Skacete li bas na svaki glas vaseg djeteta?

[Trina]

Hebate žene, pa vi niste normalne. Dođem tu vidit što ima s temom kad ono milijun stranica naklapanja, gluposti, seciranja, filozofiranja, pametovanja, baljezgarija...Genijalno mi je ovo što je Dijana napisala da ispada da forumašica više voli dijete drige forumašice nego ona sama. Isto tako ispada da je Roda Biblija roditeljstva što je sranje i besmislica. Ja sam za Rodu čula puno nakon rođenja mojih prvih dvoje djece pa sam bila jednako savršena majka kao sad, odnosno nikakvi rodini kljunovi (što vam je to uopće) nisu utjecali na moje stavove o odgoju djece nego sam ja-ja, slijedim svoje instinkte i odgajam svoju djecu koju volim. Ne treba mi roda ni forum da bi to shvatila. Death of Art, čitam tebe i vidim sebe prije skoro 9 godina. Kod mene bila identična situacija s prvim sinom. Isto je u komu upadao kad bi ja pošla pišati i krize imao ako bi mu bila leđima okrenuta. Preživjeli smo i to razdoblje iako je baš tada naučio da mama zna i zaplakati i psovati kako nikad nikog nije čuo. Morat ćeš biti malo ozbiljnija i govorit malom NE jer lako je izdržat 7 mjeseci takvog života, nemoj da se to produži na nekoliko godina.

[moia]

ma potpis trina.

a DOA mi dođe ovdje ko pravo osvježenje svojim rezonima. razbije malo ovu učmalost i monotoniju tih, khm, savršenih rodinih kljunova
nego, bome bi se mogle i neke starije koke malo ugledati na curku i njena glasna razmišljanja.

[Bubica]

Drago mi je cure da ste se pronasle kao istomisljenice, i potkrijepile svoju teoriju "normalno je biti histericna mama, svaka koja nije histericna - laze".
Ovo "histericna" nemojte shvatiti doslovno, samo je u tonu vasih postova.

Ja cu jos jednom ponoviti - normalno je biti umorna, zasicena, preopterecena mama. Normalno je imati bolje i losije dane. Ali, normalno je i stati na loptu i odbrojiti do deset, prisjetiti se da beba ne radi nista nama iz inata, beba je, u skladu sa svojom dobi i kognitivnim sposobnostima "egocentricna", usmjerena na sebe i svoje potrebe. Nju vodi nagon za odrzavanjem a ne misao "jadna moja mama, bas mi ju je zao, necu ovaj puta zakmecati". Empatija se uci, najvise ce ju klinci nauciti od nas samih. E da, nema nista lose niti u tome da "mlade mame" nauce nesto i od nas "starih" koliko god to nije popularno.

[Anemona]

Drago mi je cure da ste se pronasle kao istomisljenice, i potkrijepile svoju teoriju "normalno je biti histericna mama, svaka koja nije histericna - laze".
Ovo "histericna" nemojte shvatiti doslovno, samo je u tonu vasih postova.

Ja cu jos jednom ponoviti - normalno je biti umorna, zasicena, preopterecena mama. Normalno je imati bolje i losije dane. Ali, normalno je i stati na loptu i odbrojiti do deset, prisjetiti se da beba ne radi nista nama iz inata, beba je, u skladu sa svojom dobi i kognitivnim sposobnostima "egocentricna", usmjerena na sebe i svoje potrebe. Nju vodi nagon za odrzavanjem a ne misao "jadna moja mama, bas mi ju je zao, necu ovaj puta zakmecati". Empatija se uci, najvise ce ju klinci nauciti od nas samih. E da, nema nista lose niti u tome da "mlade mame" nauce nesto i od nas "starih" koliko god to nije popularno.

X
Mogu samo potpisati od riječi do riječi.

[Dijana]

Mislim da bi bilo najbolje da zaključate ovu temu, jer eto i moderatorica umjesto da smiri situaciju, dolijeva ulje na vatru. Definitivno se više ništa konstruktivnog (ako je uopće bilo išta konstruktivno) ovdje ne da pročitati.

[Anemona]

Definitivno se više ništa konstruktivnog (ako je uopće bilo išta konstruktivno) ovdje ne da pročitati.

Ja se definitivno slažem s ovim podebljanim.

[Smajlić]

ja baš smatram da moderatorica nije dolijevala ulje na vatru, već realno sagledava sve strane.
a pogotovo potpisujem ovaj dio:

beba ne radi nista nama iz inata, beba je, u skladu sa svojom dobi i kognitivnim sposobnostima "egocentricna", usmjerena na sebe i svoje potrebe. Nju vodi nagon za odrzavanjem a ne misao "jadna moja mama, bas mi ju je zao, necu ovaj puta zakmecati".

to je jedina istina.
I ne, beba od mjesec dana se ne može razmaziti i u to me nitko ne može uvjeriti. Možda se može od godinu dana, al beba od mjesec dana nikako, i to nećete pročitati samo ovdje na Rodama, nego bilo gdje. I moje iskustvo mi je pokazalo da nije moguće razmaziti tako malenu bebu.
I uopće ne kužim u čemu je problem?
Ako DoA misli da daje previše sebe (ako se uopće može dati previše sebe za vlastito dijete), neka onda poduzme druge korake i gotovo. Neka izađe van na pola sata, sama, neka se mm malo brine o djetetu.
Ako neke mame ne žele skakati na svaki kme svoje bebe, neka ne skaču.
Al ne kužim onda čemu to ismijavanje i arogantno ponašanje nekolicine ovdje prema mamama koje su eto odlučile iliti instinktivno skaču na svaki djetetov kme?
I mislim da nitko od nas ovdje ne smatra da smo savršene majke, dapače, zato se ovdje i javljamo i tražimo savjete ili razgovaramo o stvarima koje nas muče i tište.
I ponavljam, svatko iznosi svoja iskustva, nitko nikome ne nameće svoje mišljenje, svatko u konačnici odlučuje za sebe.
Ako se savjet ili tuđe iskustvo ne želi prihvatiti, ne mora se. Al se onda ni ne treba uporno pljuvati po drugima.

[Anemona]

Evo da i ja svuju šogi potpišem, kad več dalje samo potpisujem.
Smajlić, izvrsno rečeno.

[*mamica*]

Jel mogu ja na brzinu napisati nešto (nadam se konstruktivno) prije nego se zaključa?
Draga DoA, ono što ti mogu reći jest da si ne dopustiš da na tebe utječu priče drugih mama kako su njihova djeca savršena, sama zaspu, mirno se voze u kolicima i sl. Koliko su njihova djeca stara u toj dobi?
Osobno, za mene su Rode (i BiH Djeca) najbolje što se trenutačno moglo dogoditi našem društvu. No, mislim da tu svatko treba izabrati sebi što mu se sviđa. Dojim svoje dijete, ali mi se ne sviđa pomisao da dojim godinama (godina dana mi se čini plafon), a i ne mogu reći da uživam baš kada moram nekada satima ležati uz nju dok me ona tegli.
Moja beba je u bolnici spavala na meni, sestre su mi je trgale s mene (!) da je ne bih "razmazila", ali ja sam tu bolnicu osjećala kao nepoznati svijet za nas obje gdje imamo samo jedna drugu i jedna drugoj možemo pružiti ljubav, sigurnost i zaštitu.
A otkad je došla kući spava u krevetiću, jer bračnu postelju smatram muževim i svojim prostorom na koji nas dvoje imamo pravo i spavanje u njegovom zagrljaju mi ništa ne može zamijeniti .
Milijun puta je počela vrištati u kolicima i morala sam je uzeti na ruke. Milijun puta je hranom zaprljala sebe i odjeću - iako joj ne dopuštam da se igra sa zdjelicama niti dira rukama kašastu hranu, jedino komadiće i kriške može imati u rukicama.
Milijun puta mi se dogodilo da sam odlučila izaći vanka sa curama, spremila se, našminkala, i ona kao za inat nije htjela zaspati, nego se i nogama i rukama uhvatila za mene i za sisu i na kraju sam mogla izaći "samo" na pola sata... A meni, kao izrazito društvenom tipu, druženje s ljudima (a da nisu muž, dijete i ostala svakodnevna okolina ) neizmjerno puno znači.
Od sto puta, 50 puta sam mogla uz nju s mirom otići u wc, pospremiti kuću, a 50 puta je ona cmoljila za mnom i morala sam zvati nekoga da je zabavi i pričuva da odem u wc dok mi mjehur nije puknuo. O tipkanju na laptopu s njom u jednoj ruci da i ne govorim.
Jednostavno - život se sa dolaskom djeteta neminovno mijenja, a nama, jako mladim mamama, vjerujem da to teže pada. No nemoj gledati drugu djecu i druge mame - tvoje dijete je toliko savršeno, prekrasno, tebi darovano, dio tebe..... i nije nimalo drukčije od većine djece njegove dobi.
Ono što ti, po mom skromnom mišljenju, trebaš promijeniti jeste svoj grč i strah i trebaš nekako pronaći smirenost u sebi. Kada sam god djetetu pristupila u grču ("jooj, hoće li se probuditi sada kad ga prenosim krevetac, hoće li zaplakati kada se maknem iz prostorije, joj idem se iskrasti") to je se i dogodilo. Zato svaki put kada pristupim djetetu, udahnem, pokušam se smiriti, pristupim mu s mišlju da smo oboje jedinke koje se moraju navikavati jedna na drugu. Nekada nešto čitam, jedem, a ona sjedi i igra se pored mene - "odašiljem" joj signal da je sve u redu ako sam ja jednostavno pored nje i da se ona može u miru sama igrati.
Kada izlazim iz prostorije, izbacujem strah iz sebe, ne bježim nego joj pristupim, zagrlim, dodirnem, poljubim i kažem - mama sada mora izaći, doći ću brzo, papa! i uglavnom je sve ok.
Dakle, izbaci iz sebe zamjeranje svom djetetu, strahove, prihvati svoje dijete takvo kakvo jest, ne obaziri se na drugu djecu, nego i dalje pružaj ljubav svom djetetu - samo ovaj put smireno i vjerujem da će sve biti ok.

[cvijeta73]

Mislim da bi bilo najbolje da zaključate ovu temu, jer eto i moderatorica umjesto da smiri situaciju, dolijeva ulje na vatru. Definitivno se više ništa konstruktivnog (ako je uopće bilo išta konstruktivno) ovdje ne da pročitati.

dijana, a što su moia i ostala ekipa tako konstruktivno poručile DOA?
kako da riješi svoju situaciju? da bude zadovoljnija?

[Ifigenija]

Je, ova diskusija je prilično mučna.
Pratim je djelomice i već par dana hoću nešto reći, al sve ne znam bih li.
Ali hoću. Pa kako bude.
Žena koja je startala topic ima problem, kao i žene čija djeca jauču non-stop, i žene koje imaju osjećaj da ih djeca rastežu; nemaju problem s djecom, nego unutra, u sebi, u srcu.
Razumijem ih jer dijelimo problem.
Problem je u nedostatku unutarnje sigurnosti, balansa, samosvijesti, mira, tako nekako.
Onda se jave druge žene i kvalificiraju njihovu djecu kao zahtjevnu, što zapravo prebacuje loptu odgovornosti za situaciju na dijete, a to je vrlo loše. I onda smo u koncenzusu da smo mi okej s time kako živimo i kako se osjećamo - ali što ćeš kad su djeca zahtjevna. Pa je sve u redu.
Količina i broj zahtjevne djece na ovom forumu je prilično zabrinjavajuća.
A zapravo mislim da je zahtjevnost izlika da se pustimo struji i da damo djeci da luduju, jer se bojimo ne ponavljati greške svojih roditelja, jer se bojimo dječjih suza (svojih potisnutih suza), jer se bojimo povući crtu jer nismo sigurne je li to mjesto gdje je treba povući.
I onda imamo prezasićenu mamu, i zahtjevno dijete, i zapravo nedostatak pravog kontakta, i odgajanja i punine ljubavi. I na pragu smo popustljivog odgoja.

Mislim da žena koja je startala topic, kao i druge mame čija djeca im "ne daju na zahod" ili koje imaju "zahtjevnu" djecu doista trebaju pomoć, mudar savjet i podršku (jer Anemona je divno iskreno rekla da je skoro pukla do djetetove druge godine, i stvarno je jako teško biti sama s bebom cijele dane bez pomoći, to stoji), ali ne ovo što su dobile. Ima mudrosti i pameti i suosjećanja u puno postova, ali mislim da ništa od toga nije custom-made za žene koje su se otvorile i napisale svoj problem.

Ne znam kome se obratiti. Nije sve tako ozbilnog ranga da se ide psihologu, iako mislim da za odraslog dijete alkoholičara to itekako može biti korisno, ako ne i nužno. Stvarno. Jer ako se odgoj sastoji u tome - da ne bude kao meni - to je očito jedan pristup gorčine i boli koji će upravo prenijeti djetetu sve negativno.

Mudra osoba, svećenik, bilo koja osoba od povjerenja koja je dovoljno otvorena da kaže istinu je dobar sugovornik.

Mislim da je ključno da vidimo važnu stvar - odgovorni smo za sebe, odgovorni smo za odnos prema djetetu, za atmosferu u našem domu i ako to ne možemo učiniti, ako je dijete to koje diktira kako će doma biti - imamo problem koji je ozbiljan i treba se zagledati u sebe što to kao majke radimo. Može dijete i biti zahtjevno, ali i dalje je na nama da se s time nosimo tako da to možemo izgurati, i da dijete fino oblikujemo tako da raste u fleksibilnog čovjeka. Zato odgoj umara

[Dijana]

Nije death of art ni tražila nikakav savjet, već ga je dala, sa svog stanovišta. Žena se jednostavno-požalila-a zašto se to odmah shvaća kao poziv u pomoć, ne znam.

[moia]

dijana, a što su moia i ostala ekipa tako konstruktivno poručile DOA?
kako da riješi svoju situaciju? da bude zadovoljnija?

pa evo, ja sam potpisala trinu, pa ne moram valjda ponavljat

[dutka_lutka]

Mislim da bi bilo najbolje da zaključate ovu temu, jer eto i moderatorica umjesto da smiri situaciju, dolijeva ulje na vatru.

Bubica je, sudeći barem po njezinim postovima, po mom mišljenju jedna jako umjerena, u svojim razmišljanjima trezvena osoba, željna pomoći drugima savjetom. Pod uvjetom da ti drugi to žele. Ne vidim razloga da je se napada.
Anemona, svaka čast. Ispade ti neki ekstremist! Tebe, Anemona, Smajlić i pomikaki, sve potpisujem.
A evo i konstruktivne dutke_lutke.

Već je jednom prije bilo govora o ostavljanju djeteta samog u sobi, pa sam napisala da me to podsjeća na atmosferu u dječjem domu, gdje djeca silom prilika sama zaspe i spavaju sama. I da mi je to jako tužno. Na to se nadovezala sorciere, dojmljivim opisom kako je nju (sorciere) jedna djevojčica s prozora doma u suzama zvala da dođe po nju, da ta djeca čeznu za pažnjom.

Dakle, što se tiče odvajanja novorođenčeta i dojenčeta u posebnu sobu: razmislimo - u kojoj situaciji se ljudsko biće nađe samo u sobi, u nemogućnosti kontakta s drugim ljudskim bićem?
Pa u samici, u zatvoru. Samica je najstroža kazna, namijenjena samo najgorim prijestupnicima. A zašto? Valjda zato što ljudsko biće ima potrebu za kontaktom.
Dotičnima se, pretpostavljam, daje prilika da razmisle o svojim djelima i posljedicama tih djela, te da promijene svoje ponašanje. Drugi razlog je uklanjanje potencijalne opasnosti za druge zatvorenike.

Ovi razlozi kod male bebe, čini mi se, ne postoje. Zašto je se onda kažnjava?

[moia]

Nije death of art ni tražila nikakav savjet, već ga je dala, sa svog stanovišta. Žena se jednostavno-požalila-a zašto se to odmah shvaća kao poziv u pomoć, ne znam.

X

[leonisa]

Nije death of art ni tražila nikakav savjet, već ga je dala, sa svog stanovišta. Žena se jednostavno-požalila-a zašto se to odmah shvaća kao poziv u pomoć, ne znam.

a zasto je Jaspera prihvatila sa odusevljenjem?

i ne slazem se. na ovoj temi ima puno konstruktivnih savjeta (ajmo cak reci i "neutralnih" kad se vec mora sve svoditi na strane) samo je pitanje sta onaj koji cita zeli iz toga iscitati

[Dijana]

Jedno je dati savjet s prijedlogom neke literature, a drugo je ulaziti i secirati nečiji stil roditeljstva (osim ako netko to baš traži). To death of art nije tražila. Nije ni bebabeba. Ma ne traži to nitko nikad ovdje. Ali uvijek dobije.

[*mamica*]

Bubica je, sudeći barem po njezinim postovima, po mom mišljenju jedna jako umjerena, u svojim razmišljanjima trezvena osoba, željna pomoći drugima savjetom. Pod uvjetom da ti drugi to žele. Ne vidim razloga da je se napada.
Anemona, svaka čast. Ispade ti neki ekstremist! Tebe, Anemona, Smajlić i pomikaki, sve potpisujem.
A evo i konstruktivne dutke_lutke.

Već je jednom prije bilo govora o ostavljanju djeteta samog u sobi, pa sam napisala da me to podsjeća na atmosferu u dječjem domu, gdje djeca silom prilika sama zaspe i spavaju sama. I da mi je to jako tužno. Na to se nadovezala sorciere, dojmljivim opisom kako je nju (sorciere) jedna djevojčica s prozora doma u suzama zvala da dođe po nju, da ta djeca čeznu za pažnjom.

Dakle, što se tiče odvajanja novorođenčeta i dojenčeta u posebnu sobu: razmislimo - u kojoj situaciji se ljudsko biće nađe samo u sobi, u nemogućnosti kontakta s drugim ljudskim bićem?
Pa u samici, u zatvoru. Samica je najstroža kazna, namijenjena samo najgorim prijestupnicima. A zašto? Valjda zato što ljudsko biće ima potrebu za kontaktom.
Dotičnima se, pretpostavljam, daje prilika da razmisle o svojim djelima i posljedicama tih djela, te da promijene svoje ponašanje. Drugi razlog je uklanjanje potencijalne opasnosti za druge zatvorenike.

Ovi razlozi kod male bebe, čini mi se, ne postoje. Zašto je se onda kažnjava?

A ima roditelja (i djece!) koja to ne vide kao kažnjavanje, nego možda poštivanje potrebe za osobnim prostorom i mirom? Moja beba se vrlo često probudila od našeg šaptanja, šuškanja, okretanja u krevetu, iako spava u svom krevetiću. Ima djece koja kao male bebe mirnije spavaju u svojoj sobi, a da ne govorim kada te bebe navrše godinu dana i kada im je potreban njihov prostor za igru i spavanje.

[Ifigenija]

A ima roditelja (i djece!) koja to ne vide kao kažnjavanje, nego možda poštivanje potrebe za osobnim prostorom i mirom? Moja beba se vrlo često probudila od našeg šaptanja, šuškanja, okretanja u krevetu, iako spava u svom krevetiću. Ima djece koja kao male bebe mirnije spavaju u svojoj sobi, a da ne govorim kada te bebe navrše godinu dana i kada im je potreban njihov prostor za igru i spavanje.

Upravo to!
Sve može biti dobro i okej, dokle god su roditelji mirni, i više ili manje nemaju dojam da su u vlasti zahtjevnog ili nemogućeg djeteta.

[BebaBeba]

Gledajte, vi se svadajte koliko hocete ali nemojte na ovom topicu jer vec sam napisala da mi je puno pomogao i da sam iz gotovo svakog posta il bolje rec iskustva izvukla nesto sto pomaze meni i mojoj bebalici! Zaista nebih htjela da se topic zatvori zbog svade uzrokovane razilazenjima u misljenjima jer mislim da je sasvim normalno da svatko ima svoje metode a tu smo da razmjenjujemo iskustva i ako se moze pomognemo jedne drugima!
Pa uostalom kome se ne svidja nemora citati ili bar ne bacati otrovne strelice kao neki ovdje.

[Smajlić]

jer vec sam napisala da mi je puno pomogao i da sam iz gotovo svakog posta il bolje rec iskustva izvukla nesto sto pomaze meni i mojoj bebalici! Zaista nebih htjela da se topic zatvori zbog svade uzrokovane razilazenjima u misljenjima jer mislim da je sasvim normalno da svatko ima svoje metode a tu smo da razmjenjujemo iskustva i ako se moze pomognemo jedne drugima!

E ovo je najvažnije!

[BebaBeba]

Pa je, a sigurna sam da nisam jedina koja je nesto naucila! Malo mi je bezveze zatvoriti temu zbog gluposti!

I da, potpisujem post od *mamica*

[vertex]

moia, ono cvijetino gore, pa iznad itd. nema veze s kurenjem vatre. Ja ti to znam i vidim jer sam jako pametna.

Ifigenija, mislim da kužim što pišeš, i ima to puno smisla, ali s druge strane, to je jedna tvoja intimna borba - kako si i napisala, uostalom, i ne možeš je na sve preslikavati. Istina je da se ne može znati ovako preko foruma kad je u pitanju zahtijevno dijete, a kad je u pitanju roditelj koji se ne snalazi. Ali da zahtijevne djece ima, to je činjenica. I s njima je teže nego s manje zahtijevnima. S njima je teže i kad osjećaš da si na pravom putu kao roditelj, i kad se ne pogubiš, i kad si ti za kormilom, a ne dijete.

Bubica je u pravu - loši dani postoje, teško je imat malu bebu prvi put u životu, i obično je još teže ako si jako mlad. Ali ako negativni osjećaji vezani za roditeljstvo prevladavaju nad pozitivnima, onda treba tražiti neku vrstu pomoći. Konkretnu pomoć oko bebe od svojih bližnjih (ako se radi o tome da je previše toga na majci), nečiju pomoć u sagledavanju situacije - od prijatelja, iz literature, od psihologa. Svakako, beba tu nizašto nije krivac. Beba jednostavno jest, i takva je kakve bebe već jesu. Zahtijeva puno energije, vremena, ljubavi i malo kome nije šokantna ta situacija gdje se od nas traži da se stavimo u drugi plan na ne baš tako malo vremena. I zato treba učiti i treba razgovarati. Treba tražiti način da se ti sitni, neponovljivi mjeseci prožive tako da ne budu robija, što reče cvijeta, a to ovisi o roditeljima, a ne o bebi.

Evo, dok ovo pišem M. se probudila. Oglasila se, a ja nisam skočila. Sad već malo gunđa, tako da odoh skočit .

[BebaBeba]

Vertex potpisujem tvoj post. I slazem se da je neki puta potrebno s nekime porazgovarati o tome kako se "prebaciti" bas na to da si kao majka vecinu vremena u drugom planu sama sebi a vecinu vremena u prvom planu svojoj bebi. Zbilja nije lako.

[dutka_lutka]

A ima roditelja (i djece!) koja to ne vide kao kažnjavanje, nego možda poštivanje potrebe za osobnim prostorom i mirom? Moja beba se vrlo često probudila od našeg šaptanja, šuškanja, okretanja u krevetu, iako spava u svom krevetiću. Ima djece koja kao male bebe mirnije spavaju u svojoj sobi, a da ne govorim kada te bebe navrše godinu dana i kada im je potreban njihov prostor za igru i spavanje.

Hm. Teoretski, moglo bi i tako biti. A kako je zapravo? Neki ljudi su to proučavali. Vidi ovaj tekst.

Zajedničko spavanje: Još jedan način poboljšanja dječjeg zdravlja
http://www.roda.hr/tekstovi.php?Teks...D=157&Show=984

[BebaBeba]

generalno da, zajednicko je spavanje divno, ali npr s mojom je bebom to neizvedivo jer je moja bas ovakva kako je *mamica* napisala. Njoj smeta i nemoze zaspati kad ju netko drzi ili kad je netko kraj nje. Preko dana joj je svejedno ali po noci zaista trazi svoj mir.

[BebaBeba]

I vezano za temu - skuzili smo da njezino "kme" u kinderbetu ne znaci ama bas nikakvu potrebu koja zahtjeva intervenciju nego znaci "joj meni se taaako spava a neznam kako bih se namjestila da zaspim". A skakanjem na to "kme" se malena skroz unervozi jer u biti ne zeli nikoga kraj sebe.

[Trina]

Ja smatram da je svaka sterilnost pred djecom kontraproduktivna, odnosno da nema nikakvog smisla biti ono što nisi. Ja sam spontana osoba, kad sam ljuta onda psujem i glas mi se pojača za par tonova a kad sam sretna onda se smijem, pričam viceve, valjam se po podu, vrištim s njima, pretvaram se u klauna. Neke mame su toliko usavršile ulogu pred djecom da ih djeca nikad u životu ne upoznaju do kraja nego se preneraze kad u odrasloj dobi shvate da je mama samo čovjek. Meni to ne treba a i ja sam samo čovjek pa nek djeca to vide. Inače nisam osoba koja će analizirati svoju djecu do zadnjeg atoma, ne smeta mi puno stvari koje su uobičajeni kamen smutnje kod većine roditelja, ne zamaram se jesu pojeli tri komada brokule ili su uz to uzeli i tri krokija. Isto tako ne otvaram teme o svojoj djeci di tražim da mi se da čarobna formula za uspjeh jer nemam živaca čitati svakakve komentare. kad sam ja najbolja svojoj djeci i to je neupitno, oni mene vole i ja volim njih. Isto tako naježim se kad se seciraju moji postovi pa iz dvadesetpet mojih riječi isčitava moj roditeljski profil. zapravo, ja sam anti tip za forume ali ima nešto što me privlači tome, ni ja sama ne znam što. Možda zato što osim psihoanalitičara, postoje i genijalni ljudi koji me oduševljavaju svojim komentarima, inteligentnim izjavama, savršenim smislom za humor jer ja humor volim i zato što sam nekog vraga i naučila ovdje. A najviše mrzim zaključavanje tema jer ih 90 % uopće nije trebalo biti zaključano.


U svakom slučaju, mislim da autorica teme mora skakati na svaki glas svog djeteta jer joj je to posao. Ako joj se neda čitati o razlozima ZA, onda nek se vodi za svojim instinktima a oni joj sigurno neće reći da ignorira svoje dijete. Baš zato da se to isto dijete nebi osjećalo kao ona sad, kad su u pitanju njeni odnosi s njenom majkom

[*mamica*]

Hm. Teoretski, moglo bi i tako biti. A kako je zapravo? Neki ljudi su to proučavali. Vidi ovaj tekst.

Zajedničko spavanje: Još jedan način poboljšanja dječjeg zdravlja
http://www.roda.hr/tekstovi.php?Teks...D=157&Show=984

Hm, pa baš za ovaj tekst bi se mogao upotrijebiti citat iz dobre stare pjesme "teoretski zvuči dobro, ali drukčije je u praksi". Nemoj misliti da nikada nismo imali prilike spavati u krevetu sa svojim djetetom, o da, "morali" smo nekoliko puta to učiniti. Čak i ja sada često zaspim noću dojeći je, pa se probudim domalo. Rezultat? Oboje neispavani, a o bolovima u nogama, rukama, leđima i zatrnutosti da i ne govorim.
Kada svane i ona se probudi na prvo jutarnje dojenje, ostavim je dalje da spava s nama. Tj., da samo ona spava, jer namjestiti se, pazeći da je ne zgazim (što jesmo oboje par puta), da je ne probudim svojim namještanjem i okretanjem i sl., znači da za mene više nema spavanja.
Da ne govorim da se ona u takvim prilikama sto puta probudi, a kada spava u svom krevetiću, takve epizode se rijetko događaju.
Sve se meni čini da je ovo sve skupa puno stresnije i nezdravije za nas i naše dijete od neprakticiranja cosleepinga, tako da hvala, ali ne hvala.

P.S. Moram li napomenuti da moja, uskoro osmomjesečna (dojena!) beba, još NIJEDNOM nije bolesna bila, nikada joj ni temperaturu nisam izmjerila i da je neprestano nasmijano, mirno dijete puno ljubavi, kojemu su ljudi dali nadimak "Smješka, Smjehuljica", a opisuju je riječima "vječito nasmijana, predobra i mirna, nježna kao pjenica"? To mi ne zvuči kao opis bebe pod stresom!

P.P.S. A da ne govorim o tome što mi znači moj partner, naš bračni život i naša postelja. Mislim da je naša ljubav i vrijeme koje provodimo sami zajedno i koje osnažuje našu vezu, samo dodatni razlog sreće našeg djeteta.

[Smajlić]

mamica, pa to je apsolutno u redu da tvoje dijete ne spava s vama u krevetu niti u sobi, jer ona to na kraju krajeva tako želi. U biti si se vodila prema njenim potrebama, a to je zapravo bit svega - slijediti bebine potrebe. Moj sin isto ne bi spavao s nama u krevetu da neće. Ima svoju sobu, svoj prostor za sebe, međutim po noći želi biti s nama.

[Ifigenija]

Hm. Teoretski, moglo bi i tako biti. A kako je zapravo? Neki ljudi su to proučavali. Vidi ovaj tekst.

Zajedničko spavanje: Još jedan način poboljšanja dječjeg zdravlja
http://www.roda.hr/tekstovi.php?Teks...D=157&Show=984

Ovo je formalizam.
Sastaviti tablicu i vidjeti koliko toga možemo ispoštovati, pa da dobijemo plus, ili peticu.
Kao u školi.
Gdje je tu individualnost i roditelja i djeteta, maštovitost u življenju, obzirnost prema sebi i drugima, mnogolikost?

Nema.

Samo tablica, popis i ratoborno mahanje njima, bez obzirnosti, bez širine i tolerancije.

Znaš što povećava djetetovo zdravlje? Sretna obitelj. Kakva god bila, kako god spavala.
A za sreću nema univerzalnog popisa koji možeš okačiti na forum.

[*mamica*]

mamica, pa to je apsolutno u redu da tvoje dijete ne spava s vama u krevetu niti u sobi, jer ona to na kraju krajeva tako želi.

Pa znam ja da je to apsolutno u redu, ali ne znaju svi .
Osim toga, nije da to apsolutno ne želimo ni mi ni dijete, priznajem da je predivan osjećaj kada se onako sva pospana, topla, slatka sklupča uz mene i u polusnu doji i naravno da je poželim grliti cijelu noć, ali posljedice su ipak gore :D
I znam, osjećam, da je njezin osjećaj isti i voli biti priljubljena uz mene, ali isto tako joj škodi često buđenje, a i vjerujem da joj nije najugodniji osjećaj kada joj ručicu od parsto grama drži zgnječenu dobrih 70-80 kg

[enchi]

Netko je napisao da smirenost mame utječe na dijete, kao i obrnuto. Dakle, da, čini mi se da ima smisla da neko dijete i nije toliko "zahtjevno" koliko je njegovo ponašanje posljedica stanja majke.

Ja sam baš bila napeta, nesigurna, želeći ne fulati u svom odnosu prema njoj, daleko više nego bi bila sada da imam drugo dijete. Dok je MM bio, premda jednako kao ja nov u svemu tome, puno opušteniji i mala je s njim bila mirna, mahom je spavala kada bi ju on čuvao (ovo se odnosi na prvih par mjeseci)...

Vidim i neke bliske prijateljica da su sa drugim djetetom opuštenije pa je i dijete mirnije, tj. manje zahtjevno nego što im je bilo prvo.

[Bubica]

Opet sam malo brisala ne bi li se vratili na temu.

[dutka_lutka]

Ovo je formalizam.
Sastaviti tablicu i vidjeti koliko toga možemo ispoštovati, pa da dobijemo plus, ili peticu.
Kao u školi.
Gdje je tu individualnost i roditelja i djeteta, maštovitost u življenju, obzirnost prema sebi i drugima, mnogolikost?

Nema.

Samo tablica, popis i ratoborno mahanje njima, bez obzirnosti, bez širine i tolerancije.

Ja bih raspravljala o ovoj TEMI, a da mi ti ne tovariš hrpu nepotrebnih uvreda. Jer tema niti nisam ja, nego - vidi gore. Toliko o toleranciji. Hvala.

Znaš što povećava djetetovo zdravlje? Sretna obitelj. Kakva god bila, kako god spavala.
A za sreću nema univerzalnog popisa koji možeš okačiti na forum.

Već si pisala da djecu ponekad udaraš po guzi. To je, znači OK, ako si ti s time sretna - i obitelj će onda biti sretna.
Ili je to ta "individualnost i roditelja i djeteta, maštovitost u življenju, obzirnost prema sebi i drugima, mnogolikost"? Čemu biranim riječima kititi jednostavnu činjenicu da nekome tako - paše, bez obzira na (današnje) preporuke?

[moia]

Ovo je formalizam.
Sastaviti tablicu i vidjeti koliko toga možemo ispoštovati, pa da dobijemo plus, ili peticu.
Kao u školi.
Gdje je tu individualnost i roditelja i djeteta, maštovitost u življenju, obzirnost prema sebi i drugima, mnogolikost?

Nema.

Samo tablica, popis i ratoborno mahanje njima, bez obzirnosti, bez širine i tolerancije.

Znaš što povećava djetetovo zdravlje? Sretna obitelj. Kakva god bila, kako god spavala.
A za sreću nema univerzalnog popisa koji možeš okačiti na forum.

o da, točno i danas prečesto zaboravljano.

[dorotea24]

kako da ja djetetu od 7 mjeseci objasnim da ne može biti toliko opsjednuto mnome?

oprosti, većina djece koju vidim okolo normalno se ponašaju.
imam osjećaj da je jedino moj lud.
vidim klince koji se igraju igračkama bez ikakvog beda.
jedino moj hoće da ga držim non stop.
čak i kad se igra s igračkama diže pogled prema meni svakih 5 sekundi da vidi jesam li ja tu. pa mi se nasmije. pa se igra. pa opet pogleda jesam li tu.
meni je to već pomalo jezivo da ti budem iskrena.

ali...
može se kad se hoće. neke mame dovedu svoje dijete u red.
i svaka im čast.
i već sam navela primjer kako žene ostave dijete u kinderbetu da samo zaspe.
ja to ne znam. ili ne mogu.
ili sam retardirana.
ili lijena.
nešto od toga jest.

imaš samo zahtjevnije dijete nego ostali. proći će kad prohoda, a sa 18 mjeseci će ti biti već puno lakše. onda ćeš ga sa 3 godine morati ganjati po kući da ga malo pomaziš. stisni zube još malo, i probaj uživati u prednostima ovoga i u svojoj bebi.

[dorotea24]

a gle, moje je mišljenje da ima nekih mama, svakako u kombinaciji s karakterom djeteta, koje jednostavno imaju to nešto u sebi da se puno posvete djeci, ali ih nekako nauče da znaju kad im mama nije dostupna pa ne kmeče.
nije samo u karakteru djeteta, jer ja mislim da bi sve bebe bile najsretnije kad bi mama bila cijeli dan njima na raspolaganju.
imam jednu prijateljicu koja je to sve nekako posložila da joj djeca stvarno sama zaspu u krevetu, da se igraju u vrtiću, od kad su bile stvarno male bebe.
osobno, mislim da je stvar u njenoj smirenosti. ona to nekako tako smireno sve postavi, žena je totalni zen. i stvarno vjerujem da su i njene bebe bile zadovoljnije, iako su spavale same u krevetiću, od onih beba gdje mame moraju piljiti u strop dok djeca ne zaspiju, a u sebi kuhaju i živciraju se jer je u kuhinji kaos, one neotuširane i masne kose. i u sebi mole boga da dijete što prije zaspije, i sa svakom minutom im se tlak penje na osamsto i na kraju bi dijete najrađe opandrčili nečim po glavi, samo da već jednom zaspe. (ovo mislim, naravno, figurativno).

različiti smo, imamo različite obitelji, različite muževe. ja mislim da treba naći neki sistem, koji nam odgovara. promijeniti ono što se može promijeniti. meni je totalno bezveze utjeha - proći će. izdrži.
šteta je ne uživati u tim preslatkim malim bićima dok su tako mali. nego izdržavati i mučiti se.
ne kažem da svako ne pukne tu i tamo, i da je to lak posao. ali, ne bi trebao biti ni baš u rangu robije.

e ovaj post mi se stvarno sviđa i vidim se u opisu onog večernjeg uspavljivanja
s prvim djetetom sam bila nabrijana, skakala na svaki mig, drugo je znalo odplakati rundu kad nisam mogla odreagirati jer bi primjerice previjala starijeg, a sada kada mi je mlađi u najaktivnijem razdoblju polako postajem umorna i željna malo slobode. taman sam prestala dojiti, više me nitko noću ne razvlači, i često poželim sjesti i piljiti u TV, jesti na miru ili nešto pročitati, prosurfati bar kojih petnaestak minuta i to si moram ostvariri inače pucam. ako nemam uvijeta za to, ja jednostavno sve ignoriram i priuštim si to kratko vrijeme za sebe. evo došla sam kući umorna sam posla i poželjela pojesti u miru i u nekim svojim mislima, a sin mi se taman pokakao. pustila sam ga tih petnaest minuta da mi ukakan razvrnda cijelu kuhinju samo da malo dođem sebi i na kraju uletila u kupaonu, a frajer brčka ruke u WC školjci....ruke smo dezinificirali, guzu previli i sada ćemo se igrati....
DOA vjerujem da ćeš i ti pronaći svoje načine za ventiliranje. kako je netko rekao zaista je žao ne uživati u ovom periodu i samo čekati da sve prođe

[Ifigenija]

imaš samo zahtjevnije dijete nego ostali. proći će kad prohoda, a sa 18 mjeseci će ti biti već puno lakše. onda ćeš ga sa 3 godine morati ganjati po kući da ga malo pomaziš. stisni zube još malo, i probaj uživati u prednostima ovoga i u svojoj bebi.

Gore citirano je odgovor na ovo pitanje:

Death-of-Art kako da ja djetetu od 7 mjeseci objasnim da ne može biti toliko opsjednuto mnome?

oprosti, većina djece koju vidim okolo normalno se ponašaju.
imam osjećaj da je jedino moj lud.
vidim klince koji se igraju igračkama bez ikakvog beda.
jedino moj hoće da ga držim non stop.
čak i kad se igra s igračkama diže pogled prema meni svakih 5 sekundi da vidi jesam li ja tu. pa mi se nasmije. pa se igra. pa opet pogleda jesam li tu.
meni je to već pomalo jezivo da ti budem iskrena.

ali...
može se kad se hoće. neke mame dovedu svoje dijete u red.
i svaka im čast.
i već sam navela primjer kako žene ostave dijete u kinderbetu da samo zaspe.
ja to ne znam. ili ne mogu.
ili sam retardirana.
ili lijena.
nešto od toga jest.

---------------
Moram reagirati na taj odgovor - hej, zašto etiketirati dijete i u djetetu gledati odgovor na naše probleme?! U nama je odgovor.


Death of Art - zašto bi 7-mjesečnom djetetu objašnjavala da ne bude opsjednuto tobom? Dijete tako staro nema intelektualnu sposobnost pojmiti tko si točno ti a tko je ono, a kamoli što je opsjednutost.

7-mjesečno dijete želi ono što želi, i željet će puno stvari, ali ti si odrasla, i ti znaš što trebaš. Ić na wc.

Odi na wc, dijete nek viče. Reci mu - ljubav mamina viče, oooo, sad će mama bebici. U miru obavi što imaš, onda mu dođi i digni ga i reci - srećica se uzurjala nono... evo mame. Prihvati da ti je dijete određeni kvantum vremena nezadovoljno. Ali ti znaš da to nije tragično, biti malo nezadovoljan i svojim ponašanjem ga učiš da je to normalno - upravo time što mirno obaviš što imaš i dođeš kad možeš. To je dio njegovog odrastanja. Ako mirno prihvaćaš njegove proteste, on će vidjeti i to da je u redu protestirati, ali isto tako će vidjeti i da nakon nekog vremena, ne uvijek odmah, dobije što mu treba i smirit će se. Naučit će se.

A za ovu potragu za kontaktom - pa to si ga ti naučila. Opusti se, pa će se i on opustiti.

[Ifigenija]

Ja bih raspravljala o ovoj TEMI, a da mi ti ne tovariš hrpu nepotrebnih uvreda. Jer tema niti nisam ja, nego - vidi gore. Toliko o toleranciji. Hvala.

Već si pisala da djecu ponekad udaraš po guzi. To je, znači OK, ako si ti s time sretna - i obitelj će onda biti sretna.
Ili je to ta "individualnost i roditelja i djeteta, maštovitost u življenju, obzirnost prema sebi i drugima, mnogolikost"? Čemu biranim riječima kititi jednostavnu činjenicu da nekome tako - paše, bez obzira na (današnje) preporuke?

Ne želim vrijeđati.
Mislim da prakticiraš formalizam, to je sve.
Meni to nije dovoljno široko i tolerantno.

Po guzi?
Da.
Današnje preporuke se preklapaju sa neviđenim problemima s djecom, mladima, nasiljem i drogom, pa sam malo skeptična u vezi njih.
Imaš istraživanja i uglednih stručnjaka koji kažu da razumno, umjereno, smireno po guzi u određenim situacijama ne šteti, a može koristiti.
Ne batinanje, ne deračina, ne osveta.
Nego disciplinska mjera kad ostale zakažu. I opet ću reć - dva puta godišnje. Ostalo - upozorenja da ako se nastavi slijedi po guzi. Granica.

Inače, ni forum ni znanost mi nisu nešto relevantni do kraja; gledam kako su ispala djeca iz pojedinih obitelji i najsolidnija djeca su iz obitelji gdje je mama potegnula guzu kad nije išlo drugačije. Ali isto tako to je mama koja je s djecom bila doma, koja je u njih uložila puno ljubavi, stpljenja, ljubavi. Eto, učim od najboljih Jer s djecom je ko s biljakama - treba ih njegovat, a bome i obrezivat. Inače iščikljaju.

[Bubica]

[QUOTE=Ifigenija;1552956]
Imaš istraživanja i uglednih stručnjaka koji kažu da razumno, umjereno, smireno po guzi u određenim situacijama ne šteti, a može koristiti.

Iako nema smisla sada siriti temu i na "malo po guzi", ja stvarno ne mogu odoliti a da te ne pitam da mi na PP posaljes ta istrauzivanja, ja naprosto na njih nikada nisam naletila. O uglednim stručnjacima neću.

[dorotea24]

Ifigenija pa jednako razmišljamo. Ja sam isto to nekako htjela reći i slažem se s tobom.
No ne mislim da etiketiram dijete. Pa zaista postoje djeca koja "trebaju više" i ona koja leže i sretno preturaju igračku po rukama neko vrijeme. Što je tu toliko čudno? Pa vidim razliku između svoja dva sina i definitivno imaju različite količine potrebe.


edit. mislim na tvoj predzadnji post u kojem si mene citirala

[ninika]

"Odi na wc, dijete nek viče. Reci mu - ljubav mamina viče, oooo, sad će mama bebici. U miru obavi što imaš, onda mu dođi i digni ga i reci - srećica se uzurjala nono... evo mame. Prihvati da ti je dijete određeni kvantum vremena nezadovoljno. Ali ti znaš da to nije tragično, biti malo nezadovoljan i svojim ponašanjem ga učiš da je to normalno - upravo time što mirno obaviš što imaš i dođeš kad možeš. To je dio njegovog odrastanja. Ako mirno prihvaćaš njegove proteste, on će vidjeti i to da je u redu protestirati, ali isto tako će vidjeti i da nakon nekog vremena, ne uvijek odmah, dobije što mu treba i smirit će se. Naučit će se."

to je ono što sam ja htjela reći s mojim zadnjim postom. ja sam tako radila i sad je sve ok. nema vikanja dok idem na wc,dok se umivam i sl. jer zna da to mama ispujava svoje potrebe i to je to. sve je bilo smireno i stalno sam mu govorila "evo mame samo da se obuće,umije...."
još da dodam..
draga dutka-lutka,oprosti,ali ne dozvoljavam da se me proziva(ja sam među onima koje su napisale da im dijete spava u svojoj sobi) zato jer sam stavila dijete spavati u svoju sobu i da se to uspoređuje s zatvorom i tamnicom. nemaš na to pravo ako kod nas tako najboje klapa i ako to mom dijetetu odgovara.

[cherry]

mnogo zanimljivog je napisano, ponešto mi se i sviđa

nego, baš si razmišljam kako je ova rasprava nadrasla početno pitanje..
jer, iskreno, da je BebaBeba napisala u naslovu
'KOLIKO JE POŽELJNO OSTAVITI DJETETU PROSTORA DA SAMO ZASPA ZA 10-TAK MINUTA
UNUTAR KOJIH SE OGLAŠAVA POVREMENIM I NEESKALIRAJUĆIM KMECANJEM?'
i ostavila isti opis situacije,
ne bi prešlo jednu stranicu i uglavnom bi je se nježno upozorila da odgovara na potrebe svoga djeteta, da ne dopusti da kme preraste u plač, ali da je to manje-više ok

meni koja čitam ovaj forum, sramim se reći, gotovo svakodnevno već 5 godina
e, kako će mi sad netko brojati postove
i zaista to volim činiti jer uglavnom uživam u mišljenjima zanimljivih i pametnih mama koje promišljaju i vole svoje roditeljstvo,
dakle, meni se čini glavnim problemom fraza 'skakati na svaki glas/svako kme' koja kad je upotrebljena u ovom smjeru 'pa, neću valjda skakati...' ima izrazito pejorativno značenje
jer ona simbolizira sve što ne želimo prakticirati u roditeljstvu,
jer se bit davanja u odnosu djeteta i majke njome obezvrjeđuje i negira
jer, meni se čini, da je baš ta bit u slobodi da dajem i da nikad ne osjećam da nešto moram

i mogu vam reći da taj osjećaj da imam slobodu odabrati za sve što činim u svakom trenutku mene spašava
npr. već par večeri odabirem ne peglati, ali sam danas odabrala da hoću
znam da zvuči šašavo, ali za mene funkcionira savršeno
kisi

[moia]

"Odi na wc, dijete nek viče. Reci mu - ljubav mamina viče, oooo, sad će mama bebici. U miru obavi što imaš, onda mu dođi i digni ga i reci - srećica se uzurjala nono... evo mame. Prihvati da ti je dijete određeni kvantum vremena nezadovoljno. Ali ti znaš da to nije tragično, biti malo nezadovoljan i svojim ponašanjem ga učiš da je to normalno - upravo time što mirno obaviš što imaš i dođeš kad možeš. To je dio njegovog odrastanja. Ako mirno prihvaćaš njegove proteste, on će vidjeti i to da je u redu protestirati, ali isto tako će vidjeti i da nakon nekog vremena, ne uvijek odmah, dobije što mu treba i smirit će se. Naučit će se."

upravo to.
nezadovljstvo tuđom odlukom, čekanje, nelagoda, bilo koja od negativnih emocija koja nadolazi izazvana tuđim odlukama je dio odrastanja i mora biti dio odrastanja jer u protivnom dolazi upravo do sve učestalije pojave asocijalne, neprilagođene i ekstremno agresivne djece i mladeži.

[moia]

još da dodam..
draga dutka-lutka,oprosti,ali ne dozvoljavam da se me proziva(ja sam među onima koje su napisale da im dijete spava u svojoj sobi) zato jer sam stavila dijete spavati u svoju sobu i da se to uspoređuje s zatvorom i tamnicom. nemaš na to pravo ako kod nas tako najboje klapa i ako to mom dijetetu odgovara.

ovu prozivku nisma uočila, he he treba se snaći u brdo usijanih postova, ali prozivati nekoga zbog toga što mu dijete spava u svojoj sobi i nazivati to tamicom nije baš normalno.

i btw. moderatori radije dijelite opomene radi takvih izjava, nego poradi kritike vašeg foruma i organizacije ili vaših članova/simpatizera koji se obilno razbaciju sa ovakavim izjavama. time ćete prime stvoriti zdravo ozračje nego taktikom koju vi upotrebljavate.

[ninika]

ovu prozivku nisma uočila, he he treba se snaći u brdo usijanih postova, ali prozivati nekoga zbog toga što mu dijete spava u svojoj sobi i nazivati to tamicom nije baš normalno.

i btw. moderatori radije dijelite opomene radi takvih izjava, nego poradi kritike vašeg foruma i organizacije ili vaših članova/simpatizera koji se obilno razbaciju sa ovakavim izjavama. time ćete prime stvoriti zdravo ozračje nego taktikom koju vi upotrebljavate.

hvala..

[leonisa]

moia ako smatras neki post uvredljivim, imas opciju riportanja pa prijavi post i moderatori ce obratiti paznju na njega i po potrebi urigirati.

sto se tice "skakanja na svaki kme" nije isto ako roditelj ne reagira jer fizicki ne moze (mora na wc, ima jos 2 djece koja takodjer imaju svoje potrebe i treba ih zadovoljiti...i pri tome se obracas djetetu da ono cuje tvoj glas i da zna da si tu i da nisi nigdje otisla. zaboravljamo i na strah od odvajanja kada dijete misli ako nema majku u svom vidnom polju da ga ona napusta) pa zaista realno ne uspijeva "skociti" iste sekunde. no s druge strane postoji "neskakanje" radi nekih, ajmo ih nazvat pravila odgoja, kada namjerno ne reagiras jer smatras da ces time "razmaziti" dijete. zapravo svjesno ignoriras neku djetetovu potrebu. i jos pri tome osjetis u svome tijelu da radis nesto krivo (jer u suprotnom ne bi bilo te nelagode i nemogucnosti ostavljanja djeteta da place).

isto tako nije isto o koliko starom djetetu se radi jer male bebe imaju poterbu za hranom, suhim pelenama, snom i bliskoscu i mi kao roditelji smo im duzni to sve pruziti na najbolji moguci nacin.
takodjer svaki roditelj najbolje poznaje svoje dijete. ja sam imala dijete koje se zakocenilo i prestalo disati jer je vristalo dok se presvlacilo. ja sama nisam htjela riskirati da se tako nesto ponovi samo zato da bi ja istjerala mak na konac i dokazala njemu ili nekom drugom da je sad vrijeme da se malo nauci na to da necu biti tu samo za njega uvijek kad to zamisli. i onako sam na porodiljnom radi njega a ne radi ispeglanog vesa ili uvijek toplog skuhanog obroka sebi ili muzu. kako mi imamo "bolje i losije dane" imaju ih i djeca, jedan dan cu moci srediti par masina vesa i napraviti kraljevski rucak dok cu drugi naruciti cevape i cijeli dan doslovno biti posvecena njemu. izmedu ostalog, djeca i spavaju preko dana sto mi je bilo dovoljno da tada ucinim nesto za sebe ili zavrsim zapoceto.

i zaista vjerujem da svi ovdje mislimo u globalu jednako samo je stvar u izrazavanju i kako svoje misli (ne)uspjesno pretakamo u linije na forumu.

[cvijeta73]

leonisa, potpis.

nezadovljstvo tuđom odlukom, čekanje, nelagoda, bilo koja od negativnih emocija koja nadolazi izazvana tuđim odlukama je dio odrastanja i mora biti dio odrastanja jer u protivnom dolazi upravo do sve učestalije pojave asocijalne, neprilagođene i ekstremno agresivne djece i mladeži.

ovo je potpuno isto banaliziranje i pojednostavljivanje, isto kao i uspoređivanje spavanja djeteta u svojoj sobi sa tamnicom.
odakle se takve paralele povlače, stvarno mi nije jasno.
većina školskih nasilnika, kako čitamo u novinama, ima nasilne roditelje. većina nasilnika i agresivaca i samo je na svojoj koži okusilo nasilje i agresiju.
ili pak totalno zanemarivanje, što niti jedan post na ovom forumu sigurno ne preporučuje.

[BusyBee]

Citajuci postove, moram se podsjecati da se nalazim na podforumu 0-1... vecinu tog razdoblja dijete zivi uvjereno da je dio majke, tek jako kasno (ako se ne varam, u prosjeku u 8. mjesecu zivota) u tom razdoblju, dijete pocinje shvacati da je majka zasebna osoba, tada se intenzivira strah od odvajanja jer dijete pocinje shvacati svoju zasebnost, a istovremeno ovisnost o majci (kao osobi koja najcesce u toj dobi brine o djetetu)....
U svjetlu svega toga, moj je osobni stav da o majcinim osobnim granicama (spominjem majku jer ona najcesce brine o djetetu od rodjenja pa do navrsene godine dana), odgadjanju zadovoljenja djetetovih potreba kako bi majka zadovoljila svoje i ucenju djeteta da ih postuje, nema govora do negdje pred prvu godinu (i to je vrrrrrlo liberalno.. iz mog skromnog iskustva, negdje u drugoj godini zivota je djetetu moguce poceti to usvajati bez velikih trauma, na sitnijim primjerima).