 |
|||
Kako je bilo?
Mi nismo išli na nikakve slobodne aktivnosti, jer ih nije bilo u bližoj ni daljoj okolini.
Ako nismo bili u školi igrali smo se s ogromnim društvom, večinom kod mene doma na dvorištu, jer je kuća pokraj stambene zgrade, a društvo je bilo iz zgrade, ili u šumi, na potoku,...
Mama i tata su radili do 14 i tad su stigli doma.
Puno vremena im je odlazilo na bavljenje poljoprivredom, iliti radili su po cijele dane, ali taj dio je bilo smireno i polako.
nije bilo toliko auta, a promet nam je donio i puno gubitka vremena i velike količine stresa
nisu bila ovolika čekanja nigdje
radno vrijeme je bilo drugačije
nije se gubilo vrijeme na televiziju
ali i meni je djetinjstvo ostalo kao laganini...
Za početak, nikada u OŠ nismo pisali zadaću duže od pola sata i opet smo sve naučili, sve znali,...
da
a čak smo učili i kojim putem je išao 43. bataljun VIII divizije kad su krenuli oslobađati... Prozor
dobro, ali ja govorim o svom primjeru
moji su oboje radili, tata je dosta putovao, ja sam išla na aktivnosti i vozili su me autom, i vozili su se na posao autom dosta daleko
razlika u radnom vremenu između mene i njih je 1 sat (ja do 15, oni do 14)
istina, ova aprino mi zvuči kao recimo jedan mogući argument...manja gužva i čekanje i gubitak tog vremena
(ali ako ćemo iskreno, ja živim u manjen gradu i nema tolki gubitka na putovanja)
ali istina je i da moje roditelje nitko nije zvao na mobitel da ih pita nešto vezano za posao u 10 navečer
ili je jednostavno opće stanje društva, da ne kažem svijesti takvo?
ili sam ja neorganizirana...
nisam pročitala postove o bataljunimareferirala se na anemonu i apri od prije dva posta
Ili smo bili djeca pa nam se činilo da je život lagan. Recite mojoj mami da je prije bilo lakše, pa bute čuli svoje.
Moji roditelji su radili od 7 do 3 a ja od 8 do 4. Ranije su se vraćali sa posla ali su ranije išli i spavati jer su ranije ustajali.
Sve u svemu - imali su jednaku količinu slobodnog vremena.
Što jest, jest, ja nisam išla na slobodne aktivnosti dok nisam mogla ići sama (premda me tata nekad svejedno vozio u šsj)
Pa, ja se uopće ne sjećam nekog idiličnog "tempa života" iz djetinjstva.
Išla sam u dvije škole paralelno, od 10. godine sama autobusom i tramvajem jer me više nisu mogli voditi. Stalno me bilo strah da ću nekamo zakasniti i tek sam se pred kraj srednje škole opustila po tom pitanju.
Na prijevoz tramvajem i autobusima gubila sam dnevno i po dva sata. Savsku cestu znala sam napamet - što je na kojem kućnom broju, jer bi tramvaj gmizao puževim korakom. Zbog zastoja i kvarova tramvaja sam često morala i propješačiti dobar komad, bez obzira na vrijeme (i po kiši i po magli). Toliko o tome kako nije bilo toliko auta. Dobro se sjećam kad se otvorio podvožnjak na križanju Savska-Slavonska i kako je to bilo olakšanje za svakodnevne čepove.
Zapravo, toliko me frustriralo to vozikanje tramvajem 45 min u jednom smjeru (i dulje), da sam, kad sam odrasla, zubima i nogama trudila da ne živim na Jarunu (blizu roditelja), nego negdje bliže centru. Želja mi se, srećom, ostvarila (ne živimo u centru, ali nismo ni daleko od njega, i dobro smo prometno povezani), i dobro sam svjesna toga koliko nam je kvaliteta svakodnevice zbog toga porasla.
Mama je radila u školi, u smjenama, i jedina prednost toga bila je što smo ponekad bili skupa doma. Ponekad, jer nismo uvijek bili u istoj smjeni, i često bismo se vidjeli tek navečer. Tata je imao uredsko radno vrijeme kao što i danas većina ima. Jest da je bio na raspolaganju za razvažanje u popodnevnim terminima već od 16 h, to mu moram priznati.
Za učenje sam imala male intervale vremena (rano ujutro, kasno navečer, pauze između dviju škola), ali sam ih bar naučila dobro iskoristiti.
Ali opet, osim glazbene škole (koja je sama po sebi opsežna "obaveza"), nisam imala drugih slobodnih aktivnosti. Nije bilo pod "muss" da se ide i na sport, i na strani jezik, i u školu na izvannastavne aktivnosti. Glazbenu školu sam sama birala i odlučila da ću je istjerati do kraja.
I još nešto... vidim da vas dosta spominje da vikende koristite za zajedničko druženje, posjećivanje rodbine, izlete...
I mi isto. Skoro svaki vikend smo ili na planinarenju ili idemo svi zajedno nekamo. A iz djetinjstva se tog ne sjećam - izleti su bili rijetki, i vikende sam najčešće provodila učeći ili čitajući sama u sobi.
Čini mi se da mi sad kvalitetnije provodimo zajedničko vrijeme, bar vikendima.
Što se tiče posla, moj tata je crtao projekte i stalno je radio kod kuće. (valjda 'fuš')
Moja mama poludi kad joj kažem da se prije manje radilo jer su kod nje u tvornici inženjere znali pozvati da rade na traci kad je bilo potrebno (naravno na dobrovoljnoj bazi he he) pa je ona nekad radila ujutro svoj posao a popodne pakirala na traci - sve u stilu radnih akcija.
Mojima definitivno nije život bio lakši, referiram se na onu gore poljoprivredu, ali je bio financijski opušteniji.
Ne znam kako da objasnim, nije bilo trke za novcem, u stilu da se radi cijeli dan.
Nije bilo puno novaca, ali nija nam ni puno trebalo, jer smosvu hranu proizvodili doma, odjeću smo nosili od drugih, cipele se dobio jedne po sezoni,...
Točno tako je bilo i kod nas, stalno smo bili kod kuće. Tu i tamo bi išli u neku posjetu ili bi netko došao k nama.I mi isto. Skoro svaki vikend smo ili na planinarenju ili idemo svi zajedno nekamo. A iz djetinjstva se tog ne sjećam - izleti su bili rijetki, i vikende sam najčešće provodila učeći ili čitajući sama u sobi.
Čini mi se da mi sad kvalitetnije provodimo zajedničko vrijeme, bar vikendima.
Mi smo svaki vikend negdje, što je naravno super i uživamo u tome, ali s druge strane opet doprinosi nekom bržem tempu života (ja se iskreno veselim ružnom vikendu sada jer možda nešto i pospremim po kući - premda imamo sto planova: kino, sajam akvarija, cirkus .....)
Mi nedjeljom ne idemo nigdje i baš ako nije nužno nemamo ni goste nedjeljom.
Nedjelja je najsporiji dan u tjednu
Posljednje uređivanje od Cubana : 07.10.2011. at 12:33
i nestresan, daMima prvotno napisa
ali opet se ne sjećam tog stalnog pritiska da stalno kasnimo s nečim ili negdje (što sam sigurna da će moja H. imati u sjećanju)
mi smo svaki vikend išli nekamo
sjećam se da nisam u školu išla svaki petak kad je nastava bila poslije podne; uvijek smo odmah poslije njihovog posla kretali nekamo.
izleti... stalno.
oni četvrtasti roštilji sa Dolca i metalne zlatne kutije s poklopcem, pune "napacanog" mesa...
Imali smo ekpiu, 5-6 obitelji, svi sa djecom istog uzrasta.
Super nam je bilo.
Mi sada nemamo prijetalje sa djecom uzrasta moje djece.
i to nas sprječava u obiteljskim druženjima.
Ali opet nikada nismo sami...
Niti ja se toga ne sjećam. Sjećam se sporog proticanja vremena i osjećaja da imam sve vrijeme ovog svijeta na raspolaganju.
baš ovo za vikende...Mi nedjeljom ne idemo nigdje i baš ako nije nužno nemamo ni goste nedjeljom.
Nedjelja je najsporiji dan u tjednu
ja zaista čeznem za vikendom kod kuće, ali si ga rijetko mogu priuštiti...
i sad koliko god on bio kvalitetno provedeno vrijeme (nekad manje, nekad više)
svejedno me frustrira što i on, takav, doprinosi općem kaosu stresu i žurbi...
Je i ja imam osjećaj da imam svo vrijeme svijeta i onda danas čujem na radiju da je prije 20 godina bilo raketiranje Zgb., skoro sam pala sa stolca.
Kud več 20 godina, kao da je jučer bilo.
I da, lovi me panika od takvih situacija, jer je prošlo 20 godina, a nisam se "okrenula".
Ah, to ti je već druga tema, a zove se STAROST. :p
Ne spominji riječ na s, mada možda ona moja spominjana mirovina dođe prije nego se nadam.
Nekad se subotama radilo, a bome i išlo u školu. Tek pred kraj moje osnovne počelo se sa slobodnom svakom drugom subotom (oni koji su taj tjedan imali nastavu popodne, imali su slobodnu subotu).
Ni ja se ne sjećam idile iako sam iz manjeg mjesta - moraš brinuti da kreneš na vrijeme (nije bilo mobitela i sličnog) u školu, pa u glazbenu... Moraš si sam ugrijati ručak na struji, rano naučiš nakuriti peć na drva (srećom, brzo su nam uveli plin pa je to kratko trajalo), vodila sam brata u vrtić da ne bi morao ustajati prerano jer su roditelji radili od 6, tata je popodne radio drugi posao i vječito smo bili bez para pa se vikendima sjedilo doma ili išlo baki na ručak.
Moja mama je imala pomoć svoje mame dok je brat bio mali (ne sjećam se više da li za njega nije bilo boravka ili on nije htio u boravak), a ja sam uredno išla u boravak.
Aktivnosti je bilo raznih - glazbena škola, rukomet, razne vannastavne aktivnosti (u moje vrijeme to se zvalo "grupe": likovna, literarna, matematička...), subotom često nastupi jer sam bila u dva zbora i jednom orkestru, veselju nikad kraja...
Sretna okolnost bila je što se sve moglo obaviti pješice, ali to zimi baš i nije bilo uvijek zabavno. Tja, sve nosi svoje. Auto su moji roditelji kupili kad sam ja već bila pred kraj osnovne škole, pa mi u ranom djetinjstvu to nije ništa značilo. Uostalom, svi smo mi hodali u školu u gumenim čizmama i s kišobranima, u razredu je bila peć na drva oslobodibog, zahodi su bili čučavci, krov je prokišnjavao, a drveni pod je bio namazan onim crnim kolomazom koji je upropastio svaku odjeću... Bolje da se ne prisjećam.
Danas imam sreće jer sam u kvartu koji nije u centru, ali je u tramvajskoj zoni, pa mi je sve dostupno. Škola je blizu, glazbena isto pa moja djeca mogu to sama obavljati. Jest da nam je tijesan stan, ali radije se gužvamo u njemu nego da sve slobodno vrijeme potrošimo na razvažanje sebe i djece. Kad oni budu mogli sami, možda se štogod promijeni, a do tada dobro je i ovako.
Eh djetinjstvo....Ja sam za razliku od mog sina recimo, išla sama u školu! Mama i tata su otišli, a ja sam sve sama obavljala. Bili smo uglavnom sami. Nitko nas nije dočekivao i ispračao. Desilo se (s obzirom da sam bila jako revna što se škole tiče) da po par dana ne bih napisala DZ jer starci nisu provjeravali... Stari je radio puno i stalno, stara je radila u Šavriću u smjenama. Nekad nas je vodila sa sobom i na posao. Bolesna sam doma (kad sam već bila u školi, a bila sam furt nekaj bolesna) uvijek bila sama. U drugom osnovne sam već znala sjest na tramvaj i fino na Dolac po lignje, pa usput u knjižaru, pa tako...E ajde si danas to zamislite. Ok, nije isto tramvajem od Deželićevog Prilaza do Dolca ili Od Malešnice do Dolca, ali ja čak ne mogu ni zamisliti da moj sin ide sam u školu...Je bila su puno drugačija vremena, ali se starci čak nisu ni pokušavali igrati se s nama!
anemona ti stalno govoris u trecem licu, bilo je ovako, sada je onako. kao da to vrijedi za sve.
razumijem, da je tebi tempo naporan. probaj ga promjeniti.
medutim, kada citam sto ljudi pisu, vidim i da je bilo i da je sada...naprosto razlicito. nekom je bilo bolje, nekom je bilo gore.
nekom je sad bolje, nekom je sada gore.
kao sto sam vec napisala, socijalizam i podjela vremena kao u ondasnje doba (rad do 2 ili 3 sata popodne) vise ne postoji.
i ljudi ocito socijalizam nisu vise zeljeli.
i drustveno vlasnistvo nisu vise zeljeli, pa je podrzavljeno (i nitko se osim par novinara bunio nije), te poslije "preslo" u ruke slavnih nam 200 obitelji.
da li je bilo moguce zadrzati bivsi ekonomski sustav i istovremeno uvesti demokraciju, visestranacki sustav, slobodne izbore, te ostale tekovine demokracije ne bih znala reci. medutim ljudi su dobili to sto su izabrali. (jasno je meni da je slika kapitalizma bila mercedes i kuca trokatnica, ali to naprosto nije odgovaralo istini) ljudi na zapadu nisu nikada radili do dva, niti su samoupravljali u poduzecima.
drustveni kontekst i vrijeme u kojem zivimo sigurno odreduje puno toga i globalne okvire zivota. medutim ipak je u nasim rukama kako cemo organizirati vlastiti zivot.
jasno je meni da bi svi zeljeli biti oslobodeni financijskih briga, imati puno slobodnog vremena i novaca (tko ne bi?), ne raditi uopce ili malo, ta ako rade da imaju naravno prekrasan i ispunjavajuci posao, medutim za sada ne postoji carobni stapic koji bi to omogucio.
Posljednje uređivanje od seni : 07.10.2011. at 12:51
moja mama takode ne bi rekla da je njoj zivot bio lagan. upravo suprotno, bez obzira sto je radila u skoli i bila pola dana kuci.
samo, mi smo bili djeca, a sada smo odrasli. pa nam sve to prije izgleda krasno i opusteno.
Moram se na ovo nadovezati. Ne znam koji te točno dio zasmetao ali kad govorim, bilo nam je ovako/onako bla, bla, bla, govorim za sebe i svoje roditelje ili za sebe i svoje prijatelje. Nije to tako bilo samo meni, govorim o društvu u kojem smo odrasli MI - da mi ne mogu reči drugačije. Roditelji, cijela ulica,... Ne mislim tu na tebe ili apri, govorim o sebi i osobama koje me sad okružuju, ili su me tada okruživale.
A ovaj dio: probaj ga promijeniti - pokušavam.
ja si nekad mislim... kako bih totalno lagano (easy like sunday morning) živjela da nema rode
i to bih mogla riješiti jednim klikom
ali, ja ne bih znala živjeti život koi me ne goni da stalno nešto radim
živjeti, a ne raditi barem tri posla istovremeno... jednako neživjeti
anemona, nije mene nista zasmetalo. niti je to bitno.
nego mislim, da je konstruktivnije ako ti je tempo koma, probati ga nekako smanjiti.
to sto je nasim/nekim roditeljima po nasem misljenju bilo lakse nece nam puno pomoci.
mislim, kuzim ja da je covjeku lakse, kad se malo pojada
A seni stvarno si partibrejker, šta nisi ani rekla da joj je konstruktivnije da nabavi baku?
dobar
pa de me virtualno pridavi?
a lijepo sam se odmah ogradila da ne želim reći da je prije bilo bolje, već samo pitati imate li i vi takav osjećaj i što mislite zašto je tome tako
a sad obećajem da ću pitati moju mamu ovaj vikend što joj se čini... jel joj stvarno bilo lakše nego meni ili je ipak samo meni bilo lakše...po sistemu 'sećanje je smešna lupa...'
Ja IMAM osjećaj da je prije bilo opuštenije i polaganije, ali ne znam zašto, razmišljala sam već o tome, i spominjala pred mamom (pa nisam dobro prošla), tako da je jedini zaključak koji mogu donijeti da mi se to samo čini jer sam bila dijete bez obaveza.
Jedino što mi se čini da je stvarno bilo drugačije jest to da su djeca prije puno ranije postajala samostalna, da su išla sama u školi i na aktivnosti, da su sama brinula o školi itd. Što ne znači da mislim da je to bilo dobro.
Anemona i seni..Ma dajte curte, nisam ja oštrokonđa, to se vama samo čini...
Moja mama i moja none misle da je sada super, a da im je bilo koma prije. Što je objektivno? Subjekitvno je ipak jače od objektivnog.
Anemona i seni
I ja sam malo razmisljala kako je meni bilo u djetinstvu i in moje pozicije bilo je odlicno. Roditelji i mi sestre smo dolazili u 16 sati doma i nakon toga je bilo sve laganini. Nismo imali brdo izvanskolskih, a kamoli vrtickih aktivnosti. Samo smo isle na jezik.
Ja se ponekad osjecam ko nemajka kad kazem da moji idu samo na sport. Vecina ih ide i na jezike, i na glazbene i na sto drugih stvari. Tesko da ces vidjeti dijete, pogotovo skolsko, koje ne ide na neku aktivnost. Prije to tako nije bilo...
i ja se pitam isto kao bhany
Iako meni nije pregust raspored kao mnogima od vas ipak troje male djece i ja sama s njima pola mjeseca je hrpa obaveza.
Ja volim biti organizirana i imati odreden raspored dana i tjedna i tako kad je sve po planu stignem napraviti sve osnovno -OSIM ŽIVJETI U TRENUTKU I UŽIVATI DOKRAJA. A oni spontani trenutci kad sam napravila nešto neuobičajeno su oni koje pamtim kao najsretnije. Primjerice, srela frendicu neki dan i neplanirano i ostala s djecom u gradu do 15h,umjesto do podne nismo taj dan imali ručak i nisu odspavali po danu na vrijeme ali smo svi uživali.
U tim pretrpanim rasporedima rutina je ono što spašava, ali i ubija život. Zato se može ponekad nešto napraviti da bi uživali ka osjetite da vam je pun kufer svega, nakon posla skupit djecu, odite u park, na kavu u kafić blizu igrališta, nema veze ako jednom mjesečno propuste engleski ili sport, prolistajte novine ili časopis dok se oni igraju, pravite se da vas doma ne čeka hrpa veša i prljav stan. Normalno da bi bio život kaos da ovo radimo svaki dan ali ništa strašno se neće dogoditi ako ovo ponekad svi napravimo.
Znam jednu obitelj koja je stvarno napravila radikalan potez i reselila se u manji grad kad su vidjeli kako žive i preporodili se. Zato ne treba misliti da je naš način života neizbježan i da ništa ne možemo promjeniti. Da sam kronično umorna i nezadovoljna bila bi spremna na drastične poteze.
ja kao apsolutni protivnik "života u letu" mislim da je bilo polaganije. lakše ili ne, kako kome. mojoj mami sigurno nije bilo lako jer je radila dvokratno, uz dvoje djece i nula pomoći sa strane. pa je trčala u 12 po mene u vrtić i spremala ručak, u 16 opet na posao do 19 sati. a ja na čuvanje. viđale smo se, 1,5 sati na dan. kad sam krenula u školu bilo je lakše.
i tu opet dolazim do olakotne okolnosti da joj je posao bio zgrada prekoputa, teta čuvalica ista zgrada, vrtić 3 min.
bar nešto! i ja živim u manjem gradu i prezadovoljna sam! dijete mi svagdje samo ide, pogotovo sad kad je veća. dok je bila mala naravno da smo je mi vodili ali ni to nije problem kad ti je sve na max 10 min.
i imam bar troje ljudi na koje mogu računati kad mi zagusti, i isto tako oni imaju mene. a to je neprocjenjivo.
i moj grad ima jako puno mogućnosti, od sportskih aktivnosti do glazbene škole, stranih jezika itd...
ima više srednjih škola uključujući i gimnaziju. ima i višu i visoku školu..
ukoliko moje dijete poželi ići u školu koje ovdje nema, a Bože moj ići će...
po meni je veliki grad idealan za studiranje i mislim da je to posebna životna škola otići od kuće u tom periodu i osjetiti dašak slobode
i svega što studentski život sa sobom nosi!
ali za mene, ne hvala. ja jednostavno ne želim provesti svoj život u gledanju na sat, trčanju na tramvaj i nerovozi i pritisku!
skroz sam easy tip, ovako nešto kao Anemona.
daj da sam kući do 3-4, da stignem popiti kavu u svom vrtu, vidjeti prijatelje, družiti se s djecom i mužem, neću da živimo jedni pored drugih
umjesto jedni s drugima. razumijem da neki ljudi nemaju izbora, razumijem da imaju i da to je njihov izbor i to je u redu.
samo što se meni to čini tako nehumano i toliko udaljeno od onoga što ja želim za svoju obitelj...
Moji ne idu na ništa. Ne žele pa ih ne forsiram. Što se tiče usporedbe danas/prije, meni se čini da je ipak samo stvar u tome što smo bili djeca pa nam se činilo da je sve puno opuštenije i jednostavnije. Mislim da je danas puno toga jednostavnije (internet, mobiteli, tehnologija općenito koja nas je puno unaprijedila) ali i teže jer većina ljudi puno radi za male pare, nitko sebi ne može priuštiti kuću, stanove itd bez da se doživotno uvali u ogromne kredite isl..prije je bilo drugačije p otom pitanju.
MM i ja smo se, dok smo još bili bez djece, preselili u malo mjesto izvan grada u namjeri da pobjegnemo od gužve i jurnjave. Preporodili smo se. Od kuće do posla samo jedan semafor. Nekoliko dućana, banaka, zatim škola, vrtić, knjižnica, pošta, općina, sve u krugu od 100 metara. Istina da do tog centra imamo nekoliko minuta vožnje autom, ali kad dođeš, parkiraš (ne tražiš mjesto, nego samo - parkiraš) i sve je tu. Osoblje na šalterima je ljubazno, nigdje gužve, divota!
Onda je došlo prvo dijete. Sve je bilo lako dok nije krenuo u školu i na slobodne aktivnosti. Jedna u jednom mjestu, druga u drugom. No dobro, nije neki problem četiri puta tjedno vozati ga. Dok on trenira ja čitam knjigu, obavim kupovinu ili se prošetam. U početku mi je takav raspored činio zadovoljstvo, no pred kraj školske godine sam počela računati koliko ću ga još godina morati tako voziti.
A onda je došlo drugo dijete. MM radi poslijepodne, a sina treba voziti na trening. Što drugo, nego bebu u auto, pa s njom hoćeš-nećeš u šetnju sretna da ne pada kiša. Ako je vrijeme baš ružno odvezemo se doma, pa za sat vremena natrag po njega. Računica s kraja prošle školske godine dobila je na težini.
E, onda je došlo treće dijete. Angažirali smo baku (da, imamo je
Da mogu ponovo birati, za stanovanje bih opet izabrala mjesto izvan grada, ali ono u kojem ne trebam za svaku sitnicu sjedati u auto.
Što se dnevnog rasporeda tiče, sada sam kod kuće s djecom pa imam dovoljno vremena za obavljanje najvažnijih kućanskih poslova. Volje i snage je nešto manje, a kriterije sam odavno srozala. S dolaskom svakog djeteta su sve niži.
Dok MM i maleni još spavaju odvezem najstarijeg sina u školu, obavim kupovinu i isplaniram dan.
Prijepodne mi uglavnom prođe u hranjenju, presvlačenju i igranju s djecom. Pospremam usput što dohvatim. Skuham ručak.
Nakon ručka smo u raznim kombinacijama na relaciji kuća-škola-trening-kuća.
Svi se okupimo oko 16 ili 17h, a kad MM radi poslijepodne, u suprotnoj je smjeni od školarca, pa smo svi zajedno tek oko 20h.
Trenutke za sebe pronalazim rano ujutro ili navečer kad svi pozaspu.
Zadovoljna sam tempom svog života, jedino bih putanju javnog prijevoza rado približila kući, da školarac može sam u obavljanje svojih aktivnosti.
Ja se samo nadam da će ljudima doći iz dupeta u glavu pa će shvatiti da im više ne treba ni liberani kapitalizam. Vjerujem i da će jednom svanuti dan kada ćemo moći i znati samoupravljati svojim vremenom, zemljom, poslom. Znam da zvučim kao utopist, ali prosvjedi od Amerike do Grčke pokazuju da će valjda doći i taj dan.
Divim se svima vama koji možete funkcionirati tako da ste gotovo cijeli dan na poslu, tako malo s klincima. Uopće to ne mogu zamisliti. Uopće ne znam kako bih stizala sve ovo što radim uz posao. I sada hrpu poslova radim noću (kupaonica, peglanje, spremanje) dok dijete spava jer i ovako imam osjećaj da ju stalno zakidam za nešto (čekaj dok mama napravi ovo, čekaj dok skuham ono...).
I sve te aktivnosti. Uh, meni to izgleda previše. Iako, kada mi dijete bude starije, voljela bih da ide na neke njih, naravno, one koje bude sama odabrala (nadam se, što manje tih sportskih, valjda će se izđipati po parkovima).
I kad krenem tražiti posao, nadam se da ću naći posao u struci, u školi i da mi dijete nikada neće morati biti tako dugo po boravcima.
Moj život je sličan opisu Daedi(i ja često kuham ujutro) i ana.m (pravilo-svaki dan bar jedno kuhano jelo, da sjednemo zajedno oko stola), pitanje koje postavlja BHany i mene često muči, zašto mi se čini da prije 30 godina, uz oboje roditelja koje su radili ja se ne sjećam stresa, svega isplaniranog, užurbanosti i manjka vremena?! Jel to zato što djeca ne primjećuju napore roditelja u svakodnevnim obavezama, a sad kad sam roditelj naravno da mi nije lako?
Moj dan starta u 5 i 10, uglavnom. Tada počinje higijena, kafa, kuhanje, pospremanje veša. Budim u 5 i 40 jedno. Budim u 7 drugo, i onda ja odlazim na posao. MM budi njamnju, sređuje je oko 8 i onda ona ide na čuvanje. Ja radim od 7 i 30 do 4, ali sam 20km od radnog mjesta pa putujem ujutro 25 minuta a popodne i više od pola sata. kući dloazimo svi u različito vrijeme, beba dolazi zadnja, i onda ručak. Nakon ručka, djeca malo pomažu, a zatim se igraju. Sin ide na sviranje, i uskoro na rukomet, kći ima FB
Vrlo često mi nedostaje vrijeme za ljenčariti, ili što bi moji prijatelji rekli, blentiti, znate ono sjesti u kafić, jesenji dan, sunce, i piti kaficu nekih 2 sata. Ili ujutro pošteno odspavati, bar do 10, ili se okupti ko čovjek, bar nekih 40 minuta samoće u kupatilu, pa se namazati, pa se nalakirati, a ne ja uglavnom izlazim uvijek poluobučena, jer eto nešto im trebam. samo mi to nedostaje, malo vremena za mene(i MM naravno), ljenčariti u krevetu ujutro nakon sexa, gledati dobar film bez prekidanja i slično. znam po ovo dvoje starijih da će i ovaj period proći, tamo već oko 6-godine, vole oni malo da seosamljuju, samostalni su, pa eto onda se valjda kroz smiješak sjetim svega ovoga.
meni je otprilike kao što piše i amadea
moj je tempo ludi (napisah ga negdje gore), iako živim (vratila se) u manjem gradu i sve mi je na 5 minuta - bilo pješke, bilo autom
dakle stvar je ipak, uz posao i mjesto/grad u kojem živimo, rekla bih, i u količini obaveza, organizaciji i interesima djeteta (pa i roditelja)
recimo kod mene bi se moglo primjeniti da, osim što me život podario nekim uvjetovanostima kao što je briga o roditeljima i potreba za liječenjem u drugom gradu te, samim tim, čestim izbivanjima za vikend... blizina omogućava mom djetetu da ostvari većinu svojih interesa (ne sve, za toliko ipak nema dovoljno sati u danu
istina, manji grad nudi nešto lijepo i mi često 'gubimo' dio svog slobodnog vremena za odmor (taj mi dio najviše nedostaje...odmor i opuštanje ...kad ne radim ništa) da bismo npr. šetali centrom grada ili skočili na neko događanje koje se odvija ...jednostavno jer nam je blizu i usput...
da nije manjeg grada, ne bismo to sve ni stigli već bismo više vremena gubili na vožnju i put od točke A do točke B...dijete bi vjerojatno išlo na jednu aktivnost, a mi ne bismo, ni uz najbolju volju, npr. mogli tako često posjećivati roditelje u drugom gradu...a ni ostalo što sam ranije nabrajala...
mi smo još dovoljno daleko od nekih aktivnosti tako da se time još koju godinu ne moram zamarati, ali tempo je grozan!
ja radim u smjenama, i vikende, tako da su zajednička druženja rijetkost. MM radi ujutro ali svaki slobodan trenutak radi nešto po kući koja je stara pa stalno nešto sređujemo. osim toga (pre)često ide na fuš kako bi išta od toga mogli napraviti. bude mi žao i njega, i mene, najviše djeteta. ovu nedjelju smo prvu od tamo negdje 5. mjeseca proveli zajedno, bez radova, gledanja na sat. milina!
nije da ne stignem ništa napraviti, pogotovo van sezone kad imam normalnije radno vrijeme, ali fali mi vremena za nas, da ne moramo juriti za svakom kunom.
u vezi onog života nekad..... moji su roditelji s jednom prosječnom plaćom i dvoje djece napravili kuću i vozili novog fiću
prva ću priznat da sam si također za puno toga sama kriva. rekla bi moja svekrva, vrećice su nas razdvojile. kad idemo u slavoniju, par tisuća na gluparije, pa za rođendane pokloni, pa 3 para cipela po sezoni, gluparije raznorazne, nema kraja. sve se uglavnom vrti oko para. to me najviše boli jer najbitnije je da smo zajedno, zdravi i sretni.
čvrsto sam odlučila srezati pola toga. sjećam se jednog svog rođendana u ratnom razdoblju, nisi imao ni gdje što kupiti, mama nije imala od čega ispeći tortu. gosti su posluženi bombonima a na poklon sam dobila naranče. i bilo nam je super! ja bih to nazad.
za koji tjedan idem na godišnji, praznih ruku. ako otvorim temu sa svekrvinom uzrečicom u naslovu, znači da plan nije bio dobra ideja.
upravo tako i mi. moji roditelji me NIKAD nisu odveli na sljeme ili tako neki izlet. a zivjeli smo u ilici. jos smo i zivjeli s maminim roditeljima koji su obavljali vecinu posla s nama djecom. mame i tate se sjecam vise onako u magli, dodju s posla, pohvale moj novi crtez, i to je to.
mislim da je ranije bilo lakse i zbog toga sto je u puno obitelji zivjelo vise generacija pod istim krovom (da, famozne bake
ni malo ne zalim za komunizmom. tad je bilo tako, sad je ovako. koliko god sad u globalu (bar mojoj okolini) tempo zivota jest zesci, imam osjecaj da ono malo slobodnog vremena koristimo na puno kvalitetniji nacin (opet, bar moja okolina) nego nasi roditelji.
a glede preseljenja u malo mjesto, ne znam... imam prijatelje koji su preselili i ili su pozalili ili nisu pozalili ali se puno rjedje vidjamo. najveci je problem sto svaki dan hrpu vremena provode u autu, sto smatram ogromnim gubitkom vremena i zivaca.
Nije bit preseljenja da budeš u malom mjestu nego da ti sve bude blizu, bez obzira gdje to bilo. Ako je posao u malom mjestu i ako je izgledno da ćeš ga zadržati, onda se preseliš. Prije toga provjeriš da li malo mjesto ima školu (barem osnovnu) i tako to...
Ja nisam ostala u manjem mjestu jer tamo nisam mogla dobiti posao kad sam završila studij. Moji prijatelji koji su tamo ostali imaju ležernije živote ne zato jer su u manjem mjestu nego jer im je posao u pješačkoj zoni s kućom/stanom.
Negdje sam napisala da se mi ne selimo iako nam je stan pretijesan baš zato jer je sve blizu i na dohvat ruke, klinci mogu pješke u školu i servisiraju sami sve svoje aktivnosti (jezici, glazbena). Da se preselimo, to ne bi bilo tako pa smo se odlučili ne seliti dok djeca ne završe osnovnu školu, a onda - kako bude...
Tempo života bio mi je neusporedivo teži dok mi je posao bio udaljen 17 km u jednom smjeru, iako to za zagrebačke pojmove stvarno nije puno.
Koliko ćeš vremena provoditi u autu nema veze s time stanuješ li u malom ili velikom mjestu, nego koliko ti je kuća udaljena od posla. Ja živim u malom mjestu i na poslu sam za 15 minuta lagane vožnje bez gužve i zastoja, dok kolegici iz grada jedan dan treba pola sata, a drugi i 45 minuta.
Istina, druženja s prijateljima nam se jesu prorijedila, ali kako netko gore reče, ne možeš imati sve. Kad sve zbrojim, ne bih se vratila u grad.
Izleti vikendom... dobro ih se sjećam iz vremena svog djetinjstva, a organiziramo ih i danas.
Ne znam, to mi stvarno nije problem (osim što škrtica u meni kuka nad potrošenim benzinom)
Od kuće do posla imam cca 20km, radim od 8 i nikad ne krećem prije 7, 7 i 10. S tim što vozim i djecu u vrtić.
tempo je takav da si ne možemo i ne smijemo dopustiti da jedno od nas bude bolesno.
i to je strašno...
eto.
Ne mogu svesti kuknjavu samo na potrošeni benzin, vožnja na posao je meni puno više od toga. Tu je i amortizacija auta, češći servisi, kvarovi radi prelaženja velike kilometraže, potreba za novijim autom radi manje potrošnje, a veče sigurnosti, izgubljeno vrijeme... i u konačnico nesigurnost svakodnevnog putovanja na posao.
Mi se uopće ne vozimo autom, niti ja, niti MM. Koristimo isključivo javni prijevoz.
E da koristim javni prijevoz kukala bih sigurno
Doma bih putovala bar sat i pol.
Ali to mi ni nije izbor (vjerojatno bi ga ona ista škrtica i odabrala) jer vozim djecu u 5 km udaljeni vrtić.
Ima i kod nas vrtića, ali nismo ga htjeli mijenjati kad smo se selili.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom