cure, grlim vas :love2: drzite se...
Printable View
cure, grlim vas :love2: drzite se...
Cure, sad ste i mene rasplakale. Jako dobro znam kako se osjećate i od sveg srca vam želim da jedan mali smotuljak vrati sunce u vaše živote. Držite se!
Boli kad pomisliš da možda nećeš moći imati svoje vlastito dijete i vidjeti kako bi izgledao taj mali smotuljak - spoj mene i mm
S vremena na vrijeme malo škicam ovu temu, ali ne previše jer me rastužuje. Ono šta vam mogu reći kao netko tko je veteran u svemu ovome je da koliko to god zvučalo nevjerovatno je to da bol i tuga s vremenom postane manja. I ja sam se raspadala od tuge kad su drugi pričali o djeci, kad bi se igrala s nećacima, a onda dolazila u praznu kuću, distancirala se od onih koji imaju djecu, plakala, proklinjala sudbinu i nebo zbog svoje sudbine i osjećala sve ono o čemu pričate. Većina vas ovdje ipak će na kraju postati majke, jedan mali dio neće, ali će naučiti živjeti svoju tugu i vratiti se među ljude, ponovno se veseliti malim stvarima i prihvatiti da život bez djece nikad neće biti potpun, ali može biti lijep na jedan drugi način.
Drage moje,koliko god teško i bolno bilo samo se nesmijemo predati, jer bez borbe nema ni pobjede......nemojte se predati sigurna sam da ćemo sve dobit ono za što se dušom i tijelom borimo..........šaljem vam veliki :love2:
I dolazi još jedan Božić kada se Katolici vesele tom radosnom blagdanu, kada majke sa svojom dječicom prave fine kolačiće, adventske vjence, kite bor....i čemu se dječica neizmjerno vesele...A u mome srcu sve veća gorčina i tuga, dolazi u 7-mi Božić otkako MM i ja isčekujemo bebu, i kako je naš san sve dalji i dalji .... čemu praviti advenstki vjenac, kolače, kititi bor kad se u našem domu tome nitko ne veseli... :-(! O Bože zašto se više ne mogu radovati rođenju Tvoga sina? :-( Zašto sam najtužnija u trenucima kad su svi ljudi sretni i veseli? Hoće li ikada više u mome životu biti radosti i sreće...?
Mury :love2: Doći će jednom i naše vrijeme... Tad će nam svaki dan biti blagdan!
Snekica :love2: :love2:...da se brem više mogu nadati...
cure drage bit će bolje, ako ne danas, možda ne ni sutra, ali bit će bolje, mora
Dok čitam vaše postove sjetim se svega što smo prošli. 8 stimuliranih ICSI postupaka, nakon svakog od njih toliko nade, a nakon bete toliko boli i tuge. Imaš osjećaj da ne možeš dublje pasti i da nikad neće biti bolje i lakše. Samo nemojte izgubiti nadu. Uvijek postoji sutra i uvijek postoji nada da će biti bolje. Nama je sreću donio tek 9. postupak, nakon 9 dugih godina. Samo vjerujte da će i vama onaj sljedeći biti dobitan, a ako ne taj onda onaj sljedeći. Obrišite suze i hrabro naprijed i želim vam svu sreću.
Nikad nemojte gubiti nadu...
mury,draga..kao da sam ja to napisala,mi brojimo 8 godinu..svake godine moji dođu kod mene na ručak,puna kuća i onda kad svi odu,osjećam tu samoću,tu bol i tugu koja je sve jača i jača..onda se isplačem,uvijek mislim da će mi onda bit bolje ali nije..ništa ne izlječi tu bol,samo bi jedan mali anđeo to mogao...
drži me pomisao ma sigurno ćemo drugi Božić bit utroje...molim Boga da mi da snage da izdržim ovaj mjesec jer za sv. nikolu mi je bio ternim,ajme mislila sam koji poklon ali eto.. čekam i taj dan,čekam moj najljepši pokon..
curkice moje, tako sa zalosna kad ovo citam, poznam te osjecaje dobro. Ali evo sinoc smo bili kod jedog para koji ima trogodisnjeg sina kojeg su dobili iz 11. postupka, nakon 2 pobacaja. I sada su mama i tata. Nedajte se
Cure divim se svima vama tu.
Evo nama test danas nije pokazao ni blijedu drugu crticu tako da se ne nadamo baš, imamo još to vađenje bete sutra i onda čemo vidjeti na čemu smo. Kad čitam da su tu neki bili i na 8,9, 10 ili više postupaka ne mogu da se ne zapitam otkud vam tolika snaga? Evo ja ne znam kako čemo se mi nositi s sutrašnjim eventualnim neuspjehom, a tek nam je to prvi Ivf, tako da vam se stvarno divim. Ali mi čemo se tek morati naučiti nositi s tim bremenom izgleda i sve me strah kako če to izgledati....
Došla sam vas sve zagrliti... :love2::heart::heart::heart:
Dragi M@tt, ja cu ti samo iz moje perspektive reci da su mene puunoo vuse boljeli prvi neuspjesi... Mislila sam da je svijet stao, da moje srce to nece moci izdrzati...nekad sam pozeljela da me crna zemlja proguta samo da ne moram vise nikad osjetiti tu bol i nemoc.
A onda nekako s vremenom sam ajmo reci, otupila. I dalje je bolilo ali nekako sam sama sebi rekla da ja zelim dijete i ako su sve one suze cijena, neka bude. I kolko god puta mislila da se takva sreca moze dogoditi samo nekom drugom, uvijek me nesto tjeralo naprijed i naprijed. I svaka moja biokemijska mi je bila kao najgora nocna mora, ali prihvatila sam da je mpo moj kriz, moj put do djeteta i prihvatila sam ga kao dio mog zivota.
Da se razumijemo, nisam ja u sad nekoj euforiji jer imam 2 lijepe ß...puno toga je jos ispred mene...i znam da ako se ne daj Boze desi nesto ruzno( puj, puj) da cu opet iuaci iz svega jos jaca i spremnija svima pokazati da cu dati zadnji atom snage da dodem do svog djeteta.
Mi smo paralelno sa ovim postupkom usli i u obradu za posvojenje i bili smo skroz fokusirani na to tako da mi je ovaj postupak bio u totalno drugom planu... I eto, bas je sad netko negdje gore/dolje...gdje vec odlucio da je izgleda doslo i nase vrijeme.
Zato hrabro naprijed, ako sad i ne uspijete, vidjet ces da cete dobiti jos jacu zelju za novi postupak.
Ljubim vas sve...
Draga Bab hvala ti na ovoj prekrasnoj poruci... 10 postupaka, divim ti se. Ne znam odkud crpiš snagu.Citiraj:
Bab prvotno napisa
Imam osječaj da čemo se i mi tako osječati kao što si napisala ovo boldano, sutra ako nedaj Bože bude loš rezultat. I znam da čemo morati to prihvatiti i krenuti dalje još snažniji, ali ne znam da li čemo se znati nositi sa time.
Valjda hoćemo, kako si i rekla, da s vremenom otupiš i više ne osječaš bol.
Želim ti sretnu i urednu trudnoću i još jednom hvala.
Matt moram potpisati Bab- i kod mene je ista situacija- prvi neuspjesi su boljeli daleko najviše, a onda čovjek s vremenom ''ogugla'' i shvati da mu je netko namijenio takav put i da jedino što možemo je zainatiti se i nadati se da će taj put ipak uskoro završiti.
Ja se upravo spremam u svoj 8. postupak (nisu svi bili stimulirani) i u njega ulazim onako- ajde idem tek toliko da nešto radim, to mi je postao život- znam da ću jedino tako doći do cilja. I znam da svijet neće stati ako ni ovaj ne ude uspješan i da ću opet smoći snage za ići dalje jer znam koji je moj cilj i sigurno neću stati dok ga ne ostvarim. Neplodnost boli uvijek, prošao netko samo jedan postupak ili njih 10- samo što mi ''maratonci'' naučimo živjeti s tim.
Znam da će ti se dići kosa na glavi kad ti sad ovo kažem- jer i ja sam ludila zbog toga, tu smo negdje- ali mladi ste oboje i imate još puno vremena za ostvariti to što tako jako želite.
Sretno i držite se ti i draga!!!
Hvala Gabi...Citiraj:
Gabi25 prvotno napisa
Stvarno ste dragi svi tu....:)
Nagovaram dragu da se registrira i nek se uključi, bude joj lakše, ali ona je na forum.hr na mpo temi i veli da joj je to dosta....
M@t, ako ovaj put ne uspijete, odtugujte, isplačite, dajte si oduška. Da će boljeti, boljeti će! A onda se zainatite i ugovorite drugi postupak! Lagano maknete s uma ovaj neuspjeh (ne zaboravite tugu i bol) i pripremate se psihički i fizički za slijedeći postupak! I živite u nadi da će biti uspješan! Nada ipak umire zadnja! Ali sad ipak vibramo za sutrašnje dobre vijesti! Grlim vas!
Hvala :heart::heart:Citiraj:
Snekica prvotno napisa
baš tako...Citiraj:
mummy_s prvotno napisa
imam curu iz IVF sa VV, ima 6 godina.. i pokušavam i dalje..
bole me dvije stvari: boli me što opet moram prolazit sve to, boli me kad mi nakon sveg truda izvade nezrele stanice, što je tako silno teško, boli me što se osjećam kriva jer želim još jedno dijete i bojim se da nemam prava na njega jer sam dobila jedno!
zašto ne bih smjela željeti još?!
druge žene se bore za prvo, a ja se bahatim i još bi jedno, pa se osjećam kriva i pred vama, koje nemate ni jedno, a ja istim žarom i istom željom bih htjela još jedno jer moja curka kad joj dođe prijateljica koja je začeta isto kao ona, sva ozarena kaže: MAMA, NI ... NEMA BRATA I SESTRU! I tješi se na taj način. A znam da je jako tužna zbog toga....
a naveče mi šapne kako se svako veče moli bogu da kad odem u zagreb da joj rodim sestricu...........
šta da vam kažem?
jedna bol zamjenjuje drugu....i sve su velike , ogromne....
i da dodam, grozno je što i nakon uspješnog IVF -a i rođenja moje ćerkice i dalje, kad vidim trudnicu, osjetim isto ono što sam osjećala dok nisam uspjela, toliko je ta bol bila velika, da ju ju jednako osjetim i sada, iako sam i ja bila trudna isto kao i ta neka trudnica, ja i dalje osjetim "loše emocije", ne zavist, ne jal, nego neki grč, kad ih vidim..i pitam se , do koje mjere me ova borba oštetila, jer mislim da nije normalno da se osjećam i dalje tako...
Ajme nataša, zar je ta bol tako jaka i neizbrisiva :-(...nije ni čudo što sam ja koma po tjedan dana kad vidim trudnicu, kad čujem da je neka moja poznanica ili frendica trudna po drugi, treći put bez po muke, a udala se nakon mene....i onda se zapitam jesam li ja normalna...ali nije to zavist kao što drugi misle, nego nekakav osjećaj jada, bespomoćnosti, bezvrijednosti, ponekad se osjećam kao teret ovome svijetu u kojem ne dopinosim osonovnom opstanku ljudske vrste... :-(
neizbrisiva...nažalost, bar meni!Citiraj:
Mury prvotno napisa
nije to zavist, ono kao krivo mi je, nego se sjećam osjećaja kako sam znala viđat trudnicu, taj osjećaj se i ne može opisati, ali svaka od vas ga zna.... i ja ga i dalje imam, iako sam bila trudna, i rodila.. i to prije 6 godina.....sad jednako dugo imam dijete koliko sam se vukla po klinikama, i osjećam i dalje isto..znam reći mojoj prijateljci koja je u istoj borbi, ali nema dijete, da sam i dalje na strani boraca za dijete, nikako na strani onih koji ih imaju( a to sam ja) ...glupo zvuči..ali je tako
ČItam vas već neko vrijeme i jako dobro vas razumijem. Nedavno smo odradili 4 ICSI. Nažalost bila je biokemijska. I tada je počela neopisiva tuga s kojom bi navečer zaspala i ujutro se probudila. U jednoj fazi sam svaki novi pokušaj vidjela kao još jedan neuspjeh. No sada prikupljam snagu a i živce za slijedeći pokušaj. Nadam se da će ova bol koju osjećamo jednog dana biti samo sjećanje na nešto što smo morali proći da bi dobili svoje srećice.
Boli, neopisivo boli svaki ali svaki dan,a najjače boli za blagdane....
Što više plačem to je i bol veča i jača. Suze ju ne ispiru...
Nataša mislim da te ovdje od nas nitko ne smatra krivom ili nepravednom, naravno da te mogu razumjeti i apsolutno te podupirem i želim da uspiješ! Ni slučajno si nemoj stavljati osjećaj krivice na leđa!!! To je izgleda to, silni osjećaji ne prolaze s uspjehom, dio boli trajno ostaje urezan.
nataša:love2:
Nataša, isto kao da si moje misli stavila na papir, zbilja te razumijem jer mi je i samoj tako.
Evo još jedno Nikolinje i mi još nemamo malu čizmicu da je napunimo slatkišima... :cry::cry::cry:
Ah, ruža82 :cry:...i doći će i još jedan Božić, a pod našim borom neće biti igrački za poklon :-(
Cure, uskoro če doći i naše vrijeme. Znam da hoće... :love2:
Citiraj:
Mury prvotno napisa
Ovako je i meni bilo dugih 6 godina.
A ove godine imamo 2 najljepša dara pod borom.
Svima od sveg srca želim isto......
Neplodnost boli..!
Kako bi bilo lijepo da i u životu postoji opcija Delete pa da fino izbrišem sve „one" trenutke s kojima se i dan danas učim nositi... Boli me jučer, boli me danas, boli me sutra! Boli me svaki blagdan!
A od svega najviše boli kad u potrazi za rješavanjem svoga problema, svoje boli, naiđeš na nekog dr. koji je jedva registrirao da si bila upravo i baš kod njega... :x
Pozdravko svim suborcima i suborkama :bye:
Eto i ja sam došla malo olakšati dušu... Ovaj forum mi puno znači... Ovih dana me opet ulovila neka depresija, ne znam kako dalje. Pitam se zašto baš ja? Teško se boriti s neplodnošću. Proći se silne pretarge, pa ispoobavati razne čajeve za koje se nadaš da će pomoći, pa proći postupke, proći čekanja transfera, nadanja, nakon svega s pitanjem : hoće li ovaj put uspjeti? Zadnji put sam bila na neuspjelom IVF u 12.mjesecu 2010. Nakon toga sam počela osjećati bolove kao da imam upalu mjehura. I onda sasvim neočekivano na pregledu kod urologa ustanovim da imam problem s uretrerom (tj.bio je neprohodan) i da moram na operaciju jer mi prijti gubitak bubrega...i nakon svega doktor mi kaže da je to posljedica punkcije, da je doktor nehotice iglom "piknuo" moj ureter i na tom mjestu se stvorio ožiljak. Hvala bogu operacija je dobro prošla ali mene je sad strah ići ponovo, a silno želim imati djecu. Ne znam što sam skrivila da prolazim kod sve ovo :-(
Hoće li doći i tračak nade za mene, kako dalje?
3.mj 2001g. da tada sam upoznala mog dragog i odmah znala on je taj,on će bit otac moje djece,predivne dječice zelenih očiju poput njegovih,uporna i tvrdoglava..da,predivan san,želja još uvijek neostvarena..san koji boli sve jače i jače..molim Boga da mi da snage.molim da mi pošalje jednog anđelića,neka mu kaže da ga čekaju ruke željne zagrljaja,srca puna ljubavi i topline,da će nam bit sve na ovom svijetu...
čekam da zacijeli rane koje su u mom srcu,da suze se pretvore u suze radosnice...čekam....
jer sada u mom srcu je samo tuga,bol,osjećaj praznine i samoće.. :-(
molim vas za savijet.nalazim se u situaciji s kojom se teško nosim.
ja sam mama dvoje djece.zadnu trudnoću sam prolazila sa svojom najboljom prijateljicom koja je bila 1 mjesec manje trudna od mene.presretne smo bile.njena bebica nije preživjela.u tom trenutku se i moj svijet srušio.teško sam uspjevala kontrolirati svoje misli...naravno,živjela sam u njenoj koži,ali dojeći svoju bebu.u glavi kaos...pekla me savijest jer je moja beba živa.plačem dok ovo pišem,jer ovako napisano izgleda još strašnije.prošlo je nekoliko mjeseci od toga.ona je borac najhrabriji,a ja sam najponosnija prijateljica.
svo vrijeme sam se trudila biti uz nju.kad vidim da joj se plače,pričamo o svemu i suzama se malo isprazni.kad vidim da je sretna temu uopće ne počinjem.trudila sam se ne voditi kćer sa sobom kad bi se nalazile.ona cijelo vrijeme pita za moje klince.ne zaboravlja rođendane...stvarno ih voli.
zanima me mogu li još nešto učiniti?da li se još neka od vas našla u perspektivi moje prijateljice?
Kiki30 :love2:. Neznam šta još reći na tvoj post, osim, znam kako ti je, primi jedan veliki zagrljaj, ja vjerujem da postoji jedan, barem jedan anđelčić koji čeka na svaku od nas. mora, jer bit ćemo svi od reda najbolji roditelji na svijetu!!!!
Mali laf - baš mi je lijepo čuti da postoje tako divne prijateljice, iako nisam doživjela tako veliki gubitak kao tvoja prijateljica, voljela bih da imam tako nekog kao što ima ona tebe!!!! budi i dalje tako dobra
kiki30, opet i opet se nalazim u svakoj tvojoj riječi, i MM i ja smo započeli svoju ljubav 2001.g. i već tada sam znala da je on taj koji će biti otac moje djece....i da, ta neostvarena želja sve jače i jače boli :-(. Evo sinoć sam se opet rasplakala "iz čista mira", jutros ne mogu leće ubaciti u oči koliko su natekle, i takvih dana je sve više....draga šaljem ti zagrljaj, da ova bol što prije prestane, jer čini mi se da ovako neću još dugo izdržati.
mali laf, mogu ti reći samo da si krasna prijateljica, malo je takvih, puno njih se pravi da nam je stalo do ove naše situacije, ali samo "hvataju" prilike kad će mi govoriti o svojoj trudnoći koja je došla valjda isti moment kad su je poželili, koja teče tako glatko, jedva čekaju da meni prvoj objave svoju trudnoću i mašu mi svojim prekrasnim trudničkim trbusima pred očima...možda one nisu svjesne koliku mi bol time nanonse, ali to toliko boli, za neizdržati, zbog toga gotov svakodnevo plačem, na mome licu više nema osmjeha, postalo mi je lice paralizirano, kao d ane izražava više nikakve osjećaje...možda je problem u meni, jer nitko mi nije kriv za moju situaciju, ali baš ponekad osjetim da mi neke "prijateljice" namjerno dodaju sol na ranu...a nažalost većina nas na ovoj temi je osjetila bol koju osjeća tvoja ptijateljica, jedina je nada da će nova rođena zdrava bebica izbristai tugu i donjeti osmjeh na njeno lice!!!
Mury,draga koji put se i meni čini da nemam više snage,da će mi srce puknut od tolike želje i tolike tuge .. :-(
i onda dođem kod mojih a tamo moj mali nećak od 6mjeseci,tetkino zlato,nosim ga cijelo vrijeme,a on me pogleda onim divnim okicama,nasmije mi se i nasloni glavicu na moja prsa a meni,meni smo što srce ne punke..najradije bi plakala i vriskala i neznam šta a nesmijem,zbog mog dragog,zbog mojih i oni su se već naplakali zbog mene,svaki moj neuspjeh ja sam njih tješila,tako sam sretna i zahvaljujem Bog na nećaku,bar im je malo ublažio bol,neka su sretni s unukom,kad im ja ne mogu podarit..a ja,moram bit nasmijana,jaka zbog svih njih,tješit ih,a tko će mene tješit ??
i sad jedva čekam da ga vidim,da ga grlim i mazim a kad dođem doma uvijek ista priča,iste suze,ista bol,sve je isto...
U ovome se u potpunosti nalazim! Sve moje frendice su majke i po dvoje djece, nekima sam kuma, tetka sam dvojici nećaka i jednoj princezici, ali bol je prejaka...Citiraj:
kiki30 prvotno napisa
Mali laf, tvoja prijateljica je zaista sretna što te ima!