Evo da i ja napišem pokoji redak o svom iskustvu oko prijave djece u jaslice.
Imam devetnaestomjesečne blizance, rođene mjesec dana prije termina, curica za 10, dečko s dystonim sy., lagano kašnjenje u motoričkom razvoju, ali sa savladavanjem svih potrebnih funkcija u "predviđenom roku" razvoja "normalnog" djeteta. Dakle, s dečkom je sve ok. Radi sve što i ostala djeca njegove dobi!
Kao majka blizanaca imam pravo na trogodišnji roditeljski dopust.
Planiram se na jesen vratiti na posao pa sam predala zahtjeve u 5 gradskih vrtića. U tri smo pozvani na razgovor, od preostala dva niti "a" pa pretpostavljam da nas neće niti zvati niti su nas uzeli u obzir za eventualni prijam.
Prilikom predavanja zahtjeva priložila sam ama baš svu dokumentaciju, uključujući i mišljenje izabranog pedijatra. Drugim riječima nisam zatajila stanje sina i tada nastaju problemi.
Već prilikom same predaje papira naišla sam na odbijanje s cijelim nizom nebuloznih tumačenja stanja mog sina. U jednom su nas vrtiću rekli da će se njegov zahtjev za prijam razmatrati tek u kolovozu, na nekakvoj posebnoj komisiji, jer dijete, eto, ima "posebne potrebe".
U jednom su vrtiću bili relativno neutralni, ali su me "silovali" mojim pravom na trogodišnji roditeljski dopust i čudom se čudili što dijete ne govori, odnosno ne spaja po dvije riječi!!!
U trećem vrtiću totalni šok. Psihologinja se hvatala mog prava kao roditelja na trogodišnji roditeljski dopust. Žalosno, ali morala sam joj rastumačiti da to pravo mogu iskoristiti do njihove 8. godine, a ne nužno konstantno u prve tri godine. Morala sam joj protumačiti da ako imam pravo iskoristiti roditeljski dopust do njihove 8. godine to ne znači automatski da imam pravo na 8 godina istog dopusta. Ukratko, morala sam naglasiti da je roditeljski dopust moje pravo, pravo mene kao roditelja da ga koristim ili ne, a ne obveza, a ponajmanje pravo vrtića da uvjetuje upis tim pravom.
Nakon borbe oko dopusta uslijedio je jedan još veći šok. U razgovoru oko sina sve se naravno vrtilo oko dystonog i vježbi na koje idemo. Iako je on ordinirao po uredu kao i svako drugo "normalno" dijete, to psihologinji nije bilo dovoljno. Sva moja uvjeravanja da njemu ne treba nikakav "poseban tretman" samo zato što idemo na vježbe ostao je na riječima psihologinje da mi ona ne može samo vjerovati na riječ. Pri tom apsolutno nije uzela u obzir mišljenje izabranog pedijatra na kojem crno na bijelo piše, citiram: "mjere posebne skrbi u dječjem vrtiću nisu potrebne" i "dijete je sposobno za pohađanje dječjeg vrtića".
Ono što me neopisivo razljutilo bila je rečenica da zbog "posebnih potreba" mog djeteta, oko njega će se morati brinuti više odgajatelja te će iz tog razloga nekoliko druge djece ostati uskraćeno za mjesto u vrtiću!!!
E dragi moji, nakon ovakve rečenice ja sam spremna nekoga tužiti. Ako ovo nije diskriminacija onda ne znam što je.
Na kraju mi je za sina predložila nekakav probni rok od 3-6 mjeseci da oni u vrtiću vide hoće li za njega trebati posebni tretmani ili ne, nakon čega ne znam što bi trebalo biti.
Ja ne vidim način kako da do rujna naučim dijete govoriti, samostalno se hraniti, brisati si guzu nakon obavljene nužde i ne znam što već samo zato da ovi u vrtiću ne bi s njim imali posebne tretmane. Što se ostalog tiče, dijete je posve normalno!!!