Dan sjećanja, na Vukovar

[SikaPika]

ne znam, da se sada nađemo u ratu, ne daj Bože, pobjegla bih na Mars
nikada, baš nikada ne bih htjela da rat ugrozi život mog djeteta, muža, obitelji radi zemlje, naroda, jezika...
ali, s druge strane, želim poštovati ljude koji su s tim uvjerenjem išli na bojište, ne mogu prijeći preko toga
ja ne bih, ali oni jesu, oni su, barem većina njih čista srca išli u rat, no, u što se to pretvorilo, u kakve zvijeri je rat njih pretvorio, ne želim misliti
u kakve ruševine je pretvorio njihove obitelji, cijelo ovo društvo, to je najgore
i zato, jedino što mi je sveto i što nikada ne bih pogazila je moja obitelj, a obitelj se ne čuva pod granatama
kad grmi i sijeva, skrivaš se u zaklon, ne boriš se sa višom silom
od zla se treba skloniti

[MarijaP]

ne znam, da se sada nađemo u ratu, ne daj Bože, pobjegla bih na Mars
nikada, baš nikada ne bih htjela da rat ugrozi život mog djeteta, muža, obitelji radi zemlje, naroda, jezika...
ali, s druge strane, želim poštovati ljude koji su s tim uvjerenjem išli na bojište, ne mogu prijeći preko toga
ja ne bih, ali oni jesu, oni su, barem većina njih čista srca išli u rat, no, u što se to pretvorilo, u kakve zvijeri je rat njih pretvorio, ne želim misliti
u kakve ruševine je pretvorio njihove obitelji, cijelo ovo društvo, to je najgore
i zato, jedino što mi je sveto i što nikada ne bih pogazila je moja obitelj, a obitelj se ne čuva pod granatama
kad grmi i sijeva, skrivaš se u zaklon, ne boriš se sa višom silom
od zla se treba skloniti

vec sam nekoliko postova izbrisala. Jese li ti ok?

[Danka_]

SikaPika, ne možeš pobjeći kad se nađeš u okruženju, elementarna fizika, jel.

[dorotea24]

ne znam, da se sada nađemo u ratu, ne daj Bože, pobjegla bih na Mars
nikada, baš nikada ne bih htjela da rat ugrozi život mog djeteta, muža, obitelji radi zemlje, naroda, jezika...
ali, s druge strane, želim poštovati ljude koji su s tim uvjerenjem išli na bojište, ne mogu prijeći preko toga
ja ne bih, ali oni jesu, oni su, barem većina njih čista srca išli u rat, no, u što se to pretvorilo, u kakve zvijeri je rat njih pretvorio, ne želim misliti
u kakve ruševine je pretvorio njihove obitelji, cijelo ovo društvo, to je najgore
i zato, jedino što mi je sveto i što nikada ne bih pogazila je moja obitelj, a obitelj se ne čuva pod granatama
kad grmi i sijeva, skrivaš se u zaklon, ne boriš se sa višom silom
od zla se treba skloniti

da su ovako razmišljale sve one "zvijeri" što su branile našu domovinu ne mogu ni zamisliti kakva bi nam današnjica izgledala. mašti na volju, tko zna.

[apricot]

Tako tužno i tako istinito...
Bravo, Zorane!

http://bigblog.tportal.hr/spranja#29089

[zhabica]

sika pika ružan ti je post :/
muku mi je stvorio :/

[Tashunica]

sika pika ružan ti je post :/
muku mi je stvorio :/

oooo da...

[cvijeta73]

ne znam jeste li ovo pročitali:
http://www.jutarnji.hr/boris-dezulov...caj---/988018/

i uostalom, tekstovi bojana glavaševića i šprajca su prilično snažni i opisuju i moje misli o vukovaru.

sika pika, nije ti to baš tako kako ti govoriš i zamišljaš. život je malo drugačiji. jedan dan živiš u prekrasnom gradu, kako piše, s drvoredima, dvorcima, parkovima, radiš, živiš lijep život. u gradu, kako kaže ono - da baciš gumb u zemlju, narastao bi kaput.
onda misliš, ma neće to dugo. ne može to dugo. ljudi smo, dvadeseto je stoljeće, nekako će se dogovorit.
al dogovora nema, tu si, u uniformi, braniš grad, braniš svoj život.
al s druge strane su jači. polako ubijaju grad.
nemaš više gdje, sad kad vidiš da nema pomoći, nema spasa, kasno je. u slijedećem trenu u grad ulaze nekakve čudne vojske, razularena horda.
i kreće užas.

a i mene je štrecnulo ovo sa zvijerima. pa moram još malo, ne zamjerite.
imaš 19 godina, upisuješ se na faks. pred tobom je najljepši period života. rat? šta je to rat? o čemu vi? partizani i njemci?
zvono na vratima. mama otvara. poziv. za vojsku.
ok, student si, studenti ne idu u rat. odslužio si JNA, onako kako se onda služilo, stvorio druga do groba - i, uz koju, kako se ono zvalo, rezervu, to je trebalo biti to od rata i od vojske do kraja života.
za tjedan dana si u kampu za obuku. na istom mjestu gdje si provodio srednjoškolska ljeta, i gdje si se opijao na plaži.
i dalje misliš da si student. i da ne ideš u rat. to tamo neki drugi.
postrojavanje. njih oko 2000 stoje u redu. neke od njih i znaš, ljudi imaju djecu, obiteljski prijatelji.
i dalje misliš da tu ne pripadaš.
al ako ti ne pripadaš, oni još manje pripadaju. tko onda tu pripada? i shvatiš da upravo si ti taj koji tu pripada.
u slijedećem trenu si u kamionu koji preko vratnika ide u liku, naoružan, s oružjem koje jedva znaš rastavit i sastavit, u uniformi ZNG-a, sve je još nekako dok se vidi more. kad pređeš vratnik, nema više mora, nema više ni studenta.
ti, koji si se dva put na dan tuširao i pet put na dan jeo, dva mjeseca se ne pereš, godinu dana jedeš konzerve i godinu dana si u rovu dok preko tebe lete granate. prvi put se usereš od straha. doslovce. za dva mjeseca više niti ne saginješ glavu, po zvuku znaš di će past.

a da objasnim zašto me je štrecnulo, onda završi rat, upoznaš cvijetu73 i dobiješ J i M

[apricot]

[kata.klik]

kad grmi i sijeva, skrivaš se u zaklon, ne boriš se sa višom silom
od zla se treba skloniti

od zla se ne možeš skloniti, ono će te naći i na marsu (osim ako neki drugi ne žrtvuju svoje živote za tvoju guzicu) ....a grom te može pogoditi i ako si u zaklonu....

[Tashunica]

cvijeto

nekako sam svake godine sve osjetljivija na ovaj vukovar, ma i sve ostalo, ali ovo posebno.
i zato mi sikin post uopće ne sjeda.
kao i objava razgovora dedakovića i tuđmana (ima li onaj smajlić koji riga)

[zhabica]

cvijeta moja,

i mene je baš štrecnulo :/

pišem pa brišem, bolje da ipak ništa od onog što bi htjela ne napišem, stvarno mi je muka :I

ne znam Sika pika jesi ti svjesna koliko si obitelji, muževa i očeva, a čije žene, kćeri, možda i oni sami, pišu tu na forumu, uvrijedila ovim svojim postom?

[Forka]

SikaPika

Cvjetuška ... divan post...

[Marna]

SikaPika, ponijele su te krive emocije.
Nije valjda da je, po tvom mišljenju, "Volim Hrvatsku, odo' ja u Njemačku" ispravan put? Ili Mars, svejedno.
Svi volimo svoje obitelji, žrtvovat ćemo i svoj život za nju, posebno za svoju djecu, ali da smo svi odselili negdje Vani radi sigurnosti svoje obitelji, kod rođaka u SAD-u ili na Borneo - tko bi ostao, jel' bi bila barem šačica jadnika koja bi potpisala bezuvjetnu predaju, kapitulaciju?

Svaki rat donosi patnju, nepravdu, zlo, ali smo dovoljno humana bića da se odupiremo tome, pa i onda kad je agresor milijun puta jači i nadmoćniji!
Ljubav je ona koja ne umire i koju se ne može ubiti - to je ono što želim Vukovaru i njegovim građanima - iako je teško šetati ulicama i gledati one koji su te jučer prezirali, tukli, ubili nekog iz obitelji ...
Ni med cvetjem ni pravice ...

[Kosjenka]

n
a da objasnim zašto me je štrecnulo, onda završi rat, upoznaš cvijetu73 i dobiješ J i M

I mene štreca. Ja i mm smo bili mali, moj otac je teško nastradao netom pred rat pa je svoj obol dao na drugim poljima,pa možda ne razumijem. Ali znam svog ujaka, znam svog tetka, kuma, komšiju koji su se vratili svojim obiteljima, poslovima. Kojima rat nije opravdanje da zanemare iste, nego odrađuju svoje, odgajaju djecu, kad se da prostite pljuje po fržavi onda je pljuju ko građani, ni više ni manje jel su bili branitelji. Ok, iskoristili su neke povlastice pa su uvezli auto ili im je dijete dobilo koji bod pri upisu na faks, ali to im zamjerit ne mogu.
A dali bi isti ti opet se postrojili i opet uzeli oružje i išli branit svoj dom, svoju obitelj...vjerovatno bi, jel tko će ako ne oni?
Mada ima i ljudi koji su bili zvjeri, ali nekao vjerujem da su oni jednostavno takvi i da nije bilo rata da bi bili možda malo manje zvjeri, ali da tu čista srca ne bi bilo ni u drugim uvjetima rat im je samo pomogao da izvuku i nađu opravdanje za ono najgore u sebi.

[lisica]

joj...
još pamtim mirise 91., suncem obasjane Bosanske planine i lavež pasa. Na tv-u ružne slike neke "balvan revolucije" i izbezumljenu mamu i baku kako se došaptavaju. I nema tate..hm..milicija dođe i čujem da urlaju i urla moja mama i vidim dedu kako preko bašte nosi sjekiru u desnoj, nonšalantno, u plavom mantilu..
i pamtim samo zvuk tih milicijskih kola na šljunku pred kućom, noću i danju..sjekira je pored vrata. mama je bahata i ne da se. čim odu čučne i plače na sav glas..tata je odveo dečke, neke momke u zagreb..i oružje..u balvan revoluciju.
dva tjedna je trebalo da mama ostane bez posla i da nam se obznani da rušitelji jugoslavije u bosni nisu dobrodošli. Troje djece i moja mama na zagrebačkom autobusnom kolodvoru.. tata u čudnoj uniformi-godinama sam "tu zvijer" viđala tako obučenu u prolazu kad bi došao oprati se i ići dalje. Radioamateri su tu i tamo javljali da je živ i da nas voli..
Prvi put je ranjen 14. 11. 91. i vijesti iz Vukovara i ono čuđenje da zašto ih glavni šalje samo stotinu po stotinu tjedno tamo, ko ovce na klanje..
I južno bojište kasnije, čak i Hercegovina..vratila se zvijer, ranjena, umorna..sa očima i dušom mog tate.
Gledam ga ponosnog i tužnog, puno smo prošli s njim i zbog njega i ja sam još uvijek beskrajno ponosna na njega.
Pričam svojoj djeci o svom ponosu, nek budu pošteđeni rata. Ali ako zatreba..
Vukovar me boli. Kakvo raspirivanje mržnje? Ostala je gorčina i bol. I sjećanje i na Borovo, Ćelije, Knin..

[kata.klik]

nemojte da se ovo pretvori u zgražanje nad jednim postom,
ostavite ovdje svoje sjećanje izbacite iz duše svoje osjećaje, svoja sjećanja, ma koliko bolna bila

[Cubana]

Razumijem što je SikaPika, iako vrlo nespretno, htjela reći.
JA bih sad, tad, bilo kad, bila svim srcem za "bijeg u Njemačku". Samo da mi cijela obitelj, moji najmiliji, ostanu živi.
Ali isto tako znam da je to neizvedivo. Jer "bijeg" nije svima način brige za svoj dom i obitelj.
Gledati na TVu kako netko brani tvoj dom, dok ti jedeš kebab u Minkenu, nekima je neprihvatljivo i izjeda iznutra.

[pepi]

moja zvjer...

otac poginuo,
majka, sestra i daleko (ali barem na sigurnom)...
kuća razrušena do temelja
odlazi u nepoznato,
ne zna da li je to kraj
150 ljudi 30 kvadrata
beton, prljavština,zima,uši,
borba za sredinu kruha,
žlicu šećera,
svakodnevne prozivke, ispitivanja,
pognute glave, ruke na leđima
20 kg manje,

a onda sunce, proljeće,
dolazak na sigurno,
izgubljenost,
još uvijek pognute glave i ruke na leđima,
ali sloboda i prilika za novi život...

[mitovski]

Ja isto pišem pa brišem....
Mislim da Sikapika nije htjela nikoga uvrijediti, možda se nespretno izrazila.
Znam nekad s MM-om pričati o ratu i svemu što se dogodilo i jednom sam mu rekla da uopće ne znam kako bih izdržala da je on na ratištu i da moram čekati vijesti o tome dali je živ ili ne i onda sam jednom u afektu i iz ljutnje kad vidim što su ljudi na vlasti tada i danas napravili od ove države dok su drugi dali živote i svoje zdravlje rekla da bih ga sakrila da neide u rat. Rekao je naravno da to za njega nebi bila uopće opcija, jer naravno tko bi onda branio naš dom, naš grad, našu državu, prijatelje, rodbinu.
Ja sam ogorčena kako su tretirani naši branitelji danas, oni istinski branitelji. Skoro pa da su postali građani drugog reda. Kad netko kaže da je branitelj, ljudi bježe od njih ( ne svi) kao da imaju kugu. I to mi je nešto strašno, ostavljeni su bez pomoći da se sami bore sa svojim sjećanjima, negdje na granici društva, oni koji su nam omogućili ovu državu i koji nisu ni sekunde dvojili kad ju je trebalo braniti.
Mnogo je otvorenih rana ostavio ovaj rat, rana koje još uvijek jako peku i bole. Dok svi zločinci ne budu kažnjeni i svi nestali ne dobiju svoj grob rane neće zacijeliti.

[BHany]

ja se ne čudim SikaPikinom postu

bar ne u većini...
onaj dio o zvijerima mi nije nikako sjeo…
vjerujem da pogađa puno onih kojima su mili i dragi bili u uniformi i da su se zato svi uznemirili

zapravo ja isto vjerujem da se SikaPika nespretno izrazila…

većina ljudi je išla čista srca u taj rat…i takva se vratila iz njega… samo s ogromnom boli i traumom
ali nedavno smo na temi o presudi raspravljali…bila je ona nekolicina, nadam se debela manjina… drugačijih
neću, ne želim o njima –ovaj puta…ovo je tema o hrabrim, nesretnim ljudima, sudbinama… i gradu…i oni su po meni zaslužili pijetet, ništa drugo
znam, kao i vi, da su ljudi krenuli iz nužde, jada, straha, želje da sačuvaju svoje ...u taj rat

moji prijatelji
dječaci iz školskih klupa…moja osnovnoškolska ljubav koju sam šokirana na tv-u koji sam gledala u izbjeglištvu ugledala u ovoj koloni o kojoj danas piše u večernjaku....
moja srednjoškolska ljubav koja se vratila iz logora…
dečki koji su iz JNA bježali da ne moraju ići na vukovar i samo ostali u uniformama jer nisu htjeli znali/mogli pobjeći u njemačku

a da je rat ostavio posljedice, na obitelji, društvo…sve – pa jest
da je degradirano sve što se moglo degradirati, zar nije?

i da bih voljela pobjeći od rata, voljela bih daleko, daleko…
da bih sve učinila da maknem svoje dijete iz tog pakla – učinila bih
i da bih 'umrla' i da se moram rastati do svog djeteta kako su to učinili moji majka i otac
pitajući hoće li se ikada poslije naći živi
(samo razmišljam kako nam je teško ostaviti dijete u bolnici ili poslati na ekskurziju…kako bih tek ono…)
i sada kad gledam iz svoje udobne fotelje, a s blisko proživljenim iskustvom rata, nema toga što bi me natjeralo da se rastanem od mog djeteta
i da bih voljela da mogu nekako iz toga izvući i nas ostale…odrasle…muža mi
(on je otac mog djeteta…kakvo domoljublje, kakav grad, zemlje, kuća…)

čovjek bi najradije tako razmišljao, ali…jedno debelo ali…

jer nije to tako jednoznačno
rat je sve samo ne jednoznačan
mislim da je nemoguće u datom trenutku jednako postupati kao i kad misliš iz daljine ili iz doba mira…
…zbog ovoga što piše cubana
zbog svega onoga što jesmo, a ne sačinjava nas samo ljubav prema djeci i obitelji
treba moći živjeti i sa svojim odlaskom

sjećam se kad sam došla u zagreb, kako sam mrzila…da mrzila…neke vršnjake koji su mi pričali kako je glupo ići u rat i kako nema razloga boriti se…za koga ili što…važno je ostati živ

kako nema…ja sam samo vidjela da mi netko ubija prijatelje i rodbinu, grad, kuću, školu ulice na kojima sam odrasla, zaljubljivala se, vozila biciklom, šetala, moj vrt , moj…cijeli moj dotadašnji život…
tako sam razmišljala ja
i tada sam čekala svako primirje (ne mir, samo primirje) u nadi da će mi roditelji dozvoliti da i ja dođem kući …samo na kratko
i došla sam za novu godinu 91/92 u zamračenje, granate i naravno ponovo prekršeno primirje…samo da ih vidim…da ih ne ostavim u besmislu tom…i opet otišla, ne znam koliko je to kome značilo, ja sam osjećala da nisam napustila sve ono što ja jesam, a kad sam odlazila da ih izdajem sve, još jednom ponovo…
…jesam li bila čudna…zašto, zbog čega se takav osjećaj javi…kad bismo trebali biti sretni što smo daleko od zla…

ja zaista razumijem SikuPiku što se tiče sklanjanja od zla

ali nisam sigurna da nam situacija u kojoj se nađemo, okolnosti, ali ponajviše naš unutarnji glas savjesti, uvijek dopušta da činimo ono što si razumski odredimo kao najbolje za nas


svašta sam nadrobila, moja razmišljanja...nadam se da je shvatljivo...
pisala sam puno tih dana...svoje misli, baš ću pokušati pronaći neke svoje zapise…

[Marna]

BHany, sve je stvar stava, trenutnih emocija, mogućnosti ...
Ne reagiramo svi jednako u stresnim okolnostima.

Možda sam i prenaglila u komentiranju SikaPikinog razmišljanja.
U njenom pisanju izraz zvijer za branitelja izazvala je reakciju kod mnogih.
Oprostimo taj lapsus liguae, a pružimo podršku i suosjećanje ljudima koji ju trebaju.

Na ovom mjestu, na ovom podforumu nježno spustimo ružu sjećanja za nevine žrtve Vukovara i za sve one koji su darovali svoj život za slobodu domovine.

[Zdenka2]

zbog svega onoga što jesmo, a ne sačinjava nas samo ljubav prema djeci i obitelji
treba moći živjeti i sa svojim odlaskom

BHany je sažela sve bitno u ovoj rečenici.

[dorotea24]

a je ispala paljba po SikiPiki na kraju, ali stvarno ovdje tome nije mjesto i ja bih čak predložila da se zbog poštovanja prema žrtvama ovaj dio obriše. jednostavno je na krivom mjestu počela o krivim stvarima. no razumijem ju i ja.cura je vjerovatno kao i ja doživjela većinu ratnih "radosti". kad se sjetim tih vremena iako sam bila osnovnoškolka i srednjoškolka pa ni meni se ne da prolaziti sve iz početka, a naručito sad kad imam svoju djecu. tad sam imala prvu ljubav i sjećam se koliko mi je bilo grozno čučati u podrumu i čekati da prođe granatiranje da saznam jel sve uredu s njim i samo sam strepila da granata ne padne na njegovu kuću. on nije imao ni telefon ni podrum, a bome nije bilo ni mobitela tada. pa kad se sjetim koliko mi je puta prozujala iznad glave i koliko sam puta za dlaku izbjegla smrt ma što mi to treba danas. no onda je sve izgledalo drugačije. kada si u toj situaciji stvari izgledaju drugačije. baš kako je BHany odlično rekla. mi smo u osijeku ostali do zadnjeg trenutka kada je bila evakuacija i kada su granate padale skoro pa danonoćno. moja mama je bila trudna i nije htjela napustiti svoj grad. vratili smo se odmah nakon onog famoznog primirja dakle u siječnju jer je moja mama htjela roditi u svojoj domovini, a ne u finoj udobnoj švicarskoj bolnici. ja sam jedva čekala doći kući, plakala sam svaki dan, a sad iz svoje fotelje u zamišljanju nekog potencijalnog rata pomišljam da bih ja rađe rodila u toj švicarskoj bolnici. no problem je što nisam u toj situaciji i što u ratnom stanju srce radi na drugačiji način. ono te vuče da braniš svoj dom i svoj identitet. netko puškom, a netko na način da pokaže zube ne dajući se otjerati sa svoga i pokoriti se okupatoru.
eto na kraju mi je mama rodila u podrumu osječke bolnice pod zračnom uzbunom, ali unatoč svemu bar je imala prirodan porod, možda bi joj mnoge ovdje pozavidjele na njemu. ona leži u jednoj prostoriji, u susjednoj se kuha čobanac, doktori, sestre, pacijenti, svi zajedno i svi jednaki, doktor ju pogleda i kaže, a ovo je četverorotka ta će roditi ko od šale. drip joj nisu ni davali, nikakve lijekove, u trenutku izgona nestane struje (nije se ni generator upalio), babice pale svijeću i taman se generator pali

[SikaPika]

žao mi je što me niste razumjele, žao mi je što sam vam se zamjerila, stvarno mi je žao
neću reći da nisam tako mislila jer jesam
za mene je rat neprirodna stvar, ubijanje čovjeka je za mene neprirodno i ne mogu se s tim pomiriti nikada i nikako
a vi kako god
to što su se ljudi borili za moju guzicu, hvala im, kao što sam rekla, što god mislila o ratu, ne mogu preko činjenice što su ti ljudi, među njima i moj brat učinili za nas
kada sam rekla zvijeri, nisam mislila na vukovarske branitelje, nisam mislila na dječake poput Cvijetinog muža, mog brata, mog svekra, koje je rat zatekao, povukao, neke progutao, neke ispljunuo u ostacima

evo, bit će 20 godina 5. prosinca kako je moj brat ranjen u Nemetinu, teta i ja iz sela u Vukovarsko - srijemskoj županiji, a sestra i nećak iz Osijeka smo došli u mjesto pod Savom, kod Slavonskog Šamca
nismo imale telefon, sestra je stalno išla kod rođaka zvati tatu koji je ostao u Osijeku da vidi što nam je s bratom, tada je imao 22 godine
te večeri je došla, rekla da je ranjen i da možda neće preživjeti
sjećam se što sam u tom trenutku jela, sjećam se rasporeda stvari u prostoriji, sjećam se straha, boli i nemoći što ne mogu učiniti ništa, što je moj brat negdje, što možda umire, što nije s nama, što je jebeno mlad, moj brat junak
iduće proljeće kad je počeo rat u Bosni svakodnevno su nam nad glavom prolazile granate, s đubreta u drugom dvorištu sam gledala bombardiranje mosta u Slavonskom šamcu, a iz Bosanskog Šamca se jedva izvukla par dana prije, u srijedu Velikog tjedna pred taj Uskrs '92. godine
već smo svi pomalo oguglali na opće i zračne uzbune, ali kad je postalo ozbiljno, otišla sam kod druge tete pitat ih hoće nas odvesti u naše mjesto jer je sada tamo sigurnije, dok smo tetak i ja pričali u dvorištu, doletjela je granata koja je pala u njihovo drugo dvorište, a geleri su rasturali zidove nekoliko metara od nas, pala sam kao pokošena jer nisam skužila što se događa, morali su me unijeti unutra jer od straha nisam mogla hodati
imala sam 12 godina
i sad, kad negdje nešto pukne, ne pomislim da je to pedarta, plinska boca, grmljavina - prva i jedina pomisao je granata
ne volim čuti zvuk ni poljoprivrednog aviona, prva asocijacija mi je rat

kada sam rekla zvijeri - mislila sam na zvijeri poput Glavaša, Merčepa i njima sličnih jer kako nazvati one koji su tjerali ljude da piju kiselinu, silovali i ubijali nedužne

a informaciju o Dedakoviću i Mladom jastrebu koji traže pomoć za Vukovar znam gotovo iz prve ruke već 20 godina
dok su trgovali, strvinari nisu očekivali otpor kojega će pružiti Vukovarci

a rat, rat za zemlju - koju zemlju, ona dva kvadrata u kojem leže očevi, braća, djeca, majke?
jezik - koji jezik? onaj kojeg razmjenjuju sa svojim najmilijima za blagdan Svih svetih
državu - koju državu? onu koja nam i nakon 20 godina ne može dati ništa, ni radna mjesta, ni bolji život, a Boga mi, ni demokraciju; državu koju još uvijek mogu voditi oni koji su je '91. "stvarali" poput Šeksa ili državu koja još uvijek na liste kandidata mogu staviti ratnog zločinca koji nije u toj istoj državi, državu apsurda, boli, jada, zgaženu, osiromašenog duha, osiromašenog bogatstva s tvornicama koje u mom gradu zjape prazne, a ljudi iz očaja svoj teško zarađen ili još ni ne zarađen novac luđački troše po trgovačkim centrima, kladionicama
državu u kojoj se zbog ptsp-a ljudi svakodnevno ubijaju, muče jedni druge, vrše nasilje nad svojim ženama - istim onim ženama koje su blagoslivale njihov odlazak u rat, nad svojom djecom koja pojma nemaju što je '91.-a jer im je jedino važno đuskat na kakvu cajku

i možete vi sebe zavaravati da sve to baš i nije tako
i nije sve
ali je li moralo biti
očito da je..., tada je moralo biti
da je mene netko tada pitao i da mi je dao pušku, i sama bih se borila
gorjela sam tada za svoju Slavoniju
i da se sve to ponovi, duša bi mi umrla negdje daleko, daleko od mojih njiva i mojih toplih ljudi
ali nikada, nikada, nikada nakon onoga što sam doživjela ne bih mogla reći - neka se moj muž i sin idu boriti za našu slobodu,
nikada ne bih mogla ugroziti život svog djeteta zbog države, naroda i jezika

no, čini se da se Hrvatska ne mora brinuti, evo, još uvijek ima majki i žena koje će dati svoje za nju
ja ne dam!

[SikaPika]

sad čitam prethodni post, znam da volite secirati pa ću ovaj put to napraviti sama

u kakve zvijeri je rat njih pretvorio, ne želim misliti

očito je da tu prvenstveno nisam mislila na gore spomenute nego na one ljude koji su krenuli braniti domovinu, a onda se odjednom našli daleko od svoje kuće, od svog "dvorišta" kojeg su prvotno branili
ljude premrzle, gladne, same, uplašene, ranjene, ljude koji ne znaju kada i kako će završiti taj pakao i hoće li se izvući iz njega
ranjena zvijer je najgora
e pa na te sam zvijeri mislila - izluđene ljude koji su gledali smrti u oči, a sami su još živi, koji su pokapali svoje prijatelje, koji su gledali leševe staraca, pred čijim su očima ležala mrtva, silovana tijela žena i djevojčica
to je bio rat '91.
nije rat samo onaj gdje ti pucaš u neki grm u kojem se skriva protivnik pa sad, jesi li ubio kojeg njihovog ili nisi, hoće li tebe metak ili neće
ne želim ni misliti što su radili oni vojnici koji su sve to vidjeli, a upali u neko protivničko selo, među takve slične starce, žene, djecu
ne kažem da su svi bili isti, ali ni za sebe ne mogu garantirati da bih mogla razumno prosuđivati u toj situaciji
a tek oni koji su harač jedva dočekali
možete se zavaravati, ali ima i takvih kojima je rat bio opravdanje za ono što su prije rata možda radili svojoj obitelji, ženama
e to je rat
hvala lijepa, ne bih

[Zdenka2]

Branio se život, zemlja, obitelj, to se branilo.

[sara38]

Naviru sjećanja........
Sinoć, doma, tražeći neke liječničke nalaze koje moram pripremiti doktoru, u ormariću naiđem na memoare i pjesme koje je moj dragi pisao 90-ih godina - bivši logoraš srpskog koncentracijskog logora 1991. godine. Dočekao je slobodu i razmijenjen je na svoj rođendan - zna da se tada drugi put rodio. Izdvojila sam jednu:

VUKOVARSKA MAJKA

Gledam suze vukovarske majke
i pitam se što je kazni bože,
zar je majka nešto kriva
da u miru živjeti ne može.

Svaka suza na licu zastane,
jedna stane a druga je goni,
priča majka svoju tugu
dok sve više suza roni.

Al odjednom suza stane,
majka pogled nebu diže,
bože dragi, bože mili,
što mi uze sve najbliže.

Majko, majko Vukovara grada
ja bih s tobom suze podijelio,
ako mogu zamijeniti tvoga sina,
drugi sin bih tebi bio.

Hrabru majku srce boli,
dom je vuče, doma nema,
iako je sve srušeno,
za povratak sad se sprema.

Majko, majko ostani nam hrabra,
vratit ćemo što je bilo naše,
protjerati sve dušmane
što nam zemlju prekopaše.

(Zagreb, 1993. g.)

[Marna]

ranjena zvijer je najgora


ne kažem da su svi bili isti, ali ni za sebe ne mogu garantirati da bih mogla razumno prosuđivati u toj situaciji
a tek oni koji su harač jedva dočekali
možete se zavaravati, ali ima i takvih kojima je rat bio opravdanje za ono što su prije rata možda radili svojoj obitelji, ženama
e to je rat
hvala lijepa, ne bih

Draga SikaPika, that's the point!
Plus komentar o Glavašima, Merčepima i sličnima.

Časni su oni ljudi koji se nisu natjecali u okrutnostima i zvjerstvima s neprijateljem i nisu se osvećivali na nemoćnima i zarobljenima.
Braniti svoj život, obitelj i dom je časno i sveto, a sve drugo je osveta, mržnja, slijepo ludilo ...

[vertex]

Onaj tekst što je dragonfly prije linkala:
http://blog.vecernji.hr/zvonimir-despot/2011/11/02/silovane-zene-u-vrtlogu-ponizavanja/

Ja to ne mogu rauzmjeti. Možemo li o tome razgovarati? I o drugim žrtvama, koje hodaju istim gradom kao i njihovi mučitelji.

Shvaćam da zvučim glupavo, ali ja to ne razumijem i ne razumijem o čemu se tu radi, a želim znati.
Svjedočanstva silovanih žena su užasna. Ono što ja ne znam, i fali mi u tekstu, su fakti. Što znači da su napuštene od svih? Je li ovakvo sustavno silovanje u ratu drugdje priznato kao ratni zločin, a u nas nije? Zašto im se ne da status žrtve? Što znači da državno odvjetništvo za njih ne mari? Je li to znači da im prepušta da same dižu privatne tužbe (što mora biti nezamislivo teško), umjesto da država to radi na nivou ratnog zločina? Kad žrtva bilo kakvog mučenja vidi svog krvnika u gradu, može li otići na policiju i reći: ovaj čovjek me mučio? I je li onda policija dužna to istražiti, a državno odvjetništvo podignuti optužnicu? Je li možda bilo tužbi, ali (možda samo tobože) bez dovoljno dokaza pa su zločinci oslobođeni? Je li sve to načelno trulo (ako jest, zašto - zašto se država načelno ne želi time baviti), ili se sve ruši na nekim nižim instancama (zbog loših ljudi, potplaćenih, nemoralnih, krivih, šta ja znam kakvih...). Kažu žene da nemaju podršku niti svoje okolone, često niti najbližih. Zašto? U tekstu se tvrdi da se i visoki državni dužnosnici oglušuju na njih. Zašto?

[la_mama]

vertex, i mene je taj tekst povukao. izgleda da je zločin silovanja nejasno definiran. evo jedan dobar tekst:
http://www.women-war-memory.org/hr/p...vodna/show/15/

i mislim da se o toj temi kod nas premalo govori. silovana žena ? sramota za sebe i za okolinu, bez obzira bilo to u ratu ili ne.

[kata.klik]

sika pika, neću te uopće komentirati, niti pokušavati svatiti, jer ne svaćam....a volim svoje dijete, volim svoj život, borim se za njega svaki dan...mrzim rat, granate, dan danas se stresem kad čujem grički top, ali nisu naši očevi, braća, prijatelji išli u rat zbog Šeksa i ostalih, nego zbog tebe i mene i mog djeteta....a kakva nam je država to nema veze s Vukovarom, to je neka druga tema...

ostanite pri sjećanju na Vukovar

[Teica]

kata.klik, isto kao i ti: volim svoje dijete, svoj život i borim se za njega svaki dan

i mrzim rat, isto se stresem kad čujem grički top

i nije rat bio zbog Šeksa i sl. - ma izlišno je pričati o tome!

i da, ostanimo, pri sjećanju na Vukovar

[MarijaP]

Jeste li primjetili da je Suncicina mama u svjedocanstvu spomenula da je u sobi do nje plakao muskarac? Sta mislite zasto? Silovani su svi. I muskarci i tene i starci i djeca.

A zasto se to ne procesuira? Sinisin sin je u svom tekstu priblizio odgovor. Zbog mirne reintegracije. Nije bilo borbe za Vukovar. Lijepo im je receno svi imate amnestiju, ostanite, nema problema. I ostali su.
Kuce su se obnavljale redom kako se tko odlucio vratiti. Oni koji su vac bili tamo, dobilu su obnovu prvi. Prvi su dobili i zaposlenje. Pa su neki silovatelji sad na pozicijama.

A zasto drzava nema sluha za to? Pa zato jer je tako lakse. Puno lakse nego priznati da su Vukovar izdali, da su zlocince amnestirali da su krali, umjesto pomagali.

A kako je tim zlostavljanim ljudima zivjeti? Oni ne zive, vec zivotare.

I svake godine ih mi svi skupa ponovo zlostavljamo kad velicamo "zrtvu" koju su podnijeli. Pa zar je cijena drzave silovani grad? Oni nisu podnijeli zrtvu, vec su zrtvovani i to je ogromna razlika.

Ne znam da li ste ikada imali priliku sudjelovati na pokusajima mirenja Srba, Hrvati i Muslimana? Ja jesam. Vise puta. Organiziraju ih medjunarodne organizacije i sva ta mirenja se svode na isto. Nista se nije dogodilo. Ako mislite da se nesto dogodilo, pricinilo vam se. Sad se svi lijepo zagrlite i idemo promatrati zalazak sunca.
Pa zamisli kako je onda tim zlostavljanim ljudima to slusati!!!

[dorotea24]

Onaj tekst što je dragonfly prije linkala:
http://blog.vecernji.hr/zvonimir-despot/2011/11/02/silovane-zene-u-vrtlogu-ponizavanja/

Ja to ne mogu rauzmjeti. Možemo li o tome razgovarati? I o drugim žrtvama, koje hodaju istim gradom kao i njihovi mučitelji.

Shvaćam da zvučim glupavo, ali ja to ne razumijem i ne razumijem o čemu se tu radi, a želim znati.
Svjedočanstva silovanih žena su užasna. Ono što ja ne znam, i fali mi u tekstu, su fakti. Što znači da su napuštene od svih? Je li ovakvo sustavno silovanje u ratu drugdje priznato kao ratni zločin, a u nas nije? Zašto im se ne da status žrtve? Što znači da državno odvjetništvo za njih ne mari? Je li to znači da im prepušta da same dižu privatne tužbe (što mora biti nezamislivo teško), umjesto da država to radi na nivou ratnog zločina? Kad žrtva bilo kakvog mučenja vidi svog krvnika u gradu, može li otići na policiju i reći: ovaj čovjek me mučio? I je li onda policija dužna to istražiti, a državno odvjetništvo podignuti optužnicu? Je li možda bilo tužbi, ali (možda samo tobože) bez dovoljno dokaza pa su zločinci oslobođeni? Je li sve to načelno trulo (ako jest, zašto - zašto se država načelno ne želi time baviti), ili se sve ruši na nekim nižim instancama (zbog loših ljudi, potplaćenih, nemoralnih, krivih, šta ja znam kakvih...). Kažu žene da nemaju podršku niti svoje okolone, često niti najbližih. Zašto? U tekstu se tvrdi da se i visoki državni dužnosnici oglušuju na njih. Zašto?

to je već odavno poznata stvar samo što se o tome ne priča u medijima i politika to vješto mete pod tepih. naši su previše propusta napravili što namjernih što možda slučajnih, ali katastrofa. znam par slučajeva žrtava koje sreću svoje krvnike po gradu (la_mama bilo bi lijepo da si ti u pravu, ali na žalost ne radi se samo o tome). logoraše koji sreću svoje tamničare, ženu koja je vidjela silovatelja i tipa kojeg je zaustavio murjak koji mu je na početku pretresao kuću i prebio ga dok ga je pokušao regrutirati. to su sve abolirani četnici. dakle naš predsjednih ih je pomilovao i dao im oprost. u meni ključa, ja to ne bih mogla, poludim od nepravde i bijesa. ta žena je pokušala podići optužnicu, ali su je toliko izvozali (ne sjećam se više cijele procedure pa pisalo je i u novinama o sličnim slučajevima) i opet zataškano. ja kažem da onda jedino preostaje uzeti pravdu u svoje ruke no oni kažu i što onda? otići u zatvor zbog budale? ma ajd vi recite tko je tu lud. bolje da se maknem odavde jer ću se opet naživcirati. i onda kad ti ljudi gledaju kako naše generale osuđuju danima leže u kući na tabletama za živce. pa tko ne bi na njihovom mjestu.

[sara38]

U jednim dnevnim novinama ove godine svoj odlazak na "kavicu s predsjednikom" lijepo je sve objasnila Vukovarka Ivana Simić Bodrožić..... Obožavam tu ženu, i čitati ju i gledati......

[Mondu]

Razumijem što je SikaPika, iako vrlo nespretno, htjela reći.
JA bih sad, tad, bilo kad, bila svim srcem za "bijeg u Njemačku". Samo da mi cijela obitelj, moji najmiliji, ostanu živi.
Ali isto tako znam da je to neizvedivo. Jer "bijeg" nije svima način brige za svoj dom i obitelj.
Gledati na TVu kako netko brani tvoj dom, dok ti jedeš kebab u Minkenu, nekima je neprihvatljivo i izjeda iznutra.

Da mi je život djeteta, muža, sestre, bilo kog iz obitelji u pitanju ni sekunde nebi dvojila da odem odavde...nit bi me živu bila briga za državu, još ovakvu, sam žalim kaj 91. nisam u Švedsku otišla, kak bi mi tam lijepo dijete danas živilo i raslo.

Svaka čast vama kojima je RH toliko 'sveta', meni je moje dijete bitnije

Žao mi je SVIH ljudi ubijenih u Vukovaru, i u ratu, u bilo kojem ratu ( a svijet je nažalost pun 'Vukovara').

@dorotea24-pa i neki od hrvatskih generala su zaslužili jednako ko i srpski ili bosanski bit zatvoreni.

[Marna]

sara38, čitala sam o toj "kavi s predsjednikom" - Ivana je divna i jednostavna osoba, ali ta kava je na kraju ispala ohlađena i bez okusa s obzirom na zbunjenost predsjednika tko je gošća, zašto je došla na "tu" kavu - na kraju je za njegovu neupućenost kriva tajnica - protokol zakaz'o.

"Hotel Zagorje" je izvrstan roman - moja iskrena preporuka za čitanje.

[sara38]

[QUOTE=Marna;2012838
"Hotel Zagorje" je izvrstan roman - moja iskrena preporuka za čitanje.[/QUOTE]

Marna, "Hotel Zagorje" je bio moj poklon mužu za rođendan .

[dorotea24]

@dorotea24-pa i neki od hrvatskih generala su zaslužili jednako ko i srpski ili bosanski bit zatvoreni.

ne pali vatru bez veze. uopće si neću dozvoliti da ulazim u te rasprave.

[Mondu]

Zašto bi uopće i ulazile u rasprave, pa ako je netko ubijao, silovao ili naređivao isto onda je kriv, s koje god strane gledale ti i ja.

[la_mama]

nije mi žao što sam ostala u svom gradu kad je bilo najgore, kad su nas zvali da odemo.
bio je granatiran, bilo je puškaranja i boravka u skloništima gdje sam učila za fakultet.
i opet bih ostala u takvim okolnostima, bez obzira imala obitelj ili ne.

ali da se radi o gradu koji je pred totalnim razaranjem kao što je bio vukovar, i da sam s malom djecom oko nogu, bježala bi s njima na sigurno.
naravno, kada bih mogla.

[pikula]

Jeste li primjetili da je Suncicina mama u svjedocanstvu spomenula da je u sobi do nje plakao muskarac? Sta mislite zasto? Silovani su svi. I muskarci i tene i starci i djeca.

Ovo je istina. Klinički psihijatri su masovno bili mobiizirani kad su ljudi puštani. Meni je slučajno na faksu predavao jedan od njih i mali djelić toga što je on nama napomenuo u kontekstu predavanja je upravo ovo što MarijaP piše. Silovanje u ratu je je sredstvo mučenja, slamanja duha i krjanjeg ponižavanja čovjeka i oni koji smišljaju takve ratne strategije ne biraju dob ili spol, dapače. Zato definitivno taj zločin do sada nije dovoljno jasno definiran, a sankcije se ne sprovode. To je tragedija.

[pikula]

[QUOTE=MarijaP;2012699]
Ne znam da li ste ikada imali priliku sudjelovati na pokusajima mirenja Srba, Hrvati i Muslimana? Ja jesam. Vise puta. Organiziraju ih medjunarodne organizacije i sva ta mirenja se svode na isto. Nista se nije dogodilo. Ako mislite da se nesto dogodilo, pricinilo vam se. Sad se svi lijepo zagrlite i idemo promatrati zalazak sunca.
Pa zamisli kako je onda tim zlostavljanim ljudima to slusati!!![/QUOTE
Bila sam na jednom predstavljanju jednog takvog umjetničkog projekta. Bilo mi je mučno. Ta njihova baljezganja bi sasvim dobro funkcionirala kad ne bi postojale žive žrtve. Na papiru u nekoj dalekoj zemlji svakako odlično zvuči.

[SikaPika]

sika pika, neću te uopće komentirati, niti pokušavati svatiti, jer ne svaćam....a volim svoje dijete, volim svoj život, borim se za njega svaki dan...mrzim rat, granate, dan danas se stresem kad čujem grički top, ali nisu naši očevi, braća, prijatelji išli u rat zbog Šeksa i ostalih, nego zbog tebe i mene i mog djeteta....a kakva nam je država to nema veze s Vukovarom, to je neka druga tema...

pa da, naravno da su išli zbog svih nas
da, Bože, pa svi smo se s tim složili, i ja
nije stvar u tome
stvar je u tome bi li to sve ponovo, nakon svega za što smo se borili
istina, borili su se u onom trenutku za goli život, ali i za bolji život
neki su goli život ostavili, a oni koji su se borili za bolji život, nisu ga dobili
samo neki

[vertex]

Marija, dorotea, to što ste napisale je zaista poznato, samo meni nije dovoljno. Ali ja sam previše pitanja postavila, valjda sama sebi, ne može ovo biti mjesto gdje će mi netko davati odgovore.

[vertex]

Na linku koji je la_mama stavila našla sam podatak da je među silovanima 90% žena. Silovani su svi, a velikom većinom žene.

"Nikada nitko nije pitao kako sam, trebam li pomoć. Liječila sam se na psihijatriji u Čakovcu, Zagrebu i Vukovaru. Nitko mi nije pružio ruku utjehe."

"Mislila sam tada, tata i brat, muž će me osvetiti. Osvetit će me moja Hrvatska… NIŠTA. Tata i brat rekoše, šuti, sramota je, nisi jedina. Muž reče, ako si prošla kao žene u Srbijanskim Begejcima, ubit ću i tebe i sebe.
Moja Hrvatska šuti.
Tko sam ja za nju, pitam se. Nikoga nije briga za moju bol, moju patnju, moj vapaj iz srca i duše. Moram šutjeti dok me ljudi ismijavaju, dok mi suborci okreću leđa.
...
A onda se pojavi i treći dio, u kojem tražim pravdu, podršku, ali svi okreću leđa. Nekako ljude mogu i razumjeti, imaju oni svoju bol i muku, ali moja Hrvatska?"

Obje žene govore o tome da ih odbacuju i najbliži, i njihova država. Je li pogrešan moj dojam da je to specifično za žrtve silovanja? Da žrtve drugačijih mučenja nailaze barem na suosjećanje svoje zajednice?

[Teica]

Obje žene govore o tome da ih odbacuju i najbliži, i njihova država.
Je li pogrešan moj dojam da je to specifično za žrtve silovanja?
Da žrtve drugačijih mučenja nailaze barem na suosjećanje svoje zajednice?

vertex, moje mišljenje je da imaš točan dojam, nažalost.

[SikaPika]

Molim vas, nemojte me krivo shvatiti jer stvarno ne bih željela da u bilo kojem trenutku "pljunem" na ono što su Vukovarci, Vukovar i svi časni branitelji dali za sve nas.
Ono što sam htjela reći je da nakon svega što smo proživjeli - netko u samom žarištu, netko blizu vatre, a netko i dalje, kao promatrač, ja to sve ne bih ponovila. S tim iskustvom ne bih.
Branili su svoje gole živote, svoje žene, majke, očeve, svoje pragove, dvorišta, šume.
I obranili su. Žrtve su bile neizrecive. Ne znam je li preteško reći, ali blaženi oni koji su poginuli. Što je s onima koji su proživjeli mučenja, silovanja - i kao što Sunčica kaže - i dalje "žive" sa svojim krvnicima.
Kad sam čitala taj tekst prije mjesec, dva, mislila sam da ću se ugušiti u suzama. I nema pravde.
I što onda možemo zaključiti na kraju. Za koga su se ti jadnici borili? Za ratne profitere koji su smišljeno ušli u sve, koji i dalje kalkuliraju.

u meni ključa, ja to ne bih mogla, poludim od nepravde i bijesa.

I u meni ključa. Uopće ne mogu zamisliti takvu nepravdu, iskočila bih iz vlastite kože na pomisao o svemu tome.
Nisam osvetoljubiva ni po prirodi, a i vjernica sam. No, takve bi trebalo najstrože kazniti, sve redom - od onih koji su izdavali zapovijedi do onih koji su ih činili.

Taj je rat rak rana našeg društva koji se već dvadeset godina širi u sve njegove pore.
Ajde zamislite kako se osjeća žena koja je sve to prošla, kako se ona ponaša u braku, prema svojoj djeci... jer, tko je tim ženama pružio "psihološku" pomoć nakon svega. Kako se njezina djeca ponašaju u društvu, prema drugima.
Nasilje rađa nasilje.
I opet ponavljam, sve se to nije moglo tada izbjeći jer, kao što Cvijeta reče, tko bi mislio da bi normalni, odrasli ljudi mogli napraviti takvo nešto.
Ali eto, mogli su.
I da se opet dogodi nešto slično, a u svijetu se svako malo događa, ja u tome ne bih sudjelovala. Previše bih se bojala. Ne za svoj život, nego za ono što bi on donio nakon svega.

MIslim da te žene trebaju podršku javnosti, podršku ženskih udruga, udruga za ljudska prava... no, i oni su uljuljkani u svoje rutinske problemčiće koje rješavaju u svojim ugodnim uredima i na kavicama prožetim "intelektualnim" razgovorima.
Stvarno ne znam zbog čega ne postoji netko tko će stati iza tih žrtava i kada će se to zaista dogoditi.
Zamislite samo smoći snagu i napisati sva ta svjedočanstva, a onda shvatiš da gotovo nikoga nije ni briga.
Pa to je da se čovjek upuca.

[Zdenka2]

Ja te razumijem. Svi osjećamo posljedice rata, tog velikog zla koje se događalo i koje još u mnogim oblicima traje i u mnogim ljudima živi. Ti si među onima koji su to doživjeli intenzivnije i osobnije i razumijem sve posljedice toga i tvoje razmišljanje o vlastitom životu i o životu tvoje djece.

Ali, što bi bilo da se nismo obranili? Kakvo bi nas tek tada zlo gušilo i gdje bismo bili kao ljudi? Da se, ne daj Bože, to ponovi (a može se ponoviti - osvajački planovi koji su doveli do Domovinskog rata još su živi i djelatni, samo pritajeni), ne bi preostalo drugo nego braniti se. Situaciju bira onaj koji napada, a onaj koji se brani može se ili braniti ili pognuti glavu.