 |
|||
Meni je strašno kada vidim koliko tako maleni pate, a sama joj nisam bila u stanju olakšati razgovorom, već bi se samo zagrlile i zajedno isplakale... I to nam je bila svojevrsna terapija... A i njoj je lakše kada vidi da je u redu tugovati i plakati...Vivi prvotno napisa
Čuj, netko je jednom rekao kako Bog ima svoje razloge zašto radi kako radi, no meni nije jasno zašto mu treba toliko malih anđela?
Ja nisam klasični vjernik, još manje nakon svega što nam se dogodilo, ali ipak ne mogu razumijeti zašto ti sebe kriviš za nastalu situaciju?? Kao da si ti željela da se to dogodi??
Kao što sam rekla i u našem slučaju, imaš izbor, ali to zapravo nije izbor...
Nemoj kriviti sebe, ponekad zaista nema "što ako"...
Drage cure, evo i mene.
Ukratko:
Prva trudnoća, 16 tjedana. Sve je bilo u redu, sutra sam trebala ići na treći pregled. Normalno išla na posao. Onda su počeli grčevi, sve jači i kad sam vidjela što je bilo na ulošku znala sam da je gotovo. Odmah sam znala, nisu mi trebali doktori da mi kažu.
Što je uslijedilo, znate svi. Ne znam što je bilo gore...
Potpisala sam se na taj papir. Nije to bila nikakva odluka, nisam imala izbor - ona - tek sam kasnije saznala da je bila curica - nije mogla preživjeti, a ja sam mogla dobiti sepsu.
Ili kad sam na pregledu u bolnici čula njezino kucanje srca - srce joj je još kucalo, a ja sam znala da je gotovo.
Ili sam taj postupak - bez ikakve anestezije. Nikad me ništa u životu nije boljelo kao to.
Ili praznina nakon svega. Praznina koja me još uvijek prati, crna rupa, dio mene koji će zauvijek ostati taman.
Ili muž koji radi vani - nije bio tu da vidi plus, ide na prvi pregled...sve sam morala sama, pa i ovaj zadnji čin. Zamislite taj telefonski razgovor.
Sve se to dogodilo prije otprilike 3 mjeseca. Vratila sam se na posao. Nije puno ljudi znalo, tako da su objašnjenja bila minimalna.
Nalaz je pokazao da je bila upala posteljice. S bebom je bilo sve u redu. Sve pretrage koje sam radila iza toga bile su čiste. Nemam pojma zašto se to dogodilo.
Zapamtila sam i ja duljinu stopala.
Ime sam joj dala tek nakon što sam je izgubila.
Znam da ne trebam kriviti sebe, ali mi svejedno nad glavom visi veliko ZAŠTO? A onda počnem razmišljati o tome kako sam u godinu dana imala dvije kiretaže, i hoće li i koliko će to utjecati na buduće trudnoće? Mislim, toliko sam se čuvala u obje trudnoće, i gle gdje sam sada, a ima žena koje rade, puše, pa čak i popiju nekad, a cijelu trudnoću iznesu bez problema. Vjerojatno krivim sebe, jer stalno razmišljam kako je možda u meni problem.
Nisam suvisla još uvijek, misli mi lete na sve strane, treba mi još vremena. A što mi se dogodilo jučer - otišla sam kod dr. po doznake, i nije sestra znala pod koju šifru se daje vodim, pošto ima komplikacije i porodiljni. Nazove onda socijalno, i kažu joj da dalje pišu komplikacije, ali da mi se ne desi da predugo ostanem na bolovanju. Jer, Bože moj, ja glumim, nije mi u biti ništa. Sramota!
@Minogue((( Stvarno mi je žao, pogotovo što si kroz sve morala proći sama.
Moja je već imala ima - Emili.
Drage Minogue i Vivi žao mi je da ste nam se pridružile
Ja sam imala jednu kiretažu, pa zatim urednu školsku trudnoću i rodila, nakon toga opet kiretažu sad.... nema pravila... treba se samo nadati da će sve biti dobro idući put
cure žao mi je što ste nam se pridružile
Vivi, Minoguežao mi je što ste morale doći baš na ovaj forum, ali ovdje će te naći toplu riječ i razumijevanje...
Divim se curama kao što su Roza, klarita, mala laia, bzara i sve druge - koje su dugo na forumu i čije su priče daleko gore od moje - zbog spremnost da nama "novima"
Čitam ovaj forum otkako mi se dogodilo to što mi se dogodilo i u svim pričama vidim dio svoje priče, sve nas muče isti strahovi i sve imamo milijun neodgovorenih pitanja...
Mene jako muči što će biti idući put. Vidim da se Vivi dogodila ista stvar 2 puta u godini dana (žao mi je Vivi!
Još jedna stvar. Ova je tuga samo moja. Kako je mali broj ljudi znao za trudnoću, ostalima sam morala lažima odgovarati na pitanja tipa kako nisi na poslu i slično. Normalno izlaziti, obavljati stvari, razgovarati s ljudima...a u sebi sam cijelo vrijeme vrištala. Nije bilo crnine, nije bilo oplakivanja, nemam nekakvo mjesto - grob - na koje bih otišla. Čini mi se da bi mi bilo lakše da to imam. Ovako imam samo sjećanja, jednu jedinu sliku s ultrazvuka i onaj plus. Meni je ta curica bila stvarna. Ali samo meni. I meni je ova tuga stvarna. Obitelj je pomogla, naravno, ali život ide dalje, to se više ne spominje. Muža nije bilo, nije ništa od toga vidio, osim što sam ga "udavila" pričama. A kad sam sve ispričala, išla sam pričati ponovo. Ali sad se ni njemu to više ne sluša. Dakle, tuga je samo moja. I naravno, drage cure, i vaša
Minogue zao mi je zbog tvog gubitka
Minogue ja te potpuno razumijem jer se i sama već 5 mj tako osjećam. Kod mene su svi otpočetka znali za trudnoću, kod tebe je bolje što većina nije znala jer bi te sad svi samo ispitivali a onda bi ti bilo još gore. S vremenom kao što i sama kažeš bit će bolje, ali uvijek ćeš se sjetiti te trudnoće, isto kao i ja i većina cura koje su prošle gubitak bebe. To je normalno. Te bebice su bile dio nas. Takvu bol ne može zamisliti ni tvoj muž... nitko...samo ti. Ali proći će, bit će lakše.... razmišljat ćeš opet o novoj trudnoći. evo napisala sam ti da sam ja imala 2 kirteaže, sveukupno 3 trudnoće a samo iz jedne imam zdravo i živo dijete. Nikada mi nisu našli razloge pobačaja... ali ja koliko god sam puta pukla u sebi, nešto mi je dalo snage da idem dalje i da opet poželim bebu, da se nadam da sve bude u redu ovaj put, mada sam u onim groznim trenucima pomislila kako nikad neću ni pomislit na trudnoću više!!! Sve se to posloži u glavi... samo treba vremena...a do tad, tuguj kad ti se tuguje jer to je normalna faza. Dođi tu na forum, meni su cure tu stvarno puno pomogle, lakše je kad čovjek može pričat s nekim tko je prošao isto nego s nekim tko nije.... meni okolina uopće nije pomogla. Bila sam jadna,sama , izgubljena, na tabletama za smirenje.... kad sam došla tu na forum i vidjela kako ima puno žena koje su prošle iste pa čak i gore stvari bilo mi je lakše što se konačno imam gdje "ispucat" a da me ne gledaju ko da sam za ludnicu.
Drage curke, evo mi se bližimo finalu, i veselimo se dugo očekivanom susretu...
Jednostavno u sebi prelomiš taj strah i prepustiš se - mislim da ne može drugačije... Ionako je većina nalaza potpuno beskorisna ili nepotpuna nakon što nam se nešto dogodi... Važno je vjerovati svome tijelu i sebi kao osobi, imati potporu partnera i rame za plakanje/slušanje/smirivanje...
držite se, pokušajte sa nekim razgovarati - ako je imao slično iskustvo tim bolje, odmarajte se i radite na sebi... kada dosegnete razinu da spoznate sebe uistinu, tada će jednostavno zasvietliti trenutak koji će vam reći da ste spremne...
kod nas je to bilo jedno jutro, kada sam se prbudila, zagrlila muža i rekla: Ja sam spremna, ako ste ti i Laia, ja bih da pokušamo ponovno... I evo nas!
Draga Minogue,
zao mi je, strasno mi je zao. Puno nas je, i sto je najgore svaki dan nas je sve vise. Ali ovdje se sve na neki nacin izjadamo i covjek shvati da je normalan. Iskreno, ja sam zaista bas to shvatila ovdje, da sam normalna, da nisam svoje dijete ubila, da je to sudbina koju mnoge zene dijele. Da sam sutjela i sama tugovala, sigurna sam da bih bila jos daleko od oporavka. Zato ne samuj, pricaj, mozes nama sve reci, svejedno koliko ti se to bitno ili beznacajno za druge cini. Tvoja djevojcica je stvarnost i bice zauvijek stvarnost. Tu meni pomaze prica o njoj jer je rijecima vracam u "zivot" jer kada me neko pita za djecu, kada kazem da sam imala bebu koju sam izgubila u trudnoci imam osjecaj da joj dajem njeno mjesto. Svejedno mi je hoce li me neko sazaljevati. Sto se tice tvoga muza, muskarci to drugacije prozivljavaju. Sve ti cure to mogu potvrditi. Oni pate, ali na svoj nacin, i svaki od njih na svoj nacin. Ja sam isto kao i ti bila odvojena od muza. Plusic je vidio samo na fotografiji, prvi otkucaj srca je mogao cuti samo od mene preko telefona, nije mogao pomilovati trbuh. Nista. I onda smo se odlucili preseliti. napravili smo ogromne korake, sa puno stresa, i konacno poceli uzivati zajedno u rastu nase bebice. A ona je tada otisla. Uh koliko nam je samo vremena trebalo da shvatimo i da se pomirimo zasto je otisla i zasto bas tada kada smo se sastavili. Sjedili smo zajedno danima jedno sa drugim, a nismo znali sta cemo sa nama samima, bez nje. Ostavili svoje ustaljene zivote oboje, negdje gdje nikoga svog zivog nemamo, praznih ruku, prazne nade. Danas je muz otisao da uplati posljednju ratu za njen grob.
Jake smo mi, a i jedna smo za drugu tu.
Minogue draga
i ja sam svoju bebu izgubila u 16 nedjelji prije 4 mjeseca,i potpuno te razumijem jer prolazim isto,mislila sam da sam ok i da sam krenula dalje al izgleda da nisam,ja uradim hormone i uz stitne ona hvala bogu super,sinoc u 1h opet hitna dolazila doma opet gusenje i kazu mi da mi nije nista da sam sasvim ok i da ih peglam zbog gluposti kazu to ti je na psihickoj bazi
...i sta sad kako sebi pomoci,sta uraditi,ma koliko se trudila da sam ok da izlazim,druzim se i dalje imam tesko disanje i knedlu u grlu da li je to zaista na psihickoj bazi ili je nesto gore
Mislim da ti je to bio napad panike zbog nakupljenog stresa....drži se dragaMinogue draga
i ja sam svoju bebu izgubila u 16 nedjelji prije 4 mjeseca,i potpuno te razumijem jer prolazim isto,mislila sam da sam ok i da sam krenula dalje al izgleda da nisam
adal, da li si tražila pomoć psihologa ili psihijatra? Ljudska psiha je čudna stvar, boli, a ne vjeruju nam. Stručan razgovor pomaže. Nekad i tablete. Treba ozdraviti. Jer gubitak djeteta je teška bol. Mi znam koliki. Možeš ići privatno, ali i uz uputnicu. Meni je pomoglo, možda će i tebi. Najgore je boriti se sama.
adal sigurna sam i ja da je zbog stresa. Morat češ naći načina da pomogneš sebi, ili da odeš kod psihloga, ili da si nađeš nešto što te opušta. Meni psiholog nažalost nije pomogao, nakon gubitka Tije sam se bacila na posao i mm i ja smo radili po 13-14 sati dnevno, nismo si pomogli kako spada, a nakon gubitka dečkiju, sve se preokrenulo i shvatili smo da moramo prihvatiti sve što nam se događa i prebroditi to svjesni bez zabijanja glave u pjesak.
Minogue tako mi je teško čitati da moraš sve to sama prolaziti. Ja mislim da bi trebala posjest muža najozbiljnije, pokazat mu plus, pokazat mu sliku UZVa, reči mu da te mora saslušati, i da mora pokušati oživiti vašu bebu u svom srcu, jer to je jedan jako važan dio tvog života, on mora biti dio toga, jer oboje ste je stvorili u ljubavi, i sad morate oboje u ljubavi za njom i ispatiti, mora ti biti podrška. To je važno za tebe, ali i za vaš brak, i za njega.
ovdje se slažem...jako je važno da razgovarate, makar on šutio a ti govorila. Ja sam svome u početku stalno pričala, plakala, razmišljala naglas, analizirala i to me spasilo...povezalo nas još više...pokušaj, bez obzira što nije bio tu mora znati kako se osijećaš.a mislim da bi trebala posjest muža najozbiljnije, p
adalmeni je vjera jako pomogla i neki karizmatični svećenici(nisam išla u psih) .Pokušaj se smiriti, neći nešto što te smiruje...
Mislim na vas cure i samo se vi nama jadajte...
Drage moje, puno vam hvala na savjetima i lijepim riječima. Slažem se sa svime što ste napisale.
Iva, morala sam se nasmijati
Mala laia, čestitam, pratila sam tvoju priču kroz druge teme...
Maj strašno mi je žao
I onda kad ste se, kako kažeš, sastavili, više je nema. Ja sam se osjećala, i još se uvijek osjećam, prevareno. Kao da mi je oduzeto to nešto što sam najviše htjela, a da nisam uspjela uopće uživati u tome niti se uživjeti u to. I sad razmišljam, da sam barem bila obzirnija prema sebi i prema njoj, da sam se više čuvala..ali ne, ja sam normalno landrala okolo, živcirala se na poslu, radila, putovala, išla u kafić itd. - i onda ta prokleta infekcija...i onda razmišljam o svim mogućim mjestima na kojima sam je mogla pokupiti i mrzim sebe što nisam bila pažljivija.
Uglavnom, maj, što god da ti kažu - a sigurno si se -kao i ja- naslušala svega i svačega- jedino što pomaže je vrijeme. To znam iz jednog drugog gorkog iskustva, kad mi se, život, kao sad, raspao na komadiće, pa sam ga morala slagati, komad po komad, iznova. Slika više nije bila kakva je bila, ali je bila cijela. Sve do nesretne veljače i svega onoga o čemu sam vam pisala. Sad opet kupim te komadiće....ali, za razliku od onda, sad sam barem bila spremna na to da se takve "šokovite" stvari u životu događaju
Draga adal, poslušaj što ti cure tu govore, potraži, ako misliš da ti treba, stručnu pomoć. Samo se nemoj predati tuzi, to je najgore što možeš sebi učiniti. I javljaj se redovito ovdje, mislim da ti Roza, Klarita i ostale mogu puno pomoći. Nama nikad neće dosaditi razgovarati o ovoj temi
Roza, Klarita, posjela bi ja njega, ali ne mogu. Već ga nema. Pomorac. Vratio se na kraju cijele te balade, ja sam pola vremena što je bio doma bila van sebe, prvo krivila sebe, pa njega pa sve ostale - grozne su me misli opsjedale. Drugu polovicu vremena sam se, uvjetno rečeno, unormalila i to je to - ode on ponovo. Netko mi je jednom rekao da žene pomoraca sve ili većinu toga prožive same - nije mi ta samoća smetala i nisam baš shvaćala značenje toga dok mi se nije dogodilo što mi se dogodilo. I da mu sad ne znam koliko pričam - a ispričala sam mu i pokazala sve, vjerujte mi - to jednostavno nije to. Kako možeš nekome na telefon dočarati sunčani dan u prosincu kad sam hodala ulicom i smijala se sama sa sobom, nakon prvog pregleda? A još manje da o tome pričaš nakon četiri mjeseca kad je sve završilo kako je završilo. To je, ko što rekoh, život "na odgodu".
x
to dijete je koliko tvoje toliko i njegovo, on jednostavno mora znati kako se ti osjecas,ON te mora saslusati,ON te treba zagrliti... VAS dvoje ste izgubili djete.. ne samo ti... nije lako sam kroz to prolaziti, nije lako nikako, al je koliko toliko lakse kad imas muz koji ce saslusat, zaplakat..nesto reci...ma ne treba ni govoriti, nek samo klima glavom..
drzi se draga
maj
maj, svi nam govore kako se ''sigurno dogodilo sa razlogom''. mozda je vasa bebica bila tu da spoji tebe i tm, da se preselite na bolje mjesto, tko zna... mm i ja smo nakon gubitka kćerkice nekako drugačije i vise bliski, na nekoj novoj razini. jos uvijek to ne prihvacam kao utjehu, ali mozda s vremenom hocu.
minogue, jako mi je zao zbog vaseg gubitka. ne mogu zamisliti kako ti je prolaziti sada sve sama. i ja se slazem sa curama kada ti kazu da bi svakako trebala otvoreno razgovarati sa tm o osjecajima. ne samo tvojim, nego i njegovim. tesko mi je kad kazes da se njemu ''ne slusa'', mozda trebate pronaci nacin kako o gubitku vase bebe razgovarati. mozda samo plakati...
adal, tvoj simptom gusenja je vrlo ozbiljan i ljuti me da ga nazivaju psihickim glumatanjem
vivi,
adal ta knedla u grlu postaje sve veca, dok ne pocne da gusi. mislim isto sto zelja napisa, da moras prepoznati tu situaciju i misli usmjeriti u drugom pravcu u tom trenu, iako je tesko, ali tvoje zdravlje je sada prioritet.
zelja u bolnici sam prije porodjaja razgovarala sa psihologom. ona mi je rekla da se po njenom iskustvu, u ovakvim kao nasim situacijama u buducnosti najcsece ispostavi kako se desilo sa razlogom, i to iz dobre namjere, iako je nemoguce u to povjerovati. bas kao sto ti napisa, ali tesko da ce nama ikada odlazak nase bebice djelovati opravdano.
Cure, hvala na svim vašim riječima. Stalno očekujem da će mi neka od vas reći kako pretjerujem u nečemu, kao neki ljudi, ali to se ne dogodi. Hvala vam, hvala! Nažalost, vaše razumijevanje dolazi iz vaše vlastite boli, ali stvarno samo osobe koje su isto prošle znaju kako se osjećaš. Još uvijek nisam nikome otvoreno rekla sve, ama baš sve, od prvog trenutka kad sam znala da ću morati u bolnicu, preko svih bolova i sjećanja (koja su poput noćne more), sve do fantomskog osjećaja da još uvijek imam dijete u sebi, iako je trbuh ravan. Sve ste hrabre i svaka vam čast jer pomažete nama koje smo to tek prošle. Ne znam što me čeka, ali znam da ću vas uvijek moći pitati. Sutra idem kod svog gin-a prvi put nakon pobačaja, a u ponedjeljak po nalaze. Nakon toga ću se javiti, pošto će sigurno biti tuge i boli.
Još sam nova tu, pa ne znam upaliti smajliće, ali svima šaljem velike virtualne zagrljaje i puse.***
Aha, sad znam za smajliće.
Posljednje uređivanje od Vivi : 02.06.2011. at 09:54
Vivi,minogue,maj,želja,adal
baš mi je teško naći riječi kako nekog utješiti..samo se nadam da ćete se brzo vratiti na "staro", da ćete ponovo u svemu sebe pronaći i krenuti dalje, koliko god teško bilo, jer druge nema..
Evo ovo me rasplakalo! Istina je da ne možeš, ovo što si tu napisala samo mi ovdje možemo razumjeti. I moj muž koji je sve prošao samnom i u sve smo skupa proživili ne bi razumio taj osjećaj kad šetaš ulicom zadovoljna sretna pprepuna života, i to malo sunca koje je izašlo nakon kišnih dana i svih oraspoložilo tebe grije najviše i kao da sija samo zbog tebe.
Minoguemoj muž je rekao više puta meni da zna da on nikada neće osijećati kao ja i da će meni uvijek biti gore.Nije bio sa mnom na pregledima, gledao pokrete,slušao je iz mojih priča. Ali i njemu je jako teško...nitko nas ne može u potpunosti razumjeti, samo žene koje su prošle slično ili isto ili čak gore, jer uvijek ima goreg....samo hrabro draga...
Evo i mene,juce sam posla jos jednog gusenja
a hvala vam svima na potpori i lijepim rijecima
adala joj, je te uhvatilo.Glavno da si sada saznala razlog, sad se pokušaj opustiti, ide ljeto iskoristi lijepo vrijeme...
kod nas je suprotna situacija...ja sam se nekako distancirala od početka kad su krenuli problemi pa sam očekivala kraj kakav je i bio...a MM se uporno nadao da će sve biti ok, a i na kraju je samo on vidio Jakova živog...rekao mi je da neće nikada zaboraviti kad su malenog vozili iz rodilišta na intenzivnu, a maleni ga je pogledao kao da je znao: ti si moj tata...
Minogue užasno mi je žao što sve moraš sama prolaziti...
vivi i ja sam imala osjećaj da se beba rita u trbuhu još danima nakon poroda...
Roza, Klarita hvala na potpori i na razumijevanju, puno mi znači što vama (svima tu na forumu) mogu sve reći...svima jedan veliki hug
Kao što Roza kaže, samo mi možemo razumjeti jedna drugu...i kao što Klarita kaže, uvijek ima gore od goreg
adal, morao se ti i ja oporaviti. da možemo planirati iduću trudnoću
Boxica, stvarno mi je žao. to distanciranje je, mislim, strategija kojom se psiha/organizam ili što već brani od te ogromne tuge. Slično sam proživjela i ja kad mi je dr rekao da mora "dovršiti" to što je moj organizam započeo. Jedva sam čekala da sve bude gotovo i da nje više ne bude u meni -jer je postala opasnost za moj vlastiti život. Sad osjećam ogromnu krivnju zbog olakšanja koje sam osjetila kad je sve bilo gotovo
Ja se, eto, stvarno svjesno trudim biti dobro, obećala sam sebi da ću biti dobro i da se neću raspasti. A onda se- kao sigurno svima vama mali milijun puta - dogodi ovo što se dogodilo meni jučer.
Igrom slučaja sam naletjela na jednu poznanicu koja je nedavno rodila. I igrom slučaja sam morala boraviti u istom prostoru s njom i s bebom jedno dva sata. Nekoliko puta me je zamolila da joj pomognem oko bebe, da ju pridržim itd. Sve sam obavila mirna lica, a najradije bi se bila rasplakala. Što i jesam, navečer kad sam ostala sama.
Ja jesam/trudim se biti dobro, ali mi takve i slične situacije stvarno odmažu
i ja sam jedva čekala da sve bude gotovo jer kao što sam već rekla nekako sam znala da nema spasa...sve je trajalo od 16 tt kada su uoćeni prvi problemi...znalo se da malena neće preživjeti, ali su se nadali za J (blizanci)...njoj je srce prestalo kucati u 27 tt, a J. sam rodila u 30 tt......Slično sam proživjela i ja kad mi je dr rekao da mora "dovršiti" to što je moj organizam započeo. Jedva sam čekala da sve bude gotovo i da nje više ne bude u meni -jer je postala opasnost za moj vlastiti život. Sad osjećam ogromnu krivnju zbog olakšanja koje sam osjetila kad je sve bilo gotovo
i tak krivnja je normalna, ali stvarno nepotrebna jer desilo se to što se desilo...sad stvarno nema smisla razmišljati što bi bilo kad bi bilo kad ništa neće vratiti malene...
a situacije sa trudnicama, malim bebama...i to što pišeš je normalno...svaka od nas je to prošla...samo što ja eto ne bi uspijela to što si ti uspijela....svaka ti čast...ja sam u dučanu pobjegla od trudne vjenčane kume nakon gubitka jer sam bila u stanju rasplakati se tamo...
a i rasplakala sam se nasred Maksimira kad sam bila na igralištu sa E...
mislim na sve vas kojima se još nisu vratili njihovi anđeli...ja sam nenadano dobila I.G. kad mi nije bio ni na kraju pameti, ali eto netko se pobrinuo da mi olakša bol...tako će i vama...
Minouge mislim da je vecina nas osjetila to olaksanje kad je bilo gotovo. Ja znam da ja jesam, nakon 73 sata trudova, rodila sam u 10 ujutro a u podne sam vec pila kavu s cimericama iz sobe koje nisu mogle vjerovat kako se ja ponasam. Kao da nista nije bilo...Doduse bila sam na teskim ljekovima, ne znam ni sama sta mi sve nisu dali u ta 3 dana pakla. Ali da, osjetila sam olaksanje...bilo je gotovo, sve ono na sta su me pripremali doktori danima, bol od trudova je napokon prestala a bili su svih 73 sata na 3 minute i ja sam napokon odahnula. I nisam zaplakala sljedecih 10 dana. A onda, kad moja psiha to vise nije mogla potiskivat, isplakala sam more muzu u zagrljaju, satima nisam prestala ridat! I onda je krenuo moj put oporavka, od tuge, ljutnje, bespomocnosti i sve ono sto se mora proci u zalovanju...
Razumijem te kad kazes da se osjecas kao gubitnik, posebno sam se tako osjecala kad smo izgubili i drugu bebu. Ali imam Svena, savrseno dijete u koje se svaki dan ponovno zaljubim. Za koji tjedan stize jos jedan smotuljak. I sve zato sto se nisam predala, nisam si dozvolila da samu sebe okrivljujem nego sam to prihvatila kao nesto sto je moralo biti tako, nesto na sto ja nisam mogla utjecat, ali sam morala dalje pokusavat doci do svoje srece. I uspjela sam. A sigurna sam da ces i ti a i sve ostale majke andjela. Toliko nas je vec uspjelo da nemam razloga sumnjati.
Minouge mislim da je vecina nas osjetila to olaksanje kad je bilo gotovo. Ja znam da ja jesam, nakon 73 sata trudova, rodila sam u 10 ujutro a u podne sam vec pila kavu s cimericama iz sobe koje nisu mogle vjerovat kako se ja ponasam. Kao da nista nije bilo...Doduse bila sam na teskim ljekovima, ne znam ni sama sta mi sve nisu dali u ta 3 dana pakla. Ali da, osjetila sam olaksanje...bilo je gotovo, sve ono na sta su me pripremali doktori danima, bol od trudova je napokon prestala a bili su svih 73 sata na 3 minute i ja sam napokon odahnula. I nisam zaplakala sljedecih 10 dana. A onda, kad moja psiha to vise nije mogla potiskivat, isplakala sam more muzu u zagrljaju, satima nisam prestala ridat! I onda je krenuo moj put oporavka, od tuge, ljutnje, bespomocnosti i sve ono sto se mora proci u zalovanju...
Razumijem te kad kazes da se osjecas kao gubitnik, posebno sam se tako osjecala kad smo izgubili i drugu bebu. Ali imam Svena, savrseno dijete u koje se svaki dan ponovno zaljubim. Za koji tjedan stize jos jedan smotuljak. I sve zato sto se nisam predala, nisam si dozvolila da samu sebe okrivljujem nego sam to prihvatila kao nesto sto je moralo biti tako, nesto na sto ja nisam mogla utjecat, ali sam morala dalje pokusavat doci do svoje srece. I uspjela sam. A sigurna sam da ces i ti a i sve ostale majke andjela. Toliko nas je vec uspjelo da nemam razloga sumnjati.
minouge znam kako se osjecas... nakon moje trece kiretaze ja sam samo razmisljala kako cu otic popit kavu uz more s mm. i toliko mi je laknilo kad su me otpustili iz bolnice jer je sve iza mene. u onim trenucim dok sam cekala na kiretazu, prolazilo mi je samo kroz glavu..proće..sve je prošlo,,jedva cekam da to sve "obave". narednih nekoliko dana sam se pravile "heroj" kao dobro sam , sve je ok.... ali onda je slijedilo razdoblje suza, tuge, bespomocnosti.... i plakala sam danima.... mislila sam da se vise nikad necu oporaviti i da vise nikad necu smoci snage za jos jednu trudnocu.ipak sam 3 bebe izgubila u malo manje od dvi godine... ali volja i zelja za bebom je bila jaca i uspila sam. i ti ces.. vidis koliko je nas ipak uspilo dobit ovu tesku borbu u zivotu i dosle smo do svog smotuljka....
minouge, znam taj osjećaj. imala sam ga nakon 2 poroda (nakon 1.ne, jer Zara je živa rođena, pa ta neizvjesnost što će biti, pa kad su mi rekli da nas je napustila - slom
za Matka sam saznala u 26 tt da nije dobro, i svakim danom situacija je bila sve gora! ubrzo su mi rekli da moram prekinuti trudnoću, jer postaje pre ozbiljno. ovaj puta sam bila "spremna", bolje rečeno svjesna što će biti. znala sam da idem roditi svog sina koji će nas isti trenutak napustiti. večer prije isplakala sam se, oprostila s mojim mišićem i drugi dan mirno otišla u bolnicu. porod je bio brz, i nakon poroda osjećala sam neku bolesnu euforiju, sreću jer uspjela sam, rodila sam dijete. to je trajalo par dana, a nakon toga valjda dođe u glavu činjenica da nemam dijete, da nemam nikoga, da smo opet mm i ja sami, sa svim tim malim stvarima u stanu koje čekaju svog valsnika. i osjećala sam se kao da sam podbacila. kao da me netko kažnjava!
a onda je došla Nia, zdrava, vesela, ma savršena beba
Baš si me s ovim rasplakala ali se slažem...kad opet čujem ono prvo ma-ma mislim da ću shvatiti da sam opet sretna.nikad više život neće biti kao prije, i biti roditelj anđela nas stvarno obilježi. ali nakon nekog vremena, a pogotovo sad kad konačno i meni netko kaže ma-ma, svijet se ipak čini kao dosta dobro mjesto za život!
MinougeJa inače jako brzo rodim, Klaru sam od 12-19h a mariju trudovi krenuli u 12:30-rodila sam u 15:30. Ali isto sam osjetila olakšanje, nije to ništa loše, i meni su svi govorili da je bolje za moje zdravlje da što prije rodim iako mi to tada nije imalo smisla. Plakala sam doduše odmah u sobi i kad je mm došao i poslije danima.Danas nakon evo godinu dana mogu reći da puno manje plačem, mogla bih svaki dan ali suze mi ne pomažu...ne više...
jooj citam vase price o porodima i stvarno vas razumijem u svakoj se recenici nalazim
meni se slike i situacije sa poroda stalno vrte, molim Boga da zaustave se trudovi, cak sam na radjaonom stolu primala tokolizu nebi li se zaustavilo nesto u zadnjoj minuti i onda samo doktor kaze iskljucite sve i da tiskam, a ja mu govorim da nebi, nemogu ih roditi kao su jos mali neka ih u meni jos koji dan.... danima poslije nisam htjela pogledati svoj stomak a isto kao da sam osjecala da me udaraju, da su jos unutra...ovih dana sam vadila ljetnu robu , koju sam nosila na pocetku trudnoce i nemam snage je obuci , sve me podsjeca na vrijeme kad smo bili zajedno....
latikameni je dugo ostala linea negra na stomaku i jako teško mi je bilo pogledati se i sad mi se ponekad čini da je još tu...kao da ja jedina vidim jer mm kaže da je više nema...
Ja sam isto neki dan naišla u ormaru na trudničku robu i jako mi je teško kad je vidim, mislim se hoće li mi zatrebati i imam još kupaći kostim koji sam kupila kad sam rodila Klaru i dojila prvo ljeto, sve sam mislila baciti ga a onda nikako ne mogu, možda jednog dana zatreba...tko zna...
I meni je poznat taj osjećaj olakšanja, kad je sve bilo gotovo, ali tih prvih par dana poslje poroda se ni ne sjećam dobro, zbog svih onih ljekova za smirenje, ali isplakala sam se tih par dana u bolnici, pogotovo kad bi ostala sama u sobi..drugi put mi je bilo lakše, imala sam neki čudan feeling na početku da neće dobro završiti, tako je i bilo, isti dan kad sam se vratila doma, kao da ništa nije bilo, s tim sam se lakše pomirila, i evo prošlo je već dosta vremena, a želja za bebom je sve veća, nadam se da će nam Bog pomoći i poslat nam našu radost
Minogue
Od djece trebamo puno toga naučiti. Osjećaji su jedna od stvari. Umro mi je tata prije mjesec i pol dana, moja Mia ga je pronašla. I tako nakon prvog šoka, strave i užasa, ja pokušavam i moram normalno funkcionirati da ne vidi pišulja moju tugu. A ona se odjednom pretvori u plačljivo, zločesto dijete. I ja nakon bezbroj kazni, objašnjavanja, pitanja što joj je dobijem odgovor. Mama, meni je umro deda a ti više nisi tužna.
Želim reći ne trebamo od nikoga skrivati ili potiskivati osjećaje. Oni su dio nas i moramo ih proživjeti.
Nalazim opet svjetlo u životu. Iako mi je oduzeo 3 najdražih u samo 4 mjeseca. Ali, sve ima neki razlog. Moj tata sada čuva mog anđela, a oni zajedno čuvaju nas. Očito je to njihova sljedeća uloga. I katkad mi tako fale da mislim kako ću puknuti.
twin uh tako me steglo u grlu, mišica malena
Nakon prvog poroda mi je bilo olakšanje, bar jer je prestala ta grozna fizička bol. Drugo sve znate i same, tupilo, praznina, panika jer je više nema. Baš se sjećam panike, kao da sam izgubila dijete u hrpi nepoznatih ljudi i ne mogu je naći i ne znam kako je što joj se događa gdje je. Grozno.
Kad sam dečke rodila, porod je bio samo neka prelazna faza, ni ne sjećam se previše bolova, nisam osjetila olakšanje doli malo fizičko jer sam rađala bez trudova i to je opasno bolilo. Nisam imala to olakšanje sa njima, jer sam imala nadu, i još dok sam ležala probušenog vodenjaka i molila Boga da izguram bar 2 tjedna, nikako nisam htjela roditi, bila bih trpila naveću bol godinama samo da ne moram roditi i da oni stoje u meni sigurni i zaštičeni. I onda nakon par dana više ih nije bilo. Da nije bilo vas cure, i mog Ante, ne bi ni mene više bilo sigurna sam.
Ali dođe sunce nakon, ne kiše, nego snježne mečave, oluje, tornada, poplave, tsunamija i svega užasnog što nas dohvati i što proživimo nakon gubitka djeteta. Ipak izađe sunce. Moje sunce sad trči po kući baca po podu sve što dohvati, viće bljak bljak na sve i navečer se čvrsto stisne uz mamu, i ljeći slomljeno srce.
Roza, Višnja, klarita, koksy, Boxica, bambus...
adal drago mi je da si našla razlog gušenju. ipak je lakše dobiti bitku kad poznaš uzrok!
twin tvoja kćerkica je stvarno predivno to opisala. treba pustiti osjećaje da nas preplave!
u jednom trenutku moga psihičkog kaosa sam shvatila da neću biti dobro dok se skroz ne slomim. i tako je i bilo, dok nisam "pukla" i dotakla dno, tek onda sam uspjela graditi ponovno sebe, i tek sada nakon par godina mogu reći da sam dobro.
twinMoju malenu je neki dan opet uhvatio plač i tuga a ja više nisam znala kako ni što da joj kažem...bila sma bez riječi...
onda je došao mm i pričao s njom, a ona je meni rekla:"Mama , kad sam tužna , pusti me da plačem..."I pustila sam je...dijete iam pravo, treba oplakati...nekad bolje znaju od nas.
Cure drage, nakon čitanja vaših postova zaključila sam da mi je vrijeme da prestanem kukati nad sobom
Kod mene je cijela procedura kratko trajala, možda sve skupa 2 sata...i teško mi se nositi sa slikama u glavi, rečenicama doktora i sestara...sve je to još vrlo prisutno u mojoj glavi i sve me to boli...i divim se vašoj hrabrosti s kojom ste sve to podnijele. Jedna od rečenica kojom su me tješili je da je sve moglo biti i gore. Znam i ja da je moglo biti...vi ste valjda jedine koje ćete razumjeti da ta rečenica ne može utješiti
Twin i ja sam izgubila oca prije nekoliko godina. Dosta me je vremena mučila pomisao da nikad neće upoznati svoje unuke. A sad me tješi pomisao da sam mu poslala nju gore pa da se oni sad skupa čuvaju. Kao da sam to morala učiniti....
Ipak izađe sunce. Moje sunce sad trči po kući baca po podu sve što dohvati, viće bljak bljak na sve i navečer se čvrsto stisne uz mamu, i ljeći slomljeno srce.
a onda je došla Nia, zdrava, vesela, ma savršena beba i opet se smijem, i opet sam sretna! ne prođe dan, ma kakav dan ne prođe sat da ja ne pomislim na svoje dvije ljubavi, na moju malu hrabru curicu koja se toliko borila da dođe na ovaj svijet i na mog malenog dečkića... ali nekako bez obzira na sve, život ide dalje. nikad više život neće biti kao prije, i biti roditelj anđela nas stvarno obilježi. ali nakon nekog vremena, a pogotovo sad kad konačno i meni netko kaže ma-ma, svijet se ipak čini kao dosta dobro mjesto za život!
Onda mi ovakve rečenice daju nadu...i ne mogu dočekati da prođe to vrijeme pa da i ja i sve mi možemo ovako nešto napisati.
Drage curke.. nova sam i pročitala sam puno na ovom forumu. Tužna sam i usamljena u svojoj boli....suze mi teku... psihička bol je neizdrživa... al vidim da nisam jedina koja to proživljava... hvala vam jer doista sam slaba i za sad me tješi što mogu pisati bar ovdje i reći kako se osjećam
Slavonka
zao mi je sto si i ti postala mama andjela,razumijemo tvoj bol i ocaj kroz koji prolazis,i sve smo tu za tebe,znam da ti je sad ne prihvatljivo al vremenom ce biti lakse,pisi ovdje uvijek kad ti je lose mi cemo te uvijek razumjeti jer najbolje znamo kroz sta prolazis...
Drage moje....imam dvoje velike djevojčice od 16 i 14 g... i mUža koji s diosta Uz mene, ali mislim da je njima dosta moje tUge i boli... htjeli bi vjerovatno da sam ona majka i žena od prije.. a ja to za sad biti ne mogU. Prošlo je samo 7 dana od indUciranog...znam da mi treba vremena....ali njima sam potrebna... i želim se brinUti o njima... ali ne mogU...mozak je lerU.. tijelo Usporeno....eh da.. ne radi mi malo slovo U pa pišem velikim
slavonka
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom