Printable View
Kako misliš da nisi na listi za heparin? pa samim time što imaš mutaciju na faktoru V leiden mislim da je dovoljno za heparin. Ja imam jako slabu mutaciju - kao i ti na PAI 1 4G/5G a zbog gubitka u 28 tt bi trebala slj trudnoću biti na heparinu, pa ne kužim kako ti nisi za heparin? Ili nisam dobro shvatila?
a da bi trebalo završit medicinu za ovo, to si u pravu...ja jedva pohvatala sve ove faktore...užas..
Ne,nisam na listi za heparin. Kad sam bila na tom razgovoru u bolnici dugo smo razgovarali o mojim trudnocama i o ucinkovitosti heparina. Imam 2 trudnoce bez problema donesene do termina i dr vjeruje da je time moje tijelo dokazalo da moze opet. Da je ovaj gubitak bio jednostavno losa sreca. Kod mene u phd nalazu stoji tromboza posteljice i chorioamnionitis. Tu se sada lome koplja sto je krivo,tj sto je uzrok a sto posljedica. Na obdukcijskom nalazu nema ni b od bakterija. Pa se pitam gdje su ako je u pitanju infekcija plodne vode. Kazem ti treba medicinu zavrsiti. Nisam sigurna hocu li ikada vise biti trudna. Ako se to i dogodi izgleda da ce biti kako Bog da. Jeli u ovoj prici faktorV najbitniji. Puno toga meni nije jasno
Koliko sam ja pročitala iskustva cura na ovom forumu s trombofilijom, za faktor V uvijek daju heparin, a uostalom heparin se može dati i preventivno a ne samo terapijski u manjoj dozi. I meni puno toga nije jasno, ali mislim da treba pričati sa više doktora i dobiti više mišljenja. Znam da ni oni ne znaju odgovor na sve, ali bolje je učiniti sve što se može da se to ponovo ne dogodi, ipak ti si imala gubitak koliko znam u 26 tt...
Ma ne znam, sto doktora sto različitih mišljenja...
Pa primjetila sam i ja da su mi mutacije poprilicne i da se i za blaze ide na heparin. Nekako sam sada u nekakvoj fazi da mi uopce nije vazno. Mislim da vise necu biti trudna pa ne razmisljam puno o tome. Sta ne znaci da necu potraziti drugo misljenje ili trcati u bolnicu po heparin ako se trudnoca dogodi. Ili andol. Ali sada trenutno nisam u tome. Da sam inzistirala doktor bi me stavio na listu iako je njegovo misljenje bilo da nije potrebno i da u mom slucaju to ne bi ucinilo nista. Jako je cijenjen doktor i vjerujem mu na rijec sve sto je rekao. Pa kako Bog da. Sada sam mirna a hocu li takva biti ako dode do trudnoce vidjet ce mo
A kako nam je nasa Ives ❤
Di su nam druge mamice??
Kako podnosite ovu vrucinu
Saljem puno :hug:
Shvaćam te u potpunosti...samo polako, ako se dogodi trudnoća imaš vremena i reagirati...ako budeš htjela:-)Citiraj:
Carmina406 prvotno napisa
Stvarno gdje nam je nestala Ives? kako napreduje?
Evo i mene... :)
Nadam se da ste negdje skrivene od ovog opakog sunca današnjeg.
Vezano uz trombofiliju, ja sam primjerak s dvije blaže mutacije (heterozigot mthfr c677t i pai-1 4g/5g), dvije uredne trudnoće i dva pobačaja iza toga (jedan 20. tt, drugi 12. tt) iz opet inače urednih trudnoća. I nakon razgovora s nekoliko ginekologa i hematologom - uglavnom su mi svi rekli isto: nemaju pojma zašto se ovo dešava, mutacije su slabe, ali svi imaju iskustvo da nmh može pomoći, u svakom slučaju neće odmoći, isto tako može i opet nedobro završiti. Jer svi drugi klinički nalazi ne ukazuju na trombofiliju, niti PHD nije ukazivao... Zapravo nakon prvog pobačaja su mi samo rekli da se to eto tako događa i nakon dvije uredne trudnoće, ali je rijetko i vrlo vjerojatno se neće ponoviti. A eto, meni se ponovilo.
Pa sad, u nekoj možda idućoj trudnoći, prihvatila bi nmh kao opciju neka pomogne ako je tome tako, kad već odmoći neće, ne bi tu puno pametovala. Kako Carmina kaže: "... kako Bog da." :heart:
Kakvi su vama bili nalazi tsh (pretpostavljam da ste ih radile)? Ja sam stalno bila na gornjoj granici što je isto moglo doprinijeti tužnoj priči (a opet u prve dvije trudnoće, tsh nisam ni provjeravala jer se to tada nije radilo).
Eto 4 mjeseca mama mrtva, za koji dan 3 mjeseca da je V. mrtva, više ne znam što trebam misliti
Imam osjećaj da mogu upravljati svojim životom i onda odjednom gubim kontrolu, lavina emocija prolazi, ne snalazim se u tim novim situacijama
Neki put boli za poludit neki put se borim neki put ne znam koji je uopće više smisao ovog života, svi su dani isti, kao da sam u beskrajnom danu, nikakav novitet me ne veseli, kažu da intenzitet emocija ne može biti stalno jak, a ja imam osjećaj kao da netko to sve više pojačava sa svakim novim danom
Jedino što shvaćam je da sam sa razlogom odabrana, toliko udaraca u kratko vrijeme ne može primiti svatko
Za moju krv još ništa ne znam, homocistein je granični, protein S u redu, ostatak rješavam početkom 9. na hematologiji
PHD isto 9., u međuvremenu gubim kosu nenormalno, ne znam što se dešava i da li je to posljedica ili je to kod svih žena koje rode
Ide projekt nove bebe, a emocionalno sam prazna, grozno je kako su mi svi osjećaji usmjereni na moju V., a nova beba kad dođe kao da mi nije toliko važna i to me sablažnjava grozno, sve se i dalje vrti oko V. i samo oko V.
Neki put imam osjećaj da je mogu dodirnuti, neki put mi se čini da čujem mamu kako me grdi kad napravim neku glupost
Pitam se hoće li mi ovaj život brzo proći ili ću i dalje brojati sekunde svakog novog dana, određivati dan na vremenske jedinice i onda čekati svako novo jutro jedan dan manje
VIB žao mi je što se tako osjećaš. Znam da je teško i da ti se čini da nema ništa pozitivno u ovom životu, ali moraš pokušati pronaći nešto što će ti malo olakšati bol, nešto što te opušta i nekoga na koga se možeš osloniti i kome možeš svako malo istresti sve svoje emocije...biti će ti lakše. Ako misliš da bi ti pomogao razgovor sa nekom stručnom osobom možeš i to pokušati. A nova bebica je razlog za veselje...i vjerujem da kada ugledaš plus da ćeš biti najsretnija osoba na svijetu...a tvoja djevojčica na nebu će te čuvati...
Nažalost ne možemo ih vratiti, ali naša dječica će uvijek živjeti u našim srcima.
VIB zao mi je. Nevolja nikada ne dolazi sama. Uvijek radi tako da se covjek zapita do kada i koliko jos. Koliko jos mozemo izdrzati. Ali uvijek nakon kise izide sunce. Uvijek. Treba biti jak i strpljiv i docekati te lijepse dane. Sve prode pa ce i ovi oblaci. Pokusaj sebi dati za pravo da uzivas. Radi ono sto te veseli. Bilo sto. Sitnice,al da te vesele. I tako svaki dan. I proci ce. Izaberi sebi drustvo onoga tko te veseli. Mozda postoji netko cije te drustvo veseli,netko tko ce te nasmijati i bar na tren da zaboravis na sve. Zovi tu osobu. I to pomaze. Citaj nesto sto bi te moglo inspirirati ili utjesiti. Gledaj tv,komedije da te barem malo razveseli. Smijeh lijeci. Samo se nemoj prepustiti tuzi,mraku. Tu smo i mi. Ako ikako mozemo pomoci. Ako je pretesko pisi u pp.. Iako smo daleko tu smo,nisi sama :hug:
Dan cure! Kako ste? Ja danas u banani...nekako me preplavila tuga...uskoro šest mjeseci otkad je nema,
a toliko mi fali. Ne znam šta bi sama sa sobom... baš je teško ponekad:cry:
Pročitala sam ovu priču na nekoj drugoj temi na forumu, pa da je podijelim s vama...meni je predivna
Grlim vas:ghug:
Zovem se Una. Kao rijeka. Kao u Mominoj knjizi. Dozvoli da ti ispričam. Prije nekoliko dana u bolnici u Mostaru me je rodila Martina, dvometraška kmečavica koju čitate na ovoj stranici, za najbliže Marta, a za mene moja jedina mama Marta. Pogledala me je umorna, ošamućena, zelenim očima mokrim do cijeđenja i šapnula na moj obraz kao da mi dahom udara pečat vječnog pripadanja – "Hvala ti što si došla." Normalno da ću doći, pomislila sam, pa tko bi propustio život i ludiranje s tobom?!
Sve su majke tog jutra u bolnici, u Mostaru, i na čitavom svijetu istom ljubavi privijale svoje novorođene bebe uz sebe, ali ja, ja sam bila najsretnija što me je nebo odabralo baš za nju. Samo zbog tih plačkavih očiju. Zelenih kao natopljen truleks. Kao mahovina u dnu šume. Normalno da sam došla, bona. Sad štedi suze, trebat će ti.Ako budem imalo ters na tebe, trebat će ti, životami.
Zna moj dedo Cane najbolje. Kad je čuo da sam žensko, rekao je posve antipatrijarhalno, ponosan i nasmijan da uistinu postoji pravda u Svemiru i da moja mama Marta baš zaslužuje jednu istu takvu ko što je ona. Slažem se. Dugo se i dedo patio. Samo da nemam njezinu čupavu grivu. Moj dragi tata bi dodao da bi me i onaj nožni palac što joj je uporno trtačio van bolničkog kreveta, toliko da su se na njeg podapinjali prolaznici, mogao mimoići. Ali neće, čini mi se. Imam stopalo kao peraju i sve su prilike da ću baš kao i ona u prodavaonicama cipela neumorno pitati – Imate li IŠTA 41 broj, za nas dinosaure?
Zovem se Una. Kao rijeka. Kao u Mominoj knjizi. Dozvoli da ti ispričam. Moja je mama izgubila prvu bebu. A ja sam došla iz Graškograda. S mjesta gdje žive još nerođene bebe i kamo odlaze bebe koje ponekad eto, moraju otići od ljudi. Tamo ima sunca, i pasa, i gumenih bombona, a nema ratova, laži i političara. Možda mi ne vjeruješ, ali tamo sam upoznala svoga brata. Rekao je da ovaj put ja moram sve izdržati i zagrliti mamu. Kad su me ono prvi put položili na njezina prsa, omotala sam se zato oko nje, i njegovim i svojim rukama, kao bršljan. Skrckali smo joj ključnu kost snagom svoje ljubavi.
Puno je toga prošla da bih ja ugledala svijet. Kad je izgubila bracu pitala je doktore zašto se to dešava. Jer je mama vazda bila zdrava ko dren. Ni propuh joj nije mogao ništa. Ni sjedenje na hladnom betonu. Doktori su rekli da se eto, desi. Slučajnim odabirom. I to je tako. Ne treba nikakvih pretraga. Moja mater Marta jest pjesnik, paćenik i sanjar, ali ne voli ona tih i takvih odgovora. "Bog htio, sudbina namjenila, tako u zvijezdama zapisano, kašike se okrenule...*****-palac!" Tvrdoglava i na svoju ruku, saznala je zatim da ima genetsku trombofiliju najtežeg oblika. Stari ljudi su govorili da je to gusta krv. Okoprilike. Zbog poremećaja zgrušavanja krvi do bebe ne dolazi hrana i jednostavno prestane biti. Zato je mama sa mnom morala primati injekcije u trbuh. Svih 250 injekcija, svaki dan. Ta kmečavica koja se igle boji i nacrtane. I devet mjeseci nije nikud otišla. Otpepala je sve. Promocije knjiga, ljude, zbivanja, medije, događaje.
Ja i ona smo deverale na kauču i čuvale jedna drugu. Ni auto nije upalila svo to vrijeme. Moj Šumaher, što se inače nikad nije mogao smiriti, kojoj su cesta, pustolovina, putovanja i nemir bili utkani u tu gustu krv, devet mjeseci je svoj svijet vrtjela od kupatila do kauča. Lažem, jednom je u tijeku krize sjela u auto ispred kuće, upalila motor i Radio Dobre Vibracije na najjače i onda ga ugasila. Tek tako da ne poludi i ne zaboravi kako auto fercera. Moji baka i dedo su dolazili svako drugi dan. Samo da nam protresu deku. Donesu ručak. Pridrže čelo dok povraćamo. Cijela obitelj. Prijatelji. Ljubav je to za koju ne postoje riječi. Na kauču nam je bilo zakon. Sve smo radili kontra. Ako knjige kažu da se bebama u stomaku treba puštati klasična muzika, mi smo plesali uz „Girl, you'll be a woman soon“ i ostale bi**** iz Pulp Fictiona. Dok su drugi učili o bočicama, dojenju i pelenama, ona je meni čitala o revolucijama, junacima, i dalekim gradovima. Pričala je o ljubavi, o nekim pogledima koji ti se toliko uvuku u oči kao krmelj, da ih više ne možeš umiti ni isprati nikakvom vodom s nikakve česme. I stalno ponavljala da kad budem voljela, moram voljeti sa dna tabana. Svim svojim bićem. Da poštujem druge i ne mrzim. Da budem odana kamenu silnom hercegovačkom koji me je isklesao. I volim tišinu bosanske doline u magli, onda kad odu ptice na jug. Da uvijek znam otkud sam i kamo pripadam.
Zovem se Una. Kao rijeka. Kao u Mominoj knjizi. Dozvoli da ti ispričam. Prije poroda bili smo danima u bolnici. Onoj istoj koja nema tariguza, tople vode, gotovo ničega osim neviđene snage rasute po tim nesretnim krevetima. A to je ponekad sve. I više od toga. Znaš, ima tamo majki koje se bore s najtežim dijagnozama u svojim trudnoćama, koje rađaju malene anđele s težinom ispod jednog kila i odlučne su i nepokolebljive svojom ljubavi nahraniti ga do malog čovjeka. Ima tamo majki u kojima kucaju dvostruka ili trostruka srca, koje leže nepomično za njihov što bolji ishod, da bi mogle tri iste glavice ko tri glavice kupusa odjednom držati u svome krilu. Ima tamo majki sa teškim gubitcima malenih bebica, koje proživljena bol nije zakočila u njihovim snovima da ih zagrle neke nove ruke kao bršljan. Ima tamo majki izdaleka, djevojčica od 19 godina iz recimo, Rame, čiji su roditelji i muževi satima udaljeni, a one plahe i nježne i uplašene u čaršafu, čekaju svoje zlato. I daš im puding i bananu i plazmu keks i objašnjavaš da neće boljeti, mada obje znate da ****š.
Ima tamo majki koje su to sve već nekoliko puta prošle, pa ti uzmu sisu i pokažu ko najvećem smoti šta s njom da radiš, nakapaju ti svog mlijeka za tvog anđela, nesebično svoje srce ti u mlijeku daju. Ima tamo majki kojima doktori prilaze tiho i objašnjavaju da nije sve prošlo najbolje i da će beba imati poteškoća, ima tamo majki koje sve to slušaju uzdignute glave, i odlučuju od tog trena postati i kuća i krov i potporni stub, nadljudska snaga koja će svojim krilima nositi to majušno stvorenje kroz sve dane. Ima tamo majki koje su medicinske sestre i tek si im možda broj u radnoj smjeni, pa te ipak paze kao svoje rođeno dijete. I nije im naporno dok ih moriš milijun puta s istim pitanjem – Hoće li boljeti stavljanje katetera i đe se TOČNO on gurne?
Zovem se Una. Kao rijeka. Kao u Mominoj knjizi. Dozvoli da ti ispričam. Moja mama mi svih devet mjeseci od straha nije ništa kupila. Bojala se i dodirnuti plišane stvarčice u trgovinama. Svatko tko je jednom nešto imao pa nemao, zna da ni na šta više u životu ne može računati. I nauči da se život ne planira, nego događa i to moraš znati respektirati. Pa ipak, ljudi koje mama voli darovali su mi svega. Molili su za mene. Mislili na mene. Donosili mi slatkiša i vjerovali u ovu bitku. Valjalo se roditi baš zbog njih. Onog koji uvijek kasni. Da ih upoznam. Da im kažem hvala. Hvala za ljubav. Valjalo je i što me je rodila baš moja mama. Zbog njezinih plačkavih zelenih očiju. Da nikad više ne budu same. Ni tužne.
Piksi :cry: prelipo
:love2::heart:Citiraj:
Carmina406 prvotno napisa
yes Piksi lijepa priča, da nam oči više ne budu same
nisam sigurna da li ono djeca prije rođenja biraju svoje roditelje
živcira me taj PHD nalaz u zadnje vrijeme, nikako da ga dobijem, ak ne bude u 9. gotov pojest ću nekog s patologije
dani su mi počeli skroz brzo prolaziti, ali usamljenost je sve veća i veća, sve više i više je to oko mene
da sam bliže Splitu otišla bih na Ultru, da se malo iskačem i napijem
al predaleko mi Split, i prostorno i vremenski
neki dan vozila se sa susjedom na motoru, kad ja izašla iz bolnice on ušao, skoro se mrtav srušio, u zadnji trenutak završio u bolnici, srce zatajilo, malo stariji od mene, na kraju ja opet u bolnici kod njega, sad isto gleda drugačije na život, više se smijemo zajedno
neke dane po cijele dane gledam u nebo
Lijepa priča Martine Mlinarevic Sopta... Ima njena facebook stranica s mnogo divnih tekstova, ima i knjiga...
Ja sam danas bila na kiretazi, ustvari "evakuaciji" bebe iz materice... Punih 18 tt, ali je bebi srce stalo prije 2t...
Nadam se da će fizički oporavak biti brz, da se ništa neće iskomplicirati... Psihički, 8 dana nakon saznanja da je bebi umrla, prilično sam dobro. Prva tri dana sam neprekidno plakala, a onda sam se nekako sabrala... Strah me samo da sam suviše dobro i da neki slom čeka iza ugla...
Nikakve nalaze neću raditi, ništa mi ne preporučuju da radim, jer imam dvije uredne trudnoće prije ove, doktori kažu da najvjerovatnije nećemo saznati zašto, je mnogo puta ne dodju do odgovora...
Alef, zao mi je sto si ovo morala proci i zelim ti od srca brz oporavak, i tijela u duse! :heart:
Medjutim, razmisli o pretragama... Moja je prica slicna tvojoj i razmisljala sam kao i ti, da necu nista, ali ipak... Nakon dvije uredne trudnoce i dvoje zdrave djece, srce stalo u 20.-om tt, isto su mi rekli da se to tako desi i da nemam nista od pretraga za raditi zbog ove dvije uredne trudnoce prije. I nisam. I par mjeseci kasnije ostala sam trudna, sreca i strah do beskraja. I tom malom cudu srce je stalo u 12.-om tt. :( Nakon toga preporucili su mi pretrage na trombofiliju. I nadjene su mi neke dvije, po trenutnom shvacanju u nasoj zemlji, slabije mutacije koje upucuju na rizik trombofilijskih dogadjaja. Sok i nevjerica da su mi prvo dvoje takvo cudo?! No, kad pogledaju sve nalaze, nekoliko dr, ukljucujuci i hematologa, kazu da ne znaju sto bi s mojom situacijom, da medicina na ovo odgovora nema, svi bi u iducem pokusaju radili nesto za sto smatraju da nece nastetiti, a mozda pomogne (heparini, andol, nista...). Zao mi je da nakon prvog gubitka nisam vise sama istrazivala nego sam olako prihvatila tu preporuku za raditi nista pa ti zato skrecem paznju. Drzi se... :ghug: :heart:
Alef :ghug: ... sve smo mi drugačije i možda budeš
psihički jaća pa se budeš bolje nosila sa svojim gubitkom.
Tim više što imaš dječicu koja te podignu u ovim teškim trenutcima.
Slažem se s mamom_28 da bi bilo dobro napraviti nešto od pretraga. Pogotovo ako se odlučite za još jednu trudnoću. Vidim da živiš u SAD-u pa vjerujem da je tamo lakše obaviti večinu pretraga koje kod nas ni ne dozvoljavaju osim ako se ne radi o habitualnim pobačajima . Želim ti što brži oporavak.
Ne želim te plašiti.. ali bojim se da najgore tek dolazi...psihićki sam bila super nakon par dana od poroda,
A onda kako se bližio prvi mj. u meni se sve slamalo...
Dok nisam pukla.. i od tad sam rekla da nisam dobro i da se neću pravit da sam dobro. Plakala sam svaki dan kad god sam osjetila da me tuga guši.. mm mi je bio ogromna podrška , dotrćao bi svaki put do mene kad bi ćuo da plaćem i to mi je trebalo. Nisam plakala sama. To je bio jedini i pravi način na koji sam izbacila sav bjes van iz sebe. Tuga je ostala. I vjerujem da će ostati dio mene dok sam živa. Jer to je sve što mi je od moje curice ostalo. Ali sada je i ova tuga blažeg oblika i evo.... 8mj kasnije, opet sam dobila razlog za smijeh. I volju za životom.
I ako ti sada ne izgleda tako...ali s vremenom će ipak biti malo lakše. Drži se mila. Tu smo! Nisi i ne moraš biti sama u ovome. Piši kad ti dodje teško. Mene su spasile ove divne žene ,majke,kraljice :ghug:
Vib ma nemora biti ultra..odi na bilo koji koncert...
Iskaći se i napleši. Ja sam bila na koncertu od E.Iglesiasa sad kad je bio u Zg..to mi je bila želja još iz djevojačkih dana. A poklopilo se baš tako da sam saznala da dolazi u hrv par dana nakon poroda. I rekla sam.. idem!!!!Čekala sam 6 mj na taj koncert. I otišla sa mužem. Plakali smo, pjevali, skakali pa još malo plakali.. ali sam sve emocije izbacila iz sebe...ne sjećam se kad sam se toliko naplesala...to mi je baš trebalo, mj dana od koncerta sam ostala ponovno trudna. I ako uz pomoć klomifena ali mislim da i je i to puno pomoglo.
Radi sve što misliš da će ti pomoći da se mrvicu bolje osjećaš. I nemoj brinuti tko će što reći... samo ti znaš kako ti je! Nitko od njih ne prolazi ovo što ti proživljavaš, zato glavu gore i radi sve da tebi bude dobro. :*
Mami,piksi, carmina :love:
Alef i ja nakon 2 uredne trudnoce gubitak u 26tt. Kazu da je uglavnom ako dode do gubitka u prvom tromjesecju bio problem u plodu,a nakon toga nekakav problem kod majke. Kod mene je doslo do curenja plodne vode vec u 18tt a u 26tt se jedan tromb probio u pupkovinu i tu je bio kraj. Utvrdena mi je trombofilija. Neznam koliko mi ovo saznanje ista pomaze ili znaci u zivotu. Ja sam dosta dobro sve podnjela. Tuga je i danas u srcu ali nisam imala slom. Isto kao i ti mislila sam da cu kad tad puknuti. Na srecu nisam. Svaki dan se prisjecam i pitam se sto se moglo i sto bi bilo kad bi bilo. Ali prihvacam da natrag nema, sudbina se ne moze promjeniti, njega u mom zagrljaju nema ali je u srcu i mislima. Drzi se. Tu smo za tebe. Jos jednom zao mi je
alef i meni je žao što si se pridružila ovom "klubu"
voljela bih da nisi i da čekaš svoju bebu
ja ti isto preporučujem da napraviš što više pretraga koje možeš, možeš biti u pitanju ti, može ti se ne daj Bože nešto otkriti prvo kod tebe pa onda na vrijeme kod djece koju već imaš
ja sam prije tri mjeseca ostala bez kćeri i jedino sam za sada mogla krv testirati jer nalaz obdukcije još uvijek čekam, ali planiram napraviti sve moguće pretrage pa makar privatno
kad se meni to desilo bila sam mrtva jedno mjesec dana, onda me muž odveo na jedan put i od tada sam počela reagirati, isto sada izgleda kao da živim isto kao i prije, ali ništa nije kao prije
ti imaš djecu doma pa se vjerojatno radi njih jače držiš, makar sve je to teška trauma
Ives da ti pravo kažem najrađe bih se ovih dana pošteno napila, ali znam šta slijedi iza toga i ne da mi se snašat posljedice još par dana poslije, nekad sa 20 sam to mogla sada baš i ne, a mora se radit, komunicirat, kućanstvo
Alef žao mi je zbog gubitka bebice...nadam se da ćeš uskoro doći do svoje dugice...
Što se pretraga tiče ja ti preporučujem da tražiš drugo mišljenje i da malo više inzistiraš na pretragama...
Svim drugim curama šaljem veliki zagrljaj...:ghug:
Ekipica sta se radi? Vidim svi se razbjezali po suncu i moru. Ja polako planiram godisnji krajem ljeta (koji me ne veseli) i polako radim mapu barova k
Ekipica sta se radi? Vidim ljeto je in, ja planiram krajem ljeta na godisnji ( koji me ne veseli) i polako radim mapu barova koje planiram obici i kusati razna alkoholna pića ( sto me jedino veseli u zivotu), za kojih mjesec dana se V. trebala roditi
Evo..ovih dana nikako ne stignem pisati.
Stalno neka gužva. Imamo goste, pa smo se malo družili. Inače sve po starom, fali nam naša djevojčica i ne prođe dan da ne boli...znate i same.
VIB kako si ti? jeli stigao nalaz?
Ives? Mama? Carmina? Uživamo li u ljetu?
Piksi po nalaz idem u 9. mj., odnosno poslije godišnjeg, valjda će onda konačno biti gotov, stigli su mi jedino nalazi od antitijela i sve ok, točno kako i pretpostavljam
Jedno pitanje trudnice na temi o trudnoci, vratilo me u davni cas saznanja da srce moje bebe ne kuca. Odmah sam vidjela sebe u rodilistu, sve je tu, svaku pukotinu na stropu jos vidim, svaka minuta i sat poroda koji je slijedio. Pa, ja to nikada necu zaboraviti, ni desetljeca ne pomazu. Uvijek ce postojati neki okidac koji ce otvoriti sjecanje.
Ustvari, moja curica zasluzuje da je se sjecam tako detaljno, svakog trena trudova koji su mi je donijeli i odnijeli zauvijek, svaki pramen one crne kosice, jer to je sve sto imam od nje.
Nisam ju ni stavila u nick, iako sam mama cetvoro djece, barem sam ju na popisu stanovnistva upisala pod broj djece.
I nitko nikad ne zeli pricati o njoj, iako je rodjena na termin, svima je lakse ne spominjati. Srecom, ovdje mogu. Oprostite i hvala sto smijem podijeliti sjecanje.
Beti3 ne moras se ispricavati. Nemas razloga za to. Nasa dječica zauvijek zive u nasim srcima. Mene nije briga ako je netko ne zeli spominjati, jer ja uvijek hocu a ako nekome to smeta neka me ne slusa. I ako me netko pita imam li djece odgovaram sa da, jer ona je moje dijete iako nazalost nije u mom narucju. Grlim te
Draga Beti3, ovdje uvijek i u nasim srcima isto tako, drugima po procjeni... Iako zvuci grubo i tehnicki, da se postedim pojedinih komentara, ponekad presutim. Ali sam uvijek spremna cuti druge u istoj situaciji, i samo zagrliti i biti tu kao oslonac, kao netko tko razumije. Jer ne razumije onaj tko izgubio nije. :heart:
:ghug: ti saljem i hrabrilice za snagu... Ne ispricavaj se, ovdje pogotovo ne. Vjerujem da nam je svima ova tema neka vrsta utocista... I koliko sam tuzna u saznanju da nam se tako nesto desilo, sretna sam jer znam da ovdje postoji ovaj kutak, za sve nase malene, izgubljene dusice... :love:
I te kako je moje dijete,bez obzira sto nije tu. Procitala sam tvoj post i pitanje koje te vratilo. Potpuno razumljivo. Sve price o trudnoci i eventualni problemi vrate u moju tuznu pricu. Nemoguce je istim ocima gledati trudnicu. U svemu vidim razne simptome. Ono sto znam jest to da cu svoje dijete spominjati dok sam ziva koliko god me se smatralo cudnom ili ludom. Beti saljem zagrljaj
Cure ja uvijek nekako dobro. Dosta radim pa mi vrijeme leti. Trudim se iskoristit ljeto koliko je vise moguce. Lijepo je iako uvijek jedno fali,znate i same kako to ide
Beti3 ono što si ti prošla može razumjeti samo netko tko je to prošao
A na žalost to smo sve mi ovdje
Mislim da si mama petoro djece, ne 4, rekla si da si mama četvoro djece
To dijete živi paralelno sa mnom, hoda zajedno kroz dan sa mnom samo u nekom drugom svijetu, to je nešto veliko što ništa i nitko neće moći nikada izbrisati, i da imam 10 djece uvijek ću se buditi s mojom kćeri koje nema uvijek ću zaspati s mojom kćeri koje nema
I to je isto oblik života koji mi malobrojni moramo proživjeti nekako
Ja po malo shvaćam ljude oko sebe da to jednostavno ne mogu razumjeti dok im se to ne desi ili ne prođu kroz to, jednostavno nemaju to iskustvo i ne mogu to shvatiti
Curke moje grlim vas sve :ghug:
Teški su ti dani bez naših anđela. Jako teški. I zbilja ne znam nekad kako se uspjevam nositi sa svime. Valjda nas naši anđeli svojim krilima podupiru pa guramo nekako iz dana u dan.
Vib, vidim da radite na bebici. Budi sigurna da ćeš i tu malu mrvicu voljeti jednako kao i V. I ako sada misliš da je nemoguće više ikoga toliko voljeti. Je! Moguće je. I onaj tren kad ugledaš ponovno pozitivan test valjda tada i vrijeme stane. Ne znam ! Meni je stalo. Nevjerica, šok, strah , tuga, sreća, ponos, uzbuđenje, a sve zbog toga što si već tad zaljubljena u to malo čudo koje je tek poćelo kuckati ispod tvog srca. Nemoj zivjet u tom strahu. Ja sam posvetila sebi i svojoj E vremena koliko mi je trebalo. Ali sada sam spremna primiti dugicu u ruke. Znam da imam njezin blagoslov. Sad samo da sve dobro prođe.
Tebi i ostalim majkama koje idu po svoje dugice želim da vas ubrzo grle male ručice i da napokon i mi uživamo u svojoj dječici.
Ives evo i tebe:) Kako bebica? Kad je pregled? Imaš li još mučnine ili se malo smanjilo? Biti će sve u redu...navijamo mi za vas dvoje
VIB dođi nam i ti uskoro sa sretnim vijestima.
Grlim vas curke
Bebi je dobro.. mucnine su se smanjile, a ne povracam vec par dana pa se vracam polako u normalu.
Za 8dana imam kontrolu pa se nadam da ce biti sve u redu i dalje. I ja jedva cekam da mi se pridruzite :*
Ja sam nekako danas u nekom čudnom raspoloženju, mislim kako bi bilo da je sve bilo drugačije..da prvu bebu nisam izgubila..isto kao i neke ovdje zbog trombofilije..ne bih nikad ni znala da se tako nešto može dogoditi..mislim meni..događa se nekome drugom i to najčešće u filmovima..okrenulo me naglavačke i natjeralo da preispitam sve u svom životu..a onda je došla moja dugica, jako brzo ali kroz čitav niz komplikacija i strahova..i tu je uz mene moje malo plavooko čudo..sretna sam..i uvijek se pitam bi li okice moje prve babice bile plave na tatu..
isprike na toku misli, došle su mi danas u tišini a nisam ih imala s kime podijeliti..
LadyB ukrala si mi misli...ja se pitam dali bi moja curica imala zelene okice na tatu...odmah se rastuzim...ja se nadam da cu uskoro grliti svoju dugicu.
LadyB tu smo sve iste tako da tvoj tok misli ovdje nikog ne smeta jer smo sve isto prošle i jedino mi ovdje možemo najbolje razumjeti jedna drugu i sve imamo iste misli poput tebe
I ja se ponekad pitam na koga bi ličilo moje dijete da je preživjelo, valjda se sve to pitamo
Neki dan sa pričala sa jednim poslovnim partnerom koji nije znao razlog zašto me nije viđao u firmi pa sam mu rekla što mi se desilo, na što mi je ispričao kako su on i žena tri puta izgubili bebu u 12 tjednu i nikad se nije saznao razlog, tako da vjerojatno ima još ljudi koji žive s tim, a da mi ne znamo za njih, u svakom čovjeku se nešto krije
Ives da radimo na bebi, za sada se ništa ne dešava, sve se po malo vraća u normalu, skužila sam da još uvijek imam malo mlijeka, valjda tijelu ipak duže treba da se preusmjeri, ne znam što da mislim o novoj mojoj novoj trudničkoj priči, znam da ništa neću kupovati dok se dijete ne rodi živo i zdravo, najvjerojatnije da nikom neću ni reći za novu bebu jer me jednostavno previše strah da sve ne bude kao prije
VIB znam kako je to..ja sam nekim ljudima tek u 9mj trudnoće rekla sam sam trudna opet..ne znam to objasniti..kompleksno je bilo moje stanje uma čitavo vrijeme u ovoj trudnoći..mislim da sam bila pomalo odljepljenja od svega što mi se događalo da se zaštitim..glupo zvuči..ali ne znam kako bih drugačije to opisala..
da, znam, počneš živjeti u nekom svom svijetu dok sve ne prođe dobro, možda je i dobro tako, radiš ono što ti paše, a to je najbitnijeCitiraj:
LadyB prvotno napisa
Svatko se sa svojim osjecajima nosi najbolje sto moze.
Ja sam mislila da mi E. nemoze falit vise nego sto mi fali, ali onda sam ostala trudna i shvatila koliko mi to malo cudo fali jos vise. Ne mogu je zatomiti, zelim je se sjecati, tako imam osjecaj da je jos uvijek tu, pored mene.
Ne mogu zaboraviti one njezine pokrete i svu srecu koju sam osjecala tada s njom, i kako ova trudnoca odmice, ne mogu da ne usporedjujem kako mi je bilo dok sam nju nosila pod srcem. Moju curu malu :cry:
Sretna sam na bebici koju nosim sada i zahvalna sam dragom Bogu sto mi ju je poslao bas sada. I znam da mi moja dugica ne zamjera na tuzi koju osjecam zbog malog andjela jer ona mi dolazi bas zato da mi da ljubav koju toliko zelim i trebam.
Mi nikom posebno ne govorimo da sam trudna, ako me pitaju onda kazem ali nije da se hvalim kako sam to znala raditi u prvoj trudnoci.
Bas sam muzu govorila jucer.. kako imam osjecaj da se provlacim dan po dan u strahu da se ne dogodi isto.
Ne zelim se provlaciti.. zelim se radovati bez straha.. i nekad budem tako ljuta sto nam je ta bezbriznost oduzeta!!! (Da to je dio s kojim moram nauciti zivjeti kroz trudnocu) i jedva cekam da mi se pridruzite.. sa ekipicom je puno lakse. Drzite mi se curke.
E da..
Lady jako mi je drago da nam pises ovdje. Nemoj se ispricavati zbog toga. I ti si mama andjela kao i mi.
Imas puno pravo tipkati ovdje. Slobodno nam pisi kada imas potrebu. Zbilja je lakse kada podjelis sve sa ovim divnim zenama koje te na zalost razumiju bolje od ikoga.
Grlim vas sve :ghug:
Kako ste mi drage moje žene? Uzivate li u ljetu? Kupanje,sunčanje?
Ives kako si mi ti trudnice draga? Jesi umorna od ovih vrucina imas li mucnine?
:ghug: