Hvala lijepa na cestitkama !!!

Nasa prica pocinje ovako -> skoro cetiri godine se bas nista nije desavalo i onda je dosao dan „X“ i poziv od centra i to je bilo to. Moram prvo reci da mi centre nismo zvali, jer nas je nas centar od toga odgovorio, a taj centar koji nas je nazvao je bio jedini kod kojih smo se osobno otisli predstaviti (ca. pola godine prije) i da ce nam to tako super ici nismo mogli ni sanjati, jer mi smo htjeli kod nekoliko centara isto ucinit ali nam to vise nije bilo potrebno.

Poziv dosao dopodne oko devet (dobro je bilo da smo tel od MM naveli, da su mene zvali neznam …) kao sutra u osam se trebamo javiti , a kod mene na poslu ziva frka kolegica koju mjenjam otisla na godisnji, sef nije dostupan …… mislim bas se ono sve poklopilo, ja nisam vise znala kako se zovem, bila sam totalno uzbudjena. Kad smo dosli u centar tamo smo saznali vise detalja o djeci, pri pozivu su nam vec rekli da se radi o bratu i sestri. Potom smo nakon nekih sat vremena otisli na upoznavanje sa djecom, ta voznja od centra do udomiteljice mi je jako jako dugo trajala iako je samo par km u pitanju. Ta djevojcica a sada nasa kcerkica (3 ½ god)nas je vec ocekivala na balkonu, a nas sin (1 ½ god) je spavao , kakav je osjecaj bio vidjeti ih, to vam nemogu opisati rjecima sve ono naj naj ……, nakon toliko godina cekanja, koma ….. nemoze covjek da vjeruje da mu se to desava. Nasa kcerkica nam je vec pri prvom susretu rekla mama i tata, tako da to samo po sebi vec puno govori, ona je nas jedva docekala da mi dodjemo, a kod naseg sina je to par dana duze trajalo jel on je ipak bio manji, ali si je on onda MM copio i on je njegov do dana danasnjeg , ujutro kad se probudi prva rijec je „tata“. Intezivno upoznavanje je trajalo nekih mjesec dana, sa tim da smo svaki dan provodili sa djecom, svaki dan sve duze i duze, pa su preko vikenda bili kod nas kuci …….i onda nakon ca. mjesec dana je bilo sve rjeseno. Ja sam jedva cekala da dobijemo rjesenje i rodne listove, jel me bilo strah da se ne bi kojim slucajem u zadnjem trenutku jos nesto zakompliciralo, ali hvala Bogu sve je super proslo, imali smo jako puno srece sa centrom, svi su bili super i odlicno su odradili svoj posao.

Dolazak kuci sa djecom nesto posebno. Pa upoznavanje sa masom teta, baka , dida, prabakom …… prva tri mjeseca su prosla u nekom recimo „izvanrednim stanju“ prvo uredjivanje sobe, pa pokloni sa svih strana, pa masa gostiju, pa krstenje, svi su htjeli djecu da vide i onda je polako se sve smirivalo i mi smo poceli normalni zivot zivjeti. Prvi rodjendani kao i Bozic i Uskrs su proslavljeni, tako da si vise nemogu zamisliti kako je to bilo vrijeme prije.

To bi bila “u kratko”nasa prica, o kojoj sam ja uvijek potajno sanjala i koja se Bogu hvala ostvarila, zato neodustajte, negubite nadu, negdje i vas ceka vase djete !!!!

Lijep Pozdav
NoLa