 |
|||
Moram priznati da vecina zena koje znam, a da ne pisu aktivno na Rodi ili nekom drugom (roditeljskom ili slicnom) forumu, uopce ne smatra porod dogadjajem zivota. Neke imaju pozitivna iskustva, neke negativna, ali vecina stvarno, ali najstvarnije, ono, couldn't care less, rekli bi ovi s ove strane bare.
Možda ne bi to tako nazvale, ali da vidiš kad se mame nađe u društvu kako sve o tome krenu. Muški uvijek o vojsci, a žene o porodu
Ni ja ne smatram porod događajem života.Kaae prvotno napisa
Kad prvašići krenu u školu, imaju malu proslavu. Kad kreneš na faks, imaš brucošijadu. Kad kreneš u brak, imaš vjenčanje/svadbu štogod.
Kad kreneš u majčinstvo, od svih inicijacija nakon vlastitog poroda mislim najveće i najvažnija inicijacija jer jednom majka - uvijek majka, naše društvo (kultura) ti kaže da to niš nije važno, da moraš šutjeti i trpiti i što više potrpiš to ćeš biti bolja majka jer si spremnija veći teret podnjeti zbog svog djeteta. Uče nas da su trudnoća i porod nešto što se "izdura", nužno zlo, ne nešto u čemu možemo uživati, u čemu smo dobre ili možemo biti dobre. Uče nas da je to "nesigurno" narodne poslovice kažu da imamo "jednu nogu u grobu" i da cilj opravdava sredstva, koliko god ta sredstva bila loša ili nepotrebna.
Nije mi čudno dakle da majke "couldn't care less" - pa i meni je bilo svejedno dok nisam isprobala na vlastitu kožu. I kad sam bila izbezumljena, i kad sam se osjećala da sam dobila dijete kao što bi dobila kruh u pekari, kad nisam razumjela svoje osjećaje, cijeli taj proces, i kad zbog osude drugih me je bilo strah uopće reći da se osjećam bilo kako osim kao "savršena žena, majka, kraljica" - jer to nije općedruštveno prihvatljivo.
Kapitalizmu odgovaraju majke koje su nakon poroda ranjene psihički ili fizički (dakle, znaju da su ranjene) ili one koje su zbunjene koje se ne snađu brže... em što potrošiš više "stvari" u trudnonći i porodu, em što će te žene teže dojiti (kupovat će zamjensko mljieko), i više će se oslanjati na druge, materijalne stvari da si pomognu u odgoju ili njegu djeteta. To je naravno generalizacija, ali generalizacija koja nažalost je potkrijepljena i dokazima u dijelu o dojenju (ovo drugo je moje mišljenje).
E ovo je interesantno i to jako. Naime, ne bi ni ja smatrala svoj prvi porod nečim vrijednim priče. Šta, došla sam u bonicu, tamo su me polegli, dali mi drip i lijekove od kojih sam izgubila svijest i kad sam s došla k sebi-beba je bila tu. The end. O čem da ja sad tu pričam - nit je bilo pozitivno, nit je bilo negativno - jednostavno nije mi to bilo _nikakvo_ iskustvo. Ono što je bitno je da sam iz bolnice izašla sa bebom koja je bila živa i zdrava.
Onda sam ostvarila drugu trudnoću i počela sam razmišljati o prvom porodu. Počela sam secirati svaku minutu tog iskustva i shvatila sam da je stav "there's nothing to talk about, I couldn't care less", zapravo neki vid obrambenog mehanizma. I u želji da izbjegnem događaje za koje sam zaključila da su mi bili poprilično traumatični (pregled u trudu, davanje dripa unatoč odbijanju, efekt dolantina, epiziotomija), rodila sam doma. I spoznala da porod može biti prekrasno, čarobno iskustvo. Sam porod, ne njegov rezultat. I odjednom je porod postao moja omiljena tema, nešto o čem volim pričati. I tek nakon drugog poroda postalo mi je jasno koliko je ovaj prvi bio uistinu grozan.
Onda sam se preselila u zemlju gdje je uobičajeno i normalno roditi doma. I spoznala sam da žene koje su rodile doma koriste identične riječi i izraze prilikom opisivanja svojih poroda kao i ja. Recimo, poznajem amerikanku, nizozemku i čehinju koje se međudobno ne znaju. A jednako oduševljeno pričaju o svojim pkk (it was empowering. It was the best experience of my life. I immediately wanted to do it again). Prema tome, došla sam do zaključka da nije riječ samo o meni i 5 istomišljenika s rode, nego da je ipak iskustvo univerzalno.
Ali oono što me zbunjuje, to su iskustva moje dvije bake. Obje su rodile doma (jer je to tada u Hrvatskoj bilo uobičajeno i normalno) i one kad ih pitam o porodima nemaju baš ništa lijepoga za ispričati. Jedna je čak odustala od daljnjeg rađanja. Dakle, zašto to njima nije bilo niš posebno, a meni, amerikanki i čehinji je? Jel zato što mi znamo da postoje puno gore varijante od kućnog poroda, pa nam je zato pkk toliko super? Ili su kućni porodi pred 60 godina bili drugačiji nego ovi danas? Mislim, imale su primalju, i bilo je posve prirodno. Jedina razlika naspram mog poroda je položaj - one su obje rodile na leđima (možda je u tome stvar, jer vertikalni položa čini veeeeliku razliku).
Ne znam. Eto, ispričavam se na podužem postu, ali baš me pogodila ova rečenica o doživljaju poroda..
To i ja mislim. Želja da se zaboravi i jer se misli da tako mora biti.
Možda i položaj, a možda i mišljenje koje često prevladava kod starijih vezano za Evino prokletstvo i shvaćanje poroda kao pokore.
veliki potpis, meni je doslovno tako bilo na prvom porodu, not much to say, i'm alive, baby's alive, it wasn't the most awful psychologically damaging experience of my life therefore it was ok; meni je sve sinulo tek kad sam razmišljala u drugoj trudnoći i kad sam drugi put bila trudna - e tek onda sam počela slagati kockice s prvog poroda; tad mi je bilo jasno zašto toliko žene koje znam mi kažu "nikad više", naprosto je to teško za probaviti, nekima očito nemoguće :/
Posljednje uređivanje od Danci_Krmed : 15.06.2012. at 12:06
Njima je većinom i bilo očajno. Sve su išle u porod s golemim strahom nakupljenim iz okoline kroz stoljeća.
Taj strah nije bio bez razloga, znanje tih babica nije bilo ni blizu znanju ovih današnjih, higijenski i opći uvjeti također, komplikacije nije imao tko riješiti...
Nekako su izgubili ona neka "drevna znanja i vještine" koje su se sačuvale i do danas u nekim "egzotičnijim" krajevima, a nova medicinska još nisu bili stekli. Loša kombinacija.
Slaba uhranjenost, higijena isto, općenito status žena (kako gdje i u kojoj obitelji), strah od boli, smrti, svega...
Uglavnom, nisu one rađale ni blizu ovim uvjetima koje mi imamo danas tako da i one kojima je porod bio zapravo lagan pričaju priče strave jer ih je bilo i strah i sram, a jaka i dogotrajna bol je sama po sebi nešto što nitko ne želi proživljavati, još ako joj ne shvaćaš nikakav drugi smisao osim Božje kazne ženi, kud ćeš ljepših dojmova.
Posljednje uređivanje od Nena-Jabuka : 15.06.2012. at 12:16
Pri pisanju svog posta mislila sam na ranija desetljeća prošlog stoljeća (i prije), mislim da je 60-ih krenula era "hladnoće" u porodu, hladnog profesionalizma, ultimativno ležećeg položaja (znam da su kod nas u Slavoniji žene prije II. svj. rata rađale klečeći ili napola stojeći, uz pridržavanje, između dva stolca).
Sad mi se čini da smo došli do idealne situacije, sigurnosti medicine i istovremenog izranjanja drevnih, prirodnih znanja i takvog pristupa porodu.
Da si mene upoznala negdje, bilo gdje, isto bi stekla dojam o "couldn't care less" stavu, kao i o većini muškaraca i žena koji znaju osnove društvenog ponašanja, elementarnog takta, a i nemaju potrebu, želju ni namjeru svoje najintimnije doživljaje (usjekli se oni u svijest ovako ili onako) iznositi otvoreno, iskreno pred bilo kime i zamarati ljude koji nisu u istom filmu.
Nema tog formalnog ili neformalnog susreta gdje sam išla ispredati priče o svom porodu, a naročito ne iznositi detalje tamo gdje tomu nije mjesto, na kavici, roštilju, sa ženama ili muškarcima koje , isto kao i mene, zanima milijun drugih tema.
Neću sigurno trudnici u prvoj trudnoći pričati horore, tko me pita, ako želi, može dobiti detalje, ali to je stvar takta da pričaš tamo gdje te se pita, gdje je auditorij prijemčiv za to, klasika, imaš pravo vrijeme i pravo mjesto, kao što je ovo na ovoj temi ili nekoj drugoj. Tu smo "pozvani" da se prisjećamo i pričamo.
No, da je to nešto iznimno bitno u životu žena može se naslutiti kad negdje krene priča o tome pa skužiš da baba koja je rodila prije 40 godina zna do u detalje kad joj je koja babica došla, pa šta je rekla ova, pa šta ona..., milijun malih sitnih detaljčića koji se duboko, duboko usjeku u mozak, nekome ostanu jedni, nekome drugi, više ili manje važni , mnogi se pogube, ali vidiš da je ostalo puno jakih dojmova i tragovi, o kojima, naravno, nitko niti priča niti ih izvlači svaki dan, čak ih mnogi žele zakopati i zaboraviti.
Naročito im ne pada na pamet proglašavati ih "događajem života".
To je prejak izraz, a ujedno i totalni klišej, koji koriste zvijezde i zvjezdice kad se preseravaju u intervjuu za Gloriju pa izjave
"Ah, najuzvišeniji događaj mog života je rođenje mog sina Luke" (ma nemoj, a meni su moja djeca bezveznjaci, oni za me nisu događaji
Tako da, dojam i priče iz okoline su jedno, a kad zagrebeš ispod površine, vidiš da je to prolazan, ali vrlo značajan događaj za koji je naprosto šteta što ga, zbog muke, jada i koječega, mnoge žene žele zaboraviti.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom