U članku nije naveden identitet djeteta, iako će naravno bliža okolina znati o kom se radi. Je li to potrebno objaviti u novinama ili nije, teško je pitanje.
Ja pak sumnjam da se većina roditelja iz obijesti dosjetila slati, u biti, apel javnosti da se njihova djeca zaštite.
Definitivno se osjećaju nemoćni, zato se obraćaju javnosti.
Mislim da su zbilja potrebne sankcije koje bi bile učinkovite. Sankcije, ma nazovimo ih i kazne, ne bi smjele biti
u smjeru zatiranja osobnosti djece koja iskazuju konfliktno ponašanje, već koje bi omogućile njihov suživot s drugom djecom, da nijedna strana ne pati.
Ministarstvo bi moglo osnovati nekakav odbor za suzbijanje nasilja među djecom, oni bi mogli vidjeti
kako je to bar donekle riješeno u zapadnim zemljama (ili bilo gdje drugdje gdje je efikasno), moglo bi se
apelirati na zastupnike da se izradi zakon o odgovornosti roditelja za nasilje i štete od strane njihove djece.
U biti, dok ta odgovornost nije zakonski regulirana, nitko i ne može ništa.
No, sigurno je legalan pristup jedini ispravan, al dok je ovakvo stanje, uzimat će roditelji pravdu u svoje ruke,
ko onaj tata kaj je prebio dečka koji je pak bezrazložno prebio njegovog sina. Da pođem od sebe, sretna sam što mi je muž mrga, i što će moje dijete imati fizičku
zaštitu, ali bih bila puno sretnija da na to ne trebam misliti. Ali eto, trenutno mi se čini da trebam.Nažalost.