Kaae prvotno napisa
Sasa poslije spominje da mi se profesorov dlakavi trbuh ne svidja i to je istina, ali je isto tako posve nevazno za ovu pricu. Jer, vid' vraga, ne svidja mi se ni sivi kostim, marama oko vrata i salonke (neka budu sive ili crne, cisto zato da se netko ne bi hvatao za cinjenicu da smedje ne pasu pa me bodu za oko). Njegov dlakavi trbuh vrijedja moje postovanje prema ustanovi i onome sto se u njoj odvija (ako netko nije citao, pricam o predavanju na fakultetu). Moje postovanje. Ne njegovo, on ga ocito ili nema, ili ga ne iskazuje odjecom (netko ga nece iskazivati ponasanjem pa ce pisati u kutu predavaone ili bacati smece pod stol, na primjer). A mozda je njegov razlog i nesto trece. Mozda ne zna da se negdje u gradu moze kupiti i veca majica koja bi u potpunosti prekrila trbuh. Stvarno ne znam, nisam ga pitala.
Odakle moje postovanje prema ustanovi? Doslo s odgojem, tako se osjecala moja mama, bilo joj je bitno da ujutro ustanemo iz kreveta, umijemo lice i operemo zube, a onda obucemo nesto sto nije pidzama ili trenirka (a sto ce biti 100% cisto) i takvi odemo u skolu. Neko drugo dijete je naucilo da se ujutro jede jabuka. Trece dijete ujutro razbije casu o zid, a cetvrto je ortodoksni katolik. Neka djeca, kad odrastu, ili tijekom odrastanja, odbacuju ovo sto su naucili, neki zauvijek ostanu pri tome. Kako kome pase.
Dakle, smeta me dlakavi trbuh u predavaoni i voljela bih da ga nema. Na plazi me nije briga, uvijek mogu otici na drugi kraj ili drugu plazu ako to ne zelim gledati. I smetalo bi me da nema nikakvih pravila. Nastao bi vec spomenuti kaos.
Zasto vozimo kako vozimo? Ja bih bas vozila cik-cak, a neka budala je propisala da bas moram po jednoj strani. (Karikiram, ali tu smo negdje. Pravila i konvencije postoje s razlogom. I u demokraciji. Bas zato da ne opalimo po nosu onoga do sebe kad sirimo ruke.)
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom