Kako ste se osjecale kad ste saznale da vam treba MPO?
Drage cure,
kako ste se osjecale kad ste saznale da vam treba pomoc medicine za bebicu? Da li je to bilo nesto sto ste oduvijek sumnjale, ili je bio grom iz vedrog neba? Da li ste mislile da se to samo nekom drugom moze desiti, ili da se uopce ne desava?
Jedan od problema ovog drustva je to sto misle da se njima ne moze desiti. I onda ih nije briga za one kojima se to desi. Trebali bi im predociti da to nije izolirani problem.
Kod nas je bio problem nespusteni testisi u ranom djetinjstvu, pa smo zapravo uvijek sumnjali da ce mozda biti problema, iako je operacija bila napravljena na vrijeme. Poceli smo pokusavat kad je meni bilo 28 godina, i nismo se puno uzbudjivali prvih godinu dana. Onda smo poceli guglati na internetu o neplodnosti, informirali se o inseminaciji, i bili smo prilicno optimisticni sve skupa, ali smo poceli biti sve zabrinutiji i zabrinutiji sto je vrijeme vise prolazilo, ja mjerila bazalnu temperaturu iz mjeseca u mjesec, dijagnosticke pretrage se oduzile (sa mnom kao sve ok, ali kasnije se pokazalo da imam imunoloskih problema i problema s kvalitetom j.s.). Ono sto mi je otvorilo oci bio je klomifen koji mi je ginic propisao bez pracenja ultrazvukom. Sve me natezalo u jajnicima da nisam mogla ignorirati, osjecala sam se ko sasvim druga zena, bolesnik, nisam znala sto mi se desava. I kad nas je poslao prvom specijalisti - eto ti groma - morfologija losa, indikacija za ICSI, uopce se necemo zamarat s inseminacijama jer nema sanse. Puf, od normalnog para smo katapultirani u par sekundi na tesku artiljeriju, najkrajnje sredstvo. Zato sto se nama to desilo tako iznenada, zato sad znam da se moze desiti bas svakome, i u par dana mogu od normalnog para s normalnim ocekivanjima postati jos jedno lice u bolnickoj cekaonici. I htjela bih da to svi mogu razumjeti - cak i kad je s njima osobno sve u redu, tko kaze da se nece zaljubit u osobu koja mozda ima probleme, a srce ne bira.
(Ali ni to nije bio najgori dio. Mislili smo, ajde upalit ce, imamo dobru prognozu i krenuli s puno optimizma u postupke. A kad tamo, prvi, drugi, treci IVF nije radio.)
Kako je vama bilo kad ste otkrili svoje probleme? I kako gledate na one koji misle da nece imat nikakvih slicnih problema?