ina33 ja se baš pokušavam vratiti u mislima u svoje početničke dane i zaista se vidim kako sam bježala od svih negativnih informacija, od žena koje bi sjele pored mene s izrazom očaja u očima jer je iza njih n-puta neuspjeha, tražila sam samo pozitivu, optimizam...

Ipak i u takvoj paralelnoj usporedbi mislim da ova situacija zaista traži osobni angažman svake pacijentice, svakog para - jer više nije slučaj da je neuspjeh pitanje dijagnoze, sreće, slučaja, nego je zakonodavac uplitanjem vrlo klimavog etičnog svjetonazora u visokospecijaliziranu granu medicine direktno kriv za mnoge neuspjehe!

I iako sam svjesna (i stalno se podsjećam na to da) da su naši liječnici u strahu za osobnu egzistenciju izabrali šutnju (iako neki upozoravaju pacijentice koje su im bliske, ili zaista nemaju nikakve šanse u nas dobiti bebu -ali to su sve razgovori u 4 oka), opet ne mogu a da ne svalim jedan dobar dio krivice na njihovu ŠUTNJU. I sve se svodi na "mi ćemo učiniti sve ", " doći ćete vi do bebe"...
Sorry na OT.

pino, kao i uvijek veliki potpis!