i ja bih bila zahvalna...na bilo kojoj knjizi. meni je to jedan od najdražih dječjih darova.
no, općenito, ne volim ih...ne ljutim se, ne vrtim očima, uvijek se zahvalim, ali, eto, jako mi je neugodno kad dođem u situaciju da ga moram primiti.
mislim tu na one nakon školske godine, osim ako nije poklon za oproštaj s osmašima.
od zadnje generacije osmaša dobila sam novi Oxfordov riječnik, malo bonsai drvo i uokvirenu posveti pisanu rukom. ok, jedino neugodno tada je bilo što sam na dan podjele svjedodžbi tulila ko malo dijete nakon toga što sam pročitala.
najljepše je kad je jednostavno i od srca...djece.
al, najnajnaaaaajljepše je kad ih sretnem i čujem i vidim da su sretni i uspješni mladi ljudi.
imam ideju za vas, roditelje. naši četvrtaši su svojim dvjema učiteljicama poklonili male knjižice koje su izradili uz pomoć asistentice.
na male kartončice stavili su s jedne strane sliku ili crtež, a s druge nešto lijepo napisali o učiteljicama. to su uvezli s tankim špagićem i plastificirali prvi i posljednji kartončić...slike su njihove razredne (iz razreda, igrališta, izleta, sa sata,...).
i mogu vam reći da je knjižica prekrasna.