 |
|||
A zašto bi im trebalo reći? Zar nije isto? Uopće nije bitno kako je tko nastao.vertex prvotno napisa
Mojoj djeci nije ni na kraj pameti da me pitaju: "Kako si me začela?".
Kakve veze ima da li je to bilo na barci, u krevetu ili u ordinaciji?
Uostalom ni ja nikad nisam pitala ništa o svom začeću. Čemu?
Živiš, i veseliš se što si živ i voljen.
definitvno najgora dob za takva priopćenja...ili do 7 godina, ili nakon 25, nikako između (moja laička procjena)
ne vjerujem da postoji obaveza informiranja u slučaju bračne prevaredo bismo valjda za to čuli, zar ne?
Pa puno toga nije isto za biološke i nebiološke roditelje i djecu, zar ne? Djecu imaju i kriminalci i zlostavljači i bilo tko koga zatekne dijete. Ali se djeca ne daju na posvojenje bilo kome, nego se roditelje bira i roditeljima se postavljaju uvjeti kakve biološkima nitko ne postavlja.
Obavezu je jedino u redu nametati ako se smatra da je u interesu djeteta, a u ovom slučaju, ja mislim da jest i da to nema puno veze s mjestom i vremenom.
Mjesto i vrijeme imaju ovdje veze s time hoće li biti donora pod tim uvjetima. Jasno mi je da je to ogromno pitanje ljudima kojima je potrebna takva donacija.
Beti3, slažem se u potpunosti.
Ja ne govorim o tome mora li se reći, nego bi li trebalo tajiti, s obzirom na neprijateljsku klimu.
Vjerujem da niste pitale o svom začeću zato što ste podrazumijevale da ste biološki djeca svojih roditelja. Da saznate da je u igri bio susjed Mijo, ili donirana spolna stanica, mislim da ne biste tek odmahnule rukom. Ja ne bih, smatram da je moje pravo znati takve činjenice o sebi, a ja ću odlučiti koliko i kako mi je to važno.
Ako netko ima želju da objasni djetetu, zašto ne. Mislim da je odluka individualna ili tako bi trebalo biti.
Zar je klima stvarno toliko neprijateljska kod okoline i čemu?
Ina piše o neprijateljskoj klimi (akcije, udruživanja, glasno istupanje protiv MPO...) pa sam njoj replicirala. Ne znam čemu, ja se s takvima ne slažem.
Nisam ni ja osjetila da je klima zaista toliko neprijateljska, ali možda sam neupućena u problematiku..
Nadam se da nije tako.
Sadašnji zakon o Med. oplodnji to, ako dobro shvaćam, ne regulira, na siteovima čeških klinika samo izričito piše da je anonimnost zagarantirana, ali mislim da ne postoji nikakva obaveza (prema češkom zakonu) da se to priopćava djetetu. Ne znam koji je plan vezano za novi zakon o oplodnji, mislim da Kadauna ispituje je li dobro rješenje ugurati u zakon da u tom smislu postoji obaveza.
Zna li itko kakve su zakonske odrednice po pitanju doniranja što se tiče djeteta; ima li pravnog temelja po kojem je roditelj obvezan objasniti mu podrijetlo?
To ti je zato jer nisi u tom problemu. Klima, barem bivše Vlade i njihovih pristaša, je izrazito neprijatljska, napor i novci su se ulagali em u medijsku promidžbu katastrofalno lošeg zakona, bila je tu M. Petir sa saborskim izjavama kako su IVF djeca bolesna, bili su roadshowi bivšeg ministra zdravstva po cijeloj RH, bilo je cijelo neformalno i nestranačko lobiranje, koje je kulminiralo s Embrijem.
Teško mi je vjerovati da se raspravlja o tome reći ili ne reći. Kakav je to odnos koji se (i doslovno) otpočetka gradi na laži?
Zar mislite da dijete to nikad neće saznati? Ni kad počne pitati otkud mi ovakav nos ili onakav talent? I kako će se osjećati kad dozna, ne istinu jer u njoj nije problem, nego činjenicu da su ga roditelji zapravo podcijenili laganjem? Zar se neće pitati čega su se to bojali?
Vraćamo se na onu "dugotrajnost veze", tako da sumnjam da bi se dijete samo pitalo/saznalo. U Češkoj je to upravo, ako shvaćam, i zakonsko rješenje - nema u tom smislu takvih preporuka. Bilo bi zanimljivo i vidjeti kakvo je njihovo zakonodastvo vezano za posvjanje, i radi li ono razliku. Ako radi, zašto radi.
Za ovo dalje - a znaš da ću se ja vratit na okolinu i Embrija.
Posljednje uređivanje od ina33 : 28.03.2012. at 14:48
Malo dalja usporedba - kao kad kažeš, ajde, priznaj svoju spolnu orijentiranost, čega se bojiš. Sad to ide lakše, jer se okolina promijenila, ali nekad se skrivalo, i tu i vani.
Ja to promatram isključivo kroz prizmu odnosa roditelj-dijete, a ne kroz položaj MPO u društvu (razumijem dio o nelagodi uvjetovanoj društvenom klimom, ali ipak: čija je nelagoda - roditelja ili djeteta?).
Posljednje uređivanje od čokolada : 28.03.2012. at 14:56
To znam, ali pitala sam u kontekstu svakodnevne okoline (općenito beck-feeta u svakodnevnim okruženjima). Kako vlada stoji sada po tom pitanju, odnosno ministar zdravstva npr??
Znam da je s političke str više nego neprijateljska klima..
Čokolada, ne mogu se složiti s tobom da je prešućivanje podrijetla djeteta (u ovakvim slučajevima) 'odnos koji se gradi na laži'. Mislim da je to individualna odluka svakog roditelja, a očito i mnogi misle jednako, pošto (koliko sam shvatila) ne postoji zakon koji roditelje obvezuje da djetetu objasne podrijetlo. Podrijetlo nije temelj odnosa u bilo kojem slučaju. Čak bih rekla da bi se zakonom narušila intima roditelja i njihova vlastita odluka, koju donose isključivo između sebe i na nju imaju potpuno pravo (u ovom kontekstu). Mislim da je takav stav pomalo rigorozan i isključiv.. Ispričavam se, ali iznosim svoje mišljenje kao jedan laik po pitanju ove teme.
Mogu ti odgovoriti samo ako probam zavrtit sebe u tom scenariju - nelagoda roditelja zbog društvene klime, dijete ne zna ništa, dijete je, u tom smislu, tabula rasa, što bi njemu išta bilo neugodno po bilo kojem pitanju, neugoda je osjećaj koji dolazi u interakciji s društvom, nije to stečeno rođenjem. Mislim, meni bi bilo nelagodno i da mi je dijete homo sklonosti, ne zbog homo sklonosti, nego jer znam da će je šikanirat, da će joj doletit bovan u glavu jer "provocira". Čija je to nelagoda? A moja.
Zavrtite i sebe u scenariju di je društvena klima neprihvatljiva i di nije izvjesno da ćete naći primjera takve djece u vašem bližem okruženju jer se o tome ne priča, eventualno možete dijete referirati na Eltona Johna i Sarah J. Parker, i Ameriku. Je li to bolje i lakše za dijete? Za vas?
Imam samo pitanja, ali nemam odgovor - bolje je to i to.
Česi su odgovori kako su odgovorili, a teško mi je vjerovati da i kod njih ne postoji obaveza da se posvojenom djetetu kaže da je posvojeno - zna li itko njihov zakon o posvajanju?
Ja sam bliže tebi. Kakav je stav ministra osobno - pojma nemam. Politika je umijeće plivanja među interesnim skupinama, tu glasniji i jači pobjeđuje.To znam, ali pitala sam u kontekstu svakodnevne okoline (općenito beck-feeta u svakodnevnim okruženjima). Kako vlada stoji sada po tom pitanju, odnosno ministar zdravstva npr??
Znam da je s političke str više nego neprijateljska klima..
Čokolada, ne mogu se složiti s tobom da je prešućivanje podrijetla djeteta (u ovakvim slučajevima) 'odnos koji se gradi na laži'. Mislim da je to individualna odluka svakog roditelja, a očito i mnogi misle jednako, pošto (koliko sam shvatila) ne postoji zakon koji roditelje obvezuje da djetetu objasne podrijetlo. Podrijetlo nije temelj odnosa u bilo kojem slučaju. Čak bih rekla da bi se zakonom narušila intima roditelja i njihova vlastita odluka, koju donose isključivo između sebe i na nju imaju potpuno pravo (u ovom kontekstu). Mislim da je takav stav pomalo rigorozan i isključiv.. Ispričavam se, ali iznosim svoje mišljenje kao jedan laik po pitanju ove teme.
A feedback svakodnevnog orkuženja... a neš' ti što sad ljudi koji nemaju veze s problemom nešto o tome razmišljaju, to im je kao meni cijena pšenice - daleko - pa se priklone mišljenju kojeg su pročitali zadnji put, onom ko je bio glasniji, uvjerljiviji, njima po nekom kriteriju zanimljiviji. Pa kad kaže Petir ili neki crkveni predstavnik, možda neki kažu "vidiš, vidiš, to je protuprirodno itd.", kad kaže neki predstavnik MPO aktivista ili neki doktor ili neka "topla ljudska priča u novinama" - vidiš, vidiš, pa treba omogućiti tim jadnim ljudima itd. To je ono... popularity contest, kao i za većinu tema, uostalom. Ovi kojih se tiče, ti bi normalno zakon kakav ima većina EU zemalja, ne rigorozni, i nisu protiv MPO-a.
Podržavam IVF svakako i nadam se da će se klima u Hrvatskoj ubrzo promijeniti. Javite ako se može pridružiti, podržati ili na bilo koji način aktivirati na tu temu.
Nije mi logična ova paralela s homo sklomostima djeteta, to nije nešto što roditelj obznani djetetu, nego obrnuto. A i u tom slučaju, djetetu treba u najmanju ruku da u svojoj obitelji nađe iskrenost i prihvaćanje, još više zbog klime u društvu.
Uopće nije pitanje obznanjivanja svijetu, nego unutar obitelji.
Posljednje uređivanje od vertex : 28.03.2012. at 15:28
ja kao roditelj nemam nelagodu, i nimalo nisam skrivala da mi je dijete ivf-ovac. u odnosu dijete-roditelj iskrenost mi se podrazumijeva.
ali sad mi okolna klima ne paše, pa se pitam jesam li trebala skrivati od okoline, radi njegove ev. nelagode sutra.
strah me da mu neupućeni ne nalijepe etiketu wierd/sick.
kako posvojitelji s tim barataju? jasno mi je da unutar obitelji nema tajni. a što je sa okolinom?
daje li netko (ima li potrebe za tim) uputu djetetu da ne treba baš na sva zvona
o svom porijeklu? što da klima postane pretežno u stilu "čim je dan na posvojenje/oduzet biološkoj obitelji, nešto s djetetom ne štima (loši geni i sl. bezvezarije)?
je li onda u interesu djeteta tajiti ( od okoline)?
puno pitanja i kod mene
A ne znam, ja na to drukčije gledam. Da mi je dijete začeto doniranom spermom ili JS, sigurno bih mu to rekla. Pa rekla bih mu i da je začeto IVF-om od našeg "materijala".
Moje dijete oduvijek zna da je posvojeno. Kad je blagajnica u dućanu dobrohotno pita kako to da ne sliči na svoju seku (da, da ima i takvih bisera) ili pak ako joj kaže da je ista pljunuta mama, ona u čudu odgovara da ne može sličiti ako je posvojena. Njena je odluka što će i kome reći, a naša je dužnost da je obučimo za komunikaciju. (priznajem da dosad nije bilo razloga za poduku kako se obraniti od neugodnih zaključaka).
Normalno, ali nitko nije otok (nijedna obitelj, ma kako se separirala, osim ako ne promijeni fakat meridijane). I što bi roditelji savjetovali - reci svima ponosno, a mi ćemo s tobom stupat u Paradi. Ili - šuti, sine, nemoj "na sav glas", daj "to diskretno", nemoj se držat za ruke, nemoj ovo/ono, jer to provcira većinu, neko će te napast, vidiš da je svećenik s Brača knjigu o ključevima i ključanicama (ključ ne može ići u ključ, već u ključanicu), a većina ti to, dušo, ne prihvaća. Što je tu ispravno kazati? To je do konkretne obitelji i onoga na što se oni odluče. Nema the ispravni way, on ovisi o nečijoj hrabrosti/aktivizmu. Nadam se da ćemo se za 10-40 godina svi tome zgražati, ali danas još nije taj dan. Nebitno je ko kome obznanjuje, u tom kontekstu, nego što s obznanom. A kako bi roditelji trebali obznanjivat ovaj konkretni primjer s donacijom, što bi trebali reći - to i to, a ti, sine, šuti, vidiš kako reagiraju, nemoj to na sva zvona?
Tako da upravo je i pitanje obzanjivanja svijetu, niko se ne može toliko izolirati, mada bismo htjeli.
E, pa sad tu svugdje ubaci u razgovor s blagajnicom u Konzumu da dijete izgovara "mojoj mami je druga posudila jajašce ili spermij tata" pa vidi kako ti to sad izgleda. Normalno da bi dijete to s ponosom izgovaralo, ali na dizanje obrva i na to da nema nikog drugog takvog... što bi se dogodilo? Plus, tiče li se to uopće blagajnice? Koliko je to relevantno? Za djecu je bitno i usporedno iskustvo - da vide sličnu skupinu kao što su sami, da znaju da nisu jedini na svijetu. Kod posvojenja primjera ima. Kod donacije, samo preko bare.
BTW, za IVF ću ja sigurno svojoj maloj reći. Ali, zar je to uopće nešto posebno bitno? To će više tipa kuriozitet, kao što je dobila edukaciju da neke mame rađaju kroz pišu, a nekima doktor napravi rez pa izvadi bebu, pa je ona tako izašla itd. Mislim, ko da je to superrelevantno za nju uopće (carski, vaginalni porod, začeće IVF-om ili doma). Imam dojam da su stvarno neke stvari ono... relevantnije okolini.
Meni je u glavi samo jedna stvar: zatajim djetetu da sam ga rodila iz donirane ss, nedaj Bože nekakve nesreće i u bolnici na nekom testiranju sazna da mu tata nije "tata" ili ja sam mu "na pola majka". A on 18.g ili više. Kako mu objasniti? Mislim da mu ne treba reći ime i prezime ali kako je "došao" na svijet ima pravo znati.
Ako budem rodila bebu iz naših stanica, kad bude počelo malo bolje shvaćati, reći ću mu sigurno. I moja mama je meni rekla kad sam imala nekih 10-ak g. da me dugo nije mogla imati, pa su prolazili propuhavanje jajovoda i sl.
Posljednje uređivanje od Snekica : 28.03.2012. at 16:11
Ovo bi i meni bilo nešto o čemu promisliti, i vjerujem da su ljudi to uzeli u obzir, pa odlučili ovisno o tome što smatraju da je za njih bolje. A ja bih se i raspitala koje su šanse da se to uopće dogodi (vjerujem da nisu velike, tko je od nas uopće bio u situaciji da radi DNA analizu svoje krvi i majčine i očeve, ali zamisliva je ta mogućnost). Krvne grupe se mogu kombinirati, donekle i fizički izgled.
I meni je moja mama pričala da je išla na propuhivanje jajovoda.. ali, ta konkretna činjenica ne određuje nešto moj identitet, to ide u rubriku "lijepa priča/kuriozitet/anamneza".
Posljednje uređivanje od ina33 : 28.03.2012. at 16:22
Moje razmišljanje i iskustvo je ovakvo. Čudi me da se dovodi u pitanje iskrenost roditelja prema djeci kad je u pitanju njihovo porijeklo. Zašto bi im roditelji rekli? Zato što je to njihovo porijeklo, bitni podaci o njima. Zašto im roditelji ne bi rekli? Mene zanima odgovor na ovo pitanje, to jest koga roditelji pri takvoj odluci imaju prije svega na umu, dijete ili sebe?
Inače, vertex, ina je mene točno shvatila; moje je mišljenje da je puno jednostavnije objasniti porijeklo djeci koja su posvojena, a ne onima koji su rođeni iz doniranih stanica ili embrija. Ja sam svojoj djeci rekla da su ih biološki roditelji začeli, dali su im život i majka ih je rodila, ali se iz xy razloga nije mogla/htjela brinuti za njih, kao ni otac. Priča o darivanju spolnih stanica, zašto su darovane, zašto su uzete ili embrija, zašto su nastali, zašto su uskladišteni, zašto su uzeti - to je mnogo složenija priča sa daleko više upitnih momenata s gledišta djece, njihova razmišljanja o porijeklu, identitetu i osjećaju željenosti i prihvaćenosti.
Predrasude okoline postoje i etikete se ponekad lijepe. Ali to nije razlog za tajenje. Prije svega, sve mora biti čisto i otvoreno u samoj obitelji. Izvan obitelji i kruga prijatelja niti tajimo niti razglašavamo. Sve prema prilici, ali ne lažemo nikad.kako posvojitelji s tim barataju? jasno mi je da unutar obitelji nema tajni. a što je sa okolinom?
daje li netko (ima li potrebe za tim) uputu djetetu da ne treba baš na sva zvona
o svom porijeklu? što da klima postane pretežno u stilu "čim je dan na posvojenje/oduzet biološkoj obitelji, nešto s djetetom ne štima (loši geni i sl. bezvezarije)?
je li onda u interesu djeteta tajiti ( od okoline)?
puno pitanja i kod mene
Samo dodatak da je to jedno mišljenje, nije općeprihvaćeni stav. Drugi ljudi drugačije misle, evo, čokoladi se to čini čak jednostavnije.
a da se nadovežem na ovo razmišljanje od Snekice ne znam kako ide ono s nasljeđivanjem krvne grupe dali to dijete nasljeđuje od oca ili majke? Moglo bi kad tad saznati da recimo nisu ista krvna grupa ne mora se ni desiti neka nesreća
Naravno, mišljenja se razlikuju. Ali činjenica je da sva ta pitanja postoje, da su to realna pitanja i problemi.
Posljednje uređivanje od Zdenka2 : 28.03.2012. at 17:05
Naslijeđuje od oba roditelja. Točno po pravilima o naslijeđivanju.
Vjerujem da se itekako gleda na krvne grupe i Rh faktor donora i da se mora poklapati sa onima koji primaju donaciju. I zbog moguće Rh nekompatibilnosti mame i bebe i mnogih drugih kasnijih okolnosti.
O tome ne bi trebalo razmišljati. O tome da li će dijete zahtijevati DNK analizu kad odraste, može se misliti, ali nije baš vjerojatno. Ako mu nekad, ne daj Bože, zatreba bubreg ili koštana srž, biti će jako malo bitno čija ga je stanica oplodila. Tada će se spašavati život pa onda pričati.
No, svatko ima pravo na svoje mišljenje. Meni bi bilo važnije da dijete ne živi u čudu tih stanica, dok još nema ni pojma kako se djeca stvaraju. Nekome to nije bitno, glavno je da dijete zna sve o nastanku svog bića.
Problem nastaje kada se takve stvari određuju zakonom. Onda moraš kako ti narede. Ili ne?
Lako je usvojenom djetetu reći tko mu je mama (i tata ako se zna), može saznati ime, anamnezu, porijeklo. Kod donora to ne bi trebalo. Donor ili donorica ne znaju da li imaju dijete. Bit i je u tome da ne znaju.
I kod surogat mame je isto komplicirano. (No, toga nema u našem zakonu, iako vjerujem da se s dovoljno novaca i to može naći.) Što tada reći? Ti si moja stanica, ali tuđa maternica te rodila.???
Posljednje uređivanje od Beti3 : 28.03.2012. at 17:10
Nevjerojatno, triput sam bila čitala i svaki put uhvatila upravo suprotni smisao.
Moj tata je moj tata, jedini i najbolji na svijetu. Zar misliš da bi me svijest da to nije bila njegova stanica koja me je začela išta promijenila u tome? Meni ne. I nikad mi nije palo na pamet pomisliti ili pitati nešto tako, iako sam došla na svijet nakon nekoliko godina braka.
Roditelj je onaj koji odgaja i brine se, ne onaj koji da stanicu ili rodi.
To je moje mišljenje, ne kažem da tako i drugi misle.
Zanimljiva mi je ova rasprava. Opet pokazuje koliko smo svi međusobno različiti.
Posvojena djeca su rođena u biološkoj obitelji i potom posvojena - mislila sam na to da je taj put djeci lakše shvatiti i prihvatiti nego ako posvojenje dolazi prije njihovog rođenja. Tu ima mnogo više zašto.
Ja mislim da se posvojena djeca neminovno pitaju zašto su ostavljena i zašto ih nisu htjeli, dok se dijete rođeno iz donirane jajne stanice zaista ne može tako nešto pitati jer uopće nije ostavljeno, niti je u času donacije uopće bilo dijete. Zapravo, ne pada mi na pamet niti jedno zašto koje bi si tako rođeno dijete uopće moglo postaviti.
vertex napisa :Slažem seMislim da to kako bi djeca prihvatila saznanje o svom biološkom porijeklu nije zapravo problem, bez obzira na okolinu (onda bi djeci trebalo tajiti i potpomognutu oplodnju) nego je problem bi li ljudi darivali kad bi znali da će im identitet biti otkriven. I je li važnija potreba ljudi da imaju potomstvo, ili potreba potomstva da zna sve o sebi.
Ja ne vidim niti jedan razlog zašto ne rei djetetu da je začeto doniranom spolnom stanicom u dobi kad je sposobno razumjeti kako djeca uopće nastaju, a vidim puno razloga protiv tajenja. Svaka odluka koju smo ja/partner donijeli u vezi stvaranja obitelji tiče se i djece.
Ja osobno bih htjela znati da sam slučajno začeta doniranom spolnom stanicom, iako me ne bi zanimalo čijom, ali okolnosti mog nstanka bi. I smatram da svako dijete treba imati pravo na to.
Da ja radim zakon, jamčila bi anonimnost donora osim u slučajevima kada dijete oboli od neke bolesti i treba za liječenje npr. koštanu srž ili nešto slično, tada bi dozvolila da se otvoi spis i kontaktira donora, znači samo u slučaju da je osoba začeta stanicama donora ugrožena i ta osoba ju može donacijom spasiti.
I stavila bih zakonsku odredbu da dijete ima pravo saznati sve osim imena donora,ali bi dob digla do 18.g., mislim da mala djeca ne mogu shvatiti kompleksnost svega toga. Tada ne bi prestale donacije jer bi donori imali zajamčenu anonimnost, osim u gore navedenom slučaju, a djeca bi puno toga imala pravo saznati.
I tebe potpisujem!!! Da ne ponavljam
[QUOTE=Beti3;2106643]Naslijeđuje od oba roditelja. Točno po pravilima o naslijeđivanju.
Vjerujem da se itekako gleda na krvne grupe i Rh faktor donora i da se mora poklapati sa onima koji primaju donaciju. I zbog moguće Rh nekompatibilnosti mame i bebe i mnogih drugih kasnijih okolnosti.
O tome ne bi trebalo razmišljati. O tome da li će dijete zahtijevati DNK analizu kad odraste, može se misliti, ali nije baš vjerojatno. Ako mu nekad, ne daj Bože, zatreba bubreg ili koštana srž, biti će jako malo bitno čija ga je stanica oplodila. Tada će se spašavati život pa onda pričati.
No, svatko ima pravo na svoje mišljenje. Meni bi bilo važnije da dijete ne živi u čudu tih stanica, dok još nema ni pojma kako se djeca stvaraju. Nekome to nije bitno, glavno je da dijete zna sve o nastanku svog bića.
Problem nastaje kada se takve stvari određuju zakonom. Onda moraš kako ti narede. Ili ne?
Lako je usvojenom djetetu reći tko mu je mama (i tata ako se zna), može saznati ime, anamnezu, porijeklo. Kod donora to ne bi trebalo. Donor ili donorica ne znaju da li imaju dijete. Bit i je u tome da ne znaju.
Ma nisi me shvatila naravno da se nasljeđuju krvne grupe od oca i majke ali ono što sam htjela time reći je ako npr. dijete sazna da je krvna grupa A, otac je B a majka 0, to biološki nije moguće , dakle ako to dijete nekad u svom životu sazna automatski će posumnjati da tu nešto nije kako treba. I uopće ne treba biti u situaciji neke hitnoće, eto mene je zanimalo koja sam krvna grupa još na satovima biologije.
Nisam ni sama skoz načistu oko tog sveg samo eto razmišljam naglas o mogućim scenarijima
Posljednje uređivanje od Mali Mimi : 28.03.2012. at 21:58
Mali Mimi, pazi se na to, već sam napisala.
Ali, postoji i razlika u krvnim grupama i ako nije bilo donacije.
Događa se da tata na papiru nije i biološki otac. I to ne baš rijetko, pa mama sigurno neće tom djetetu reći da je prevarila njegovog papirnatog tatu s nekim drugim muškarcem.
Ili bi neko djete i to voljelo znati? "malo morgen" što će saznati, čini mi se.
Ma ti si razumljivo napisala, ja se sebi čudim kako sam pogrešno shvatila napisano.
Ja mislim ovako kako Mima piše u prvoj rečenici. Ne bih možda rekla da se dijete nema oko čega pitati "zašto", ali mi se situacija s doniranjem čini emotivno bitno manje opterećujućom.
Ja o tome mislim drugačije, a imam i drugačije iskustvo, jer znam koja pitanja djeca postavljaju. Ti kažeš da u slučaju donacije stanice, dijete nije bilo dijete - to je točno - radi se o "biološkom materijalu". Za mnoge se ta definicija proteže i na embrij - i on se tretira kao biološki materijal. Tu se postavljaju mnoga pitanja zašto je to netko uopće činio, zašto se donira, zašto se uzima, pri čemu posebna pitanja otvara doniranje/prodavanje embrija, jer se zna da je višak embrija nastao iz tehničkih razloga. Neću ponovno nabrajati sva ona pitanja koja sam već navela, a koja proizlaze iz takve instrumentalizacije.
Nije lako emotivno prihvatiti napuštanje i posvojenje, ali je ipak mnogo lakše od gore navedenog. Što se tiče samog zakona, ja sam apsolutno za to da svaka osoba ima pravo znati činjenice o svom porijeklu i nastanku, a to uključuje i podatke o biološkom roditelju/roditeljima.
Mene osobno zanima još jedno pitanje: ako biološko nasljeđe doista nije važno, zašto onda inzistirati na barem polovici biološkog nasljeđa, odnosno na spoju vlastite stanice s nekom nepoznatom, doniranom. Jedno je važno, a drugo nije?
Beti3 da sad sam skužila, malo sam bila pospana jučer.
Slažem se i sa Zdenkom pogotovo ovaj zadnji pasus
Zašto inzisitrati? A iskreno, zato jer je nekima to jednostavnije, čisto logistički, ako usporedimo šanse u posvajanju i "osobni angažman" i ako usporedimo IVF, svako je izazovno na svoj način, ali nekima je teže prelamat nazivanje, vlastiti roadshow koji posvajanje traži (stila razgovora za posao). Sve ovisi što je kome lakše za prelomiti i prihvatljivije. Ako IVF uspijeva u 30%, a u posvajanju ide 9:1, a nemaju ljudi novaca za internacionalna posvajanja i ona se cijenom penju preko cijene IVF-a, onda i tu leži dio odgovora, a dio je i onoj predrasudi "gena".
Ne slažem se s "instrumentalizacijom, upitnošću nastanka itd. itd.". Sve je to primjenjivo i za "običan IVF", i po toj filzofiji bi onda i svako IVF dijete imalo nekih bitnih pitanja o tome da je nastalo oplodnjom u laboratoriju, a ne u tijelu, jer je zbog njega nastajao višak embrija itd. To je stvar doslovno svjetonazora, a ne nekih činjenica koji su, recimo, utvrdili psiholozi da djeca imaju problem zato jer su nastala u labu versus doma i uz višak embrija. To apsolutno ne određuje njihov indentitet. Govoreći otvoreno, to je veći problem možda nekim roditeljima i okolini, ali to nije problem te djece, odnosno - kako to ti roditelji percipiraju, percipirat će i djeca.
Ako roditeljima nije problem IVF, neće biti ni djeci. Ako je, bolje da od toga odustanu. Ipak, većina ne odustaje i IVF i višak embrija nije im problem.
Posljednje uređivanje od ina33 : 29.03.2012. at 09:47
A ne treba niti zaboraviti, po meni "trudnoća mit" i onu predrasudu "žena nije žena ako ne rodi" i romantiziranje trudnoće.
biološkog nasljeđe je indvidualno vrednovano. sigurno da je nekome presudno i jedino prihvatljivo (toliko da ne žele donaciju ss), do druge krajnosti kad je ljudima potpuno nebitno, i sve "između" situacije.
ali tu u igru uskaču tehnikalije i cijena. po donirane ss treba ići u inozemstvo i jako puno koštaju, pa ako su roditelji u stanju sami imati jednu ss, od potrebne dvije-neznam baš tko bi se odlučio na plaćanje.
pretpostavljam da ljudima i osim tog cijenovnog aspekta ima značaj i genetska veza, da im je "draže" nego 100% donacija, možda evolucijski uvjetovan nagon razmnožavanja-prenošenja genetskog materijala?
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom