Sta kad kazne vise ne pomazu?

[erina]

Kod nas brojanje stvara samo paniku i pojačava trenutnu histeriju pa ga izbjegavam. Više koristim u igri tipa tko će prije: ja izbrojati do 5 ili ona npr. spremiti igračke, a i tu nekad rastrči po kući ko kokica od panike mada je igra u pitanju. Nemamo apsolutno rješenje...nekad je dovoljno samo upozoriti da posluša a nekad kad dođe "onaj dan u mjesecu" kao npr. danas kad nikakva "kazna" ne pali dok se ona (a i mi skupa s njom) emocionalno ne isprazni da se s njom uopće može razgovarati i da čuje što joj se govori. I onda kad to prođe slijedi razdoblje kad je najbolje dijete na svijetu i pitaš se jel to isto dijete od prije sat vremena Bogu hvala sad su ove epizode rijetke pa je puno lakše, vidjet ćemo kad dođe seka

[Kolu]

Koksy, kad čitam tvoje postove kao da sam ih ja pisala. Moj se L. (star tri godine i tri mjeseca) ponaša kao i tvoje dijete. I mom L. to nije reakcija na seku ili brata jer ih nema, ja se tješim da je to faza. Kod nas isto ne pomažu nikakve kazne. Probali smo oduzimanje igračaka, negledanje crtića, sjedenje na stolcu 3 minute, brojanje pa kazna, nagrade ili pohvale, pa čak i po guzi. Ništa više ne pali, a nikad niti nije. Nekad sam na rubu živaca, a često od očaja na kraju dana i u suzama. Mislim da je to teško i ispričati, to se mora vidjeti. Nekad kao da ga uhvati bjesnilo i onda ruši pred sobom, isto zna i udariti, belji se (vidio valjda u vrtiću), ništa ne čuje što se od njega traži (to skoro konstantno). Jedino je u vrtiću dobar i nadam se da će tako i ostati. Tete ga hvale da je u zajedničkoj igri uvijek prvi, da uvijek hoće pospremiti, vidim u parkiću da kad hoće nečiju igračku da ne uzima na silu, ali doma posve druga priča.

[Iz pera tate]

ako želimo promijeniti ponašanje djeteta jedino što možemo napraviti je promijeniti sebe. samo to nije lak zadatak.
kako postoji šaptać konja i šaptać psima bilo bi super da izmisle šaptaća djeci.

jer djeca nam svojim ponašanjem cijelo vrijeme nešto govore. mi se zagledamo samo na površinskom ponašanju i tu se komunikacija pretvara u pokvareni telefon.

ja sam protiv kazni i kažnjavanja. s druge strane ako nekome to odgovara- neka izvoli.

sretno svima!

[enchi]

Hm...da.
Jedna od ideja je da bi umjesto kažnjavanja lošeg - trebalo nagrađivati dobro ponašanje djeteta.

[meda]

ne znam bas da je to ideja (ako se to odnosi na ovo sto izperatate kaze)

meni je to samo malo manje lose, a i moje dijete je odmah skuzilo supljost toga.

neko vrijeme smo sin i ja bili u nekoj losoj fazi i cesto sam ga kritizirala. i kazem ja njemu jedan dan da kako je super sto se sam skida i oblaci (inspirirala me necakinja koja je krenula u skolu i to ne radi!). a on me blijedo gleda i veli: a kaj se ti ne oblacis sama? LOL

[enchi]

Da, nadovezala sam se na njegovu predzadnju rečenicu. I da bude razumljivije ne mislim materijalno, no to si skužila!
Teško je, svako je dijete drugačije. Moja cura je baš lako odgojivo dijete, koja voli pažnju i pohvale tako da je to nešto što kod nje pali. Sinko mi je još mali ali nazirem da će to biti nešto saaasvim drugo.

[Iz pera tate]

Nagrađivanje ili kažnjavanje ponašanja su dvije krajnosti gdje se mi igramo suca. U oba slučaja uvjetujemo dječje ponašanje. Dijete će se možda i ponašati onako kako mi želimo ali ako je pozadina njegova ponašanja uvjetovana strahom ili željom za nagradom, slaba nam vajda od njegovog ponašanja.

Ne trebamo suditi. Već izražavati sebe i svoje osjećaje.

[enchi]

Pa da, o tome i pišem - kada sam zadovoljna nečim što ona čini izraziti ću to - riječima, pusom, "peticom"...

[Iz pera tate]

Ma pusica i petica su super, sam što mislim da i u tom ne treba pretjerati.

Najveca nagrada djeci treba biti njihova sreca jer su to nesto napravili.

No, tko će ga znati...

[koksy]

Update; tehnika 3 2 1 super pali, ne koristim ju cesto, najvise navecer kad gnjavi s kupanjem. Al inace je on drugo dijete od onog koje sam opisala u prvom postu. Trebalo je i njemu ocito vremena za prilagodbu na bracu. Sto maleni vise raste i pokretljiviji je to ga stariji vise obozava. Ujutro me potjera od njega jer on zeli biti pored brata
Sad je opet divan, razuman decko s kojim se sve mogu dogovorit. Jasno, njegova dob nosi neke musice ali nista sto ne mogu dopustiti ili rjesiti razgovorom.
I u vrticu je sasvim druga prica, vise se ne tuce, vise se ne duri...ustvari ne znam ni dal sam vam pisala o nesnosnom durenju koje je duugo trajalo. Za svaku krivu rijec, za svaki krivi pogled, za sve sto nije bilo onako kako si je on zamislio u glavi, on bi se durio. Otisao u neki kut i tamo bi stajao, ponekad i plakao. Nerijetko i po 20-30 puta dnevno. I doma i u vrticu. Sad je i to prestalo samo od sebe. Zivot mi je sad puuuno laksi.
Nadam se da ce sto duze ostat u ovoj dobroj fazi

[zhabica]

Update; tehnika 3 2 1 super pali, ne koristim ju cesto, najvise navecer kad gnjavi s kupanjem. Al inace je on drugo dijete od onog koje sam opisala u prvom postu. Trebalo je i njemu ocito vremena za prilagodbu na bracu. Sto maleni vise raste i pokretljiviji je to ga stariji vise obozava. Ujutro me potjera od njega jer on zeli biti pored brata
Sad je opet divan, razuman decko s kojim se sve mogu dogovorit. Jasno, njegova dob nosi neke musice ali nista sto ne mogu dopustiti ili rjesiti razgovorom.
I u vrticu je sasvim druga prica, vise se ne tuce, vise se ne duri...ustvari ne znam ni dal sam vam pisala o nesnosnom durenju koje je duugo trajalo. Za svaku krivu rijec, za svaki krivi pogled, za sve sto nije bilo onako kako si je on zamislio u glavi, on bi se durio. Otisao u neki kut i tamo bi stajao, ponekad i plakao. Nerijetko i po 20-30 puta dnevno. I doma i u vrticu. Sad je i to prestalo samo od sebe. Zivot mi je sad puuuno laksi.
Nadam se da ce sto duze ostat u ovoj dobroj fazi

veselim se s tobom!

dijete ti odrasta i sazrijeva

[Kikica1]

Eh, ne mogu reci koliko mi je drago sto sam nabasala na ovu temu! Vec sam mislila da sam Pale sam na svijetu.

Moje dijete koje je bilo dosta povuceno u drustvu postalo je glavni bully. Sve je pocelo s upisivanjem u vrtic i mojom trudnocom. Iz vrtica smo ga ispisali, sto sad kad gledam unatrag ne mogu prezaliti a niti objasniti sta je bilo u mojoj glavi (ocito su me debelo prali trudnicki hormoni). Recimo da stanje od rujna prosle godine traje jos uvijek, s time da je definitivno sve gore. Necu reci da prije nije bilo problema jer ih je bilo, ali kad sam bila sama s malim bar me slusao i imala sam nekakav autoritet a sad vise ne znam. Muz je dosta popustljiviji od mene (vec sam poplavila od objasnjavanja al sta cu kad je on jednostavno mekan) i znalo se desiti da ja djetetu odredim kaznu a onda mu je on prekine il ja kazem jedno a on drugo....smetalo me, naravno, al tad sam bar konce drzala u rukama tih 10-ak sati kad sam sama s djetetom.

Sad imam i bebu od 6 mjeseci. Necu govoriti da sam fizicki iscrpljena (vjerojatno jesam) jer me beba nocu budi za cikanje. Ono sto me izludjuje je sto je ova bebica skroz drukcija od mog prvog sina, ovaj nikad ne place, dosta se zabavi sam, nije nuzno da ga stalno nosam po rukama (kakav je bio prvi decko, on je za sve sto mu nije odgovaralo plakao i kenjkao) i stvarno bi nam svima skupa moglo biti super samo da ga stariji ne budi non stop. Mali zbilja ima lak san i mom prvijencu je najdraze ili ga dobro protresti, potegnuti za noge ili ruke, par puta ga je i za glavu uhvatio...ako nema pristup jer sam ja uz njega onda se vice ili namjerno protrci po krevetu, proveze glasno na tutacu ili se bar nekom vrecicom namjerno prosusti. Pokusavala sam mu objasniti da dok braco spava mama ima vise vremena da se igra s njime ali njemu je valjda veci gust samo za inat probuditi ga. Kad ga probudi, mali bude cendrav, naravno da nece natrag zaspati i onda cijeli dan zacaran krug a zavrsi tako da nitko nije dobre volje i da smo svi radi neceg nezadovoljni. Ja sam osobno vec duze na rubu suza. I s muzem se dosta cesto svadim bas zbog tog drukcijeg pristupa u odgoju.

Sin mi je oduvijek bio zahtjevan ali dok smo bili sami nekako sam uspjevala da taj visak energije nekako ispuca. Ne mogu reci da je prije bio zapostavljeno dijete pa da je tako privlacio paznju, vise je sad zapostavljen ali ne zato sto se ja ne bi njime bavila. Meni kad zene kazu da se trebam vise posvetiti prvom sinu prva reakcija bude "kako".

Inace sam tip koji mrzi biti doma al sad po ovim vrucinama park ili neko nasetavanje po ovom zvizdanu mi ne dolazi u obzir najvise radi bebe. Odemo na more ali isto moram nekog voditi sa nama da pridrzi bebu da se i ja smocim - mali hoce u vodu, ali veci nece plivati ako i ja ne idem a i meni nakon 2h na suncu prokuha mozak. Ne kazem da nisam s njima sama isla na more ali definitivno ne cesto. Veci mi je jako aktivan tip, znaci skakanje, trcanje, vozanje tutaca, trokolice, divljanje po stanu ako nista drugo. Ajmo rec da jesam zavrsila visu skolu i da sam po struci odgajatelj koji nikad nije odradio staz i da mi je netko rekao da necu znati sa svojim djetetom na kraj, bijelo bi ga pogledala....sto se tice mirnijih aktivnosti nudim ja njemu sve i svasta - i razne vrste bojica, i da pjevamo, i plesemo i puzzle, farbali smo pastu pa radili nesto kao ogrlice, radili i s tijestom i plastelinom i sve to....al njega doslovce nista, ali nista ne zanima, a ako ga i zanima, ne drzi ga dulje od par minuta a onda sam kaze da mu je dosadno. Knjigice zna prelistati ali mu i to brzo dosadi, evo, kod nas jos uvijek nema price za laku noc jer njemu to apsolutno nije interesantno. On bi bio na kompjuteru sto meni definitivno nije zabava za dijete jer on bi se zaljepio po cijeli dan pa ili gledao crtice na youtube ili igrao igrice. Druga opcija su crtici na TV a ni to mi nije aktivnost koju bi bas poticala. Ne kazem da ne dozvolim ali sve vise od sat dnevno je po meni u dobi od 4 godine previse.

S drugom djecom se konstantno tuce, cim netko takne njegovu igracku pocne se mlatiti - kad ga pitam sta smo mu rekli, kaze da se nikog ne tuce. Ali, tuce i mene, i tatu, i strine i rodjake i sve, cim netko kaze nesto sto njemu ne odgovara. Psuje. Plazi jezicinu. Tjera inat za sve. Za sve je najpametniji. Probala sam i s kaznama i zabranama al sve je to kratkog vijeka, on jednostavno niti ne slusa sta mu se govori niti zeli ista nauciti iz svog iskustva. Znam da je to vjerojatno reakcija na brata ali ne znam do kad ce to vise trajati.

[Lili75]

A jel ima sanse da ga upises u neki vrtic bar neki privatni? Tamo bi se ispucao manje bi gledao kako stalno dojis bracu koji mu jos nije toliko zanimljiv a popodne kad dodje muz ti bi mu se mogla kvalitetnije posvetit jer bi bila manje umorna.

A moras naci vrijeme za njega bu danu bar pola sata al da je 1 na 1 , muzu daj manjeg a ti fino s velikim ili u drugu sobu ili van kad zadje sunce, ovo je dobronamjran savjet, ja sam tako postupala i adaptacija na bracu je prosla besprijekorno

stvarno mislim kao sto i kazu da se treba posvetit starijem moze se to pa tu su i vikendi.

Pitaj za prakticne stvari ako te sto zanima.
Sretno!

[Lili75]

On svojom ponasanjem zeli privuc paznju koja mu treba a ocito je nema.

Mislim da ne mozes samo cekat da faza prodje treba je olaksat djetetu, jel ti moze netko uskocit na sat dva dnevno? Muza vise angaziraj oko djece i probajte naci zajednicki pristup odgoju.

Bit ce bolje drz se!

[trampolina]

Kikica1, nama se ispostavilo da je vrh problema bio neujednačenost mene i mm u pristupu.
Kad sam sama s njima uglavnom je sve ok, kad je mm s nama-katastrofa. Pomoglo je da smo odredili par stvari ("kućna pravila") kod kojih ćemo uvijek reagirati na isti način (npr, udarci su zabranjeni, kad udariš ideš 5 minuta u kaznu). Pravila se vremenom mijenjaju i nadopunjuju (neka smo i izbacili). Da ne bi bilo zabune, ovdje nije naglasak na pravilima nego na doslijednosti u bitnim stvarima.
Baš u dobi od 4 do 5 godina je bilo jako izraženo psovanje, udaranje i agresivnost prema drugoj djeci. Ponavljam, doslijednost i samo doslijednost nas je izvukla iz ludila (a bilo je kritičnih dana kad sam mislila da sam nesposobna mater, a mm je kukao kako će nas ostavit jer je nesposoban otac ). Prođe to, ali te iscrpi.
Kako rješavam neke od ovih stvari koje si nabrojala (kad mi uspije, naravno):

-divljanje po stanu - samo u njihovoj sobi, s obrazloženjem meni smeta. Bebu ne spominjem, spavala ne spavala, ionako im je dežurno smetalo.
-buđenje bebe - u rijetkim prilikama kad spava po danu ako je probude namjerno slijedi 5minutna kazna, ako je slučajno komentiram kako ima lagan san
-kupanje - cijelo ljeto sam više-manje sama s njima na plaži najmanje jednom dnevno, kupamo se i ludiramo (a moji se još boje mora iako živimo gotovo na plaži ), beba u jednoj ruci a oni okolo. Baš danas komentiram mami kako sam se možda četiri puta u cijelo ljeto okupala samo s dvoje većih. Ovo doduše funkcionira jedino ako ti beba voli kupanje, inače nema šanse.


I slažem se s lili, on definitivno traži pažnju. Ne znači da mu je vi ne dajete, moguće samo da niste pogodili kakvu vrstu pažnje on treba u ovom trenutku.

Stvari koje radimo zajednički (naravno, opet s bebom u rukama jer se moja ne skida s mene): kupanje, tuširanje (i prskanje-bude cika i vriska ), uređivanje cvijeća (presađivanje, zalijevanje, sijanje...paše im taj rad sa zemljom), kuhanje (palačinke već dugo rade sami, ja pomognem pri pečenju), cijeđenje prirodnih sokova, usisavanje, pranje podova i stakala...
Ukratko, kako vidiš, moji nisu od neke kreativnosti tipa kolaž, crtanje, lijepljenje... više vole ove životne, svakodnevne stvari.

Drži se!

[Kikica1]

Hvala na savjetima!
Moj sin oduvijek je privlacio paznju, i kad je bio sam i sad kad ih je dvoje. I dok je bio beba od njega nikad nije bilo mira, nije se htio voziti u kolicima nego nosi na rukama, nije se nikad znao sam zaigrati kao neka djeca nego mu uvijek netko treba od nas za drustvo, vjecno je bio po rukama i tati i meni i babi. Negdje sjesti na miru je bila nemoguca misija kad smo bili vani - sjecam se da sam kavu s nekom drugom mamom mogla popiti jedino ako je spavao u kolicima.
Kod nas je dosta velik problem ta neujednacenost, moj muz naprosto ne moze biti dosljedan jer mu je malog zao. Po meni, to je medvjedja usluga. Ja jesam za to da se odrede pravila i da ih se drzimo al i tu moj dragi vrda. Ako smo doma zajedno, onda se zna izvuc,kao, ja hendlam situaciju ako treba upozoriti, kazniti i slicno, a mislim da bi oboje trebali reagirati. Cinjenica je da mi je muz doma jedino nedjeljom, sve ostale dane radi, doslovce crnci skoro pa cijeli dan. I preuzme djecu/dijete kad dodje doma, ali tad bude totalni raspasoj, sve sto vrijedi kad sam sama kuci se zaboravi kad dodje tata. Nase mame ne zive u istom gradu kao mi, zive muzeva braca s obiteljima ali isto ne bas skroz blizu...i rade....hocu reci, nemamo kome ostaviti djecu ni na 5 minuta, znaci ako ja nisam s njima, muz je. Dok sam bila trudna i ranije znali smo starijega ostaviti kod strina da ga pricuvaju ako moram ginekologu ili nesto obaviti po gradu da ga ne vucem sa sobom, sad svi rade i ako trebam doktoru moram obojicu voditi sa sobom, eventualno ako muz izostane s posla pa ih pricuva dok obavim pregled. Igraonica ili nesto slicno gdje bi ostao bez nekoga od nas do sada nije dolazila u obzir.

Problemi su poceli kad sam stavljena na mirovanje za vrijeme trudnoce jer se od mene ocekivalo da se drzim kauca i nista ne radim po doma, mali je tad bio u vrticu ali je dosta poboljevao pa prenosio na mene, bio je i u vrticu radi te promjene poceo raditi probleme pa su nas tete doslovce natjerale da ga ispisemo (sad se radi toga lupam po glavi al tad nisam trezveno razmisljala). Bebica ima 6 mjeseci, to jednostavno nije situacija gdje se moze preskociti spavanje, on mora spavati bar 3-4 puta na dan jer se inace sve pretvori u nacicavanje i kenjkanje i nosanje, nije da je meni problem imati dijete na rukama pa slagati kocke ili slicno,nego ako je beba razdrazena i ne pomaze nego nosaj, nema sanse da sjednem na pod ili duze budem na jednom mjestu. Bili smo sad par puta na Kauflandu, nije mi najdrazi prostor za igru jer nema hlada a i cisti je beton osim tih par penjalica i ljulji, ali ima djece kos i jos pa si ovaj moj bar nadje kompu za trcanje naokolo, ipak nije sve tako crno, malo se smirio, izgleda da je skuzio da biti okruzen djecom nije lose
Postoji i sansa da cemo ga uspjeti upisati u privatni vrtic pa se nadam da ce biti lakse kad nadje prijatelje. Mene ubija u pojam sto znam da nam je zgrada puna djece ali ja zbilja ne znam gdje tu djecu naci, mislim, ne mogu tek tako doc ljudima na vrata pa forsat da nam se djeca igraju ako se mi odrasli doslovce samo pozdravimo pred liftom...a u parku dvaput sresti isto dijete je ravno cudu. Imamo par prijatelja s cijom djecom se zeli igrati ali ne zivimo bas blizu pa da bi se svaki dan vidjali ili ljudi jednostavno imaju svoje obaveze i nemaju vremena.