I moje su još prošlog ljeta (s 20-21 mj.) sve znale - u teoriji - i nosile bebe na tutu i objašnjavale gdje se što radi, a gdje ne i uredno prijavljivale: "Mama, ja SAD piškim u pelenu!", ali kad sam ih probala skinuti, nikad, ali baš nikad nisu tražile tutu, obavile bi nuždu gdje god da su se zatekle. Kad sam vidjela da ne ide, odustala sam privremeno od te misije, ali smo nastavile razgovarati i čitati slikovnice na tu temu. I onda je jednog dana R. samo odlučila da ona više ne želi pelenu. Imala je 28 mj.
L. je za to vrijeme sve potpuno ignorirala. Naizgled. Nisam je požurivala i nagovarala, jer mi je, kao što Kapric kaže, bilo lakše da se prvo jedna uhoda pa da onda krene druga. Dva mjeseca poslije na razgovoru za vrtić dotaknuli smo se te teme i čini se da je to presudno utjecalo na L. Istog dana, čim smo se vratili kući tražila je da joj obučem gaće i od tada je jako ponosna na svoje postignuće. Koristi svaku priliku da ljude, bilo poznate ili nepoznate pita imaju li oni gaće i obavezno mora pokazati svoje.

Noću im još stavljam pelenu, ali čini mi se da ćemo i to uskoro prestati. Zadnjih par noći su obje suhe. Preko dana R. ima više nezgoda nego L., a to pripisujem njezinom karakteru. R. je zvrk. Nije joj prirođeno da mirno sjedi, ona to tek mora naučiti. Pažnja joj leti s predmeta na predmet pa je i tijelo prati, prerano se digne s tute pa joj pobjegne ili kaka na 10 rata. Odlazi i vraća se, koji put i zakasni. L. je strpljiva, staložena, koncentrirana. Ona nema takvih problema.