Drage cure, evo i mene.
Ukratko:
Prva trudnoća, 16 tjedana. Sve je bilo u redu, sutra sam trebala ići na treći pregled. Normalno išla na posao. Onda su počeli grčevi, sve jači i kad sam vidjela što je bilo na ulošku znala sam da je gotovo. Odmah sam znala, nisu mi trebali doktori da mi kažu.
Što je uslijedilo, znate svi. Ne znam što je bilo gore...
Potpisala sam se na taj papir. Nije to bila nikakva odluka, nisam imala izbor - ona - tek sam kasnije saznala da je bila curica - nije mogla preživjeti, a ja sam mogla dobiti sepsu.
Ili kad sam na pregledu u bolnici čula njezino kucanje srca - srce joj je još kucalo, a ja sam znala da je gotovo.
Ili sam taj postupak - bez ikakve anestezije. Nikad me ništa u životu nije boljelo kao to.
Ili praznina nakon svega. Praznina koja me još uvijek prati, crna rupa, dio mene koji će zauvijek ostati taman.
Ili muž koji radi vani - nije bio tu da vidi plus, ide na prvi pregled...sve sam morala sama, pa i ovaj zadnji čin. Zamislite taj telefonski razgovor.
Sve se to dogodilo prije otprilike 3 mjeseca. Vratila sam se na posao. Nije puno ljudi znalo, tako da su objašnjenja bila minimalna.
Nalaz je pokazao da je bila upala posteljice. S bebom je bilo sve u redu. Sve pretrage koje sam radila iza toga bile su čiste. Nemam pojma zašto se to dogodilo.
Zapamtila sam i ja duljinu stopala.
Ime sam joj dala tek nakon što sam je izgubila.
 |
|||
Odgovori s citatom
((( Stvarno mi je žao, pogotovo što si kroz sve morala proći sama.
Minogue prvotno napisa
