Joj draga moja Adikice, plačem, ne mogu se zaustaviti

mislila sam na tebe ovih dana, a ni slutila nisam zbog čega se ne javljaš
u mojoj glavi razlozi tvog nejavljanja bilo su puno ljepši.

Nažalost, draga moja znam kroz što prolaziš iako ti je vjerojatno teže nego meni jer si prije izgubljene trudnoće imala i biokemijsku. Ne želim pisati isprazne riječ tipa "proći će", "preboljet ćeš", a opet ne želim te još više rastuživati, ali draga moja bol koju sada osjećaš možda će s vremenom biti manja, ubila bi nas je uvijek istog intenziteta ,a ti ćeš naučiti živjeti s njom.

U jedno sam sigurna dok god živiš nećeš zaboraviti sličicu s UZV-a, tu sićušnu mrvu od nekoliko milimetara, cijeli tvoj svemir, zvijezdu na dlanu,

zaboravit ćeš lica dragih i manje dragih ljudi koji više nisu s tobom s godinama ali to sićušno biće nikada jer mogu oni izvesti kiretažu, ali tvoju mrvicu ne mogu otrgnuti od tvog srca.

Mila, hvala ti što u teškim trenucima misliš na mene, a ja se nadam da ćeš vremenom smoći snage za dalje, nemoj tugu zadržavati u sebi, podjeli je s osobama do koji ti je stalo kojima je stalo do tebe, i ako za to osjetiš potrebu plači, bilo gdje na ulici, na poslu, nemoj se suzdržavati poslije će ti biti lakše Voljela bih da te sada mogu zagrliti, nekako utješiti....