Mojca prvotno napisa
Tek sad vidim ovaj post....
Da, živjeti ćemo... srećom, unatoč kreditima stambeno smo zbrinuti, ako ode sve u kikiriki imamo što za prodati... obitelj je zdrava, ne svađamo se... posao je u komi... i njemu i meni... ali ne puca mene toliko naša situacija koliko opće beznađe koje vlada. Kad vidim kud tonemo, sve dublje... a već 3 metra nakon Šentilja je normalan život...
Ja sam se slomila kad nas je pred par mjeseci jedna žena u centru grada zaustavila i pitala imamo li kakav posao za nju... Kakav posao tražite? Bilo kakav, čišćenje, pranje, peglanje... pa smo ostale u kontaktu... žena je bila knjigovođa, radila za stranu firmu (kao ja)... malo po malo joj se sve urušavalo... ona se ispričavala što nas ej tako na ulici presrela... a ja sam shvatila da me od njene pozicije drži tek slučajnost. To se može desiti svakome od nas. Ni onu prividnu sigurnost više nemamo. To me zdrmalo. I još me drma.