ja, za početak, kipim zbog toga što nismo dobili obavijest o roditeljskom na kojem su nam ovo trebali reći nego nas je (podjednako šokirana) teta lovila po hodnicima.
ne boj se, dobro funkcionira. tete se jako trude, a okruženje i djeca su poznati. naši dojmovi su zasad dobri.
ono što me ljuti i žalosti je da djetetu moram objašnjavati da njegove grupe više nema. on je prihvatio selidbu, ali očekuje da se u nekom trenutku ponovo okupe. koristim to kao svojevrsnu pripremu za školu, pričamo o promjenama u životu općenito, ali to ne mijenja činjenicu da je do ovoga došlo jer su djeca našem društvu zadnja rupa na svirali.
to ne mogu progutati.