Citiraj Vrijeska prvotno napisa Vidi poruku
ali baš mi je drago, s druge strane, da su dobili špotanciju jer je prošle godine bilo najviše odgoda u zg do sada
prave od djece invalide i podilaze neradu i nekulturi od samih početaka školovanja

kod nas u naselju koga kod pitam - sve emocionalno-nezrela djeca za školu
a sami landraju po parku, mlate se, odlično se organiziraju u igri, idu u vrtić ...
odgoda: razlog - jako su vezani uz roditelje bla bla bla, prigrlili su mamu na pregledu pa je liječnica rekla da ne moraju u školu
zaigrani su - pa DA! djeca su, to i moraju biti, nitko im neće oduzeti tu zaigranost, igru
Nadam se da Lovre neće ispast ni invalid ni nekulturan ni neradnik...

A sad malo o tome kako je kod nas tekao proces odlučivanja.
Ja sam bila uvjerena da će L krenuti u školu. Zapravo, nisam bila uvjerena već jednostavno nisam razmišljala o tome, podrazumijevalo se (ja sam krenula sa 6g i 3mj i nisam nikad imala problema tako da nisam imala nekakav "teret" koji bi prenosila na njega).
Prvi put sam počela razmišljti o tome negdje početkom studenog kad je u nekom razgovoru s tetom u vrtiću istoj izletilo "Pa zar je Lovre predškolac?". Ostala sam malo zatečena. Istina, nikad neću znati govori li to više o tetinom radu ili Lovrinom ponašanju... Otprilike dva tjedna kasnije ponovio se isti scenarij s drugom tetom.
Pa smo bili na nekom ručku s prosvjetnim radnicima gdje sam komentirala kako sam se počela dvoumiti... Pa sam spomenula njegovo crtanje. Napali su me da bezveze crnim dijete. I onda je Lovre nešto nacrtao. Ekipa se poprilično iznenadila...
I dalje sam bila neodlučna. U međuvremenu sam saznala da svakako moramo proći predupisnu proceduru pa sam zaključila da će mi razgovor sa stručnim timom sigurno pomoći u donošenju odluke.
Kod nas "testiranje" izgleda ovako: 45 minuta šestero djece sjedi u razredu i rješava "radne liste". Nikakvog razgovora sa stručnim osobljem nema, ni grupnog ni individualnog.
Na sistematskom je kod med. sestre trebao nacrtati čovjeka. I nacrtao ga je kao i obično po principu točka, točka, točkica... Pa mu je ona sugerirala da doda i uši i kosu... Kad smo ušli kod doktorice, ishvalila je njegov crtež, komentirajući (meni) kako ima jako puno detalja...

Meni je sve ovo bilo dovoljno da zaključim da više vrijedi moj polusigurni osjećaj nego "testiranje".