Mislim da je osnovni problem odgoja i u obitelji i u školi da se shvaća kao jednosmjeran proces, a ne dvosmjeran. Ono mene je moj prvi sin odgojio kao i ja njega, jednako kao i moj prvi profesorski posao. I bez i sa ovim istraživanjem ja sam duboko uvjerena da je ovo era popustljivog odgoja u kojem neki roditelji iz nemoći udaraju a drugi puštaju. I ne vidim bitnu razliku, oba pristupa zapravo samo potpuno izokreću početnu poziciju roditelja. I ne mislim da ljudi tako čini jer su glupi, neobrazovani, žive na selu... Potomci su nam sad na prvom mjestu, ono u smislu da se njihovim uspjesima hvalimo, da radimo kako bismo im ostavili jednog dana barem 15 metara kvadratnih, a na zadnjem u vremenskom smislu, imamo vremena za odvođenje u glazbenu, na trening, za posao, za zubara, za televiziju. Uglavnom, često živimo uz i za svoju djecu, a malo živimo s njima. To i nije lako promijeniti, i mislim da sve knjige selfhelpa na ovom svijetu ne mogu mnogo pomoći.