Utječu li financije na vašu odluku ....

[susret]

Trina, ja sam shvatila što si htjela reći.
Možda sam ja naivna i sklona idealizaciji, ali stvarno ne smatram da će nedostatak novca ijednu motiviranu, vrijednu mladu osobu spriječiti u mogućnosti da se školuje. Mene moji roditelji ne financiraju od 19. godine (kada sam nakon 1. semestra odustala od studija ekonomije). Od tada radim. Kada sam stvarno odlučila studirati i upisala fax koji me zanimao, ništa me više nije moglo spriječiti da ga završim. Takav je moj put. Drago mi je što su mi starci dali prostora da sama odlučim za sebe i da sama vodim svoj život, bez očekivanja da završim ovo ili ono. To pokušavam sa svojim klincima. Naučiti ih da vjeruju u sebe i svoj trud i da će to na ovaj ili onaj naćin dovesti do rezultata. Novac mi je većinom u životu sporedna kategorija, pa tako i sa odlukom o broju djece. Najbitniji kriterij mi je moj vlastiti kapacitet i sposobnost da odgajam djecu, na kvalitetan način, da im pružim sebe i svoje vrijeme i pažnju; i da sa njima gradim odnos, jer sam uvjerena da je to temelj svemu ovome o čemu vi pričate.

[Anemona]

Najbitniji kriterij mi je moj vlastiti kapacitet i sposobnost da odgajam djecu, na kvalitetan način, da im pružim sebe i svoje vrijeme i pažnju; i da sa njima gradim odnos, jer sam uvjerena da je to temelj svemu ovome o čemu vi pričate.

Oprosti što sam ti sasjeckala post, ali ovo sam htjela istaknuti i meni je ovo što pišeš jako bitan kriterij. Slažem se.
Moj kapacitet da bih bila majka kakva sam sad i kakva želim i dalje biti (dakle, ona koja ne urla non stop, koja je sposobna mirno i staloženo djetetu objasniti što želi, dogovoriti se,... ) je maksimalno troje i to s pristojnim razmacima.
Što se tiče motiviranja djeteta, naravno da mi je jako bitno da pokušam odgojiti dijete na način da cijeni svoje sposobnosti, svoj rad,... Znam da za najbolje postoje i stipendije i svašta, i da se uz studije može raditi,... ali ne želim svojem djetetu nametnuti da pod mus mora biti najbolji i da se sam mora izboriti za studij, ako ga želi.
Zašto bi morao? Ja nisam morala.
Naravno da mi je bitno da se trudi, to je jako važno, ali uvijek su veče šanse da će se studij morati platiti.
Isto tako, voljela bih da moje dijete ne mora samo zarađivati za život od 18. godine, nego da mu mogu pomoči, koliko je u mojoj domeni.
Naraditi će se još on u životu, to znam, ali želim mu olakšati koliko mu mogu, barem za vrijeme školovanja, ili kao što je Peterlin lijepo napisala, kao početni kapital u biznisu, ili za stambeno pitanje,...
Kao što je Trina pitala:

A dobro Anemona, oćeš ti ostati na jednom djetetu da bi moglo studirati u Zagrebu jednog dana (da ne pričam o tome da ti dijete možda neće ni htjeti studirati)? Najozbiljnije pitam.

Mogu i ja bezobrazno pitati, dobro Trina na koliko komada ti misliš stati i nadati se da niti jedno dijete neče od tebe tražiti ili trebati nikakvu pomoč, ili moliti Boga da niti jedno neče htjeti studirati?
Ovo moje pitanje koliko vidiš totalno bezveze i nema smisla, kao niti tvoje.

[susret]

Moj kapacitet da bih bila majka kakva sam sad i kakva želim i dalje biti (dakle, ona koja ne urla non stop, koja je sposobna mirno i staloženo djetetu objasniti što želi, dogovoriti se,... ) je maksimalno troje i to s pristojnim razmacima.

Tako nekako i ja osjećam, da mi je maksimum sposobnosti troje djece. Ne mogu se zamisliti s četvero... Stvarno bi me zanimalo čuti iskustva roditelja sa četvero i više, kako se oni nose s takvim situacijama??

[Anemona]

Tako nekako i ja osjećam, da mi je maksimum sposobnosti troje djece. Ne mogu se zamisliti s četvero... Stvarno bi me zanimalo čuti iskustva roditelja sa četvero i više, kako se oni nose s takvim situacijama??

I mene zanima odgovor.
Samo da odmah pojasnim, ovo moje "ne urlanje" nije odraz da pokušavam djetetu stvoriti neprirodne sterilne uvjete rasta, nego sam jednostavno takva osoba. Bitno mi je da se mogu s djetetom baviti staloženo i s razumjevanjem, da imam vremena odgovarati na njegova pitanja, s njim "stati i pomirisati ruže",... da imamo dovoljno vremena za na miru jesti, bez žurbe, na miru završiti neku igru, crtati dok nam ne dosadi,...
Možda su ovo ogromni zahtjevi i nekome besmisleni, ali ja sam presretna što za sve to imam vremena, ne volim žurbu, nervozu, vikanje, nerazumijevanje,...

[Trina]

Anemona, nije bezobrazno, meni takva pitanja ne smetaju. Jedino što ja ne rađam komade nego djecu. Stat ću onda kad vidim da je to to, u svakom pogledu. Možda je to baš sad a možda dođe još jedno. ja imam ljubavi, volje, snage, živaca i novaca za svih troje. I ne nadam se da netko od njih neće htjeti studirati, dapače,isto kao što se ne nadam da će se morati sami uzdržavati sa 17. Niti tražimo niti imamo ikakvu financijsku pomoć sa strane. Svoji smo od početka do kraja.

Poanta onih mojih primjera nije bila ta da smo ja i brat razočarali mater niti da je ona gospođa očajna jer nema unuke. Poanta je ta da nas život nosi ko zna di i ko zna kako. Niti ja mogu niti želim isplanirati budućnost svojoj djeci. A bazu imaju. I materijalnu i emotivnu. ja ne mislim da je moja dužnost osigurati djeci svakome po stan za početak života. Ali po svemu sudeći oni će i to imati. Svi troje. Meni je najvažnije da se oni u svojoj kući osjećaju onako kako treba, da su sretni, ispunjeni i voljeni. Ona gospođa ne plače samo zato što nema unuke. Nego zato što je kćeri nametnula život kakav ona sama nije zamislila. jer nije ni imala pravo zamišljati. Od najmanjih nogu ona je dresirana-sat klavira, sat sporta, deset sati učenja, tri minute igre. Škola, škola, škola, fakultet, magisterij, doktorat..A sretna je ko što bi svatko bio sretan da je emocionalno šupalj. Koliko smisla ima roditi dijete, čitav život ga gurati tamo gdje ne želi i okrenuti se u starijim godinama i viditi da nije sve u tome? Nitko neće reći :Ja sam isplanirao svom djetetu budućnost. Ali to se da isčitati iz puno postova ovdje. ja nisam ništa isplanirala. Moja djeca su individue, slobodni ljudi koji će sami sebi krojiti život. Ja ću uvijek biti baza a oni kako ih volja.

[Zara1]

ta neka financijska sigurnost o kojoj pričate je tako krhka da je to čudo...
ko' nije osjetio na svojoj koži ne zna na što mislim
da pojasnim....
meni ja mama iznenada umrla kad sam imala 12, a brat 10 godina
dakle uzdržavao nas je samo tata (čovjek sa prosjecnim primanjima) i bez obzira na to
nije nam apsolutno ništa falilo (u financijskom smislu - iako je mama zarađivala više od njega kad je bila živa)
ja sam završila faks uz plaćanje, brat nije jer ga to nije zanimalo
da nas je bilo troje opet nam ne bi ništa nedostajalo


djecu obožavam i planiramo imati troje jer mi ona daju smisao životu, a o faksu, pokretanju biznisa i sl. budemo razmišljali kad za to dođe vrijeme
meni nitko nije poklonio stan, ni auto ni otvorio poduzeće, pa čak ni našao štelu da se zaposlim u super firmi ali ipak živim i sretna sam i baš mi ništa ne fali

[Anemona]

ta neka financijska sigurnost o kojoj pričate je tako krhka da je to čudo...
ko' nije osjetio na svojoj koži ne zna na što mislim
da pojasnim....
meni ja mama iznenada umrla kad sam imala 12, a brat 10 godina
dakle uzdržavao nas je samo tata (čovjek sa prosjecnim primanjima) i bez obzira na to
nije nam apsolutno ništa falilo (u financijskom smislu - iako je mama zarađivala više od njega kad je bila živa)
ja sam završila faks uz plaćanje, brat nije jer ga to nije zanimalo
da nas je bilo troje opet nam ne bi ništa nedostajalo


djecu obožavam i planiramo imati troje jer mi ona daju smisao životu, a o faksu, pokretanju biznisa i sl. budemo razmišljali kad za to dođe vrijeme
meni nitko nije poklonio stan, ni auto ni otvorio poduzeće, pa čak ni našao štelu da se zaposlim u super firmi ali ipak živim i sretna sam i baš mi ništa ne fali

Ok je to što pišeš, sve stoji, ali nemojmo brkati nazovimo to "osnovu" o kojoj mi pričamo i poklanjanje stanova, automobila, otvaranje poduzeća, štele za posao, jer se time aludira na nešto što mi se nikako ne sviđa (djeca bez pameti kojima roditelji kupe kompletne diplome i radna mjesta,...), a ja govorim o nečem sasvim drugom.

[Anemona]

ta neka financijska sigurnost o kojoj pričate je tako krhka da je to čudo...

Htjela sam još samo reči da se po mojem mišljenju na ovoj temi kao i mnogima jednostavno radi o razlikama karaktera.
Recimo kad ja (ziheraš po prirodi) pročitam ovu rečenicu ja se u potpunosti slažem, ali mislim sasvim drugačije.
Financijska sigurnost je krhka - točno - ali u meni to tek izaziva neku vrstu "nesigurnosti".
Ti razmišljaš npr. "nekako bude", a ja vidim 100 probleme. Na kraju i jedna i druga strana dođe na isto. Ti možda "blaženije", a ja možda s nešto više promišljanja, vaganja i sekiranja.
I jedno i drugo je sasvim ok, dok si međusobno "dozvoljavamo" da živimo kako tko od nas sam odabere.