sasa prvotno napisa
Ja cu, uz ogradu da su mi djeca u pravilu dobri jedaci i nemam iskustvo neuhranjene djece, reci da meni ne bi bio tako dramatican problem da mi dijete jede prvi kuhani obrok u 5h. Dala bi joj supstitute, sendvic, mrkvu, jabuku, mandarinu i bok. Poticala bih kaloricnije dorucke. Uvijek bih predlozila da ipak proba obrok u kuhinji, mozda joj se svidi.
Ja sam bila krzljavo dijete, imala sam 19 kila u prvom razredu, to se bas sjecam. Puno toga mi nije bilo fino, malo bih jela, par zlica i bok. Gadili su mi se samo fileki. I tako je i danas. I ja mislim da postoji velika razlika izmedju gadjenja u nevoljenja hrane. Naprimjer ja sam kao dijete nevoljela hrpu cuspajza koje je moja mater kuhala, da mi je htijela radit spagete u zamjenu sigurno bih ih jela, ali stvarno mislim da bi bilo suludo da mi se mater na taj nacin iscrpljivala. Tako ja radim sa svojima, ima jela i namirnica koje im nisu bas drage, mene je uglavnom bas briga za to. Pojedi malo, budi gladan/gladna i bok. Malo moraju pojest jer zelim da jedu vecinu namirnica i da se navikavaju na okuse i teksture.
No poanta je, da se meni cini da je ta emocionalna angaziranost koju Mojca ulaze oko prehrane, za moj pojam prevelika, tj meni se cijela ta situacija ne cini takvim problemom da zahtjeva toliko promisljanjs o rjesenju. Nece jest u skoli, dobro, nek jede voce. Gladna je, jbga, nek uzme i sendvic i mrkvu. I dalje, a onda nek jede. Varivo ili nek potrpi i jede doma.