsa....ja nisam cula taj prvi plac niti zagrlila svog andjela kao niti ti. Moramo zivjeti sa tim i u nasa srca pustiti drugu djecicu koju cemo imati. Sigurna sam da ce nam se barem jos jednom u zivotu pruziti prilika da to dozivimo i da grlimo i ljubimo svoju djecu. Moras zivjeti i nadati se najboljem jer ti nista drugo ne preostaje. Nakon ovog iskustva skroz drugacije dozivljavam trudnice i trudnocu opcenito. Treba shvatiti da je svaki novi dan poklon i da moramo uzivati koliko god mozemo. U nedjelju na misi sam gledala jednu prekrasnu trudnicu. Busica joj se stalno mrdala jer se beba iznutra javljala. Pomislila sam si o Boze dragi ja sam bila u toj situaciji i to mi je nekako sve bilo normalno....sada umirem od zelje da mi se to opet dogodi i ako treba cijelu trudnocu bi lezala na krevetu i mazila busu tj. bebu Draga moja ja sam sigurna da ces biti najbolja mama na svijetu i da ce tvoja druga bebica biti okruzena sa puno ljubavi. Nemoj razmisljati crno...razmisljaj o novoj trudnoci jer nikada neznas kada te moze iznenaditi Nemoj da te uhvati ne spremnu...time tvoja ljubav prema patiku sigurno nece biti manja....imas puno ljubavi u sebi za dati a Patik ce uvijek biti tu. Druga beba ce imati bracu koja ce biti mali andjeo cuvar i koji ce paziti da sve bude uredu. Mislim da je super sto mozes pozvati babicu koja te vec poznaje i zna sve sto se dogodilo. AKo nista drugo biti ces postedjena toga da opet ispocetka ljudima sve objasnjavas kako, sto i kada se dogodilo itd. Uostalom ako si se toga vec sjetila znaci da ti je babica ostala u lijepom sjecanju bez obzira sto Patik vise nije sa vama. Ja sam odlucila da jednog dana kada nova beba dodje da cu ici u istu bolnicu kao i prije. Bez obzira sto je puno ljudi oko mene protiv toga....neznam zasto ali imam nekako povjerenje u te ljude. Ne krivim ih nizasto iako je puno stvari ostalo nerijeseno. Sto se sobice tice ostavi ju takva kakva je...kada dodje vrijeme odluciti ces sta ces. Nema tu nikakvog roka za pospremanje i rastavljanje. Kod mene soba i dalje ceka....haljinice su u ormaru, cipelice takodjer...nadam se da nece tako ostati dugo i da ce uskoro sobica dobiti svog stanara. Nekako ne vidim razlog zasto bi sve micala. Vrata su doduse uvijek zatvorena. Ne zelim to nista micati jer mi se to cini kao da zelim negirati to sve sto se dogodilo. Da, bila sam trudna i da dobila sam kcer i to je trebala biti njena soba...ali eto ona nije sa nama. Nitko tko to nije prosao ne moze shvatiti kako se osjecamo. Draga patik misli pozitivno i stavi osmijeh na lice. Dobre stvari te cekaju...budi vesela! Kada ides na put? Ne mogu se sjetiti jesi ti nesto spominjala 11 mjesec ili sam to pobrkala? Drz mi se i pisi kada stignes

ljubim te puno

[latika]

http://velika-pisanica.hr/images/upl...%87e_thumb.jpg

15.10. Međunarodni dan sjećanja na malene anđele koji su prerano napustili svoje roditelje. Upalite svijećice za njih u 19h da im osvjetlimo put

[Patik_moj <3]

Draga misekica,
hvala ti na ovom ogromnom postu
A zbilja su mi misle 100% zbrkane...sobicu bismo pospremili, jer smo mislili da bi bilo lijepo kad bi dosla druga beba da ponovno krenemo iz pocetka, sastavimo sobicu i simbolicno krenemo iz pocetka...jer je ovako jako tesko, sobica kao da ceka jos na svoog Patricka a on nikako da dodje...Da, sada krajem mjeseca preko Svisvetih idemo za Izrael, malo obnoviti energiju i pomiriti se u potpunosti sa Bogom...
Nadam se da cu, kako ti kazes, moci misliti pozitivno i otvoriti srce za jos jednu trudnocu i jos jednu bebu...sada mi se to cini jos jako tesko. Ti pises dosta pozitivno, lijepo je citati kako je jedna majka taj kriz sa tolikom ljubavlju primila...meni je to tesko...ja sam postala slabic i plasljivac od tada, i osjecam ogromnu tezinu sudbine na svojim plecima. Nadam se da ce postati laksa vremenom. Ima naravno i dobrih dana, ali odvratni su ovi drugi, teski i gorki dani koji ne daju misliti na buducnost i veseliti joj se i koji me uvijek vrate natrag.
Ne znam jesam nesto pobrkala, ali jeste vi odlucili ici dalje na novu trudnocu?
Ja bih isto voljela roditi u istoj bolnici, opet sa istim ljudima i opet prirodno. Hocu li moci i da li ce to biti uopce moguce, to cemo jos vidjeti Do tada preostaje samo sanjati...

Latika, moj muzic je danas upalio svijecu za nase Andjele... nasa ce goriti cijeli dan

[misekica2011]

Draga Patik,

Kada sam prvi put dosla na ovaj forum napisala sam post i ti si na njega odgovorila prva ako se dobro sjecam. Rekla si i da vam je mali cetveronozni ljubimac unio puno srece u zivot Dala si mi utjehu i savjet kada mi je to najvise trebalo. Tvoj post i postovi drugih mama andjela su mi dali snage i natjerali me na razmisljanja o bolje sutra. Svu tu pozitivu o kojoj pricas sam nasla ovdje. Kada se to sve dogodilo mislila sam da cu umrijeti od tuge...iako moram ti priznati jos uvijek mi se to zna dogoditi. Ovim putem tebi i drugim mamama andjela zelim zahvaliti na svijetima i rijecima podrske koje su mi pruzile kada mi je to bilo najpotrebnije. Citajuci price drugih mama, njihova iskustva, stvari koje su prosle i koje su ih mucile na tom putu su mi olaksale prva fazu tugovanja i uopce suocavanja sa tim dogadjajem. Nisam planirala iz rodilista izaci praznih ruku a kamo li razmisljati o tome sto cu napisati na nadgrobnom aranzmanu svom andjelu...sve mi se cinilo kao u snu. Zahvaljujuci iskustvima drugih mama koje su tu pisale znala sam sta me ceka na tom dugom putu tuge. Ja sam zapravo jos uvijek na porodiljnom koji uskoro istjece. Koliko sam shvatila ti vec radis tako da si veliku stvar napravila...mene to tek ceka. Ceka me povratak na posao i suocavanje sa svakodnevnim problemima. Razmisljala sam da ostanem doma jos neko vrijeme, ali sam shvatila da to nece moju tugu uciniti manjom i da jednostavno moram ici raditi. Sto se tice druge bebe zelja je tu...neznam kada ce se to cudo dogoditi, ali nadam se uskoro. Nisam jos obavila zadnje pretrage pa kada doktor odobri nadam se da nece proci tako puno vremena do druge mrvice. Mi smo nasu srecicu dosta dugo cekali vec smo razmisljali i o mpo kada se dogodilo cudo. Mozda je i to jedan od razloga zasto sam bila jako ljuta na Boga i sve ostale jer nisam mogla naci razlog zasto mi ju je dao kada ju je odlucio odmah uzeti? odgovor na to pitanje necu dobiti nikada...ali vazno je da na Njega vise nisam ljuta. Nasla sam neku utjehu u vjeri iako se jos uvijek ponekad znam pitati zasto? Taj tuzan i nesretan dogadjaj je potresao ne samo nas vec i nase obitelji i prijatelje. Duboko nas je to pogodilo i dosta se tesko svi oporavljamo. Da mi je netko prije koju godinu rekao da ce mi se ovo dogoditi i da cu ovo prezivjeti...ne bi vjerovala...ali eto ocito vrijedi ona Bog ti da uvijek onoliko koliko mozes podnjeti. Jednostavno kada ti bude tesko dodji tu i napisi koje slovo. Sigurna sam da ce uvijek netko od mama biti tu i odgovoriti. Mislim da nam je zajedno ipak lakse tugovati. Uostalom lijepo je cuti druge mame andjela koje su uspjele ostvariti nove trudnoce i/ili vec postale mame. Lijepo je cuti da su ljudi uspjeli i da su sretni. Sve je moguce draga Patik prema tome glavu gore! Nadam se da ces se lijepo provesti na putovanju koje si dugo planirala. Necu ti jos zazeljeti sretan put jer mislim da cemo se jos cuti do tada.

cuvaj se ljubim te puno

[Optimisticna]

adal želim ti školsku trudnoću!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

[Athana]

Drage moje,

budući da je danas Dan sjećanja na naše anđelčiće, zapalila sam svjećicu maloprije za mog Ivana i vaše anđele, pa se isto tako odlučila odmah javiti ovdje na forum da vas sve pozdravim...
Vidim, raspisale ste se ovdje, drago mi je kad vidim vaše postiće...tek toliko da znam kako ste, čime se bavite, o čemu razmišljate...

Prvo, draga Adal, jako lijepa vijest...veselim se zbog tebe, uživaj u trudnoći i sve najbolje tebi i malom što kuca ispod tvojeg!

Patik, neki dan sam se i sama uhvatila u sličnom razmišljanju...od trenutka kada mi je ginekolog dao "zeleno svjetlo" i kad smo mm i ja počeli "raditi" na drugoj bebici, palo mi je na pamet...što ako se sad dogodi, prošle godine sam u 10. mjesecu ostala trudna sa mojim anđelčićem, kako ću podnijeti cijelu trudnoću, porod...strah od onoga što dolazi poslije...hoće li biti sve u redu...takva i slična pitanja su se vrtila po mojoj glavi.
Ali sam se odlučila prepustiti, znam da će strah djelomično uvijek biti prisutan, ipak želja je jača, kao i vjera u moga anđela...danas sam bila na groblju i zamolila ga da izmoli Njega da tati i mami podari uskoro drugu bebicu, svoga brata ili seku...i da ih čuva! Dok imam svog anđela iznad i pored sebe, neću se bojati... Jednostavno, umorna sam od silnog razmišljanja, kako...zašto...zbog čega...kako dalje...

Ljubim vas sve, drage moje i za kraj vam ostavljam jedan prekrasan link...ja sam se

http://youtu.be/T2APLVytIGU

...za sve nas, barem na trenutak mame...

[misekica2011]

Draga Athana

od srca ti zelim da uskoro dobijete drugu bebu. Nadam se sa necete morati dugo cekati i da ces uskoro drzati smotuljak u rukama.

Drage mame andjela i ja sam zapalila svijecu za nase andjele danas. Nadam se da se igraju skupa i da im je lijepo gore.

Puse

[Athana]

Hvala na podršci i lijepim željama, draga Mišekice

Također, i ja tebi želim od da dobiješ odgovore koji ti trebaju da nastaviš dalje...da se upišeš pod "trudilice" i da, ako Bog da, sljedeće godine svaka od nas "cijeli svoj svijet zagrli objema rukama"... Ljubim te!

[nina70]

Adal tako sam sretna zbog tebe. Sretno draga do kraja
Tikice

[misekica2011]

Hvala na podršci i lijepim željama, draga Mišekice

Također, i ja tebi želim od da dobiješ odgovore koji ti trebaju da nastaviš dalje...da se upišeš pod "trudilice" i da, ako Bog da, sljedeće godine svaka od nas "cijeli svoj svijet zagrli objema rukama"... Ljubim te!

Draga Athana

u potpunosti potpisujem tvoj post. Nadam se da ce to tako biti

puno pusa

[Patik_moj <3]

Draga misekice, drago mi je da ti nase piskaranje barem malo pomaze
Onda cemo i dalje nastaviti! Nije uvijek lako naci prave rijeci, jer i sama znam kako rijeci mogu boljeti, ali se mi Mame Andjela najbolje razumijemo...
A sto se tice posla, ja sam ostala cijeli porodiljni doma, kod nas su to cetiri mjeseca i peti jos uzela bolovanje, jer mi je bilo prerano za ici na posao...I danas mi je jasno da je to bila najbolja odlika sto se toga tice...uzela sam si vremena koliko mi je bilo potrebno...jer na kraju, kad vec dodjes raditi, nitko te ne pita mozes li ili ce uzeti u obzir tvoje stanje, nego, jel, moras raditi punom parom...Kad sam vec pocela raditi bilo je dobro i godilo mi je, ali sam puno puta pomislila da sam dosla u onom stanju nakon tri-cetiri mjeseca, ne bi valjalo... Kako radim sa osobama sa posebnim potrebama, znali su oni i sami dosta mi rane otvarati, pitati za Patricka...neki dan jedan sticenik me pita da li mi Patrick nedostaje i da li sam tuzna sto je umro kao njegov tata...ja mu velim, pa jesam tuzna sam ponekad, a on mene zagrli i veli, ne budi tuzna, ja cu te zastititi :D Blesavo moje!

Sada tako nesto cuti mi je slatko i ne smeta mi, ali ne znam kako bi bilo da mi je to rekao dok su rane bile svjeze i da li bi me uopce upoznao ovakvu pravu, jer je on novi u grupi i upoznala sam ga tek poslije porodiljnog...Mozda ne bismo uopce uspjeli upostaviti ovakav odnos, obzirom da je jedan od "najzlocestijih" u grupi, a ja sam bila dosta osjetljiva, a on mali provokator...
Pa razmisli dobro, ne znam sto radis, da li je vrijeme da se vratis ili je bolje da si uzmes jos malo vremena, jer znam i slucaj mame koja je pozalila sto je krenula rano, jer su joj pitanja klijenata svaki put donosile suze na oci...

A sto se tice druge trudnoce...kazu da se najlakse zanese tik poslije poroda cim se obave pretrage, pokusajte! Mozda ovaj put upali brze...Moja kumica je isto jako tesko zatrudnila sa prvom bebom i doktori joj rekli da za novu trudnocu ima samo 10% sanse..i nisu se stititli, kad dok je malecki imao cetiri mjeseca, zatrudnila sa curicom :D Eto tko zna, i kako ti kazes, glavu gore, pa nek bude kako ce biti! Ljubim te puno i da, cujemo se mi jos sigurno prije nego odletim :D

Draga Athana, super da si smogla snage za ici dalje...Zbilja se divim tvojoj hrabrosti, jer znam na kakvom sam ja dnu bila negdje tri mjeseca poslije Patrickove smrti...mene je bilo tesko izvuci gore...i jucer je opet bio jedan los dan gdje sam pomislila, Boze moj, moj zivot je postao cisto sranje, odnos sa muzem drukciji, ja drukcija, sve se promijenilo! Iako se trudimo, ali je tezak kamen stavljen na nasa ledja...
Puno puta sam cula od drugih parova , to nas je samo ojacalo, zblizilo...ne znam, nekad mi se cini da jednostavno nismo vise ono dvoje mladih i zaljubljenih...sada zivimo u nekom svom svijetu, mislimo puno na naseg Andjela, i te nam misli zaokupiraju sve...upravljaju nasim zivotomima...i kako se trznuti iz tog? Iz te monotonije? Uskoro ce zima i zimski praznici...odlucili smo ne slaviti Bozic u materijalnom smislu, povuci se negdje na planinu, u kolibu, i proslaviti zajedno...a opet se bojim da ce nas ta samoca ubiti, ako ja opet pocnem plakati i tugovati, sto nas prvi Bozic prolazi bez naseg sincica...I tako,sve se vrti u krug...Nekad ne nalazim izlaza...a tako bih voljela da opet budem ona stara, spremna pruziti i uzeti ljubav...

Drage moje, i kod nas su svijece jucer gorile...Iako svijeca gori svaki dan, jucer je posebno boljelo...jer sam znala, on nije jedini, ciji je odlazak jednu obitelj ucinio tuznim...ne place samo moje srce za njim, vec srca mnogih drugih majki...

I jos nesto za kraj....pisuci ovaj post, vidim da se jos dosta tuge krije u njemu...u biti u skoro svakom mom postu, ili mi se tako cini...mislim da cu uskoro morati napraviti REZ i nastaviti dalje...jer ako ovako nastavim dalje, bojim se da ce ova tuga prevladati potpuno mojim duhom...i promijeniti me do korijena...Nekad se bojim da ludim, a da to i sama ne primjetim...pa ako vi to isto osjetite, molim vas, upozorite me (ili je to normalno?), pa da trcim opet psihicu dok nisam skroz pukla!

Eto ljubim vas i saljem veliki zagrljajj!

[Optimisticna]

Patik ne, nisi luda... Meni je trebala godina dana da se odlučim ponovo na trudnoću. Prvo sam radila sve pretrage, oporavljala se i tako "kupovala" vrijeme jer me bilo strah. Kad su testovi pokazali da je sve u redu, onda mi je prehlada bila izgovor za NE taj mjesec, onda idući mjesec sam bila ful hepi jer nam se smjene nisu poklapale itd.... U emocijama sam bila imam dojam stabilnija nego ti (nemoj me krivo shvatiti), ja sam nekako uživala u poslu, ljudima i tako bježala OD tuge. Imam dojam da ti bježiš U tugu.... Još je rano za tebe. Nije ti još uvijek prirodno biti zadovoljna u sadašnjem trenutku, a to je zato jer je još rano. Nemoj se dati nagovoriti na nešto što ne želiš.I još nešto........imam osjećaj da misliš kako ćeš izdati Patrika ako ostaneš truda i rodiš i voliš drugo dijete. Nećeš ga izdati. Njega ćeš uvijek voljeti.
Tvoje vrijeme će doći kao što je došlo vrijeme nama tolikima koje smo mislile da nikad nećemo preboljeti. Ja sam dokaz. tikica je dokaz. boxica isto, adal......ima nas puno samo pogledaj potpise. Sve smo prošle to što ti sada prolaziš. Nisi sama. Uf tako bi te nekako htjela uvjeriti da će sve biti ok...
pusa!!!

[Patik_moj <3]

Nije ti još uvijek prirodno biti zadovoljna u sadašnjem trenutku, a to je zato jer je još rano.

Draga optimisticna, hvala ti puno sto si se javila. Kako je maleni? Ljubi ga jednom od mene
Ovo sto sam gore kvotala mi je zapelo u oko...i imas potpuno pravo. Nije mi prirodno vise smijati se, nije mi vise prirodno uzivati u zivotu...nije vise prirodno da ja budem ja, nego sam jos uvijek ona jadna zena koja je prije osam mjeseci ostala bez svog sina....i od tog osjecaja se ne mogu odmaknuti. Puno puta se uhvatim u mislima, kako ako mi nesto ne ide, ako nisam raspolozena, ako ne mogu ovo ono, uvijek pomislim, pa moj Patrick je umro, i ne mora biti bolje...al onda shvatim da je proslo osam mjeseci i da se vise tako ne bih trebala osjecati, vec lagano uzimati zivot u svoje ruke, a ne traziti izgovore tuzi ...Nadam se da ces skontati sto zelim reci, jer mi je ovo zbilja tesko objasniti!

A to da cu ga izdati, kad ponovno ostanem trudna...I tu imas pravo! iako to nikom nisam priznala, ali je tako...imam osjecaj da ce ga onda bas svi zaboraviti, jer je doslo novo dijete, a ja necu imati pravo vise plakati, jer imam drugo dijete i jel moram biti sretna i zadovoljna znam da zvuci glupo...I zbilja, pokusavam slijediti svoje emocije sto se tice nove trudnoce. Osjecam da se zelja lagabno budi ali i da ta glupa zbunjenost prevladava mnome, pa dok to ne rijesim, znam da nije prvi trenutak I tako, kad dodje zuta minuta, ja vam pisem i dosadjujem :D
Pusaaa

[Athana]

Nije mi prirodno vise smijati se, nije mi vise prirodno uzivati u zivotu...nije vise prirodno da ja budem ja, nego sam jos uvijek ona jadna zena koja je prije osam mjeseci ostala bez svog sina....i od tog osjecaja se ne mogu odmaknuti. Puno puta se uhvatim u mislima, kako ako mi nesto ne ide, ako nisam raspolozena, ako ne mogu ovo ono, uvijek pomislim, pa moj Patrick je umro, i ne mora biti bolje...

Potpisala bih ovaj dio posta jer se i sama često tako osjećam...sve ono što sam ranije radila bez ikakvih problema, postalo je teško...čak i one obične kućanske obaveze, kao što su kuhanje, spremanje, sve mi mi teško pada...ponekad bi se najradije zavukla u krevet ispod pokrivača i ne bi otamo izlazila danima, kao da je sva energija "iscurila" iz mene... I ono što napravim, odradim polovično i na brzinu....

Vrlo je teško povratiti život u normalu i postaviti sve na svoje mjesto...

Htjela sam ti samo reći da nisi ti jedina, niti luda...poslije svega uhvatiti se "u koštac" sa običnim životnim situacijama, odrađivanjem svakodnevih obveza, odnos sa suprugom, povremena udaljenost...vjerujem da nisi ni svjesna koliko se često pronađem u tvojim postovima, ali postoji "ono nešto" što me ipak gura naprijed...da li je to u meni ostalo još onog starog optimizma ili nešto drugo...ne znam!
Mogu te samo ovako virtualno i reći "Razumijem te! Ali doista te razumijem.."

[Patik_moj <3]

sve ono što sam ranije radila bez ikakvih problema, postalo je teško...čak i one obične kućanske obaveze, kao što su kuhanje, spremanje, sve mi mi teško pada...ponekad bi se najradije zavukla u krevet ispod pokrivača i ne bi otamo izlazila danima, kao da je sva energija "iscurila" iz mene... I ono što napravim, odradim polovično i na brzinu....

Draga Athana, odlicno si ovo napisala...i sama se bas osjecam kao da je sva energija iscurila iz mene...Na poslu sam tek od sedmog mjeseca, ali vec osjecam zasicenje, a sa faxom se borim, i oni najmanji napori su za mene uzasno iscrpljujuci...
Prije bi mi obicno spremanje i ciscenje stana pricinjavalo takvu radost, a sada ga pocistim samo ako moram ... nazalost, sramotno, ali tako je...I ne znam sto bi pomoglo...osjecam se odvratno i nekorisno.
Samo kad se sjetim koliko sam prije u kuhinji eksperimentirala, uzivala u kuhanju i novim receptima, slaganju kolaca...a sada ako mm ne napravi kolac i ne pojedemo ga...Ne znam, cini mi se da se sve nekako naopako okrenulo i krenulo krivim putem. Umjesto da se oporavljam, ja tek sada uvidjam kako sam se promijenila i kako sam oslabila...I to je to sto me cini tuznom...

[hope123]

Drage moje Sve,čitam sve vaše postove i nalazim se u svakome od njih.Patik draga,jako je teško krenuti i ići dalje, svaki dan je zaista nova borba za zdrav razum i život kolko tolko normalan kao prije.U životu čovjek prođe sve i svašta i krene ispočetka nekako,ali nakon ovakve tragedije koju smo Mi prošle stvarno se moraš čupati iz ponora svaki dan i nalaziti neki smisao u svemu što imaš i što te okružuje.I meni je neopisivo teško odrađivati sve one poslove koje sam prije sa lakoćom obavljala kao npr.od običnog ustajanja iz kreveta pa sve do obaveza sa mojom dječicom.Neopisivo sam sretna što ih imam, ali nije istina da me manje boli jer već imam djecu i jer su uz mene,jer nekad se osjećam toliko zbrkanom i nesmijem plakati baš svaki put kad mi dođe da to oni ne gledaju.Puno puta mi dođe da odem nekamo sama na duže vrijeme i isplačem dušu,i vratim se bar slična onoj mami kakva sam bila.Ali znam da to tako neide i znam da ću se iz ovog crnila izvući sama i uz pomoć Vas drage mamice i da će biti bolje.Nisi luda draga moja,već su to sve osjećaji koje moramo proć i čim prije ih se riješiti i otvoriti novu stranicu i pružiti same sebi ono najbolje od života sa običnim sitnicama koje čine život ljepšim.To ne znači da ćemo iznevjerit svoje anđeleke već će biti ponosni na nas vidjevši nas ponovo sretne i nasmijane.A što se tiče nove trudnoće,ona će doći kada budeš spremna, i nećeš iznevjeriti svog najdražeg Patika jer i on vidi koliko patiš i koliko si tužna za njim,već će biti veliki smiješak na njegovom ličeku kada svoju mamicu ugleda sretnu zbog nove trudnoće i pazit će na svoju mamicu,braceka ili sekicu a možda i na svo troje.Puno,puno pusica i samo hrabro naprijed.Veliki

[Athana]

Neopisivo sam sretna što ih imam, ali nije istina da me manje boli jer već imam djecu i jer su uz mene,jer nekad se osjećam toliko zbrkanom i nesmijem plakati baš svaki put kad mi dođe da to oni ne gledaju.Puno puta mi dođe da odem nekamo sama na duže vrijeme i isplačem dušu,i vratim se bar slična onoj mami kakva sam bila.

Hope, draga, sigurno da ni tebi nije lako nositi se sa gubitkom, bez obzira što imaš drugu dječicu pokraj sebe i normalno je da su ona tvoje najveće blago...Vjerujem da je teško kada se moraš nasmijati radi njih, a srce ti plače i suze same bježe, a moraš dignuti glavu i biti hrabra...
Razmišljala sam i ja kako bi bilo da već imam jedno-dvoje djece, pa da sam proživjela ovu tragediju, kako bi se nosila s tim...sigurno bi se radi ostale djece morala prije "postaviti na svoje noge", ona bi me vjerojatno gurala naprijed...a ovako kao da nemam "vidljiv" razlog zbog kojeg bi se održavala na površini...Kada bi se okrenila oko sebe, sigurna sam da postoji puno ljudi zbog kojih moram postati ona stara Ja (moji roditelji, mm, prijatelji), ali ja se dižem puževim korakom...a kad padam na dno, padam velikom brzinom...gotovo sam sigurna da nikad više ni neću biti ono što sam bila nekad, gubitak djeteta je velika tragedija koja je sigurno ostavila veliki trag na svakoj od nas...

I nemoj me, molim te, krivo shvatiti radi ovoga što sam napisala, ničim ne želim umanjiti tvoju bol...znam da je jednako teško izgubiti i prvo i treće ili jedanaesto dijete...ali ti želim reći da imaš VELIKI razlog da kreneš dalje, onako kako trenutno možeš, otprilike isto kao što ja "te razloge" tražim i nadam se novoj trudnoći...Jednostavno, svaka od nas mora polako, dan po dan, preživljavati, radi svoje sadašnje i buduće djece...

Također, svoju tugu rijetko više pokazujem i gutam suze kad mi je teško (a ne moram se skrivati od djece), nego se "skrivam" od supruga, roditelja, prijatelja i hvatam one trenutke samoće kad se mogu prepustiti... Gotovo više nitko ni ne pita kako se osjećam, više-manje su svi ostavili to u prošlosti, očekujući valjda i od mene da napravim isto...a to tako ne ide...zato sam najiskrenije zahvalna na ovom forumu, gdje postoje osobe koje me razumiju...

Sad sam dosta "prošarala" ovaj post, jer su mi i misli takve, pa možda pišem i ne povezujem sve kako bi trebala, pa mi oprostite na tome...

Sve vas

[hope123]

Athana draga,sve si dobro rekla i zaista nije lakše kad već imaš dječicu,več jednostavno nekako moraš funkcionirati zbog njih a duša ti se kida i sav si rastrgan.I ti imaš jako veliki razlog zbog kojeg moraš dalje a to je nova trudnoća i radost od samog početka kada vidiš jedan veliki + .Zamisli samo tu sreću i radost kada ti doktor kaže da si trudna i ponovo čuješ maleno srčeko kako kuca ispod tvoga.To i mene drži,i ja da mogu odma bi u novu trudnoću,ali pred menom su još neke pretrage koje moram obaviti i dovest svoje tijelo u red prije nove trudnoće.Nadam se da ću bar početkom slj.godine moć ostvarivati svoje planove.Jer iza mog anđeleka je ostala golema praznina i tuga koju bi htjela odagnati sa novom trudnoćom,iako, moj anđelek će uvijek ostati u mome srcu dok je i mene.Mislim na tebe i molim za Sve majke malenih Pusa

[hope123]

I da, zaista, više nitko ne pita kako smo,pa čak ni mm jer oni su ipak drukčiji od nas.Ne kažem da im nije teško ali nekako sve brže prebrode i krenu natrag u život,dok ćemo mi taj uteg vući dok god smo žive.Nitko,al zaista nitko nezna kako nam je,jer kad se i čini da smo malo bolje,kad se i nasmijemo u nekom društvu ljudi misle da nam je puno bolje,a neznaju da iznutra plačemo i trunemo.Zato se ni ja ne trudim više nikome pokazati kako mi je, kad zapravo ljudi jednostavno koda očekuju od tebe da ne žališ dugo jer to je sve život.Ma o ovome bi mogla pisati i pisati,i samo se iživcirati a nitko od takvih nije toga vrijedan.Glavno da mi ovdje imamo jedni druge i da se međusobno razumijemo i možemo izjadati kad god nam je teško.

[nina70]

7,5 mjeseci sam bila trudna i točno toliko je prošlo od najtužnijeg dana u mom životu. Ni mene nitko ništa ne pita i svi misle da se dobro oporavljam. Ljudi imaju svoje probleme i ne treba im zamjeriti. Mogu shvatiti da su muškarci nespretni u iskazivanju osjećaja i da ih neki naprosto ne znaju ni iskazati, ali ne mogu shvatiti da me bliska ženska osoba nikad nije upitala kako sam. Ni moji roditelji i braća ne spominju mog malenog ali se naljute ako odem na groblje a njih ne zovem - po tome znam da im je stalo.... čitajući vas vidim da je svugdje isto ili slično... ja sam odustala od nerviranja oko toga i ljubomorno čuvam svog malenog u svom srcu i svaki put kad ostanem sama govorim mu koliko mi fali - kad drugi misle da sam sama moje su misli s malim anđelom i te trenutke mi nitko i nikada neće oduzeti.

[luna09]

Drage moje,samo vas zelim jako zagrliti jer trenutno nemam vremena pisati vise!Tuzno je sto ova tema postoji i sto se na njoj redovno pise ali je dobro sto bar ovde mame andjela mogu otvoriti svoju ranjenu i cesto neshvacenu dusu.
Mene dugo nije bilo jer sam imala ozbiljnih zdravstvenih problema ali sad sam hvala Bogu dobro.Uzasan sam strah osetila za svoj zivot ali ne zbog mene vec zbog ova moja dva decka kojima trebam.S druge strane imam i devojcicu tamo preko duge ali ja sam zelela da zivim.Ne mogu da opisem taj grozan osecaj.Kao da treba da biram sa kim cu da budem a opet znam da to ne zavisi od mene .
Blizi se zima,Nova Godina i Bozicni praznici i ja vec s vremena na vreme vracam film kako sam se osecala,koliki mi je stomak bio,sta smo planirali,pricali,kupovali u isto vreme pre 4 godine.Neverovatno lep osecaj,uzivali smo u svakom danu,bila srecna svake sekunde te trudnoce a onda jeziv kraj te bajke.Razbijeni u param parcad.Jedva smo se skupili i zajedno krenuli dalje da bi danas bili tu gde jesmo-srecna porodica sa dva divna deteta...ali-nikad se ne zaboravlja,celog zivota se nosi taj krst izgubljenog deteta,ona je zauvek ususkana u mom srcu.moja lepa curica,moj andjeo,nas andjeo.Ne ocekujem da je drugi pomenu,i ne treba,to me vise ne ljuti i ne boli.Samo vidim da svi zacute kad cuju da ja imam dve godine porodiljskog odsustva zto sto sam rodila tri deteta.
Drage moje,molim se da vam Bog da sto vise snage da mozete nositi taj tezak teret koji imate na svojim ledjima.