Slažem se.
I većina roditelja i ne zna koliko puta idemo spavati,a u glavi se roje misli vezane za njihovo dijete, njegove probleme, najbolja moguća rješenja.
Evo mojih samo nekoliko slučajeva u zadnji tjedan dana, naglašavam tjedan dana:
Primjer prvi:
Nazovem roditelja da mu kažem da dijete svako malo markira . Odgovor koji dobijem je : "To nije točno. Ja ga svako jutro dovezem i iskrcam i znam da je tamo.Ne poznate vi moje dijete bolje od mene..." itd...znači, kategorički se odbija ikakav konstruktivan razgovor koji bi imao samo jedan cilj: dobrobit djeteta.
Slučaj broj dva:
Učenica ne dolazi na nastavu već 4 tjedna zaredom. Nitko ne zove da bi opravdao pa zovem ja. Odgovor:" Bolesni smo. Svi smo bolesni, Imamo gripu."
4 tjedna? A malu prijatelji iz razreda viđaju u obližnjem kafiću.
Slučaj broj tri:
Učenik je nakupio toliko neopravdanih da se mora pokrenuti TPSP (naravno, nakon svih predhodnih pegagoških mjera).Otac na telefon kaže da će me dignuti u zrak skupa s autom ako mu CZSS pokuca na vrata.I da će donijeti ispričnice za zadnja tri mjeseca odjednom i da njega ne zanimaju naši rokovi unutar kojeg primamo ispričnice.
I tako...ima toga još. Najgori slučaj gdje udomljeno dijete nema podršku udomiteljske obitelji da i ne spominjem. Ne bih detalje jer je priča pretužna i delikatna.
Što mi kao škola možemo učiniti? Javljati za sve takve slučajeve CZSS?
Pa većina takvih obitelji i jest u tretmanu centra.
Lako je rješavati probleme s normalnim roditeljima, ako se mogu tako izraziti, a takvih je nasreću još uvijek većina i onda je ogromno zadovoljstvo kad nakon niza pubertetskih gluparija i adolescentskih kriza na kraju srednjoškolskog školovanja vidimo da smo kao razultat međusobne suradnje dobili kvalitetnog,izgrađenog, zadovoljnog čovjeka.
No, ona manjina je užasan problem jer stvara problem sebi, svojoj djeci ,okolini, a time naravno i društvu uopće.