Teško se odvaja od mame i tate

[amel]

Ah, mi s potpomognute...[/QUOTE]
Ovu rečenicu potpisujem u potpunosti i razumijem 1000 % što si njome htjela reći.

[emanuel]

Ah, mi s potpomognute...

Ovu rečenicu potpisujem u potpunosti i razumijem 1000 % što si njome htjela reći.[/QUOTE]

Da, da, cure moje - ova rečenica sve govori. Mi smo stepenica više, sa posvojenja - tako da nam je to još jedno da tako kažem izazovno područje u kojem pokušavamo odgonetnuti što se to u našoj maloj glavici događa. Recimo, Emanuel u pričaonicu obožava ići, obožava tetu, djecu, priće, igre, baš sve. No ja moram sjediti i biti prisutna, iako mi se on u tih sat-dva niti ne obrati ali bitna mu je moja prisutnost. Pametna je on glavica pa mi često kaže kako nije spreman ostati sam i kada bude, da će mi to sam reći. Da se boji da ga ne ostavim (šmrc), sunce moje malo i ja se često pitam da li je moguće da se u njegovih 6 mjeseci boravka u domu moglo nešto tako uvući u njegovu podsvjest i ako je - kako to riješiti. Radili smo sa stručnim osobljem, logopedicom sa vrtičkim iskustvom i sve u svemu, moj mišić je spreman za predškolu što se tiče intelekta, prekrasno se izražava, memorija mu je na zavidnoj razini, samo nas još to odvajanje mući. Odlučila sam s njim ići skroz polako, bez ikakvih dodatnih trauma, pa ćemo vidjeti što će vrijeme donijeti. Zadnja dva boravka u pripremi za školu je znao ostati i po pola sata sam sa grupom i tetom dok sam ga ja čekala u hodniku. Par puta bi provirio, zaključio da sam tu i ušao bi veseo bez problema. Ipak, pomaci se naziru samo još treba ostati dosljedan i ne narušiti njegov osječaj zaštičenosti, jer mu je to sada možda i najvažnije u njegovom svijetu. Priprema za školu nam završava sljedeći tjedan, onda ćemo morati tražiti drugu aktivnost gde ćemo pokušati nastaviti gdje smo stali, ali tu će sada biti druga teta, druga djeca i onda sve ispočetka.... ali MI TO MOŽEMO!