Ja primjećujem da baš od kad su u igri te neke nove odgojne metode po principu "dozvoliti djetetu SVE ili će se ono razvijati nenormalno", djeca su nesretnija i pogubljenija nego ikad. Ne znaju za granice, a one su im prijeko potrebne da funkcioniraju kao sigurna i zadovoljna bića.
"Stručnjaci" koji nude roditeljima takve odgojne smjernice, za mene uopće nisu stručnjaci, i ne namjeravam slijediti ih. Svaki normalan roditelj ima i zdravu intuiciju i osjećaj za svoje dijete (mislim da ga dobije u trenutku kad dobije i bebu, i mislim da je to nešto prirodno, dano od Boga), i kad slijedi taj osjećaj u jedinstvu s ljubavlju i privrženošću koju osjeća za svoje dijete, on će znati, osjećati što u određenom trenutku/situaciji treba njegovom djetetu, i kako postupiti, kako ga i čemu poučavati i odgajati. Bez konzultacija s lošim odgojnim teoretičarima, čije su odgojne smjernice tako često proturječne i mogu toliko zbuniti. Manje vremena će otići na mozganje o tome koji i čiji savjet prihvatiti, a više za nesmetanu igru i druženje, upoznavanje s djetetom.