Joj lakše mi je kad vidim da nas ima još plačljivih. Ma najgore mi je bilo prvih mjesec dana jer sam se osjećala kao da sam ja kriva što moja beba plače i što je ne mogu nikako utješiti. I najgori mi je bio osjećaj krivnje što se zbog toga nisam mogla povezati s njom. Sad je već bolje iako i dalje plače evo npr sad se smijala i gugutala a sad već urla.
I najviše mi je išlo na živce što su se ljudi čudilin kako tako plače i uporno tražili razloge zašto i pitali me a probaj ovo ili ono to ti bebe vole. A kad bih ja rekla da nema toga što nisam probala gledali bi me u čudu pa bi me pitali a jesi ti nervozna pa prenosiš nervozu na nju. I onda bih ja bila nervozna od tih njihovih pitanja. Evo neki dan je jako plakala i kaže mi žena da je nosim na ruci na trbuhu jer bebe to vole i ja joj kažem probala sam i ne pomaže samo još više plače i kad tako jako plače ništa ne pomaže a kaže ona meni ali bebe to vole probaj mislim halo. I primjetila sam da me ljudi gledaju čudno kao kako ja ne znam smiriti svoje dijete. I mislim stvarno hvala bogu da im više nije krivo moje mlijeko i to samo jer dobiva na težini pa su onda svi zašutili.