dojenje 14h dnevno u cugu

[Nightswimming]

Ovo je ko da čitam nešto kaj sam ja napisala pred par godina.

U potpunosti te razumijem, imala sam istu situaciju. Beba je visila non stop na cici, osim noću, a ja sam bila uvjerena da je maltretiram i da je gladna. Naočigled je bujala, stolice su bile uredne, ali čim bi je skinula sa cice - urnebes, plač, strava i užas. Prva dva mjeseca nisam išla na wc nego jednom dnevno navečer i to sam se osjećala kao da sam dobila na lotu - 5 minuta samo za sebe, wow!Nisam gotovo ništa jela i bila sam na rubu živaca. Imala sam povremeno histerične ispade prilikom kojih sam preklinjala muža da ode po adaptirano jer ja više ne mogu. Tako da znam točno što prolaziš.

Međutim, moj muž nije htio niti čuti za adaptirano i stalno mi je ponavljao: ti to možeš, vjeruj u sebe. Mlijeka ima dovoljno, ona lijepo napreduje, nije gladna, prebrodit ćemo ovo razdoblje i bit će bolje. To mu je bila mantra - svaki put kad je meni bilo teško, on fino smireno tako meni izrecitira. On je inače radio sve što treba po kući, tako da sam ja mogla biti posvećena bebi. Druga osoba koja mi je bila velika podrška je bila moja patronažna - dala mi je svoj telefon i rekla da ju slobodno nazovem svaki put kad mi bude teško, makar da se samo izjadam. Rekla mi je da je beba ok, da imam dovoljno mlijeka, ali da je stanje takvo kakvo je: kad nam pričaju o dojenju i kuju ga u zvijezde, nitko ne spomene koliko je to zapravo teško kad imaš bebu koja je non stop na cici. A takve situacije nisu uopće rijetkost. Pedijatrica mi je na pregledu s mjesec dana čestitala na uspješnom dojenju i rekla da samo tako nastavim, ali da imam na umu da se dojenje uspostavlja prva tri mjeseca.

Usprkos tome što nisam stvarno vjerovala ni mužu, ni patronažnoj, ni pedijatrici i bila uvjerena da mlijeka nema - nisam odustala, izdržala sam. Uzela sam mali kalendarčić, zaokružila crvenom bojom 1.3. (dan kad će navršiti 6 mjeseci i kad ćemo krenut s dohranom) i svaki sam dan križala po jedan dan. I svaki dan je bilo sve lakše. I stvarno, nekad tijekom 3. mjeseca dojenja sve je sjelo na svoje mjesto. Od tada na dalje sam počela stvarno uživati u dojenju i iskreno, bilo mi je žao kad smo počeli s kašicama.

Tako da - znam da je teško, ali iz vlastitog iskustva ti mogu reći da se isplati stisnut zube i pretrpit ovo početno razdoblje. Možda ti bude lakše ako si isto tako uzmeš neki datum - recimo mjesec dana od sada i kažeš: ok, ako ne bude ništa lakše, onda ću tražiti druga rješenja. A do tada moram izdržat i gotovo. Ali imaj u glavi da si tek na početku, da će se uskoro sve promijeniti i da se već sutra situacija može preokrenuti na bolje.

I ono što sam ja radila kad sam trebala minutu odmora - uključila sam joj fen - to je obožavala. Ležala bi na krevetu zatvorenih očiju i slušala taj fen kako zuji, bez cice nekad i po pola sata (skurila sam dva fena, ali vrijedilo je!)

Drži se i ustraj, neće ti biti žao!

[martinaP]

... Imala sam povremeno histerične ispade prilikom kojih sam preklinjala muža da ode po adaptirano jer ja više ne mogu. Tako da znam točno što prolaziš...

Ja sam svoga 2 puta slala, u histeriji kako je dijete gladno, bla, bla... A dijete naočigled raslo kao od kvasca. MM je oba puta odbio i rekao da će otići ujutro ako još budem htjela - naravno da nisam.

[Bubilo Bubich]

Evo primjer još jedne mame koja je dojila, pa ne 14 nego valjda i 20 sati na dan. I moji zapisi iz rodilišta su bili takvi da sam ispunila sav prostor gdje se moglo ispisati, doslovce je bilo sat vremena podoja, spustim ga 15 minuta, pa opet sat vremena podoja. Tako nam je bilo sigurno 5 mjeseci, sa 6 mjeseci je mogao izdržati sat vremena . Šetnje su bile: spremim sebe na brzinu, dojim ga 45 minuta. Onda mu promijenim pelenu, brzo izađemo iz stana, spustim ga u kolica, do prve klupe, pa dojim. ... Ili idem do mame, krenem 2 minute nakon podoja, dođem kod mame za 10 minuta, odmah počnem dojiti. Mislim da su to takve bebe, nema šanse da su gladni. Ja nisam pomišljala da ga maltretiram i da je gladan, više sam si to objašnjavala da njemu jednostavno to tako treba - i mlijeko, i blizina, i toplina. Zapravo je stalno bio nošen, i na rukama. I kad ga nisam dojila, netko drugi ga je nosio, tih 15 minuta .
Mislim da vam jako dobro ide, i znam da je teško. Potraži i organiziraj svu pomoć koju bi mogla imati, i pokušaj se opustiti dok sisa, odmaraj, drijemaj, čitaj, gledaj TV... I meni je u tom periodu doslovce najviše značilo ako bih bila 5 minuta na wc-u u miru, ili ako bi se uspjela istušitari.