Meni smeta neuredna kuća. A uvijek mi je neuredna

Nemam vremena da je sasvim očistim, to mi je nemoguća misija uz djecu. I zato sam živčana, ne mogu se opustiti, stalno gledam sav taj nered i živcira me zašto ne stižem. A kad mi dođe mama, uvijek mi nešto komentira. Sanjam za dan kad mi dođe, a sve blista i ona nema ništa za reći
Ako mi je sve relativno uredno, onda opet nisam opuštena jer znam da je sve to kratkog vijeka i da će sutra opet biti kao da je pala atomska bomba. Najviše od svega me muči osjećaj grižnje savjesti kad potrošim ono malo dragocjenog vremena na net, duže spavanje i sl. umjesto da počistim nešto. A opet, moram se i ja nekako opustiti, pronaći vremena za sebe... Mislim da sam to zaslužila... Ma, sve ja to znam, ali opet, nikad nisam skroz opuštena, i u tim trenucima razmišljam kako sam to vrijeme mogla pametnije iskoristiti. Osjećate li se i vi ponekad tako ili sam jedina ja tako luda? Evo, i sada dok pišem, nervoza me hvata, već je skoro pa pol noći, a ja vrijeme gubim na netu. Aaaaaaaaaaa