Kako se nositi s gubitkom djeteta i što dalje 4

[Athana]

Draga Patik,
hvala ti puno na tvojim riječima podrške i hvala ti na svjećici koju si zapalila za mog dječačića...zapaliti ću i ja jednu za tvog malenog Anđela, za tvojeg crnokosog Patricka i za sve ostale Anđele koji su sada zajedno i njihove majke kojima treba ublažiti bol i prazninu koju su oni ostavili za sobom kad su nas napustili i tako brzo počeli živjeti Vječni život.
Onog dana kad nas je naš Ivano zauvijek napustio, 10-ak puta sam se naljutila na Boga i isto toliko puta mu se ispričala...Nedavno sam pročitala jednu zanimljivu pričicu, u kojoj sam ja pronašla snage, pa ću je podijeliti s vama, drage moje mame...

"Hodaju Bog i čovjek stazom života koja je posuta pijeskom i za njima ostaju tragovi stopa. Na jednom dijelu te staze, jedne stope prestaju; Čovjek se okrene i reče: Vidiš, Bože, tu si me napustio... a Bog mu odgovori: Ne, čovječe, tu sam te nosio."

Eto, drage moje mame, nadam se da ćete i vi izvući neku pouku iz ove priče i snagu za novo sutra...jer ipak se sve događa s određenim razlogom...pa se i ja sada pitam, da li privilegija i čast biti majka Anđela?! Kako god, oni iz naših srca nikad neće otići i s određenom dozom boli mi ćemo se do kraja života nositi s tim, hrabro, jer tako jedino možemo...samo da nam svima dragi Bog podari drugu, zdravu dječicu koja će vratiti osmijeh na naše lice. A njih će sigurno njihova braća i sekice čuvati i gledati sa Neba...

Sad me još uvijek jako boli kad šetam gradom i vidim majke koje guraju kolica sa svojim bebicama...onda mislim kako sam i ja trebala ovo ljeto šetati sa svojim zlatom, ponosno ga pokazujući svijetu, a njega sada nema...ljeto koje je trebalo biti najsretnije u mom životu prekrila je ogromna tuga...

[Patik_moj <3]

Prelijepa prica <3 draga Athana


Drage mame, moram vas pitati nesto sto me vec par mjeseci prati...a to je misao da ne zelim trenutno drugo dijete. Kad citam vas, vidim da se svaka vise manje bori da moze sto prije u nove borbe, ili s nestrpljenjem ceka na zeleno svijetlo od lijecnika...samo ja ne mogu misliti na novu trudnocu. Meni je sada prilicno dobro, mislim dobro, u smislu da sam se malo oporavila od svega. Otkako sam krenula raditi, i opet se zatrpala obvezama na faxu nekako mi ne pada na pamet opet biti trudna. Isto znam da me sada ceka naporno vrijeme na faxu, pa mi i to ubija svaku volju, jer znam da od zivaca necu moci kao u prvoj trudnoci sa trbuhom do zuba izlaziti na ispite i ici na predavanja...Recite mi, jesam li luda ako si zelim uzeti jos vremena? Nekako svi misle da je vec vrijeme, samo se meni jos ceka. I sama pomisao da cu zatrudniti sa drugom bebom i da ce jos slucajno biti djevojcica mene vodi do ludila...Znam da bih trebala biti zahvala sto god da bude, jer mnoge zene ni to ne mogu, ali eto...to su moje misli posljednjih mjeseci. Nekako se nadam da ce nam put u Svetu Zemlju za dva mjeseca malo olaksati odluku i da cu onda biti sigurna u svoju odluku. Do tada, pomazite i recite jesam li pukla :D Pusa

Inace, gdje su nam klarita, mackulina, luna, renchy??Nadam se da ste dobro, iako se ne javljate

[mačkulina]

draga Patrik,

ja sam rodila malog anđela u ožujku...
dok sam se sastavila sa sobom i što mi se uopće dogodilo ....bio je lipanj...
o trudnoći tada nisam ni razmišljala...
prepustila sam se toku i neka me život nosi.. bilo mi je sve svejedno, gdje sam, gdje ću ljetovati... tijelo je funkcioniralo ali duša ne..... i onda sam tog rujna popišala plus..
Tada me je oblio znoj, paranoje i strahovi su izašli i bili su sve veći i sve jači..
tada mi je psiholog rekao da je sve to normalno, nisam 'odradila' tugovanje i sve što sam svjesno negirala podsvjest mi je vraćala...

Stoga ako se osjećaš da nije vrijeme - nemoj, ne znam koliko imaš godina... one u mom slučaju nisu meni išle u prilog one su bile moj neprijatelj stoga sam podvjesno čeznula za novom bebicom...

većina će reći, odi na novu da te zaokupi nova trudnoća, novi život... da ima istine u tome ali nije nimalo lakše.. bezbroj puta kada gledam svoje cure sjetim se izgubljene bebice i mislim koliki bi on bio? kakve bi oči imao?a kosicu? bezbroj pitanja a nema odgovora...
Pa onda pogledam svoje 2 cure i mislim si da je on tu nebi bilo starije (L) sigurno ne bi jer termin mi je bio u 6 mjesecu a sa L sam zatrudnila iste godine u rujnu...

i tako stotine pitanja a nema pravog odgovora, .. rasplačem se, pa opet gledam njih 2.. pa si mislim da li tražim previše i nemoguće?
onda se osjećam kao da sam kriva za nešto... i takvih misli zaspim...

Srećom takvih je dana sve manje.. naučila sam da se veselim onim što imam.. a ono što sam izgubila.. ah to ionako nitko tko nije prošao ne razumije pa je to moja najdublja intima...
Ljudi misle da prošlost brišeš gumicom, da svaka slijedeća beba izbija uspomene na bebu prije... ma ne.. mamino srce je veliko... u njega sve stane... sva moja djeca...
i jedino mi je drago do kada mene bude biti će i uspomene na njega...

L je već velika... ima 3 i pol godine... ne pričam joj o bratu... neću.. dječija mašta je čudesna ne želim da se zasad ona opterećuje nečim što joj je ionako teško shvatljivo u njezinoj glavi... i meni je teško shvatljivo nakon toliko godina u mojoj odrasloj glavi.. a kamo li djetetu od 3 i pol godine..

i tako živimo....

Petrik... kada se odjetiš spremnom idi u novu trudnoću ili pusti životu da te nanovo iznenadi...

kako god da odlučiš, dobro si napravila :ljubim te:

[Patik_moj <3]

Hvala draga mackulina

Drago mi je procitati to bas od tebe, jer znam sto si i sama prolazila kroz proslu trudnocu i zelim bar truncicu moci uzivati u iducoj trudnoci. Da mi mm nije rekao da je njegova zelja za bebom jos uvijek velika, i to nakon sto sam ga ja pitala, nije se udostojio sam reci , ne zelim ga patiti, pa se nadam da cemo naci neki kompromis u vezi toga. Za sada nek ide ovako kako ide. Mnogi mi kazu, pokusaj kao bez zastite, pa sto bude nek bude. Znam da mi ta nespremnost ne bi isla u prilog, cak stovise bi me izludila. Ako ne bih odmah zatrudnila, pitala bih se zasto, a ako bih, ne bih bila dovoljna spremna, da se samo tako desi. Ja mnogima pokusavam objasniti, da zelim Patricku dati jos malo vremena da bude u nasoj obitelji. Na to mislim da intenzivno tugujemo i mislimo na njeg. Doci ce i vrijeme kad nece biti tako i tada ce jedno malo srce naci smjestaj pod mojim, a do tada, nek ceka Nekad mi u mislima dodje pomisao, pa ako i ne budem nikad imala djece, ja jedno vec imam, i meni je to dovoljno. Nekad pomislim i ne zelim vise niti jedno, on mi je dovoljan A nista, za sada ostaje tako. Ako bude promjene javljam vam A sto se tice godina, 25-a mi je, stara nisam, jos uvijek veliko dijete u srcu! Ljubim

[luna09]

Evo me Patik!Svratim kao i uvek na ovu temu ali ne stizem da pisem.Vidim da ima i novih mamica sto je tuzno i pretuzno.Ja sam sa starijim sinom bila u bolnici pa me je to bas poremetilo.Srce mi se cepalo dok su ga bockali i dok je onako malen po ceo dan bio na infuziji.Kad je izasao bas je bio istraumiran a ja slomljenog srca jer nisam mogla da ga sacuvam od tih bolova i strahova.
E sad o onome o cemu si ti pisala.Sto se tice nove trudnoce ti najbolje znas i osecas sta ti je u ovom trenutku najpotrebnije.Mlada si i bice dece to je sigurno.Konkretno ja sam imala skoro 34 godine kad sam izgubila bebu i kako ni tad nisam odmah ostala trudna u meni je bio neopisivi strah da ni drugi put nece biti lako i nisam htela ni smela da gubim vreme.To je za posledicu imalo to sto sam ocajnicki zelela devojcicu tj.zelela sam moju prvu devojcicu.To je zelelo srce i razum nije imao sanse da dodje do glasa.Nisam dobila devojcicu ni tad a ni sledeci put.Veruj mi da sad shvatam zasto i da sam sigurna da je bolje sto je tako.Da sam ja bila racionalnija u tom trenutku onda je to druga prica ali tako jako zeleti zensko dete iz razloga sto sam zensko dete izgubila je pogresno i ne bi bilo fer ni prema mojoj andjelici a ni prema tom detetu.Ako kojim slucajem za par godina(sa nekih 40g) pozelimo da prosirimo ovu nasu lepu porodicu zelela bih devojcicu zato sto bi bilo lepo da dva brata dobiju malu sestru.To dete ne bi bilo zamena i naslo bi svoje mesto koje i treba da ima u majcinom srcu.Nadam se da razumes sta hocu da kazem.Kao sto rec mackulina ljudi misle da drugo dete donosi zaborav i da se sve obrise kao da nije postojalo-to sto smo ona,ja i jos neke mame ovde i posle rodjenja zdrave i prave dece jos uvek ovde jasno govori da to nije tako i da majcino srce nikad ne zaboravlja.
Kako god odlucis to je prava odluka za tebe i u to ne sumnjaj

[tikica78]

evo i mene drage moje malo da vam se javim..
ja sam danas 14 tjedana, bebice su lijepe i zdrave napreduju samo tako, bila sam na 4d i kombiniranom probiru nalazi su svi odlični a dr. na 4d uzv mi je rekla da nosim curicu i dječaka i da mi je trudnoća prekrasna uredna i bebe su u najboljem položaju kad se radi o blizanačkoj trudnoći svaka i svojoj posteljici..
ja se jako dobro osjećam nakon što sam prošla 12 tjedana priuštila sam sebi zrnce sreće u srcu iako i dalje sam na oprezu..
kupila sam si uređaj zove se baby watcher i uz njega mi prolaze dani , kad god me uhvati paranoja ili obuzme neki strah ja upalim taj mali uzv i čujem srčeka bebe, prvo jedne a onda me uhvati strah dok ne nađem srce i druge..
dva mala srca kucaju tako snažno i hrabro u mojoj utrobi , u tom trenu svaki put mi krenu suze..
trebat će još puno hrabrosti i dana dok ne zagrlim svoju dječicu ali idemo polako i sad pomalo sa osmjehom na licu..
ja sam bila od onih koje su se upravo s mišlju da ću ići na novu trudnoću uspjela ustati sa dna obrisati suze i ići dalje..
jučer je bio dan mog termina s mojim blizancima koje sam izgubila, nije mi bilo svejedno mislim na njih i volim ih jako , al u mom srcu sad vlada neki mir..
ljubim vas sve.

[Athana]

Tikice, drago mi je da tvoja trudnoća tako dobro napreduje i da su tvoje bebice dobro... Iako sam nova na ovom forumu i tek sam se nedavno pridružila vama, nažalost ili na sreću (hoću reći nažalost zbog mojeg gubitka, ali na sreću jer ovdje postoje majke koje me potpuno razumiju i koje mi puno pomažu da nekako prebrodim ovaj gubitak), pratim tvoju priču i drago mi je da si nam se javila. Kad pročitam kako ste neke od vas poslije svih gubitaka opet trudne ili imate drugu zdravu dječicu, jako mi je drago jer i ja dobijem nadu da ću se opet uskoro veseliti novoj bebeici (iako moj Ivano će uvijek zauzimati posebno mjesto u mom srcu )

Šaljem ti veliki i javljaj nam se i dalje kad budeš mogla....

Patik, draga, samo ti možeš znati kad si spremna za drugo dijete i nitko drugi ti ne može reći kad je pravo vrijeme...a vjerujem da ćete ti i tvoj suprug naći kompromis u tome, jer ako ste prebrodili jednu tako tešku tragediju, vi možete sve! A pravo vrijeme će doći...prije ili kasnije, mlada si i možeš još okreniti svijet!!!
Meni se možda "žuri" jer ipak uskoro ulazim u tridesete (ne mislim da sam stara), ali bih voljela imati barem dvoje-troje djece (ako Bog da i više ), pa nekako treba krenuti na vrijeme...ne znam koliko će vremenski trebati da ostanem ponovno trudna (i toga me malo strah, jer smo na našeg Anđela čekali oko 2 i pol godine), samo se nadam da će drugo dijete doći što prije jer mislim da bi trenutno to bio najbolji lijek poslije svega. Znam da mi drugo dijete neće zamijeniti mog dječačića, ali će sigurno ublažiti malo ovu bol koju osjećam zbog gubitka...i da ću u drugom djetetu prepoznati barem dio njega...

Sve vas ljubim i šaljem vam veliki zagrljaj!

[tikica78]

Athana prerano je tebi zaista tvoja bol je presvježa, ali budući želiš dječice puno brzo će doći tvoja snaga za dalje..
ja sam sigurna bila u svoju odluku da idem čim prije jer sam u svom srcu imala dva anđela koji će me čuvati u trudnoći i zauvijek..
iako bi voljela radije da su tu da ih grlim i ljubim , ali evo Bog mi ih je uzeo i vratio istom mjerom..
opet dva srčeka pod srcem..

sve ćete vi biti majke neke prije neke kasnije.. morate svoju bol otplakati i odtugovati to je najbolje za psihu ne bi ni bilo dobro drugačije..

[Athana]

I opet tuga...opet sam se predala...danas je točno mjesec dana kako nas je naš maleni napustio...opet mi razne misli prolaze kroz glavu... Bože, kao da desetak osoba živi u meni! Slomila sam se pred mm iako sam se trudila izbjeći takvu situaciju...on puno bolje prihvaća to što nam se dogodilo, nekako se pomirio s tim...a ja kad mislim da sam prihvatila kako našeg anđela više nema, sve mi se vrati kao bumerang...
I kako da kažem drugima što mi je u glavi...milijun stvari...pred roditeljima sam hrabra jer ne želim da gledaju kako patim, a ne mogu ni mm...ne želim svoje loše raspoloženje prenositi na njega...

Drage moje mame anđela,
da li se i vama nekada činilo kao da se to dogodilo nekom drugom, kao da to nije vaš život...pa onda u drugom trenutku svjesni ste da se to događa vama, ali se nosite s tim ili već u trećem trenutku mislite da ova bol nikada neće proći, kao da nikada neću moći kreniti dalje...
Jesam li normalna još uvijek ili polako ludim?!

[Beti3]

Jesi, normalna si. I proći ćeš još stadija te tuga prije nego ju uspiješ malo potisnuti. Neću ti reći da ćeš zaboraviti, jer nećeš, ali moći ćeš živjeti s tom tugom.
No, još je jako rano. Tuguj sada. tugu treba proživjeti. I ja sam skrivala bol pred svima, možda je zato tako dugo bila tako jaka. Ali, bit će ti lakše. Polako. Ali hoće.
Ako ti bude trebala pomoć liječnika ili psihologa, zatraži ju.

[Patik_moj <3]

Draga athana, itekako si ti normalna...vjeruj mi, to je jedina normalna reakcija na ono kroz sto prolazis. Doci ce vrijeme kada se uopce vise neces ni pitati jesi li nenormalna, vec ces biti ubjedjena da jesi, jer kroz vrijeme koje te ocekuje, neces moci normalno funkcionirati, plakati ces i biti izgubljena. A to izgleda kao bas kao da si poludila. Prosla sam sve to...I na kraju kad sve prodje, samo ces moci reci i potapsati se po ramenu, bravo ja, iz kojeg pakla sam se izvukla.

Slomila sam se pred mm iako sam se trudila izbjeći takvu situaciju...on puno bolje prihvaća to što nam se dogodilo, nekako se pomirio s tim...

Da li si sigurna da se on sa time pomirio? Napadala sam i ja svog muza i pitala ga kako moze biti tako hladan i ne plakati. Bila sam ljuta...jako ljuta...a onda kako je vrijeme odmicalo, i kako je meni bivalo lakse, njegovo se stanje pogorsavalo. Nemotivacija, umor, psihicka iscrpljenost, opadanje kose...Vjeruj mi da on tek sada prolazi i prezivljava svoj gubitak i nije nimalo lako biti mu podrska kao sto je on meni bio dok sam ga najvise trebala. Nakon mjesec dana su osjecaji tako izmjesani da se jedan dan osjecas odlicno, a jedan nikako...kod muskaraca je to malo drukcije, kako ne vole o tom razgovarati tonu sve dublje. Ne cini gresku koju su mnoge od nas isto ucinile, ne optuzuj ga, zagrli ga i razgovaraj s njim, vidjet ces da nije ni njemu lako, vec da on tuguje na drukciji nacin...
Ljubim te puno i saljem ti puno snage za mjesece koji stoje pred tobom...Bit ce tesko, vjeruj mi...ali ce doci i vrijeme kad ces se opet moci bez griznje savjesti smijati i misliti na svog Andjela bez da ti se srce steze.

[misekica2011]

Dragi svi nedavno sam postala mama andjela. Kada se cijele price sjetim cini mi se kao da sanjam. Imala sam trudnocu iz snova nikakvih problema,beba je normalno rasla i sve je bilo uredu.moja srecica je rodjena u terminu ali je zivjela samo dan. Ovakav kraj nisam mogla niti sanjati.pomekad se pitam kako sam to uopce prezivjela sve skupa?nemogu se oporaviti od toga. Stalno na to mislim. Svakakve sam snove sanjala za nas troje...a sada smo opet samo nas dvoje;(kako dalje?nemogu se suociti sa okolinom,svi nas sazaljevaju i stalno govore zao mi je. U sobicu sa stvarima koje su spremne za bebu ne mogu uci. Kako ste vi prezivjeli?kada ste krenuli dalje?kolilo ste cekali prije nove trudnoce?

[Patik_moj <3]

Draga misekica, jako mi je zao zbog tvog gubitka rado bih te zagrlila da mogu, jer predobro poznajem tvoju bol...Kada pricas o snovima, znam na sto mislis. Mislim da su mi upravo ti snovi bili jedna velika bol...sanjala sam kako cu setati s njim sa prvim proljetnim zrakama sunca, kako cemo slaviti tatinu diplomu, docekati rodjenje drugih prijatelja i igrati se snjima...na kraju nije nista ispalo tako...Setala sam sama i mislila na njeg, tatina proslava ce proci bez njega, sve bebe su se rodile,samo on nije tu...to su je.... teski snovi koji i dan danas bole...prokleto bole! A nisu nista lose, u biti je to nesto sasvim normalno sto si jedna majka moze uciniti...sanjati kako ce njen zivot biti lijep u drustvu malog bica...
Kako dalje?
Hm...mnogi ce ti tu dati drukciji savjet. Ja sto mogu reci je, uzmi si vremena za tugu, odtuguj, potrazi strucnu pomoc, jer ces na pravi nacin tugovati, a koliko je to vazno shvatiti ces tek nakon odredjenog vremena. Ovaj period nece biti lagan...i ne treba...placi, vristi, budi drska prema svima ako je to ono sto trebas. Oni koji te vole ce to shvatiti...Ne postoji nikakv tajni recept protiv tuge, tuguj koliko trebas i koliko dugo ti je potrebno...Sve ostalo ce doci s vremenom...

Ja sam vec od samog pocetka provodila dosta vremena u Patrickovoj sobici. Tamo sam nalazila put do njeg, palila mu dugo vremena svijecu u sobici i na prozoru sobice. Tako sam davala znak ljudima da patim, i da to postuju...Gledala sam njegove slikice, sanjala kakav bi bio sa dva, tri, cetiri mjeseca i opet dolazila u fazu gdje bi mi opet postalo svjesno da moram prestati, jer da on nikada nece narasti, nego ce biti mali Andjeo sa svojih 54cm cijeli moj zivot...I ta spoznaja boli, ali vremenom boli manje...
Kratko poslije poroda sto zbog prijatelja sto zbog rodbine sam intenzivno bila okupirana novom trudnocom...sada je to drukcije...sada ne zelim drugo dijete...ne zelim biti trudna...Koliko dugo cu jos trebati, ne znam...znam samo da sada nisam spremna i jos neko vrijeme to necu biti...
I sto je meni jako puno pomoglo je ljubav moga supruga. Bio je uvijek uz mene i kad sam bila cudoviste od zene, bio je tu...kad sam si htjela vene sjeci, bio je tu, nije me osudjivao i govorio da sam luda...jedino on je shvacao moju bol...Puno knjiga o gubitku djece i andjelima smo zajedno citali. To nam je jako pomoglo. Znati da nismo jedini koji pate, znati da svi drukcije patimo, znati da ce jednom biti bolje...
Moram priznati da ima puno stvari koje su mi u ovih pola godine olaksale bol i tugu...jedna od najboljih je i nas novi clan obitelj, jedan crni cetveronozac, koji me tjera van, koji dodje leci pored mene, koji pokazuje koliko mu falim kad odem na pet minuta u ducan moje krize su se jako smirile otkako je on uz nas. SIgurna sam da ni sada ne bih bila bolje, da se nismo odlucili uzeti psa. Puno mama tu na forumu ti ovo mogu potvrditi. Ja ti od srca zelim puno snage za tvoju borbu sa tugom. Nadam se da ces ipak na kraju biti jaca i mudrija od nje. Pisi kad ti bude tesko. Uvijek ce se naci koja mama Andjela da te utjesi i bude podrksa. Ljubim

[luna09]

Athana,to kroz sta trenutno prolazis i jeste blizu neke vrste ludila ako se tako moze nazvati to stanje jer gubitak deteta je najstrasnija stvar koja se moze desiti,to je najgora nocna mora koju smo mi ovde na javi dozivele.Sve sto budes osecala bice normalna reakcija na taj stres i nemoj se pitati jesi li normalna.Bitno je draga da ti zelis da krenes dalje i da iz tog najdubljeg ponora u kom si sada izadjes zdravog razuma.Kazem najdubljeg ponora jer je malo vremena proslo od gubitka i jos uvek ni razum ni srce ne mogu da prihvate i pomire se sa tim sto se desilo.Zato i nailaze te faze kada ti se cini da ludis jer je jako tesko prihvatiti to sto se desilo.
Prosla sam te faze.U jednom trenutku sam kao svesna svega,tuzna ali svesna i odlucna da idem dalje a u drugom padam,placem,vristim,ne prihvatam to sto se desilo,zelim je nazad.Vremenom su bili duzi periodi kad sam svesna a kraci oni drugi .
Za narednu trudnocu moras biti spremna i to samo ti znas da li ce ti biti lakse tako ili da odtugujes pa onda planiras drugo dete.Ja sam takodje zelela odmah da ostanem ponovo trudna ali to se nije odmah desilo vec posle godinu dana.Nekim mamama je potrebno da prodje neko vreme i to je isto sasvim u redu jer nismo sve iste.Budi jaka i pisi ovde kad ti je tesko.
Draga misekice,jako mi je zao.Kao sto vidis ovde nas na zalost ima dosta.Neke su to dozivele ranije a neke kao i ti skoro.Tako mi je tuzan tvoj kratak post u kome je sve receno.
Boli i bolece jer gubitkom deteta se sve srusilo kao kula od karata.Treba naci snagu da se ta kula ponovo izgradi.Javi se ,pisi.Ovde ces naci razumevanje i toplu rec,ovde svi dobro znamo kroz sta prolazis i kako je.Jos jednom-mnogo mi je zao
I meni je kao i Patik moj pas pomogao (i to dosta) da izadjem iz depresije.Ta mala luda je i danas clan nase porodice i obozava moje sinove kao i oni nju.Zivotinje su zaista lek i zato moja kuca ima privilegovan status i nije obican kucni ljubimac vec je bukvalno clan porodice koji mi je pomogao da ozdravim.

[Patik_moj <3]

I ja luna, cesto mastam o tome kako ce se igrati sa nasom djecicom. Za sada uzivam ga gledajuci kako se igra sa djecom nasih prijatelja. Bas danas u setnji jedna mala djevojcica od 11 mjeseci vice wow-wow, i ne prestaje dok mama nije stala i dok ga malena nije pomazila :D Sigurna sam da ce kako voli nas dvoje, voljeti i nase potomke.

[Athana]

Svjesna sam da je još jako rano i da je teško krenuti dalje...ali se trudim...no, samo dođe ta faza kad jednostavno ne mogu kontrolirati tugu, a ne želim biti tužna, što zbog svojih bližnjih koji me vole i kojima je teško gledati me nesretnu, što zbog svog malenog Anđela koji znam da nikako ne bi volio da mu je mama tužna. Sjećam se koliko sam se samo trudila nabaciti osmijeh kada sam mu dolazila u posjete još dok je ležao na intezivnoj jer sam vjerovala kako osjeti moju tugu...i kako sam mu pjevala pjesmice, a on bi mi se tada nasmijao...
I sad mu pjevam pjesmicu koju je najviše volio...jer vjerujem da me čuje!

Čini mi se da je mm bolje prihvatio situaciju...jer i kad razgovaramo on puno realnije gleda na sve to (kao i ja kad stojim s obje noge na zemlji), iako se i ja povremeno zapitam da li je to doista tako...ili ne pokazuje, drži li se zbog mene...i bojim se njegove kasnije reakcije! Jer sam sigurna da sam proces tuge kod muškaraca prolazi drugčije nego kod nas....kao neka zakašnjela informacija, a onda "bum!"...kako god bilo, oboje se moramo nositi s tim, jer nije moj gubitak veći, niti manji, nego što je njegov, samo sam i njemu rekla...shvati, ja sam s tim djetetom disala 9 mjeseci...i normalno je da mi je teško!

Hvala, draga Patik, ti uvijek nekako pogodiš one prave riječi... i hvala Beti, jer me niste proglasile totalnom luđakinjom,,, Ipak je ovo normalna faza tugovanja, kroz koju ste sve prošle i koju još uvijek prolazite....ali na kraju, lijepo je znati da s vremenom bol ipak postaje manja, a mi sve hrabrije i hrabrije!

[Athana]

Zahvaljujem Luna na riječima podrške... sve ste ovdje divne i tako mi je lako razgovarati s vama...jer ne treba puno riječi da bi se objasnila ta tuga i to ludilo, sve ste prošle isto i to je ono što nas veže...najgora stvar koja se čovjeku može dogoditi, da izgubi rođeno dijete, a nas je ovdje povezala i da nalazimo utjehu u svojim virtualnim prijateljima!

Šaljem vam svima virtualni

Draga Mišekice,

kao prvo primi moju iskrenu sućut zbog izgubljene bebice...znam, draga, koliko boli...nedavno sam prošla isto i još uvijek sve to prolazim...i to je ono što nas je obilježilo do kraja našega života! Ali vjerujem da dolaze novi, dobri dani...jer mi sada imamo svoje Anđele koji na nas paze! Dugo ćemo se još boriti s tugom, ali moramo dignuti glavu i krenuti dalje...a na koji način i kada, vjerujem da će vrijeme pokazati...bitno je da sačuvamo zdrav razum i snagu za novo sutra...jer trebati će nas jednoga dana naša dječica...
A naši Anđelčići su s nama i oni će nas pratiti na tom životnom putu!

[misekica2011]

Drage cure puno hvala svima na odgovorima. Rasplakala sam se citajuci vase komentare bas ste me dirnule. Zao mi je sto smo sve prosle kroz tako grozne stvari i sto smo to morale dozivjeti. Imam svojih dobrih i losih dana iako ke sve jos jako frisko. Ponekad se pitam da li je normalno to kako se osjecam?ako mi muz izmami osmjeh na lice pitam se da li sam luda?kako se uopce mogu nasmijati nakon svega a mog djeteta vise nema. Mm je divan. Kroz sve ovo prolazimo skupa. Nemoze nas nitko bolje tjesiti nego sto mozemo mi tjesiti jedan drugoga.barem tako mislim. Odlucili smo otici i kod psihologa na razgovor. Svjesna sam toga da se sve tako ocito moralo dogoditi,ali opet u meni se lomi jos tisucu pitanja. Kako?jesam li to mogla sprijeciti?sta bi bilo da sam ovo ili ono napravila?znam da su to sve gluposti i da to ne mjenja situaciju u kojoj se nalazim i kada postanem toga svjesna u trenutku se urazumim i postanem realna. Znam da kada bi cijeli zivot bila tuzna za svojom mrvicom da to ne bi bilo dovoljno.neznam kada cu i da li prestati tugovati.jedno je sigurno zelim dijete!nitko nece moci zauzeti njezino mjesto. Ona ce uvijek biti prva,posebna i voljena. Muci me samo to sto mislim da bi sa drugom trudnocom izludila od brige. Jer kako je sa ovom bilo sve super,a zavrsila je tako kako je kako da covjek bude miran?mrvicu smo dugo cekali i kada smo se najmanje nadali dosla nam je kao dar sa neba. Nosila sam ju 9 mjeseci, vidjela jedan jedini put kada sam ju dodirnula i morala se sa njom pozdraviti jer su mi rekli da ce kraj doci brzo i da je vise necu moci vidjeti.hvala bogu da sam imala priliku vidjeti je jer sa nisam izludila bi. Jedino sto mi je ostalo je jedna fotografija koju imam. Trebala sam ostati sa njom do kraja, ali mi nisu dali Danas bi htjela da vrijeme brze ide,da se mogu okrenuti iza sebe i reci da sam prezivjela najgore i da sam ponovno sretna sa svojim zivotom koji se vratio u normalu. Hoce li se to ikada dogoditi?cini mi se to pomalo nevjerovatno...ne preostaje mi nista drugo nego zivjeti dan za danom. cujemo se uskoro drage moje puno pusa!

[nina70]

Drage misekica i Athana, žao mi je što ste nam se pridružile. Čitajući vaše tužne priče ne znam da li je teže vama koje ste ipak držale svoje bebice u rukama ili meni jer ja svojeg nisam niti sam mu vidjela okice jer su odmah bile sklopljene.... Nažalost oporavak traje dugo i nikad neće biti potpun.
Moj bi maleni za koji dan imao 6 mjeseci. Prva dva mjeseca sam živjela kao u nekom transu i budila se svako jutro sa suzama, a plakala sam svaku sekundu koju bih provela sama. Zatim sam grozničavo čekala da prođu tri mjeseca jer su mi rekli da će mi biti lakše, ali nije bilo. Tada je prošla ona nevjerica i nada da sam sve samo sanjala i moja je bol dobila neku drugu dimenziju - postala sam svjesna da se to nije dogodilo nekom drugom nego nama i kao da je boljelo još jače. Zatim sam počela raditi, a kako je na poslu stalno strka nemam vremena misliti ni na što osim posla, ali onda krenem kući i misli krenu.....Eto, šest mjeseci je prošlo a još nije prošao dan bez suza!
Kao što su vam cure već rekle, muževi to drugačije proživljavaju i puno se brže od nas oporavljaju. To im ne smijemo zamjeriti jer je to jednostavno tako u njihovoj prirodi. Neki dan sam se posvađala s mužem i htjela sam ga povrijediti pa sam mu rekla da sam samo ja željela dijete. Nikad neću zaboraviti njegovu facu u tom trenu.. Nemojte napraviti moju grešku.
Joooooj! Tako mi fališ moj anđele!!!!!

[Athana]

Mišekice, draga...kad čitam tvoj post kao da čitam sva ona pitanja koja se i meni, također, stalno vrte po glavi...valjda je to normalno nakon svega, vjerujem da se svaka od nas zapitala zašto je to tako, da li smo mogli nešto učiniti da spriječimo to što se dogodilo, koliko će vremena trebati da se vratimo u neku normalu i da nosimo taj strah od buduće trudnoće....
Ipak, nema konkretnog odgovora na sva ta naša pitanja i samo će vrijeme pokazati svoje...i svaka bi se od nas sigurno sad voljela vidjeti za nekih 10-ak, 15-ak godina, pa da znamo ono što nas čeka...i da vidimo kako se nosimo sa svime...no, ipak, put kroz vrijeme još nisu izmislili, a ono što ne možemo predvidjeti, ne možemo ni spriječiti...

Draga Nina, neizmjerno mi je žao što sve ovo prolazimo...i ne mogu ni reći koliko mi se čini nepravedno to što nas je toliko na ovom forumu, koliko god mi je lakše kad svratim ovdje jer znam da nisam jedina koja se nosi s ovom prokletom boli...i što se samo mi ovdje najbolje razumijemo.
Najveća mi je želja, da svaka od nas i onda kada bude spremna dočeka svoju bebicu jednoga dana, živu i zdravu...i da se sa ovih tužnih stranica prebacimo i na one gdje ćemo jednom pisati o problemima sa dojenjem, prvim zubićima, prvim koracima itd....

I sad ću se prebaciti na drugu temu, odnosno kako pobijediti strah od druge trudnoće...i ono kako sam ja to sebi složila u svojoj glavi...Onih dana kada je moj maleni anđeo ležao na intenzivnoj, među ostalom djecom, bila je i jedna curica od 13 godina, koju je "napala" teška i rijetka bolest...roditelji su joj bili u šoku, jer ona je do nedavno bila normalna i zdrava djevojčica...
Htjela sam vam samo reći, drage moje, da bi se čovjek svakodnevno mogao nositi sa raznim strahovima, i oni roditelji koji imaju i živu i zdravu djecu, i majke koje nikad nisu imale niti spontani, niti osjetile gubitak djeteta...a nesreće se dogode, nažalost, sve je to život i nitko nije rekao onda kada smo se rodili će biti lako...
Ipak, ne može čovjek konstantno živjeti u strahu od nečega jer kakav bi to onda bio život...moramo biti hrabre i vjerovati da će sve biti dobro, pogotovo sada kada imamo svoje male Anđele da nas štite...da ćemo jednom uspjeti popuniti barem dio ove praznine...

I svima nam od srca želim, ako smo morale u svom životu nositi neki križ, da nam je ovaj najteži...i neka je posljednji!

Oprostite na podužem postu, svima vam šaljem veeeeliki

[klarita2]

da vam se javim kratko...
žao mi je što vidim nova imena,(Athena, mišekice)uvijek me rastuže nove priče.

Mi nažalost stalno po pretragama i bolnici. Ivana jke primila transfuziju već 4puta. Sad joj je 2mj i 6 dana a kao trebala bi s 3 -4 mj početi proizvoditi svojke eritrocite ali kako ona stalno prima krv, brzo troši šta dobije njena koštana srž se ulijenila.
Tako da možda budemo morali do Zg do hematologa na Rebro.
Jako sam tužna zbog svega, kad je uhvati anemija, stalno plače i ima jake grčeve. kad dobije krv super je...ima 5kg i samo je dojim.

Čini mi se da mi se sve ono što sam prolazila čitavu trudnoću sada nakupilo pa lagano pucam. Znam noću plakati kad ona spava sakrivajući se od mm. Često mislim na M , zapravo svaki dan kad vidim Ivanu, sjetim se nje i kad vidim vani djecu njene dobi kolika bi ona sada bila.
Teško je ali trudim se gurati i da Ivana ne osijeti moju tugu.
Kažu svi da jako sliči meni a ja sam baš sretna zbog toga. K mi je predivna, obožava je ali i ona često spomeneMariju samo sada bez suza. Dok meni, meni još često noću krene suza niz obraz kad razmišljam o Mariji...
Živim , smijem se, trudim se...ali bol ostaje...sretna sam što imam Ivanu ali dio srca je otišao...

[Patik_moj <3]

Draga klarita, jako mi je zao zbog Ivane nadam se da ce to sve uskoro krenuti na bolje, jer ste stvarno to zasluzile...Kad se patnja nekom natovari na ledja i ne silazi, pita se covjek gdje je pravda...Nek su joj Andjeli nasi na pomoci da izdrzi sve to kako treba i da napokon moze poceti uzivati u svojoj obitelji.

Pusa

[nina70]

Klarita

[nina70]

Danas bi moj anđelić imao 6 mjeseci. Danas sam prvi puta pogledala filmić sa uzv, ali još nisam spremna za to. Tako mi fali.

[Athana]

Patik_moj <3, mačkulina, luna09, nina70, klarita2, Beti3, misekica2011, tikica78 samo da vas sve pozdravim i pošaljem vam jedan veliki :love2
I ostalim majkama anđela koje nisam navela na popisu šaljem puno

Ne pišem puno posljednjih dana, iako je svašta u mojoj glavi, ali riječi ne idu na papir...samo puno razgovaram sa ljudima oko sebe, najviše sa onima koje su prošle sličnu tragediju kao i mi ovdje!
Ipak, svratim redovno da vidim jel se javila koja od vas...također, jedna od mojiih majki HEROJA! Ljubim vas sve!

[misekica2011]

Patik_moj <3, mačkulina, luna09, nina70, klarita2, Beti3, misekica2011, tikica78 samo da vas sve pozdravim i pošaljem vam jedan veliki :love2
I ostalim majkama anđela koje nisam navela na popisu šaljem puno

Ne pišem puno posljednjih dana, iako je svašta u mojoj glavi, ali riječi ne idu na papir...samo puno razgovaram sa ljudima oko sebe, najviše sa onima koje su prošle sličnu tragediju kao i mi ovdje!
Ipak, svratim redovno da vidim jel se javila koja od vas...također, jedna od mojiih majki HEROJA! Ljubim vas sve!

Drage cure

redovito vas citam. Nisam se javljala par dana jer nisam znala uopce sto bi pisala. Meni kao i tebi Athana bas rijeci nikako nisu isle. Drago mi je kada se netko javi i napise kako se dobro osjeca i da stvari idu na bolje. To me cini sretnom.....nadam se da cu tako i ja jednog dana. Athana kada si napisala majke heroja suze su mi samo krenule....bas si to prekrasno napisala. Nina 70 nemoj biti tuzna...sigurna sam da to tvoj andjelcic ne bi htio. On je na nebu i gleda te stalno. Moras biti vesela zbog njega!
Klarita...u mislima sam sa tobom i sa tvojom Ivanom. SIgurna sam da ju svi nasi andjelcici cuvaju i da ce joj uskoro biti bolje te da cete svi skupa kao prava family lijepo uzivati zajedno.

drage cure nadam se da ste hrabre i da se drzite....citamo se brzo.

puno pusa

[nina70]

Znam da nitko ne želi tužnu i plačljivu mamu. Samoj sebi idem na živce. Ma funkcioniram ja dobro među ljudima, oni koji ne znaju šta se desilo me smatraju veselom osobom. Međutim, oči zasuze čim ostanem sama ili kad sam na ovom forumu ili na groblju.... Kako mi ga je mogao uzeti?

[Patik_moj <3]

Athana

Draga misekica, sjecam se i sama kako sam citala knjige i trazila odgovor na to kako se osjecaju mame Andjela nakon sto prodje par mjeseci...trazila i trazila i iz toga crpila snagu. Veselilo me procitati kako su neke zatrudnile, onda bih si sama rekla-gle, one su uspjele, uspjet ces i ti...i kao sto sama vidis, danas je lakse...nije se zivot potpuno vratio u normalu, ali za to valjda treba jos vise vremena. Izgleda samo da svaka od nas treba proci jedan emotivni pakao, da bi na kraju isplivala iz tuge i ognja. Izgleda da bez tog ne ide...svaku majku to zakaci prije ili kasnije, ovisi...one koje su se odlucile progutati tugu, njih vecinom uhvati na kraju, kad misle da dobro funkcioniraju, a nisu u biti odtugovale, druge pak tuguju na pocetku, ispravno, dozvole slabosti da udje i u njihov karakter, i vremenom bude lakse...kako god, bolji dani ce doci...
Ne preostaje ti nista drugo, osim brojati dane, zivjeti u lijepim uspomenama, uzeti vrijeme za tugovanje i crpiti snagu iz onih rijetkih pozitivnih dana...Zelim ti puno puno hrabrosti, draga misekica, znaj da nisi sama...Pisi kad bude tesko! Pusa

Evo sada par recenica o nama. Kod nas je doslo jesenjsko vrijeme, ljeto je trajalo jedva mjesec dana i sada opet samo kisa, kisa...Najavljuju i snijeg uskoro. Nadam se da on nece otezati sve, jer se dobro sjecam kako je padao dook sam u bolnici suze lila i dobivala posjete od meni dragih ljudi...Padao je i dok smo ga sahranjivali...Bojim se da u svom zivotu vise nikada necu osjetiti radost kad vidim prvi snijeg...Ne, to nikada vise nece biti kao prije...
Ovih dana razmisljam o novoj trudnoci...razmisljam da, ali se sve uvijek svede na to da nemam jos dovoljno hrabrosti...Tek sada dolazim u fazu kad lagano zaboravljam proslu trudnocu i ostavljam sve iza sebe. Zivot dolazi na tu tocku gdje o osnivanju obitelj nije bilo jos rijeci...Ali eto, jos uvijek se ubaci jedan puzic znatizelje-kako bi to bilo? Da li to uopce zelim? Sto ako biti majka, nije moj poziv? Sto ako ne budem dobra majka? ...Znatizelja je tu...Pitam se puno puta kako bi sve bilo da je Patrick sada tu...
Moram priznati, jos mi uvijek tesko pada kada neka mama tepa svom djetetu u mojoj blizini...jos uvijek sam rastresenih emocijama kad se o tome radi... Da li ce ikada biti bolje? Ne znam...samo znam da je tesko zivjeti sa tim...

Ovih dana naviru sjecanja i o njegovoj sahrani. Pitam se zasto neke osobe nisu bile uz mene...Zasto mojih najblizih nije bilo tu? Osjecam da su te niti zauvijek pokidane...U razgovoru sa jednom prijateljicom smo dosle na tu temu i pitala me-ali za Boga miloga, kako je moguce da nitko od tvoje obitelji nije bio na Patrickovoj sahrani? Ja sam govorila, neke nisam htjela tu, neki nisu mogli zbog nevremena...Ona mi je samo odgovorila kako joj je njena mama rekla- i da treba u Ameriku odletjeti, i da kaze da ju ne zeli kod sebe, da bi sjela na prvi avion i dosla k njoj. To me jako boli...tim vise, sto znam, da u tim trenucima nisam racionalno mogla razmisljati i kad sam govorila, da ne moraju doci...da su barem bili tu, znali bi kroz sto sam prosla...znali bi, da nije lako zavoljeti drugo dijete i biti sretan...znali bi kolika je rupa u mom srcu...Odlucih ovih dana sahraniti sva ta ogorcenja...i lose osjecaje...isto nece vise nikada biti, niti cu se ja truditi biti ista...Konce koje su drugi pokidali, trebaju sami zasiti a ne ocekivati od mene da se pocnem napokon "normalno" ponasati...

Oprostite drage moje na dugom postu...ali morala sam napisati par stvari koje me bole...Vama zelim lijep i veseo dan sa puno snage za ici dalje. Ljubi vas puno Patrickova mama

[misekica2011]

Drga Patrickova mama

Nemoj biti ljuta i ogorcena sto mozda tvoji najblizi nisu bili uz tebe kada se to sve dogodilo. Vjeruj mi situacija ne bi bila nista drugacija...niti bi tebi bilo lakse. LJudi jednostavno neznaju kako bi reagirali. Nisu se nikada nasli u toj situaciji. Neznaju da li da zovu ili ne, da dodju ili jednostavno da nestanu. Uz mene su bili svi moji pa mi je jednako tesko. Uz sve brige jos se i za mene brinu. Stalno sam pod povecalom i govore danas mi nisi bas dobre volje, danas jesi itd. To je jako opterecujuce zato jer normalno da ne mozes biti dobre volje nakon svega. Onda jos uz sve se i ja brinem za njih jer su oni jako zabrinuti za mene pa tu nema kraja nikada. Ponekad u drustvu zgrabim priliku pa odlutam u svojim mislima i tamo ostanem dok me netko ne trgne. Jednostavno to je tako. Nakon sto sam izgubila svoju srecu shvatila sam dvije stvari a to je da je zivot stvarno prekratak i da treba uzivati koliko god je moguce...i da nema smisla biti ljut na nikoga niti ista ikome zamjerati jer od toga stvarno nema nista. Treba se okrenuti buducnosti sa smjeskom na licu i veseliti se svim stvarima koje nas cekaju. Cesto vrtim film kako smo bili sretni i veseli dok smo iscekivali nasu srecicu...i to ne samo mi vec i nasi prijatelji i obitelj zajedno sa nama. Pitam se zasto nisam vise uzivala? Ali onda shvatim da sam uzivala maksimalno i da ovakav kraj nisam mogla predvidjeti i da je to tako moralo biti. Izvukla sam pouku i sigurno cu drugi put sve drugacije...biti ce tesko ali valjda to tako mora biti. Draga moja sigurna sam da ces biti dobra majka i tu nema nikakve dvojbe. Pitanje je samo kada? Mislim da je trudnoca i vrijeme pravi lijek za sve. Uzmi si vremena koliko ti god treba i veselo planiraj buducnost koja se sigurno biti veselija od proslosti. Digni glavu i nemoj tugovati....tvoj andjeo te gleda i cuva.

puno pusa

[Patik_moj <3]

Vjeruj mi situacija ne bi bila nista drugacija...niti bi tebi bilo lakse.

Mislim da bi bilo lakse...ne da mislim, nego sam sigurna, da me mogla majka zagrliti, ili jedna od sestara...bilo bi lakse..i tada i sada...Da su mogli sa mnom upaliti svijecu i isplakati se na grobu...ovako je za njih sve ostalo imaginarno, moja bol, moj Patrick, njegov kratki zivot i njegova smrt...Problem je sto smo se uvijek blisko drzali, zapravo ja sam bila tu i trcala k njima kad su me trebali ili kad sam mislila da bi me mogli trebati...a onda nitko mom Andjelu ne dodje na sahranu...ne, taj rez ostaje dovijeka na srcu, draga misekica....Vidjet ces koliko necija potpora u ovim trenucima znaci..To ces mozda tek kroz vrijeme shvatiti...I vidjet ces kako je lijepo imati osobe uz sebe, koje cu uvijek tu sa pravim rijecima...Ljubim puno i hvala na postu

[misekica2011]

Draga

mi smo uvijek tu prema tome nisi sama nikada.

puno pusa

[Athana]

Patik, draga moja,

pokušavam razumijeti to što sad prolaziš i da te boli činjenica da tvoji najbliži nisu bili uz tebe u najtežim trenucima...koji su to razlozi i "opravdanje" zbog čega nisu mogli doći kad se sve dogodilo i što su ti oni na kraju točno rekli, nije mi poznato...kilometri, financijska situacija, suočavanje s tobom i sa gubitkom (da li je njima ovako bilo lakše)...ipak, mislim da bi lakše prihvatila sve da si svoju tugu podijelila s njima, da su ti tada dali prijeko potreban zagrljaj. Ali nemoj im zamjeriti, draga, kao što ni ti tada nisi znala što radiš, niti što govoriš (onda kada si rekla da nije potrebno da dolaze), vjerujem da ni oni nisu znali kako bi postupili...pretpostavljam da se i oni danas pitaju jesu li trebali otići i da ih sigurno boli činjenica što nisu bili na Patrickovoj sahrani i na takav se način oprostili s njim...
Ali, nažalost, vrijeme ne možemo vratiti i ispraviti neke pogreške, pa tako ne mogu ni oni... Možda jedino da porazgovarate o svemu bez optuživanja, zašto, kako, zbog čega... Onda ne bi ni oni više bili "kritični" prema tebi i očekivali od tebe nešto na što ti trenutno nisi spremna...

I, draga moja Patik, mislim da ćeš biti NAJBOLJA MAJKA jednog dana (kada ti budeš spremna) svome djetetu i molim te da nikad više ne pročitam da si se zapitala tako nešto...osoba si puna topline, ljubavi i razumijevanja za druge i tvoja će djeca (namjerno kažem djeca, jer mislim da bi bila velika šteta da ne podijeliš jednom svu tvoju ljubav) imati NAJ, NAJ, NAJBOLJU MAMU NA SVIJETU!!!

MIšekice draga,

samo hrabro, u prošlom postu sam prepoznala taj optimizam koji nam je svima prijeko potreban za krenuti dalje...svi ćemo još imati tih "faza tugovanja" i normalno je da bude tako, samo je bitno da ih na kraju bude što manje...i da se na kraju, uvijek možemo nasmiješiti na spomen naših Anđelčića.

Naravno da ste moje majke HEROJI, jer ovo što smo prošle velika je tragedija i bol (i to sve jako dobro znamo) i moj ste UZOR i PODRŠKA i vjerujem da ćemo se jednom zajedno iščupati iz ovog vrtloga tuge i boli... Ljubim, draga!

Znam da nitko ne želi tužnu i plačljivu mamu. Samoj sebi idem na živce. Ma funkcioniram ja dobro među ljudima, oni koji ne znaju šta se desilo me smatraju veselom osobom. Međutim, oči zasuze čim ostanem sama ili kad sam na ovom forumu ili na groblju.... Kako mi ga je mogao uzeti?

Nina, najdraža, moraš isplakati svoju tugu i bol...pa sve smo mi povremeno tužne i plačljive mame...i srce naše krvari i onda kada se smijemo (ne govorite što je lažan osmijeh...mi smo ga izmislile), ali sve je to dio našeg tugovanja i onda kada sve to jednom prihvatimo, kada se uistinu pomirimo u svom srcu, moći ćemo krenuti dalje...

I ne pitaj se, draga, kako ti ga je mogao uzeti...ne osuđuj Ga, velik je i on nam ne uzima (osobno, kad sam proživjela svoju tragediju, taj dan sam se milijun puta naljutila na Njega i milijun puta Mu se ispričala), ali na kraju sam pronašla utjehu u vjeri...
Iako smo ostale uskraćene za zagrljaje i poljupce naše dječice, vjerujem da je njima tamo Gore sada lijepo i na njih pazi Ona...naša Majka, dala im je svima anđeoski poljubac i čuva ih, sve dok mi jednom ne dođemo Tamo i budemo sretni zauvijek...

Ipak, do tada, do našeg konačnog smiraja, mi moramo proživjeti ovaj Zemaljski život koji nam je dan i iskoristiti svaki dan na najbolji mogući način...srca moramo ispuniti veseljem i ljubavlju, a On će nas sve nagraditi jednog dana i ispuniti tu našu prazninu, nadoknaditi naš gubitak i ono što nam je "uzeo"...

Ljubim vas sve, drage moje...

[Patik_moj <3]

I, draga moja Patik, mislim da ćeš biti NAJBOLJA MAJKA jednog dana (kada ti budeš spremna) svome djetetu i molim te da nikad više ne pročitam da si se zapitala tako nešto...osoba si puna topline, ljubavi i razumijevanja za druge i tvoja će djeca (namjerno kažem djeca, jer mislim da bi bila velika šteta da ne podijeliš jednom svu tvoju ljubav) imati NAJ, NAJ, NAJBOLJU MAMU NA SVIJETU!!!

Draga athana, hvala ti na ovom postu Iskreno se nadam da ce uskoro doci Zelja u nas dom, i da cemo vodjeni njom jednoga dana moci grliti svoju bebicu...Oprosti, draga athana, trebalo bi biti obrnuto, da ja tjesim tebe a ne ti mene, jer je tvoja bol svjezija...Kako se ti nosis sa svime? Ljubim te i grlim

Kad sam vec navratila da odgovorim athani evo da posaljem i svim drugim mamama pusu!
Nadam se da ste mi malo bolje! Optimisticna nam je rodila!Jeeeeee!Nadam se da cemo uskoro moci slaviti nove trudnoce i nova rodjenja!!Da, da, tikice
A ja...kao sto sam i ocekivala...magla, hladan zrak na obrazima...miris snijega u zraku...budi ponovno sve stare emocije, sva sjecanja iz trudnoce...Cesto premotavam film u glavi, dan poroda, sve ono sto sam radila u trudnoci...tesko mi je zamisliti da sam bila nasmijesena po ovako groznom vremenu...ali jesam, bila sam...jer je bilo nesto sto me grijalo pod srcem i lupkalo uvijek tako jako, pa se mama nije osjecala sama...O Boze, kako nedostaju ti dani...Prekosutra ce biti sedam mjeseci od poroda...zamisljam skoro svaki dan koliki bi sada bio i sto bi znao...kako bi mi osmijehom uljepsao dan...Sestra prica o svom malenom kako se smije, a mene srce steze, jer ja svog ne vidim...sigurna sam da se smije i da je sretan, ali barem da mi jednom u san dodje da vidim kako izgleda danas...
Drago mi je da imam vas, uz vas cu lakse podnijeti ovu hladnu zimu...NAdam se da ce uz proljece doci i sreca, mozda u obliku jednog plusica, tko zna...pa da nam iduca zima bude manje tuzna, jer ce jedan drugi ANdjeo umanjiti svu tu bol...tko zna...kako god, nek nam je svima dragi Bog na pomoci, da odlucimo ispravno kako dalje nastaviti...Pusa svim mamama Andjela!

[Optimisticna]

Drage moje evo ulovila tren vremena da se i tu javim...
Sada kad imam dijete u rukama, shvatila sam da su svi strahovi kroz koje sam prolazila s ovom trudnocom bili zanemarivi,jedva da se sjecam povremene panike i strepnje. Naravno da je sve ispalo na kraju ok. Svako ima svoj put. Samo sto neko odmah pogodi pravi a neko malo luta do svog cilja. Osjecam se kao da ga imam oduvijek. Bez strah i s tolikom sigurnosti mu prilazim od prvog dana,kao da mi nije prvo dijete a u povijerenju nikad do sada nisam drzala dijete u rukama. Jednostavno, ne zelim i ne mogu se vise bojati svega i svacega. Previse sam ga cekala da bih vise bila u strahu,vrijeme je da se pocne zivit punim plucima.
Drage moje svima vama zelim da sto skorije dozivite ove emocije i ovu snagu. Za majcinstvo se isplati sve potrpiti.

[renchy]

Evo i mene da vam se javim curke.Vidim ima nas ovdje novih,sto mi je pretuzno citati.Svaku vasu rijec razumijem i razumijem bol sto prozivljavate jer sve sam to prosla i mislila sam da ta bol nikad nece prestati,vise sam vjerovala da ce postati veca.Vrijeme je ucinilo svoje,naucila sam se nositi s tim,ali da je prestala,vjerujem nikad nece,jos mi zasuze oci citajuci neke vase postove i ne trazite razlog zasto se to dogodilo jer naci cete se u labirintu neznanja,bolje smognite snage da ostanete jake.Svima vam saljem veliki zagrljaj,posebno Patik jer se nadjem u svakoj njenoj rijeci.

[Patik_moj <3]

Draga moja renchy, tako mi je drago da si se javila!!!Puno puta sam pitala da li zna netko nesto o tebi! Mada sam se nadala kad se javis da ces se javiti sa drukcijim vijestima, ili?? Nema nikakvih novosti? Znas na sto mislim... Jesi se uspjela koliko toliko oporaviti?
Da, imas pravo...zbilja se covjek nauci nositi sa svime, ali zivjeti zivotom od prije, nemoguce...Nekad imam osjecaj da sam ostala u tom vremenu, jer su mi te misli i uspomene toliko jos prezentne, da imam osjecaj da se to prije mjesec dana desilo, a ne prije sedam mjeseci...i tako bih voljela nastaviti dalje, sanjariti opet o trudnoci, ali ne ide...moje maleno mi tako fali...
Necu vas vise dusiti svojim postovima...valjda cu i ja nekad ugledati svoje svjetlo na kraju tunela. Za sada molim i postim za druge, kojima je Bozja milost potrebnija nego meni.
Ljubim vas drage moje!Cuvajte mi se!

[Athana]

Draga Optimistična,
primi moje najiskrenije čestitke povodom rođenja tvoje bebice...jako me veseli pročitati tako lijepu vijest...i nadam se da ćemo i mi jednom imati priliku objaviti ovakav post! Uvijek mi ulije dodatnu nadu kad jedna "od nas" dobije "drugu priliku" i ponovno se susretne sa čarima majčinstva!
Ljubi svoje malo zlato...zaslužila si nakon toliko vremena čekanja...vjerujem da daje posebnu snagu, samo hrabro, želim ti puno lijepih i sretnih novih trenutaka, da ih proživiš onako kako si sama rekla - punim plućima!!

Patik moj,
mislim da doista nije bitno tko, kada i koga tješi i da ne postoji "hijerarhija" za nečiju bol...bitno da smo mi ovdje jedna za drugu kada nam je to potrebno, da pružimo jedni drugima utjehu, makar i samo jednim postom podijelimo bol...
Želim ti da što bezbolnije podnosiš ove hladne dane koji dolaze i bude novu bol...zato piši, mila, piši...na ovim stranicama nalazimo snagu koja nam je potrebna da ne pokleknemo pred sutrašnjim danom.

I da ti pokušam odgovoriti na tvoje pitanje:

Kako se ti nosis sa svime?

Kažem, pokušam, jer doista ni sama sebi ne mogu dati konkretan odgovor...kada bih rekla: dobro!, bojim se da bih pretjerala sa isuviše pozitivnim odgovorom... Nalazim se u svakom vašem postu, u svemu što ste prolazile i još uvijek prolazite, u drušvu mi je lakše jer nekako skrenem misli, ali kad ostanem sama, tišina jako boli...tišina koja kao da je glasnija od bilo kojeg vriska! Preksutra će biti dva mjeseca kako se moj Ivano rodio, a sve mi se čini tako daleko (valjda sam razum pokušava "požuriti" vrijeme), no ipak, bol je još tako intezivna...još uvijek me boli kada vidim roditelje koji guraju kolica (ne mogu odagnati misao da sam i ja tako trebala šetati sa svojim anđelčićem), boli me prazna sobica koja kao da još čeka njegov dolazak...ali sam prestala tražiti razloge zašto je sve tako moralo biti, jer kao što je i Renchy napisala, svaki put bi se našla u labirintu neznanja...
Često se zagledam u njegovu sliku i pitam se kakav bi sada bio...
Tisuću stvari mi prođe kroz glavu, koje i ne mogu prenijeti sve na ovaj "papir"...nedostaje, jako nedostaje...ali moram dalje, u nadi da će uskoro zakucati jedno malo srce ispod moga, u kojem ću prepoznati dio njega...

Toliko od mene za sada...sve vas

[mačkulina]

da li se i vama nekada činilo kao da se to dogodilo nekom drugom, kao da to nije vaš život...?!

o da...

ja sam znala tjednima nakon gubitka znala reći.. idem zaspati da se u snu probudim...
jer moji snovi su bili divni.. u njima sam i dalje bila trudna... u njima sam imala velike planove za porod, veliku želju da ga upoznam..

meni su jave bile horor... taj period sam uglavnom na apaurinima prespavala

[Optimisticna]

athana......
kao prvo hvla na cestitkama
kao drugo, dva mjeseca je jako malo. Sve mi smo se mjesecima borile s depresivnim stanjima. Ja sam trazila i strucnu pomoc. Moras znati (nece ti trenutacno biti neka utjeha) to stanje tog intenziteta ce proci. Jer ce morat. Sve mi smo poslje pobacaja zadrzale zelju da ipak imamo dijete tj. da opet pokusamo. Iskreno receno kroz vrijeme ces naucit okrenut novi list jer bi inace u novoj trudnoci poludila od tuge,brige i nerodjeno dijete bi jako patilo. ja to okretanje lista prozivila dvaput. Potpuno je jasno da nitko iz svoje koze ne moze van, ali nastavit ces zivit i s vremenom pocet konkretno razmisljat o novoj trudnoci,tu na rodi se upisat na odbrojavanje u pdf-u prije trudnoce i vec tada ces biti super. Pusti tijelu da zacijeli i kreni na preglede a nadam se da vec sad pijes folnu za matrnicu.

[Patik_moj <3]

Drage moje,
ovih dana se nisam javljala jer sam bila u velikoj guzvi...privatno i na poslu...u guzvi, koja mi ne dozvoljava susresti se sa svojim osjecajima kao sto sam to prije mogla...plakati kad sam imala potrebu i tugovati...
Zatomljujem osjecaje i mislim da sam dobro, a u biti ko ludjakinja ne skidam oci sa tudje djecice...u restoranu moram pitati zenu da li smijem pogledati njenu bebicu...osjecam se kao ludjakinja...Sastanem se sa bivsim kolegama i kazu da je jedna kolegica vec treci put postala mama. I iako bih se vec trebala koncentrirati na predavanje o ne znam ni ja vec cemu, ja razmisljam o tome, kako je to moguce da su sve bebe vec rodjene, samo moj Patrick nije smio zivjeti, samo moj muzic i ja nismo smjeli osjetiti radost zivota s njim...Onda promatram trbuh zene koja nam drzi prezentaciju, vani ceka njen suprug sa bebom starom pet tjedana i prisjecam se sebe pet tjedana nakon poroda...samo tuga i bol...a ona je nasmijana, samouvjerena i sretna...oci joj sijaju kad pogleda bebicu, a ja zamisljam kako bi mm izgledao da drzi Patricka u rukama...I boli, boli, neopisivo boli...
Iduci vikend je krstenje, na koje idemo...ne znam ni sama sto da ocekujem od sebe...sto ako se rasplacem, sto ako poludim i ne mognem se smiriti ?Dosta mi je vise da me dozivljavaju kao ludjakinju i da kvarim drugima raspolozenje. Zasto ne mogu osjetiti tu prokletu zelju za drugom bebom? Zasto ne mogu zivjeti normalno? Zasto ne mogu biti uz svog Andjela...drage moje...danas boli neopisivo...samo bol i praznina...Ljubim vas

[nina70]

Optimistična, tako sam sretna zbog tebe i tvoje bebice.

Draga Athana, hvala ti na svim tim lijepim riječima (ja baš nemam dar da tješim druge
Sve je točno što si rekla samo u praksi to nije lako. Jučer mi je palo na pamet da nikad više neću biti potpuno sretna. Ne znam da li me razumijete, ali nekako mislim da će u svakom sretnom trenutku uvijek biti prisutna i tuga... Zavidna sam vama koje imate utjehu u vjeri. I ja molim sve svece da mi ga čuvaju gore, ali još uvijek ne mogu u crkvu - ne ljutim se ja ni na koga ali ne mogu...

Draga Patik, shvaćam tvoju gorčinu zbog tvojih bliskih, ali vjeruj, bol bi bila jednako jaka kao sada. Nakon poroda sam bila sva šokirana u nekoj prostoriji gdje mi je došao samo muž. Željela je doći još jedna meni bliska osoba a ja je nisam pustila. Sada mi je žao jer znam koliko se radovala mojoj bebici, ali tada nisam željela da me itko vidi onako jadnu, nesretnu i tupu.... I ja sam pomislila kako nitko nije vidio mog prekrasnog dečka i zato im je moj gubitak imaginaran, ali baš zato ih i manje boli. Možda je i bolje tako jer je moja patnja dovoljno velika za sve njih. Pusa svim mamama....

[misekica2011]

drage cure

prvo zelim iskoristiti prilku da cetitam optimisticnoj na njenoj bebici. nadam se da uzivate skupa u grljanju i mazenju. nadam se da cemo sve mi sa ovog foruma uskoro ponovno postati mame, biti opet sretne i grliti svoje bebice.

draga patik nemoj biti tuzna. tocno znam kako se osjecas. ja isto stalno gledam male bebe, djecu, trudnice i sretne roditelje kako setaju sa svojim bebama u kolicima. onda se ulovim kako razmisljam o nama i nasoj sreci i kako nismo imali priliku provozati ju u kolicima i kako su kolica doma i stoje prazna. od takvih razmisljanja se osjecam jos gore i nemogu si pomoci. mislim da bi sve trebale razmisljati o tome sto nas ceka u buducnosti. kako cemo opet biti mame i gurati svoje bebe u kolicima. kako cemo nasim drugim kcerima i sinovima pricati o njihovim braci i sestrama koji su gore na nebu i koji ih cuvaju. i kako su ti nasi andjeli posebni. draga moja drzim ti fige da prezivis krstenje i da se tamo osjecas dobro koliko je to moguce. velika je stvar sto se tvoj zivot vratio u normalu koliko toliko i sto imas svoje svakodnevne obaveze koje obavljas kao sto je to bilo i prije. kao sto si i sama rekla u tim trenucima nemas se prilike susreti sa svojim osjecajima. ja jos nisam dosla do te faze. na posao se vracam kroz koji mjesec i iskreno receno toga se najvise bojim....toga sto me tamo ceka, tog stresa oko posla, susreta sa ljudima i stalnih pitanja sto se dogodilo. drzi se draga patik puno mislim na tebe!

draga nina70

tuga ce uvijek biti prisutna i nece nestati. mozemo se samo nadati da ce nam sa vremenom biti malo lakse i da ce vrijeme uciniti svoje. to ne znaci da vise nikada u zivotu necemo osjetiti istinsku srecu. moramo se nadati da ce se to dogoditi kad tad i da ce nad nasim zivotima ponovno zasjati sunce. trebamo pozitivno misliti i truditi se sto vise mozemo. kada ces skupiti snage odi do crkve mozda tamo nadjes snagu koja ti je potrebna. nemoj se prisiljavati na nista...vremena je dovoljno.

drage mame andjela sve vas puno ljubim

[malaluce]

Drage mame andjela,vec nepunih 5mj.sam i sama mama malog andjela po imenu Bruno,citajuci ovaj forum(svaku vecer)imala sam potrebu napisati koju rijec.Vrijeme leti,meni je stalo,a sve oko mene puno ne razumjevanja.Jos se ne osjecam spremna za radnu okolinu,al me niko ne razumije,jel trazim mozda previse?!?Grozim se od recenica,jos ste mladi,imat cete jos djece,hallllo al necu imati mog malog Bruneka.Ponekad se osjecam nemocno i da me niko ne razumije,ispricajte me jos jednom na ovakvom gore-dole postu,al morala sam nesto napisati jer me vi mame sigurno razumijete.
Pusa svi mama andjela

[Beti3]

Ne želim zvučati grubo, ali moraš se vratiti u život. Svoga Bruna nikad zaboraviti nećeš, no živjeti treba, jer koja je alternativa?
Da li si bila kod psihologa ili psihijatra?
Rađati dijete koje nije živo je trauma koju samo mi koje smo to prošle znamo kolika. I dugo treba tijelu i duši da ozdravi. Ne znam, ali ja nisam ista kao prije i nisam se vratila na onu lakoću postojanja. a prošle su duge godine.
Unatoč optimizmu, unatoč još troje divne djece koju sam još rodila, uvijek je prisutna misao: mogla je biti i četvrta.
S godinama dođu dani kad ne pomisliš na bebu, ali onda te nešto opet podsjeti i bol je ista. Naročito su teške godišnjice, ali to znaš.

Zato te molim, radi tebe, radi bebinog tate, radi svoje obitelji a i radi svog Bruna, pokušaj se vratiti u kolotečinu.
Nije lako, ali što prije počneš živjeti i izvan svoje tuge, svima će biti lakše. Jer, imaš oko sebe ljude koji te vole i teško im je gledati te tako tužnu. A nađi vrijeme i mjesto u kojem ćete ti i tvoja tuga biti same, jer bit će ona dio tvoga života još dugo.

A za drugu bebu će doći vrijeme, osjetit ćeš želju i potrebu. Ima vremena.

[martinaP]

Meni dragi i bliski roditelji anđela, sinoć su dobili živog i zdravog sina, nakon puno godina čekanja . Da je moje dijete, ne bih mogla biti sretnija.

[mačkulina]

Zasto ne mogu osjetiti tu prokletu zelju za drugom bebom? Zasto ne mogu zivjeti normalno? Zasto ne mogu biti uz svog Andjela...drage moje...danas boli neopisivo...samo bol i praznina...Ljubim vas

zato što ga nisi otpustila od sebe...
onog časa kada ga otpustiš od sebe tvoja bebica će naći svoj mir a tvoje tijelo i duša biti će spremno za novi početak....

to je meni rekao psiholog, to je meni rekao i svećenik.... duše treba otpustiti jer i nima je lakše... anđeli pripadaju nebu, oni pripadaju Bogu...

[milena]

Bok! Evo moje iskustvo. Vratila sam se na posao nakon nepuna 2 mjeseca bolovanja, radim već 3 mjeseca, većina u mojoj okolini je i zaboravila što se dogodilo. Nitko više ne pita kako sam. Naizgled sve djeluje normalno.
A ja???Prošli mjesec mi je bio jako težak, prošao je dan očekivanog termina poroda, rodile su tri moje prijateljice, s kojim sam upočetku uživala i zajedno proživljvala mučnine, strahove, komplikacije. One sad već šetaju kolicima svoje malene a ja obješenih ruku pored njih... Gledam njihovu dječicu, zamišljam svoju kakva bi bila, zamišljam kako bi mi život izgledao.. Mada uz svu bol i strah imam jaku želju za trudnoćom. Moram još neke stvari posložit na poslu pa sam odlučila u 12. mjesecu opet uradit obradu, potražit nekoliko mišljenje, izabrat jedan plan, stisniz zube i uz Božju pomoć početkom iduće godine krenut u akciju. Vrijeme leti, godina za godinom a ja stojim na mjestu. Nemam nekih prohtjeva u životu, zbrinuta sam stambeno, posao siguran, ništa mi više ne treba nego jedan mali zagrljaj i moj život će biti ispunjen..
mackulina, mislim da si u pravu, treba pustit andjele, da odlete u vječnost.. tad će i njima i nama biti lakše. Znam to jer svoja dva sam pustila, normlano često mislim na njih i pomolim se da me čuvaju. Ali curicu još nisam, ne mogu, želim je još uvijek tu , kraj sebe, želim je sanjati,želim joj pjevati, maziti njenu igračkicu koju nikad nije vidjela,tugovati za njom. Znam vremenom će doći dan kad ćemo se pozdraviti, ali još nije..

[hope123]

Malaluce draga i sve cure koje se ovako osjećate znajte da niste jedine i same.Kroz isto razdoblje u svom životu prolazim,rodila sam svoju malenu dušicu prije skoro mj i pol dana u 24tt.Bol i patnja koju iz dana u dan prolazim su neizdržive i nevidim izlaz,a imam osječaj da sam sama u svemu.Ljudi ne shvačaju ili samo djelomično jer nitko se nemože poistovjetiti sa nama, majkama naših malenih Anđeleka osim nas samih koje to proživljavamo.Da ne pričam u koliko sam se ljudi razočarala nakon svega ovoga jer te žele utješiti pa opale takve glupe stvari kao npr."Pa tako je moralo biti,pa bit će još dječice,nemoj se uzrujavati."Kako da se ne uzrujavam,pa to je bilo moje dijete koje je raslo pod mojim srcem i koje sam očekivala sada u studenom.I "pa budi sretna imaš dvoje zdrave i žive dječice".Pa znam ja to sve nemora mi to niko govoriti i naglašavati i prezahvalna sam Dragom Bogu na tome daru,ali zar nemam pravo oplakivati i žalovati za svojim djetetom koje više nije samnom,koje neću maziti,ljubiti i gledati kako raste iz malene curice u prekrasnu djevojku i ženu.Znam da bi mi htjeli pomoći ali sa ovakvim riječima ne.Ali i mi same nesmijemo gubiti vjeru i nadu da će biti bolje jer znamo da hoće ali vrijeme treba proći,nikada nećemo zaboraviti jer ovo nas je obilježilo za cijeli život.I ja se nadam novoj trudnoći i da sve prođe super,ali bez nekih pregleda i nalaza kao npr.na trombofiliju nesmijem ni pomisliti na slj.trudnoću dok se ne otkrije razlog tome što je mojoj dušici prestalo srčeko kucati.Čekamo još i njezine nalaza pa čemo vidjeti.Samo Boga molim ako sam ju tako prerano izgubila da mi nešto kažu kao uzrok pa da znam šta trebam a ne da ja cijelu slj.trudnoću strepim iako znam da će strah uvijek biti prisutan.Zato zahvaljujem od sveg srca na ovom forumu(iako bi najbolje bilo da ga uopće nema,da se takvo što nije nikada dogodilo nijednoj majčici)jer jedino se mi ovdje razumijemo u potpunosti.Velika pusa svima Vama HRABRIM MAJKAMA MALENIH ANĐELEKA.

[malaluce]

Danas je 5mj.od kako je moj Bruno postao andjeo i danas mi je posebno tezak dan.Draga hope123,hvala ti na toplim rijecima i sve sto kazes kao da mi misli citas.Imam prekrasnu curicu(2,5god.) Koja mi daje snagu za zivotom i zahvalna sam sto je ziva i zdrava,al mi uzasno fali moj mali smotuljak.......jos nije doslo vrijeme da ga pustim od sebe,ipak je kucalo njegovo srce tik do mojeg skoro punih 9 mjeseci..........

[hope123]

Znam,znam sve znam kako ti je,ja mislim da će meni biti najteži dan kad mi je trebao biti termin 23.11.i dan Svih Svetih jer nemogu vjerovati da ću od ove godine paliti i jednu svjećicu za svoje djetešce.Sada to pišem i kao da se to meni ne događa,kao da ću se probudit iz najružnijeg sna i reći si "o hvala ti Bože sve to ipak nije istina."Ali nažalost to nije tako. Kako i sama kažeš imaš svoje malo zlato koje te voli i daje ti snagu za dalje i sretne smo što nas ipak grle malene ručice.Naravno da ti fali tvoj anđelek kao i meni,jer toliko je bilo planova i ljubavi za moju dušicu ni sama neznam kako više dalje bez nje.Nepuštam je i nemogu još na to ni pomisliti.Evo jučer sam se sjetila njezinog zadnjeg udarca i kao da sam znala da je to bio oproštajni nemogu ni opisati imala sam loš predosjećaj jer samo mi majke to nešto osjetimo.Nadam se da ćemo vrlo uskoro sve mi mame Anđela biti u novim trudnoćama i roditi živu i zdravu dječicu,a do tada nam jedino preostaje vjerovati u bolje sutra.Ljubim tebe i tvoje malo blago