peterlin, da, opeteretilo me je to sto je rekla, zato sam vas pitala koje su najvece odluke koje u tim godinama treba prepustiti djeci, ja prvi put imam tako veliko dijete, ljudi oko mene imaju manju djecu, a ne sjecam se o cemu sam ja u toj dobi odlucivala

tu je i vlastito stresno iskustvo (preseljenje u istoj dobi, mijenjanje skole) koje pokusavam ovih dana odvojiti od ivarovog jer je sve drukcije, on je drukciji od mene, okolnosti su drukcije.

tu su i njegovi prijatelji koji zele da ostane i to pokusavaju na djecje okrutan nacin
i nasi prijatelji koji sad, s predajom molbe, shvacaju da je ovo konacno

mogla sam otvoriti topik i s nekom od izjava prijateljica, ali nisam jer svaku od njihovih primjedbi sebi mogu objasniti, a na ovu nemam, tj nisam imala, odgovora

jer, problem s djecom koja jesu odgovorna i cine se ozbiljnijima nego sto jesu moze biti i taj da im onda nesvjesno natovaris vise odgovornosti nego sto bi smio. tog se najvise plasim, te odraslosti i starmalosti iza kojih je malo dijete koje mozda u ovom trenutku uopce ne vidim

i mislim da je uciteljica sa skroz dobrim namjerama ovo pitala i da je njeno pitanje legitimno, zato jer se i sama sad to pitam (pitam, iako odluku znam)
nema sanse da ga ona zeli zadrzati u ovoj skoli zbog ijedne druge misli osim one da mu je ovdje dobro i da je zato to dobro za njega, ona nije politicarka nego brizna i mlada uciteljica koja ga stvarno jako voli

ono sto sigurno znam je da ce on odluciti i da cemo mu ostaviti sve potrebno vrijeme i mjesto za to, kao i za odustajanje kasnije,
necemo mi presjeci, to je definitivno
ali, ovdje trazim potvrdu za sebe da imamo pravo tako odluciti
a i jadam se sa svojim bojaznima i strahovima kojih falabogu imam i za sve ostale zivotne situacije

vama svima hvala sto me ohrabrujete u tome