 |
|||
smije li ikome biti tesko?
citam tako po forumu, vec dugo dugo, zaljenja nas raznoraznih o tome kako nam je tesko ovo ili ono, pa komentare nas raznoraznih o tome kako nam ne bi trebalo biti tesko ni ovo ni ono i kako bi trebali biti sretni zbog ovog i onog... i takva natezanja u krug bez kraja i konca...
pa mi nadoslo pitanje: tko se - uopce - smije zaliti? i na sto?
evo, odite na youtube i ukucajte napr. nick vujcic, ili barb guerra...
i nakon toga recite - tko se smije zaliti? i na sto?
Na forumima se općenito promijenila klima oko takvih stvari , ja imam svoj fb profil na kojem mogu kukati od jutra do sutra
zaboravila sam dodati, da tamo imam filtiriranu publiku, tako da mi se neće dogoditi kad napišem da mi je teško i sl, netko bekhendira sa teškim stanjem u Rodeziji i sl.
Moram se složit s Mariom, zar zato jer postoji Nick Vujcic ja ne smijem bit XYZ i žalit se nekad na svoje probleme, koji su meni teški ko njemu njegovi?
Ja mislim da N.V. ima jednako puno razloga za život kao i netko tko je rođen sa obje ruke i noge, i iskreno, neću ga uzdizat na piadestal zato jer nema ruke i noge, a mislim da ni on sam to ne bi volio jer bi ga tako automatski diferencirala samo zbog toga. He's just another human being, iako ne umanjujem čudnovatost i ljepotu njegove volje za životom, zaista jest prekrasna!
I da, ode mi na nerve kad vidim da se netko na forumu požali na nešto, i onda se nađe par dušebrižnika koji tu osobu, umjesto da joj pomognu savjetom il razumjevanjem ako ih imaju, popljuvaju do daske, jer oni su jadni doživili još večih strahota od njenih "trivijalnosti" a nisu se "polomili" kao ona...to mi je :zbljuv:
ja mislim da je sasvim nerealno na forumu očekivati da baš svi forumaši napišu ono što ti hoćeš. netko je taj dan nad**an pa mu tvoje brige izgledaju smiješne u odnosu na njegove pa napiše i takav post. kao što je maria napisala, onda takve stvari pišeš pred filtriranom publikom.
po meni, sasvim je u redu žaliti se na sitne brige, ali i vrijednost foruma je da ti netko pošalje podršku, netko savjet koji u principu i nisi tražio, a netko te podsjeti na nika vujčića, pa i ako si u tom trenu ljut na njega, ipak ti ne dozvoli da ostaneš zakopan u svom nezadovoljstvu.
a ako 20 ljudi napiše da se radi o trivijalnosti, onda početno ozbiljan problem, i u tvojoj glavi počne poprimati osobine trivijalnosti, i odjednom problema - nema. ja najviše volim npr. kad netko banalizira moj problem, gubi mi na ozbiolnjosti, a volim kad mi problemi gube na ozbiljnosti. a kad ga svi ozbiljno shvaćaju, e to već nije dobro, nikako :mgreen:
ovo me podsjetilo na moju operaciju koljena, odnosno atroskopiju
bila sam prva na redu, i nakon atroskopije su me dovezli na intenzivni odjel, sama u sobi. anestezija je počela popuštati, i mene je počelo boljeti. svakakve crne misli su mi se motale po glavi, užasno me bolilo, zašto se to meni baš jadnoj moralo desiti na skijanju (imala sam 17 godina) i ja sam peh, i sve tako. kukala sam i sebi i sestrama.
dok nisu počeli dovoziti ostale pacijente s ostalih operacija. onda sam umuknula, ništa me više nije bolilo i mislila sam si pa i nije takav peh shebati koljeno na skijanju, peh bi bio shebati koljeno dižući se iz kreveta. a ima i većih pehova u životu.
Svima je jednako tesko, i sve "pustam" da se jednako zale ili ne zale.
E sad, koliko meni mogu da izgledaju teski ili laki neciji problemi ili izbori je tema koju pokusavam da izbegnem u zivotu.
:simpathetic:
Hmmm...da. Ja imam svoju Leonu - podsjetnik koji me ama baš svaki, ali svaki dan podsjeća da budem zahvalna na onome što imam i ne radim probleme tamo gdje ih nema. I ne žalim se. Ne volim ljude koji kukaju i sve im je teško i problem. Uživam u životu, u trenutku. I iako sam pozitivac, svjesna sam da uvijek može biti gore. I dok smo zdravi, imamo jedni druge, kruh na stolu i krov nad glavom - dobro je. Što ne znači da čovjek treba izgubiti ambicije i ne stremiti ka boljem. Puno ljudi samo šalje forvarduše sadržaja tipa kako je život lijep, dragocjen, kako treba stati pomirišati ruže ili nazvati dragu nam osobu itd., ali malo ljudi je toga svjesno iz trena u tren i na taj način živi.
i potpis na cvijetu
Pa da sve to stoji, ali isto tako, mislim da je nekad dobro izjadat se, istrest dušu. I kad to netko napravi na forumu, pa onda mi je glupo kad masu ljudi napadne tu osobu, i ide joj solit pamet, jer je problem "trivijalan".
bas tako...
ja sam naucila, gledajuci ljude, svijet i zivot oko sebe, da sam zbilja svaki dan zahvalna sto imam cetvero zdrave djece. i nista, ama bas nista na svijetu mi nije vazno kao ta cinjenica - da sam rodila cetvero zdrave djece. i tocka.
e, a onda ide ostalo, ostali "slojevi" zivota i svakodnevice... i tu vjerujem da imam pravo, kao i svi ostali, zalit se i jadat i "plakat" oko raznoraznih "gluposti" ili se istima radovat, skakat od srece ili vristat... pa radilo se o tome da se "ljutim" jer trenutno nemam para da kupim plazmu, imam dvajs kila viska i dvije kile cokolade u kuhinjskom ormaru, onih me cetvero ubilo u pojam svojim popodnevnim zahtjevima i ganjanjima pred spavanje, vec me netko iscasio ili stovec... ili se radujem cinjenici da su u jesen listovi tako prekrasno sareni i prepuni toplih boja, da sam kupila novi usisivac ili da su klinci pojeli rucak bez rijeci (i to svi cetvero!)...
mislim da, opcenito i pogotovo u ovakvim "medijima" - lako gubimo empatiju. iscitavamo stvari koje vjerojatno nisu uopce tema i tumacimo ih kako nam pase. a cesto bas negativno...
Ja sam nepopravljivi optimist i pozitivac, što u jednom razdoblju svog života nisam bila. Tada sam sama sebi obećala da ću biti sretna i da nikada više neću dopustiti da me bilo što slomi u životu. Svaki dan tražim sve ono čemu se mogu veseliti, što me čini sretnom, razmišljam o svim pozitivnim stvarima u svom životu i uvijek imam u glavi zapisano da svaki problem ima riješenje i da uvijek ima nade.
Pa ipak, dopustim si par PMS dana mjesečno kada kukam i plačem, kada sam ružna i debela, kada je cijeli svijet protiv mene i nitko me ne voli i baš me briga, lijepo se ispušem
Sve je to stvar karaktera i osobe, trenutnog stanja uma i tijela, ciljeva... i nema veze s realnim problemima.
Meni su poneke žalopojke smješne, neki su mi ljudi x puta izmamili suze svojom snagom.
Ja se ne žalim baš jer se nemam na što žalit-ne jer sam pozitivna.
ni ja se ne žalim, makar mi je nekad vraški teško bilo u životu, ali trpim stojički i nikad se ne žalim, toliko da me ljudi znaju mrziti radi toga. ali eto, takav sam tip. ali imam empatiju za druge, uvijek. ne znam, meni je normalno da se ljudi žale. bez obzira iz kojih i kakvih razloga, ali život je svakako daleko od ceste posute ružnim laticama, ikome.
pa čak i onima kod kojih se sve čini u savršenoj ravnoteži. toga u stvarnosti nema, kao ni savršeno photoshopiranih lica i tijela iz časopisa.
ja sam od tih kojima je teško - živim prosječan život, a ponekad mi je toliko teško da poželim otići od kuće i iz svog života
imam maštariju kako odlazim u hotel gdje provodim par dana i noći spavajući, spavajući, jedući slatkiše i čitajući knjige a baš nitko ne zna gdje sam.
da li se žalim drugima? nemam pojma, nisam baš razgovorljiva i volim tišinu, sigurno ne nazivam ljude i govorim o svojim problemima, možda samo kad se susretnem s prijateljicama.
to što je nekom drugom teže nego meni, uopće mi ne pomaže da sagledam svoje stanje. više mi pomaže kad gledam nečiju sreću i spokoj pa me to onda povuče naprijed.
Ovu želju za par dana mira i tišine i te kako dobro mogu razumjeti....mamitzi prvotno napisa
S druge strane, ja sam od onih koji vjeruju da je bilo teško prije, ali da ima toga i danas. Kad me baka (sad već pokojna) pitala je li mi teško kad sam rodila dva sina u dvije godine, rekla sam da meni nema kaj biti teško, da je NJOJ bilo teško (tri sina u 2 godine, jedan umro u dobi od 6 mjeseci, rat, smrt muža... život u vagonu itd.)
ALI moja baka je imala susjede na koje je mogla računati, mrežu žena (tj. obitelji) koje su uskakale kad je trebalo. Ne bih rekla da JA danas to nemam. U našoj generaciji tako nešto jednostavno nije uobičajeno. Nije. I točka. Dakle - moguće je i logično da nekome bude teško, tim prije što se od nas OČEKUJE da nam ne bude teško....
A najteže je kad same od sebe očekujemo više nego smo u stanju dati (bome i primiti). Meni je ovo iz zagrade bilo najteže naučiti i još uvijek imam s tim problema. Pa mi je teško jer ne znam prihvatiti pomoć kad mi se nudi, a još manje zatražiti.
pa ja ne znam...
mislim da se svi imamo pravo žaliti, ali i tu postoji neka granica.
nemoguće je da svaki put kad pitaš nekog kako si taj netko odogovara s nekom tugaljkom, tegobom.
to mi je prestrašno. a ima takvih, ima...
I ja sam pozitivac, svako mi je sutra nada za bolje i svih uvijek pokušam utješit, opustit, oraspoložit, dat nešto od sebe.
Danas mi je teško, iskreno je, ali do sada to još nisam ni izgovoril ni napisala. MM i ja se dvije godine trudimo imati bebu, na svoje sam oči vidjela prijatelje, poznanike, nepoznate kako zatrudnjuju, rađaju, uživaju u svojoj djeci, igraju se s njima i ništa mi nije bilo povod da kažem da mi je teško. Danas, nakon 5 dana kašnjenja dobila M, raspao se moj balončić od sapunice, a nikome nisam rekla kako mi je, posebno ne MM-u da njemu ne bude teško, kako on nebi osjetio grižnju savjesti što ni ovaj put nismo uspjeli. Eto sad cvilim ispred kompa i jadam se na forumu.
Zaključak priče - možda je nečiji post sa žalopojkom da mu je teško bijeg od stvranosti u kojoj si ne možeš dopustiti priznati da ti je teško, jer bi zbog toga tvojim voljenima bilo teže nego što je tebi...
sumskovoce
i ja upravo o ovom mediju, o forumu, internetu, monitoru/ekranu i tipkovnici pricam...
ako si se ti, ili ja, ili bilo koja druga - ovdje pozali da joj je tesko, mene zanima sto neku drugu tako neodoljivo povuce za jezik - kao da je upravo njoj se direktno u lice pozalila - da saspe salvu nerazumijevanja i kritike??
jel to gust u osjecaju superiornosti? (ah, gle tebe sirotice, kako si pateticna, a ja - presavrsena!)?
jel to prst brzi od mozga? (pa postoji i edit, ili za one sporije - novi post, s isprikom ili objasnjenjem)?
jel to izoliranost od svih i nepoznavanje medjusobnih odnosa i odnosenja?
to je vrtlog u kojeg se zapletu oni koji ne vole/razumiju/prihvate sebe, pa stoga ne prihvaćaju druge, tuđu bol, patnju ili jednostavno jadanje. Ima nekih koji se jadaju cijelo vrijeme, znam mnoge, ali ima onih koji kao i ja svoju tugu kuckaju u digitalnom svijetu kako ne bi povrijedili osobe oko sebe. Tuđoj se boli i teškim trenucima ne valja spradti, nikad ne znaš kada će tebe zadesit tuga. Stoga DA toleranciji i lijepoj riječi!
Iskreno, mislim da ljudi više nemaju suosjećanja jedni prema drugima... Shvatila sam da ljudi uživaju u tuđoj nesreći, tipa... ja imam posao a ti nemaš, ja imam para a ti ne, ja sam lijepa, pametna, mršava a ti si ružan, glup i debeo... Ljudi režu odnose radi gluposti, netko ti ne može u određenom trenu vratit uslugu, šnikšnik ode prijateljstvo, kažeš krivu riješ opet šnik, duguješ prijatelju novce koje ne možeš vratit odjednom te si odmah najgori neprijatelj... u RL nema sućuti i nitko nema osjećaja za nikoga, pa kako onda to očekivati na forumu? Ne znam kada je bio trenutak kad su se te stvari izmjenile al bila bi presretna da se nesebičnost vrati gdje je i bila, da naučimo davati i ništa očekivati zauzvrat pa makar krenuli od foruma...
Ne! Pogotovo ako o tome razgovaraju sit i gladan. Kada je sit gladnome vjerovao???
Ja mislim da nam smije biti teško, svakome u svojim brigama koje su njemu trenutno najveće. Bolesni žele samo zdravlje, mi koji smo zdravi želimo puno toga.Ako imamo doma tišinu želimo galamu i obratno. Ali dobro je kad možemo, sami ili uz pomoć prijatelja i/ili foruma procijeniti težinu briga, požaliti se, naći utjehu, cijeniti ono što imamo i grabiti hrabro dalje. Baš ta verbalizacija briga, usmena ili pismena je važna za mentalno zdravlje. Što se tiče podrške na forumu, svako nađe svoj kutak gdje su svi ili "siti" ili "gladni" pa se razumiju i pružaju si podršku, a do problema može doći kad dođe do njihovog miješanja. A pošto u svemu pokušavam naći nešto pozitivno, tako sam našla i svojoj dijagnozi, jer da je nije bilo bilo ne bi našla hrpu prijatelja na forumu, koji pružaju podršku i daju poticaj (jer drugi koji nisu u istoj priči ne razumiju).
nemam pojma o čemu govoriš?!
ja o takvim ljudima čitam samo u Crnim kronikama.
sigurno ne živim u nekom Svijetu drugačijem od tvojega, a okružena sam ljudima koji su uvijek spremni pomoći, uskočiti, dati ruku...
i pritom ne mislim samo na prijatelje koje znam 30 godina, već i na one koje gotovo uopće ne poznajem.
znam da postoje ljudi o kakvima pišeš, ali tako generalizirati...
Ja bi rekla da ovakvih ljudi koje mlukacin spominje ima, al ne toliko puno. Međutim kad na jednoj temi gdje npr. meni svi daju savjete i suosječajni su prema meni, dođe jedna takva osoba bez razumjevanja i saspe mi u facu sve i svašta, odmah zapamtimo te komentare i osobu i zapravo se od cijele teme sjećamo samo tog dijela kad se pojavila ta neka i popljuvala svih.
Malo kao čitanje novina, imaš 100 strana, a najviše zapamtiš ono što piše u crnoj kronici. Nisam ni ja primjetila da ima puno takvih osoba na forumu, fakat u koliko godina sam tu nisam imala nikakve konflikte, osim jednog, i tog se sječam jako dobro
Smije li ikome biti teško? Neugodno sam se iznenadila kad sam vidjela ovako formulirano pitanje. Pa valjda je taj osjećaj da nam je teško naš subjektivni osjećaj koji je tu, osjećamo ga, za nas je stvaran. Ako mi je teško, teško mi je i samo ja znam zašto mi je teško i ne vidim razloga da se zbog toga moram opravdavati. Kao da više ne smijemo biti ljudi, da se moramo odreći svega onoga što nas uopće čini ljudima.
a ja cekam da se na temu javi netko tko smatra da se nitko ne bi trebao zalit i da mi pojasni zasto to misli...
ili netko tko misli da se neki bar ljudi ne bi trebali zalit i da mi pojasni zasto...
E pa u prirodi je našoj da se žalimo i da smo uvijek nečim nezadovoljni. I onda dobijemo napredak civilizacije (ili grintavu ženu). Ja sam uglavnom svime zadovoljna, osim kad sam u PMS-u (onda sam uglavnom svime nezadovoljna. Vrlo subjektivno...
A ja sam (uglavnom) sa svim nezadovoljna, ono - a zašto je sad meni ovako, a zašto se to SAMO meni ili NAMA događa, itd.
Uvijek mi je čaša prazna. Rođeni pesimist
Mislim, mogu ja sad sebi umjetno utuviti u glavu ono - sve je divno, sve je krasno, svi ljudi su dobri, al' to mi je onak - bezveze
Što se kukanja tiče, kukam često (u pravom životu), pa kad skužim, onda se primirim i zašutim do slijedeće prilike
Jadan MM ponekad...
baš sam ovo htjela napisati.nemam pojma o čemu govoriš?!
ja o takvim ljudima čitam samo u Crnim kronikama.
sigurno ne živim u nekom Svijetu drugačijem od tvojega, a okružena sam ljudima koji su uvijek spremni pomoći, uskočiti, dati ruku...
i pritom ne mislim samo na prijatelje koje znam 30 godina, već i na one koje gotovo uopće ne poznajem.
znam da postoje ljudi o kakvima pišeš, ali tako generalizirati...
Po meni, javni forum s ovolikim brojem posjetitelja nije prikladno mjesto za preintimne "žalopojke".
Jedno je "kukati" jer smo stari, debeli i ružni (ili kako se zvao onaj topic), a drugo iznositi pikanterije iz svog ili gore, tuđeg života.
A konkretno na pitanje iz prvog posta - ne mislim da se ne trebamo žaliti jer postoje oni kojima je gore nego nama. U ljudskoj je prirodi žaliti se i tražiti pomoć/lijepu riječ/ suosjećanje od bližnjeg.
I sasvim sigurno bi mi bilo glupo - karikiram - reći frendici koja je ostala bez posla da nema što kukati jer ljudi u Africi nemaju za kruh, a ona nema "samo" za kredit.
Ovaj tren sam razmišljala o sličnim stvarima (i spomenula na drugom topicu).... Jučer sam s kamenom na srcu odbila zamolbu da budem sudužnik. Teško mi je palo, ali vjerujem da je još teže obitelji koja se vjerojatno nadala drugačijem odgovoru. Dakle, ima svega.... Bilo i bude. I nema načina da objektivno sudimo kako je u tuđim cipelama.
Slažem se u potpunosti. Osjećaji su takvi kakvi jesu, oni su naši, dio nas i ne mogu biti glupi niti neopravdani. Ne treba ih potiskivati, niti umanjivati. Ali treba paziti da svojim reakcijama na osjećaje koji se u nama javljaju ne povrijedimo druge ljude.
Smije li ikome biti teško?
Smije, neki imaju sve i pa im je opet zbog nečeg teško.
svakome je njegov problem najveći. Nekome je to prehraniti djecu a nekome što baš ne može odmah kupiti 3 para cipela nego samo 2. Sve je u životu relativno pa i teškoća životnog stanja. Što je nekome drugome teško nekome sa strane izgleda možda kao bez veze u odnosu na njegov položaj. Bitno je samo da je problem rješiv...ja si osobno mislim da je teško onima kojima je problem nerješiv (a.k.a. zloćudne bolesti, neminovna smrt, teški obiteljski odnosi i sl.). Smije li nam biti teško? Moja prabaka je znala govoriti da si rado stavlja kamenčić u cipelu da ju žulja...kako se ne bi navikla na dobre prilike. I da si ipak na nešto može požaliti..
naravno da svima smije biti teško, ali je vrlo, vrlo važno gdje će se i kome izjadati
jer nekome tko ima problem začeti dijete npr. će se sigurno činiti u najmanju ruku neukusnim jadanje majke nekoliko komada djece koja se godinama nije naspavala ili otišla u kino s mužem...ili sama na WC
zato za izjadavanje treba naći osobu za koju ipak možeš pretpostaviti da će shvatiti tvoj problem i naravno ne raditi drame oko toga ako ipak ne shvati. osobno mislim da se oko stvarno jako osobnih i velikih problema još jedino mogu pojadati vlastitoj mami jer ona je valjda jedina koja će uvijek imati dovoljno suosjećanja i razumijevanja, ali neki možda niti tamo ne naiđu svaki put na razumijevanje.
jako je važno razgovarati o problemu jer varbalizirajući ga i sami smo nekako bliže rješenju, ali badava je sijati na neplodnom tlu, pa tako i jadati se pogrešnoj osobi!
Posljednje uređivanje od Stijena : 05.07.2010. at 13:43
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom