Ja sam prvi "sok" dozivela kada su moja deca krenula u vrtic,a drugi kada su krenuli u skolu.
Do tada sam mislila da nisu bas uzorni,i da moj "posao" dotadasnjeg odgoja nije bas sjajno obavljen.
A kada su ih poceli hvaliti (najpre vaspitacice zatim uciteljice)i iscudjavati se kako su dobri,spremni za dogovor,veseli i dobronamerni prema drugoj deci,to mi je ulilo samopouzdanja da smo ipak na pravom putu.
Slazem se da kod kuce nisu bas sjajni,znaju se svadjati cak i potuci,urednost im nije bas jaca strana,ali su svuda van kuce za primer.
Cesto MM i ja tako glasno razmisljamo,da li im mozda pruzamo previse(ne paznje i ljubavi,vec svega i svacega materijalnog sta im realno bas i ne treba)i da li ih to moze "pokvariti"?
Kao posledicu toga vidim da imaju krivu sliku o tome i misle kako se sve to podrazumeva,te uvideh da gresimo,pa se trudimo to ispraviti.
I sto rece mamitzi,zadivili su me brigom i paznjom prema maloj seki,nisam se uopste nadala da ce biti tako.....bas kako se pozeleti moze
Ono oko cega se njih dvojica znaju zakrviti,njoj ce dati sve sa masnicom
Sigurna sam da se dete ne moze pokvariti ako ga gledamo,slusamo,pricamo s njim,pruzamo licni primer,da mu ljubavlju i paznjom ulivamo samopouzdanje,toga ne moze biti previse.
A samozivo se ponasaju deca koja sve to nemaju ili nemaju dovoljno.