Draga renchy, jako mi je zao zbog tvog tate...Nadam se da je stanje barem malo bolje Drzi se i ti draga...znam da je nemoguce to upravljati, ali pokusaj biti sto smirenija, jer moze malom cvrcku naskoditi,a i tebi, ne daj Boze...

Joj, drage moje, nemate pojma kako se ja cudno osjecam...toliki je kaos u mojoj glavi. Ponekad pozelim ostati trudna, samo zato da si vise ne moram postavljati ovo pitanje, kako dalje i kada...jer bih tada imala odgovor iz prve ruke
Uzas...tako je tesko za odlucit se dalje...uzasna sam kukavica...sada mi je sve bitnije i skola, i posao i ovo i ono...a to je samo strah sto stoji na mom putu. Kako reci opet poslodavcu? Kako opet funkcionirati i raditi sa tolikim brigama?Kako i zasto? Sto uciniti da bude lakse? Tako odvratna pitanja...ogromna patnja...Mrzim to sve, mrzim to stanje ludosti u mojoj glavi...mrzim sebe sto ne znam sto zelim...mrzim zivot zato sto mi je uzeo moju mrvu...mrzim ovu tugu i bol...

Daj mi recite kako ste se vi odlucile dalje ici? JA sam postala totalni slabic i bojim se svega...Pomozite, ja ne znam vise kako dalje...