Meni poezija strani jezik. Vrlo rijetko je razumijem. Izbjegavam situacije da mi je netko cita, doslovno mi je to kao da u nekom filmu fejkam orgazam, a zapravo sam ???, dok druga osoba ocekuje neku (lijepu) reakciju, a kod mene ekg flat line.
Printable View
Meni poezija strani jezik. Vrlo rijetko je razumijem. Izbjegavam situacije da mi je netko cita, doslovno mi je to kao da u nekom filmu fejkam orgazam, a zapravo sam ???, dok druga osoba ocekuje neku (lijepu) reakciju, a kod mene ekg flat line.
ja volim poeziju, iako me sram priznati da ju ne čitam baš često
pratim neke poetske stranice na FB pa na taj način ostajem u doticaju s njom (npr Odvalimo se poezijom; ako netko ima još koju preporuku, neka podijeli!)
evo koje je pjesme novopečene nobelovke ta stranica izdvojila (ova prva mi je :heart:):
PRVO SJEĆANJE
Davno, bila sam ranjena. Živjela sam
da se osvetim ocu, ne
za ono što je bio
već za ono što sam bila ja: od početka vremena,
u djetinjstvu, mislila sam
kako je bol značila da nisam bila voljena.
značila je da sam ja voljela.
LAMIUM*
Ovako živiš kada imaš hladno srce.
Kao i ja: u sjenama, puzeći preko hladnih stijena,
pod velikim stablima javora.
Sunce me jedva dodiruje.
Ponekad ga u rano proljeće vidim kako izlazi u daljini.
Onda ga lišće obraste, potpuno ga sakrije. Osjećam
bljeskanje kroz lišće, nestalno,
kao da netko udara o čašu metalnom žlicom.
Sve što živi ne traži
svjetlost u jednakoj mjeri. Neki od nas
stvaraju svoju vlastitu svjetlost: srebrni list
kao put koji nikome ne koristi, plitko
jezero srebra u tami pod velikim stablima javora.
Ali ovo već znaš.
Ti i oni koji misle
da živiš za istinu, nadasve, vole
sve što ledeno je.
(*lamium - latinsko ime za biljku "mrtva kopriva")
SAMOĆA
Jako je mračno danas, kroz kišu,
ne vidi se planina. Jedini je zvuk
kiša, koja život vuče pod zemlju.
I s kišom, studen dolazi.
Noćas neće biti mjeseca, ni zvijezda.
Vjetar se podigao u noći;
čitavo je jutro šibao žito -
u podne je prestao. Ali oluja je došla,
natapajući suha polja, onda ih je poplavila -
Zemlja je nestala.
Ništa se ne vidi, samo kiša
koja blago sjaji nasuprot tamnim prozorima.
Ovo je mjesto umirenja, mjesto na kojem se ništa ne miče -
Sada se vraćamo onome što smo bili,
životinje koje žive u tami
bez jezika i vizije -
Ništa ne dokazuje da živim.
Samo kiša, kiša beskrajna.
Ajme ja volim i citam poeziju, ali ovaj topic nisam dozivljavala kao mjesto gdje ju komentiramo. Od nasih autorica jako volim Moniku Herceg i mladu divnu i drsku Radmilu Petrovic. Lijepu poeziju nadjem na Enklavi i Kriticnoj masi.
Moja loza ima dar da vam skrati liniju života
moj deda je znao više nego što mislite.
rekao je čoveku
dabogda plakao kad budeš najsrećniji.
sin mu je poginuo na venčanju
svoga brata.
dedu nije trebalo ljutiti.
mogla bih se ograditi od porodice
koja u krugu od hiljadu metara
nije pričala sa komšijama,
od stričeva koji su lomili vilice
svojim najboljim drugovima,
od tetaka koje se nisu udale
jer nisu mogle ni sa kim.
zato nosim perorez u džepu
jer znam da mogu doći na naplatu
sve te glave, vilice i srca.
mogla bih se ograditi
mada sam svesna
da postoji crta
koju bi neko mogao da pređe
i moja ruka postala bi stričeva,
noge bi uzele tatin korak,
a usne proklele dedinim rečima.
mogla bih se ograditi,
ali odrasla sam na selu i videla
ako u proleće posadiš grašak
na toj njivi u leto neće biti paradajza.
To je jedna od meni najmilijih Radmilinih.
Poeziju jos vise voli moj muz, pa si citamo medjusobno kad otkrijemo nesto sto nas pomete.
Divno je da je pjesnikinja dobila Nobela!
Sent from my iPhone using Tapatalk
Radmila Petrović je fenomenalna, baš na ovu pjesmu sam naletjela čini mi se na Faceu, nevjerojatna je, čitav svijet je u njoj.
Nisam baš od poezije, ali evo mog doprinosa: https://mvinfo.hr/clanak/marina-cvje...zabrane-pjesme
Htjela sam iskomentirati knjigu Plemeniti gospodin u Moskvi.
Iznenadila me kao i neke već više puta spomenute knjige (Eva spava, Patria, Kradljivac kave) - jer nisam očekivala puno a dobila sam više od očekivanog.
Kad sam dovršila knjigu, krenula sam ispočetka - samo pročitati pjesmu koja je bila okidač događaja koji su trajali četrdesetak godina - i onda sam vidjela da me na samom početku čekaju tragovi koje sam previdjela a prepoznala ih u kasnijoj fazi knjige. Tako da je čitam ponovno, a tek sam gotova. Bilo je još situacija gdje sam to poželjela, a nisam napravila. Sada s guštom čitam opet a sasvim drugačijim očima.
Meni se isto svidjela. Iako se kuži da ju je pisao Amer
Bas sam slaba s poezijom, ove feministicke i regionske su mi shvatljivije od egzistencijalno-atmosferskih. Neke bracke me taknu. Za ostalo kao da imam nekekav film koji moram jos odlijepiti da bih uopce shvatila stvar mimo nizanja rijeci. Od sve poezije najvise sam zapamtila s faksa zezalicu od Richarda Armoura Hiding Place ta mi je moj humor :).
Ne mogu objasniti zašto, ali uvijek tvrdoglavo čitam do kraja :roll:...Citiraj:
Jurana prvotno napisa
Imam prijateljicu koja, ukoliko joj knjiga "ne sjedne" u prvih 50 stranica čitanj jednostavno prekida s čitanjem i uzima drugu.
Ja nisam taj tip...
Citiraj:
tanja_b prvotno napisa
To već činim ;-)
Drago mi je da je pjesnikinja dobila Nobelovu nagradu, premda nisam dosad čitala njene pjesme, betty, hvala ti što si nešto od toga podijelila s nama...Citiraj:
Jurana prvotno napisa
I ja volim i rado čitam poeziju, volim klasike, ali i novije pjesnike, a obožavam i poeziju na svom dijalektu :heart:
Alessandro Baricco: Mlada nevjesta
Vrlo neobična knjiga, prepuna čudnih, mističnih, a i erotičnih momenata, poput bajke za odrasle.
Inače obožavam Baricca, naročito njegovu "Ocean more" (imam doma i original i prijevod), volim njegov profinjeni i istovremeno otkačeni stil pisanja, tako da mi je i ova knjiga bila užitak za čitanje. :heart:
Ja citam poeziju u valovima, isto tako, trazim jezik i vibru koja me odmah dotakne, nisam bas od ovih apstraktno-misaonih.
Volim senzualnu hedonisticku poeziju, cisto uzitak rijeci i impresija. Ako me ne zakaci odmah, idem dalje.
Citam je kao naglas, ali u sebi, ako znate na sto mislim :D ne znam cita li jos netko tako
Moram preporucuti, ako vec nisam, americkog pjesnika jericho brown. Pocela sam listati zbirku the new testament kad sam bila u nekoj knjizari u parizu i zaljubila se, stalno mu se vracam
Nova knjiga the tradition me nije toliko dotaknula kao ova
Evo, i ja pročitala Olive Kitteridge, i potpisujem Forku. Depra teška. Glavna junakinja ekstra antipatična, najdraže poglavlje mi je kad sin napokon smogne hrabrosti reći što osjeća prema njoj.
Inače, struktura romana je vrlo labava, u puno poglavlja Olive je skroz sporedan lik. Atmosfera je tipično američka, na mahove mi se sve činilo kao negativ Gilmore Girls. :)
Pročitah i Dom danji Dom noćni Olge Tokarczuk. Teško prohodna knjiga, neka poglavlja sam morala preskočiti. Došla sam nekako do kraja jer Tokarczuk usitinu divno piše o prirodi, posebno biljnom svijetu. Mislim da je glavna junakinja ona sama, jer radnja je smještena u selo kraj češke granice gdje i ona zapravo živi, pa opisuje prijateljstvo sa starijom susjedom, obližnje gradove, priča o lokalnim legendama i svecima, pa malo o likovima iz prošlosti. Baš ima svega. Poslije sam skužila da roman uistinu ima famu da je njen najteži za čitanje pa ću se sad malo odmoriti od nje, a onda uzeti Bjegune ili Knjige Jakubove.
E, da, mali kuriozitet. Olga u ovom romanu puno piše o gljivama i svako malo daje konkretne recepte. Više puta je prevoditelj morao reagirati u fusnoti s upozorenjem da su te gljive kod nas klasificirane kao otrovne pa me sad uistinu zanima, jel se ona zezela, il se te gljive zbilja jedu u Poljskoj, haha
Jurica Pavičić: Crvena voda
Premda nisam tip od krimića, ova mi je knjiga odlična.
Ima tu, osim krimića, puno Dalmacije, one stare, i ove nove, a i puno drugih aktualnih tema koje je dotaknuo, u svakom slučaju, vrlo sam ugodno iznenađena.
Juricu Pavičića inače volim čitati, njegova "Knjiga o jugu" mi je fenomenalna, ali nisam znala da je toliko vješt i u ovom žanru.
Uglavnom, odlično štivo, drži u napetosti do sam kraja, jedva da sam knjigu ispuštala iz ruku!
Katerina Tučkova, Boginja sa Žitkove
jako mi se svidjela :) Skoro pa fantastična, naprosto nevjerojatno da govori o stvarnim ženama, događajima i vremenima. Hvala na preporuci, ina :) (ali da ćeš baš ti tu knijgu preporučiti, to mi je najveće iznenađenje od svega :lool: )
Nije mene bas toliko odusevila, al bila mi vrlo okej, jako mi je drago da si gustala :)! Meni je bio nervirajuci dio caranja, al drag dio krimi romana i emotivnih veza i opisi proslosti i prirode (zato i je i tokarczuk i plug bio drag). Snervao me bio kraj, al boze moj.Citiraj:
Angie75 prvotno napisa
Citaju mi se neki memoari, ima li neko preporuku? :)
Pavao Pavličić, Hladna fronta
nije me oduševila, pročitala više reda radi.
Frank McCourt: Angelin prahCitiraj:
Mala88 prvotno napisa
Odličan prijedlog.Citiraj:
Jurana prvotno napisa
Podsjeti me kako se zove nastavak... Sjećam se da su bile dvije knjige.
Irac u New Yorku, po meni dosta lošije od Angelinog praha...Citiraj:
Peterlin prvotno napisa
Je, slažem se, valjda sam baš zato zaboravila naslov....Citiraj:
Forka prvotno napisa
Tri knjige. Angelin prah, Irac u New Yorku i Učitelj. Ali to nisu memoari, nego autobiografski romani.Citiraj:
Peterlin prvotno napisa
Prozu memoarskog tipa (dnevnike) u zadnje vrijeme izdaje Disput, i mogu preporučiti dvije izvrsne knjige tog tipa:
1. Astrid Lindgren: Ratni dnevnici 1939.-1945.
Interesantna proza, ne toliko zbog književne vrijednosti, koliko zbog slike jednog vremena - kako je protjecala svakodnevica Drugog svjetskog rata u Švedskoj, zemlji praktički neokrznutoj ratom, razmišljanja ljudi, a najzanimljivije je ono čega nema - intimna bračna drama o kojoj čak ni autorica dnevničkih zapisa ne želi otvoreno pisati.
2. Victor Klemperer: Želim svjedočiti do kraja
Izvrsno, potresno i dojmljivo svjedočanstvo uglednog njemačkog intelektualca i profesora koji je praktički preko noći izgubio sva prava - jer je Židov. Preživio je rat i stravično bombardiranje Dresdena 1945., a njegov trezven, smireni ton kojim piše ovaj dnevnik je nešto što će se pamtiti dugo nakon čitanja.
Ovaj čas mi pada na pamet i memoarska proza Andrea Gidea "Ako zrno ne umre", ali pitanje koliko je to interesantno današnjem čitatelju.
Obzirom da volim ruske pjesnike i pisce Staljinovog doba, meni su sigurno najupečatljiviji memoari koje sam čitala Strah i nada Nadežde Mandeljštam. Ima i drugi dio, čini mi se da se zove Sjećanja i razmišljanja, i taj ima sočnijih tračeva o ruskim književnicima, ali Strah i nada su literarno neusporedivo bolja knjiga.
Isto tako, vrlo zanimljiva mi je bila knjiga memoara Olge Ivinskaje, Pasternakove 'Lare', ne mogu se sjetiti naslova.
Intervju s Nadom Gašić u Jutarnjem
kad smo kod Pavičića, koji je meni drag, i knjige i kolumne, a moja mama ga baš jako voli, evo njegov izbor knjiga:
https://www.index.hr/vijesti/clanak/...a/2222444.aspx
ništa od toga nisam čitala, ali vjerujem da će prave čitateljice s ove teme imati što za napisati
O čemu govorimo kad govorimo o ljubavi - Raymond Carver
Kad su se priče Raymonda Carvera prvi put pojavile kod nas uknjižene u novosadskom izdanju, za mene je - kao i za mnoge u mojoj generaciji - to bilo kao da nas je oprljila struja. Efekt je vjerojatno bio nalik onom koji su imali ljubitelji sympho-rocka 70-ih kad su prvi put čuli Ramonese ili Clash. Carver je bio poput blagoslovljenog pljuska, velike, dobrodošle čistke. Sljuštio je s literature svu kićenost i trbuhozborstvo i ogolio je na bazično: lik, priča, svakodnevni ambijent. Dugo sam Carvera pokušavao oponašati, nevješto. A onda sam shvatio da ne trebam slijediti njegov stil, nego metodu, pogled na svijet i ljude.
O junacima i grobovima - Ernesto Sabato
Na Silvestrovo 1989. objavio sam svoj prvi profesionalni tekst, prvi u "pravoj" novini. Bila je to recenzija upravo ovog romana. Ali, Sabatov roman bih odabrao i da mi nije na taj način obilježio život. Argentinski fizičar u književnost je navraćao rijetko, u pravilu tako što bi širio, varirao i dopisivao stalno istu knjigu. U Junacima i grobovima ta je knjiga dosegnula perfektni stadij. Za mene je to najbolji latinoamerički roman, bolji od Marqueza i Cortazara, roman u kojem su folklor i politika, mit i povijest, usud zajednice i osobni demoni izbalansirani u pravoj mjeri.
Ta slatka mučnina - Patricia Highsmith
Patricia Highsmith je nešto najbliže mom romanesknom uzoru. Među svojim knjigama najviše volim i najviše cijenim one (recimo, Ženu s drugog kata) koje su najbliže poziciji u književnom polju, stilu i duhu Patricije Highsmith. Kod Highsmith su mi najdraže one knjige koje nemaju čvrstu žanrovsku konstrukciju, koje se naoko uopće ne doimaju kao trileri, a opet kreiraju efekt suspensa i ne daju da ih ispustite iz ruke. Među takvima izdvajam tri: Editin dnevnik, Sovin huk i Ta slatka mučnina. Izdvajam treću samo jer je najmanje poznata.
Teško je naći dobrog čovjeka - Flannery O'Connor
Volim kratku priču, volim sjevernoameričku kratku priču i volim sjevernoameričku žensku prozu. Razmišljao sam o tome da na ovu poziciju smjestim genijalnog Salingera ili neku od kanadskih majstorica - Munroe ili Atwood. Na koncu sam se odlučio na južnjačku gospođu, ženu koja je pisala ne-baš-jako-dobre romane, ali genijalne pripovijetke. Ako danas o southern gothicu razmišljamo kao o žanru, onda je O'Connor izmislila taj žanr, dala mu ton, ikonografiju i mitove. Nitko nije pisao o zloći, uskogrudnosti i vjerskoj zatucanosti s tako zaraznom zanimljivošću kao ona.
Velika bilježnica - Agota Kristof
Postoje knjige koje volite jer vam se čini kao da ste ih vi napisali. I one koje vam se čine kao da biste ih vi mogli napisali, samo nikad tako dobro. A postoje knjige za koje vam se čini da su i vama, ali i ne samo vama, potpuno izvan dosega. Čini vam se da ih nije moglo napisati živo biće, nego neka nama nedosežna, usavršena, nadzemaljska inteligencija. Takav sam osjećaj ja imao kad sam čitao ratnu trilogiju Agote Kristof. Te knjige su tako jednostavne, tako perfektne i tako hladne da vam se čini da ih nije sačinilo živo biće, nego superiorni božji automat.
Ja sam ovaj vikend procitala Odanosti Delphine de Vignan- mali roman o velikoj i nevidljivoj traumi. Dobro je pisano, pitko i dinamicno, fino ocrtava emocionalne svjetove junaka, osobito uvjerljivo kod djece. Preporucam.
David Mitchell - Kuća Slade
Slaba sam na Mitchella. Meni je ovo super. Prequel Koštanih satova, objašnjava Horologe i atemporalnost pa preporučujem svima pročitati ovo prvo, iako je, ako se ne varam, napisano nakon Koštanih satova.
Mitchell priča priču o tajanstvenoj Kući Slade u blizini koje svakih 9 godina netko nestane. Svakim nestankom, klupko misterije se polako odmotava.
Volim jako atmosferu u njegovim djelima i način na koji piše. Sva sreća da sam na preporuku pročitala Atlas oblaka jer ja u pravilu ne volim ovakav fiction, tj. nerealistične priče.
to i ja uvijek kažem, ne volim fiction, ali kod Mitchella mi je sve po mjeri, ne znam ni sama kako ni zašto.Citiraj:
chesil prvotno napisa
Pročitala Sally Rooney, Razgovor s prijateljima
Jasno mi je zašto je tako popularna u zadnje vrijeme, ali nisam se uspjela povezati s nijednim likom, a ponajmanje s pripovjedačicom, tako da nisam oduševljena.
Je li Normal people bolja ili lošija? Ne znam dal da se upuštam u nju dalje ili ne :-/
Tako i ja s Mitchellom. Sve što sam od njega dosad čitala me oduševilo, iako inače ne volim baš taj žanr. Ali on zbilja majstorski piše.Citiraj:
chesil prvotno napisa
Kuću Slade je pročitao i moj tinejdžer kojem se u zadnje vrijeme baš i ne da čitati :mrgreen: ali ova knjiga mu se svidjela. Svojedobno sam mu gurnula i Livadu Crnog Labuda koja mu se također svidjela. Stvarno dobru književnost nije teško prepoznati.
Malo sam se informirala :mrgreen: i došla do zaključka da je Normal people vrlo slična Razgovorima s prijateljima (i sadržajem i stilom) pa sam zaključila da je neću čitati :mrgreen:Citiraj:
Angie75 prvotno napisa
Evo sama sam ga testirala. Jako mi je dobro sjeo, bilo je stresno razdoblje, a on je klizio kao juha - utješno i lako. Poznati likovi, vješto napisano, dobar rasplet; kome su se svidjela prva 4 romana, guštat će i u ovome.Citiraj:
Jurana prvotno napisa
A onda Summer Ali Smith
Sad sam već posve slaba na ovu tetralogiju i sigurno i neobjektivna i meni je ovo bilo divno. Iako je sasvim drugi stil od gornjeg romana, meni je i ovo bilo da se stranice same okreću. Jedino mi je više puta palo na pamet da je šteta što se ne sjećam pojedinosti iz prva 3 romana jer je opet puno veza među njima, ali to mi je poticaj da ih još jednom pročitam u nizu.
Tematika opet aktualna - covid, lockdown, aktualni britanski politički trenutak, ali i neke koje je već duže zaokupljaju: internetsko zlostavljanje, imigranti, klimatska kriza. Također predstavlja i jednu podcijenjenu umjetnicu, ali znatno kraće, nego npr. u Jeseni. I osvrće se na Shakespeara (također stalno mjesto) i Dickensa.
Naravno da se osjeti da je knjiga nastala brzo, zapravo sve četiri, ali je puno više od znaka vremena, vjerujem da je književnost koja će dobro ostarjeti.
Jurana, jel ih treba čitati nekim posebnim redoslijedom?
Ja sam jučer krenula s Ministarstvom potpune sreće, Arundhati Roy, ali prerano je još za dojmove....
Da, mislim da je najbolje ići kronološki: Jesen, Zima...
Taj novi Cormoran Strike sigurno nije preveden?
Nije, objavljen je 15.9. u Velikoj Britaniji.
Tko zna kad će to biti prevedeno :-/
Stalno gledam je li netko (recimo Lumen) izdao novu knjigu Philipa Pullmana, mislim da je izašla prije nekih godinu dana, znam da sam se već lani nadala da bi mogla biti na Interliberu. Mislim da je npr. u Srbiji već odavno prevedena.
Nije ni u Srbiji odavno, evo skroz friško: https://www.laguna.rs/laguna-bukmark...nos-16270.html
Smrtonosno bijelo je izašla u UK u rujnu 2018., a u hrvatskom prijevodu u travnju 2019. pa je onda to možda pokazatelj kad će i ova
Ok, vrijeme mi sporo prolazi, činilo mi se da sam već odavno vidjela ovu naslovnicu.